Komentari povjesničara, politologa i sociologa povodom isticanja ustaških simbola u Imotskom
Povodom nedavnog slučaja isticanja ustaških simbola u Imotskom – koji je izazvao veliku buru u javnosti i brojne komentare novinara i političara – više je povjesničara, zajedno s pojedinim politolozima i sociolozima, iznijelo svoje komentare ili analize, na koje upućujemo u nastavku. Tome pridodajemo i nekoliko rečenica našeg komentara.
Izjave, komentari, analize
Ivo Goldstein, Hrvoje Klasić, Ante Nazor
Dragan Markovina
Neven Budak, Anđelko Milardović
Dragan Bagić
Dragan Markovina, Anđelko Milardović
Hrvoje Klasić
Ivan Samardžija
Leon Ćevanić
Dodatni komentari:
Kada je riječ o upotrebi ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, u dijelu medijskih napisa spominjala se krivica Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. No treba reći da je ono u svojim preporukama spominjalo isključivo komemorativne prigode kada je riječ o oznakama HOS-a sa natpisom „Za dom spremni“ i da se radi samo o preporukama. To je dobro vidljivo iz Dokumenta dijaloga koji je Vijeće objavilo 2018. godine.
Jasno je međutim da se proteklih godina odvija masovna upotreba takvih oznaka HOS-a daleko izvan komemorativnog konteksta i da je pretvorena u snažno iskazivanje bunta. I tu su komentari onih koji to opravdavaju kontekstom njihova korištenja u Domovinskom ratu posve suprotni spomenutom Vijeću. Ono je naime navelo da niti upotreba u Domovinskom ratu ne čini taj pozdrav višeznačenjskim već ostaje jednoznačenjskim spornim obilježjem jer je kao pozdrav proizašao iz ustaškog režima bio protustavan i u Domovinskom ratu.
Stoga je, po mom sudu, Vijeće u svojim preporukama umjesto razmatranja mogućih komemorativnih iznimaka trebalo apelirati – a vrijedi na to pozvati i danas – da sami pripadnici HOS-a odustanu od korištenja pozdrava „Za dom spremni“, na isti način na koji su se 1992. godine uključili u regularne postrojbe HV-a i prihvatili službene oznake HV-a i službene simbole RH. I tada i danas je jasno koliko je upotreba ustaških simbola pogrešna i štetna te odustajanje od njih ne znači izdaju svoje postrojbe ili poginulih suboraca (kako se to može čuti) već nužno uključivanje u ustavni (i demokratski) poredak. To bi bio patriotski čin, umjesto da se pod njime misli na trenutno provođenje bunta koje šteti i građanima Hrvatske i Republici Hrvatskoj kako u regionalnim tako i međunarodnim razmjerima te potvrđuje prigovor o nedovoljnom odmicanju od nasljeđa NDH. Tada ne bismo govorili ni o kaznama ili zabranama. Pritom neki političari napominju da zabrane vode totalitarizmu, iako su prisutne u mnogim demokratskim zemljama, napose kada je riječ o simbolima vezanima uz Drugi svjetski rat.
Isto tako, mnogi političari izjavljivali su da treba zabraniti sve totalitarne simbole. Neki nisu navodili što pod time misle, a neki su spominjali „jugokomunističku“ zastavu. I tu je Vijeće na primjeru crvene zvijezde petokrake ustvrdilo da nije riječ o jednoznačenjski nego višeznačenjski spornom obilježju, koje načelno ne smatra prikladnim za zabranu jer sadrži i određena pozitivna značenja koja je teško odijeliti od onih negativnih (što je potvrdila i međunarodna sudska praksa). Stvarno je teško zamisliti kako je na osnovu toga moguće argumentirati zahtjev za zabranom jugoslavenske zastave, bez obzira što o tome misli dio hrvatske javnosti.
Usput rečeno, uvijek se tom prilikom javlja stalna potreba za izjednačavanjem: 1) ako se zabranjuje ZDS mora se zabraniti i petokraka ili jugoslavenska zastava (kao da ne možemo jednom biti „samo“ protiv ZDS-a); 2) treba izjednačiti NDH i socijalističku/komunističku Jugoslaviju kao totalitarne, odnosno nedemokratske režime (iako i Dokument dijaloga neizbježno spominje njihove očite razlike, bez obzira što daje prednost sličnostima); 3) u jednakoj mjeri se danas koristi ZDS i petokraka/jugoslavenska zastava (iako je potpuni nesrazmjer između broja onih koji uzvikuju ZDS, kao i pozicija s kojih to čine: gradonačelnici, zastupnici u Hrvatskom saboru…).
Teško je stručno inzistirati na potpunoj simetriji jer je to povijesno neodrživo, ali jasno je da kritičko suočavanje s prošlošću treba obuhvatiti sve periode i pojave o kojima je ovdje riječ. Jasno je i da ćemo o tome imati različita mišljenja, kao što ćemo imati i o Dokumentu dijaloga (koji je i sam rezultirao nizom izdvojenih mišljenja). No vjerujem da nam je svima u interesu da javna rasprava u kojoj sudjeluju političari, novinari, povjesničari i drugi nastoji otići korak dalje od pitanja otvorenih primjerice još u Dokumentu dijaloga 2018. godine, a ne da bude znatno ispod njega.
Branimir Janković