Dominique Kirchner Reill, „Riječka kriza. Život nakon Habsburške Monarhije“
Naklada Ljevak upravo je objavila hrvatsko izdanje knjige Dominique Kirchner Reill, „Riječka kriza. Život nakon Habsburške Monarhije“, koju je preveo Mišo Grundler, a uredio Srđan Grbić. O engleskom izvorniku već smo obavijestili na portalu.
Neke su priče predobre da bi ostale neispričane. A Rijeka nakon Prvog svjetskog rata ubraja se u njih.
Rijeka, najmanja poslijeratna država sljednica, savršena je prilika za razotkrivanje napete, pragmatične drame života na ruševinama jednog carstva. Izvlačenje jednog od najpoznatijih poslijeratnih nacionalističkih revolta protiv Wilsonove diplomacije na površinu podsjeća nas na to da moramo biti oprezni kad pretpostavljamo da je politika koja se temeljila na nacionalnosti bila uzrok mnogim nedaćama koje su snašle države sljednice. Povijest Rijeke daje nam za pravo da osporimo mnoge takve pretpostavke i na nov način analiziramo poslijeratnu povijest i promašaje koji će kao bauk opsjedati Europu u nadolazećim desetljećima. No da bismo shvatili kako realnost života nakon propasti država utječe na naše shvaćanje Europe poslije Prvog svjetskog rata, moramo biti svjesni da su priče koje smo učili i prepričavali gotovo stotinu godina zapravo prikrivale tu realnost. Tek tada moći ćemo shvatiti koliko stvarna povijest ove žarišne točke od grada u pitanje dovodi ne samo naše tumačenje događaja u Rijeci nego i događanja diljem postimperijalne Europe.
O autorici:
Dominique Kirchner Reill profesorica je povijesti na Sveučilištu u Miamiju. Njezinu prvu knjigu Nationalists Who Feared the Nation: Adriatic Multi-Nationalism in Habsburg Dalmatia, Trieste, and Venice objavio je Stanford University Press 2012. godine, a za nju je dobila nagradu Center for Austrian Studies’ Book Award i posebno priznanje nagrade Smith. Knjiga The Fiume Crisis: Life in the Wake of the Habsburg Empire objavljena je 2020. u izdanju Belknap Pressa Sveučilišta Harvard i dobila je posebno priznanje Jelavich Book Prize. Također radi kao urednica niza knjiga Central European Studies Sveučilišta Purdue, izvršna je članica Društva za talijanske povijesne studije, članica odbora časopisa Contemporary European History, potpredsjednica Srednjoeuropskog povijesnog društva i članica odbora Instituta za austrijsko-američke studije Botstiber.
O prevoditelju:
Mišo Grundler (1988., Slatina) magistrirao je švedski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevodi sa švedskog, danskog, norveškog i engleskog jezika. Od 2011. godine radi kao prevoditelj na Hrvatskoj radioteleviziji, gdje prevodi serije i filmove. Od 2015. godine predaje na književnim i prevoditeljskim kolegijima kao vanjski suradnik na Katedri za skandinavistiku Odsjeka za anglistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se i usmenim prevođenjem na književnim festivalima, kao i poslovima sudskog tumača. Dosad mu je objavljeno oko četrdeset književnih prijevoda, uključujući romane, zbirke poezije, publicističku literaturu te kazališne predstave. Među prijevodima ističu se djela Henrika Ibsena, Augusta Strindberga, Simona Strangera, Larsa Svendsena, Dorthe Nors i dr. Dobitnik je nagrade „JosipTabak” 2023. godine za prijevod sonetnog vijenca danske pjesnikinje Inger Christensen Dolina leptira. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja i Hrvatskog društva pisaca.
O uredniku:
Srđan Grbić diplomirao je povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirao povijest međunarodnih odnosa na London School of Economics (LSE) u Londonu. Radio je kao istraživač za film Dianina lista, autor priloga za popularno-znanstvenu emisiju Treća povijest, a od 2019. radi u Nakladi Ljevak kao savjetnik za izdavaštvo, voditelj projekata i urednik.
Iz knjige:
Božić 1920. nipošto nije bio uobičajen za građane Rijeke (Fiume), tog industrijskog, lučkog grada u sjeveroistočnom dijelu Jadranskoga mora. Ondje je inače u to doba vreva kulinarskih aktivnosti navodila posjetitelje da se upuste u beskrajne rasprave o tome čije kulturno nasljeđe prevladava u gradu. Arome oraha i maka osvajale su djecu, koja su molila roditelje da im kupe još jednu orehnjaču, nastalu na mađarskoj tradiciji. Mesari su pripremali veće zalihe mljevene junetine i svinjetine za svima omiljenu sarmu, koja se u to doba godine jede u Hrvatskoj i drugdje na Balkanu. Ribari su se razmetali ulovljenim tustim jeguljama, poznatim kao bisato, koje se kao specijalitet pripremaju na Jadranu i duž talijanske obale. Gakanje gusaka kuharima je bilo znak da je njihovo glavno jelo na putu prema središtu grada, baš na vrijeme da ih spare s kiselim kupusom. Vinari su uvijek pri ruci imali i šeri za malu, ali samosvjesnu zajednicu Britanaca, koja je uživala u tradicionalnoj kapljici. Katolički i protestantski Riječani u to su doba išli u nabavku u posljednji čas, kitili božićna drvca, vješali imelu, palili tamjan da istjeraju stare duhove iz svojih domova, pripremali badnjak, dijelili hranu i odjeću potrebitima i uživali u golemim uprizorenjima živih jaslica u crkvama, u koje su mnogi odlazili na ponoćku. I za otprilike pet posto gradske populacije koja je slavila Hanuku dva tjedna prije ili pravoslavni Božić dva tjedna poslije bilo je to razdoblje dobre zarade i razloga za slavlje. U vrijeme Božića riječki bi se mediteranski, srednjoeuropski, balkanski i trgovački orijentirani kulturni mozaik spojio u jednu osobito skladnu cjelinu.
(…)
Čitatelji će odmah primijetiti da, gdje god je to moguće, navodim dob i zanimanje svake osobe spomenute u knjizi, od buntovnog školarca, priproste čistačice, tjeskobnog pekara, spretne kućanice, očajnog umirovljenog lučkog radnika do guvernera Riječkog provizorija. Time želim pokazati kako je takva povijest utjecala na sve dobne skupine i društvene slojeve, a ne samo na ratne veterane i mlade pripadnike paravojnih snaga, koji uglavnom zauzimaju mjesta u udžbenicima povijesti poslijeratne Europe.
(…)
Naglašavanje važnosti kaosa koji je prevladavao u gospodarskim, pravnim, socijalnim, političkim i kulturnim praksama europskih država sljednica nakon Prvog svjetskog rata pomaže nam u pobijanju jednostavnih, linearnih narativa koji su iznjedrili manjkave verzije povijesti; u te smo se verzije povijesti predugo pouzdali, a po njima su fašizam i njegovo nasilje bili neminovne posljedice energija oslobođenih 1918. Ništa nije bilo neizbježno; sve je bilo konstrukt vremena, mjesta i izborâ. Shvaćanje da jedna era nije završila 1914., 1918., pa ni 1938. proširuje naše razumijevanje postupaka mnogih Europljana u napetim desetljećima 20-ih, 30-ih i 40-ih godina prošloga stoljeća.
Iz recenzija:
„Izvrsna knjiga, pametno zamišljena i lijepo napisana. S nevjerojatnim darom za otkrivanje fascinantnih priča lokalnih ljudi, koje potom koristi za rasvjetljavanje većih pitanja, Reill nas tjera da dubinski preispitamo kako razumijemo povijest neposrednog poslijeratnog razdoblja u Europi. Ovakva povijest odozdo preispituje ustajale nacionalističke izvjesnosti i zorno prikazuje kako su zajednice radile na stvaranju vlastitih opcija u izazovnom poslijeratnom svijetu.”
– Pieter Judson, autor knjige Povijest Habsburškog Carstva
„Kombinirajući talijanske i hrvatske izvore, Dominique Kirchner Reill nudi dubinsku interpretaciju Riječke krize koja proturječi tradicionalnim tumačenjima da je cijeli grad između 1919. i 1921. bio svojevrsni poligon za jednu od dviju ubojitih ideologija 20. stoljeća obuzet D’Annunziovom karizmom.”
– Michael Martens, dugogodišnji politički dopisnik lista Frankfurter Allgemeine Zeitung
„Knjiga Dominique Reill upozorava na važnost spoznavanja alternativnih povijesnih puteva za razumijevanje tragedija dvadesetog stoljeća. A svijet koji s njome oživljava snažno podsjeća na jednu drugu višenacionalnu tvorbu – Europsku uniju, koju danas pokušavamo spasiti od krize. Riječani s početka dvadesetog stoljeća, dražesnim arhaizmom Rikarda Lenca rečeno, bili su pravi Evropejci.”
– Natka Badurina, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Udinama
Prethodne obavijesti na portalu Historiografija.hr: