Kako nas vide drugi – Maciej Czerwiński u knjizi „Hrvatska. Povijest, kultura, ideje“: Operacija Oluja
„Početkom kolovoza 1995. brojna hrvatska vojska od 150.000 vojnika pokrenula je operaciju Oluja. U nekoliko desetaka sati oslobođeni su gotovo svi teritoriji u rukama Srba. (Nekoliko mjeseci ranije operacijom Bljesak oslobođen je dio Slavonije.) Oluju Hrvati smatraju prijelomnim trenutkom rata koji je omogućio integraciju svih međunarodno-pravno priznatih teritorija.
(…)
Srpska perspektiva bila je potpuno drugačija. Tijekom operacije Oluja Hrvatsku je napustilo više od 100.000 Srba, i to ne samo vojnika, već i civila, žena i djece. Svjetskim medijima kružile su slike ljudi na traktorima, u trošnim automobilima ili kako u velikom broju šutke hodaju pognutih glava. Bili su to isti ljudi koji su se maloprije radovali što žive na područjima očišćenima od Hrvata. Sada su i sami postali žrtve čišćenja. Većina ih se naselila u područjima pod srpskom okupacijom u Bosni i Hercegovini ili pobjegla u Srbiju. Hrvati koje su Srbi protjerali nekoliko godina ranije mogli su se vratiti u svoje domove.
(…)
Nije sasvim jasno koje su bile namjere hrvatskih vlasti, osim da su željele vratiti cijeli hrvatski teritorij pod svoju kontrolu. Tuđman je više puta naglašavao kako mu se čini da će nakon akcije ostati oko 70 posto Srba koji će vjerovati da je Hrvatska demokratska država koja poštuje njihove slobode i da će biti njihova domovina. Tijekom Oluje emitiran je televizijski program i bacani su leci koju su uvjeravali stanovnike tih područja da će svi biti sigurni i da će snage reda osigurati provođenje zakona samo protiv kriminalaca i ratnih zločinaca. S druge strane, neki dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti govore da su vlasti željele osloboditi te teritorije bez obzira na cijenu. Srbi su bili uvjereni da će hrvatska odmazda biti nemilosrdna, u što su ih njihovi čelnici godinama uvjeravali, pa se bijeg činio jedinim rješenjem. Umjesto 70 posto, ostalo ih je oko 15 posto.
Prigodom oslobađanja tih prostora došlo je u nekim područjima do pljački, a počinjeni su i ratni zločini. Hrvatski helsinški odbor tvrdio je da je ubijeno više od šest stotina civila. Slučajem se bavio Međunarodni kazneni sud za ratne zločine u Jugoslaviji, inače osnovan na zahtjev Republike Hrvatske. On je 2001. zatražio od Republike Hrvatske izručenje nekoliko hrvatskih generala zbog sumnje da su počinili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
(…)
Operacija Oluja postavila je pred hrvatsku javnost dvojbe o odnosu prema ratnim zločinima, uključujući i one nad civilima, koje su počinili hrvatski vojnici tijekom cijelog sukoba. Čak i da ih je bilo manje od srpskih, nije se moglo proći pored njih. S nekima od njih sučeljavali su se hrvatski sudovi, ali uglavnom je vladao nepisani pristanak na njih. Hrvati su općenito smatrali da su sva sredstva prihvatljiva u borbi protiv „srpskog terorizma“. Rat je rat, tvrdilo se, pa se događaju i žrtve. Takvo pravilo vlada svugdje, ne samo u Hrvatskoj. Teško je pomiriti predodžbu junaka s ratnim zločincem. No, mnogi su hrvatski intelektualci i nevladine udruge provodili vlastita istraživanja na područjima koja je oslobodila hrvatska vojska i publicirali ih. Mediji su donosili nova otkrića koja su Tuđman i njegovo političko okruženje morali pojašnjavati. S vremenom je postalo jasno da mnogi nacionalni heroji mogu biti i ratni zločinci.
(…)
Mnogi su ljudi umorni od priča o ratu i smatraju da ti narativi ometaju proces pomirenja, a i daljnjeg života. Drugi tvrde da pomirenje nije moguće dok druga strana ne prizna da je bila agresor. Međutim, to nije moguće. Srpska vizija rata potpuno je drugačija od hrvatske. Srbi smatraju da su se branili od agresivnih Hrvata te da su u konačnici bili žrtve etničkog čišćenja. Operacija Oluja, koja je za Hrvate simbol pravedne pobjede, za njih je utjelovljenje neshvatljivog zla, sličnog onom iz Drugoga svjetskog rata.“
Maciej Czerwiński, Hrvatska. Povijest, kultura, ideje, Zagreb 2023, str. 486-489.