Domagoj Tomas – Nova knjiga Catherine Horel i „bunjevačko pitanje“ u historiografiji
Francuska povjesničarka Catherine Horel prošle godine objavila je knjigu Multicultural Cities of the Habsburg Empire 1880 – 1914. Imagined Communities and Conflictual Encounters u izdanju CEU Pressa, izdavačke kuće Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti/Beču. Ta je knjiga dostupna i u otvorenom pristupu u PDF formatu (https://ceupress.com/book/multicultural-cities-habsburg-empire), a krajem siječnja 2024. predstavljena je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz autoricu, ondje su govorili direktorica Austrijskog kulturnog foruma Marina Chrystoph, profesor na Odsjeku za germanistiku Marijan Bobinac te profesorica na Odsjeku za povijest Iskra Iveljić.
Inače, Horel je profesorica na Sveučilištu Paris 1 Panthéon-Sorbonne, a već dugi niz godina bavi se modernom poviješću srednje Europe. Njezin opus nije nepoznat hrvatskoj historiografiji i široj javnosti pa je tako, primjerice, njezino djelo Vojnici između nacionalnih fronti. Ukidanje Vojne krajine i razvoj Kraljevskoga ugarskog domobranstva u Hrvatskoj i Slavoniji 1868. – 1914. prevedeno na hrvatski jezik i objavljeno 2015. u izdanju FF pressa, izdavačke kuće Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Također, na srpski jezik ranije je prevedeno njezino djelo Srednja Evropa. Od ideje do istorije, objavljeno u izdanju izdavačke kuće Clio u Beogradu 2012. Općenito govoreći, njezina su djela vrlo korisna, gotovo nezaobilazna, za povjesničare koji se bave različitim srednjoeuropskim temama u kronološkom okviru moderne i suvremene povijesti. Recimo, osobno mi je pri istraživanju sadržaja srednjoeuropskog imaginarija te recepcije i oblikovanja srednjoeuropskih ideja kod suvremenih hrvatskih autora koristan bio upravo njezin povijesni pregled razvoja srednjoeuropske ideje, preveden na srpski.
Nastavljajući niz studija u kojima se bavi različitim srednjoeuropskim temama, Horel se u svojoj najnovijoj knjizi posvetila komparativnoj urbanoj povijesti odabranih austrougarskih gradova srednje veličine u razdoblju Belle Époquea, odnosno kraja 19. i početka 20. st. Među tih dvanaest teritorijalno raspršenih gradova, našla su se i četiri (Zagreb, Rijeka, Sarajevo i Subotica), koja su zbog svoje povijesti, kulture i sastava stanovništva posebno zanimljiva hrvatskoj historiografiji. Horel se pritom u svojoj studiji fokusirala na analizu učinaka složenih modernizacijskih procesa započetih u prvoj polovici 19. st., među kojima su nacionalna emancipacija i integracija, masovna politizacija, razvoj obrazovanja i obrazovnoga sustava, urbanizacija i dr. Naravno, prije svega, Horel je u prvom poglavlju detaljnije elaborirala razloge svoga odabira spomenutoga niza gradova, da bi u sljedećim dvama poglavljima prezentirala složenu heterogenu jezičnu i vjersku strukturu stanovništva tih urbanih prostora, neizbježnu za razumijevanje kulturnog konteksta njihova razvoja.
U svakom slučaju, riječ je o vrlo zanimljivom i teorijski promišljenom metodološkom pristupu, koji je rezultirao nastankom opsežne i iscrpne studije, čije će spoznaje i zaključci biti korisni aktualnim i budućim generacijama povjesničara. Nudeći niz logičnih argumenata, Horel dolazi do znanstveno utemeljenih spoznaja i zaključaka, istovremeno upozoravajući na opasnost od romantizacije habsburških gradova kao tobožnjih harmoničnih oaza multikulturalizma, ali i na prenaglašavanje sukoba među heterogenim skupinama kao ključnih sociokulturnih obilježja istih urbanih prostora.
Međutim, kada je riječ o analizi stanovništva Subotice, Horel čini ozbiljan propust u uporabi nomenklature, lijepeći tamošnjim Bunjevcima etiketu „Srba katolika“ na mnogim mjestima u knjizi (str. 66. – 67., 114. – 115., 117., 501., 505.). Imajući u vidu tadašnje popise stanovništva, na kojima se popisivalo po materinskom jeziku, a ne po etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti, Horel zaključuje da je prisutnost bunjevačkoga jezika kao zasebne popisne kategorije (ugarskom statističkom obradom razvrstane pod „ostali“) zapravo rezultat manipulativnoga postupka mađarskih vlasti, koje su na taj način nastojale statistički fragmentirati, odnosno umanjiti broj Srba u ukupnom stanovništvu Subotice. Međutim, na popisima stanovništva 1900. i 1910. u Subotici se javljaju i govornici srpskoga jezika (oko 4 %), što pokazuje da su se stanovnici Subotice, uključujući i Bunjevce, tada ipak mogli izjasniti kao govornici srpskoga jezika. Dakle, pravo je pitanje zašto se onda govornici bunjevačkoga jezika na tim popisima stanovništva nisu izjasnili kao govornici srpskoga jezika?
Zakonodavnih i administrativnih zapreka da se subotički Bunjevci izjasne govornicima srpskoga jezika tada očito nije bilo. Uostalom, na popisima stanovništva krajem 19. i početkom 20. st. u gradovima tadašnje južne Ugarske srpski kao materinski jezik masovno su odabirali građani Novoga Sada, Sombora i dr. Stoga bi logičnije bilo pretpostaviti da se ipak radilo o specifičnoj bunjevačkoj kulturno-identitetskoj samoidentifikaciji, utemeljenoj u prvom redu na katoličkoj vjeroispovijesti, a zatim i na štokavskoj ikavici, bilježenoj latiničnim pismom, kao bitnim razlikovnim čimbenicima u odnosu na Srbe. S druge strane, upravo isti ti čimbenici očigledno ukazuju na visok stupanj identitetske srodnosti bačkih Bunjevaca s bačkim i baranjskim Šokcima te ostalim pripadnicima hrvatskog naroda, što Horel posve ignorira, zaobilazeći pritom autore poput Ante Sekulića, Dinka Šokčevića, Roberta Skenderovića, Tomislava Žigmanova, Marija Bare, Vladimira Nimčevića i dr., koji ukazuju upravo na te činjenice.
Konzultacijom njihovih djela i članaka, Horel bi dobila potpuniji uvid u moderne nacionalnoemancipacijske i nacionalnointegracijske procese kod Bunjevaca iz hrvatske perspektive, čime bi upotpunila svoje razumijevanje „bunjevačkog pitanja“. Naime, njihove interpretacije polaze od neupitne pripadnosti bačkih Bunjevaca hrvatskoj naciji, kao teritorijalno rubne subetničke skupine izvan političkoga prostora Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja se u specifičnim, nepovoljnim društveno-političkim uvjetima na području uže Ugarske, posredstvom intelektualne elite krajem 19. i početkom 20. st., ipak na koncu većinski integrirala u modernu hrvatsku naciju. Naravno, navedeni autori uzimaju u obzir njihova ključna predmoderna identitetska obilježja (vjera, jezik, pismo i dr.), koja su tome doprinijela, prevladavajući tako nepovoljne političke okolnosti. Uostalom, indikativno je da se Bunjevci koji su živjeli i danas žive izvan prostora Bačke gotovo isključivo izjašnjavaju kao Hrvati (Lika, Dalmatinska zagora, Hercegovina). Također, i u djelu Ive Prćića Subotica i Bunjevci (Subotica, 1936.), koje Horel u popisu literature na kraju svoje knjige navodi kao djelo konzultirano za obradu Subotice (str. 533.), na više mjesta jasno se ističe identifikacija bačkih Bunjevaca s hrvatskim nacionalnim identitetom (str. 8., 17. – 19., 25. itd.), što navodi upravo Prćić kao subotički Bunjevac (https://www.zkvh.org.rs/storage/app/media/Digitalizirana%20ba%C5%A1tina/Knjige/Ive%20Pr%C4%87i%C4%87%20Subotica%20i%20Bunjevci.pdf). Osim toga, uz hrvatske autore, Mađarska akademija znanosti ponovila je dva puta mišljenje prema kojem se Bunjevci smatraju povijesnom, etnografskom i dijalektalnom skupinom Hrvata u Mađarskoj, čime su osporeni pokušaji priznavanja Bunjevaca kao zasebne nacionalne manjine u Mađarskoj.
Napokon, Horel je sa svoje pozicije mogla vrlo elegantno i zaobići „bunjevačko pitanje“ te hrvatsko-srpske interpretativne nesuglasice oko njega, strogo se doslovno držeći rezultata popisa stanovništva krajem 19. i početkom 20. st., prema kojima su govornici bunjevačkoga jezika zasebna kategorija, odvojena od govornika srpskoga i hrvatskoga jezika. Ipak, nije se tako postavila. Može li se uopće naslutiti zašto?
Zapravo, teško je precizno utvrditi je li kod Horel riječ tek o površnom pojednostavljivanju ili pak o (ne)svjesnoj prilagodbi interpretativnoga narativa dominantnom tumačenju srpske historiografije. U svakom slučaju, Horel je tijekom ranijega procesa nastanka srpskoga prijevoda knjige Srednja Evropa. Od ideje do istorije, kao i kasnijega predstavljanja te knjige u Srbiji (https://www.subotica.info/2013/02/22/promocija-knjige-srednja-evropa-u-gimnaziji), ostvarila i održavala osobne kontakte sa srpskim povjesničarima (https://isi.ac.rs/jun-2015-poseta-institutu-prof-dr-lili-kerol-2/), pri čemu je vrlo vjerojatno došla u doticaj i s dominantnom srpskom interpretacijom „bunjevačkog pitanja“.
Neovisno o njezinoj interpretaciji „bunjevačkoga pitanja“, i u toj je knjizi moguće uočiti jednu vrlo upitnu tvrdnju, koja se čini plodom površnosti, pojednostavljivanja i/ili retroaktivnog zaključivanja. Naime, na jednom mjestu (str. 73), bez izravnoga pozivanja na izvor, spominjući Stjepana Radića i Hrvatsku (pučku) seljačku stranku prije 1914., osvrće se na njihovu ideju federalizacije Austro-Ugarske, koja bi, prema Horel, „ponovo ustanovila pravo na hrvatsku državu, ali proširenu, najmanje, sa zapadnom Hercegovinom“. Poznavajući političke interpretacije „hrvatskog državnog prava“ u tom razdoblju, unesene u različite utjecajne političke ideologije (pravaštvo, agrarizam i dr.), sve su one Bosnu i Hercegovinu u cjelini promatrale dijelom budućega zamišljenog hrvatskog političkog prostora. Sve to izravno se očituje i u političkim analizama niza tadašnjih autora: Stjepana Radića (Slavenska politika u Habsburžkoj monarkiji, 1906.), Nikole Zvonimira Bjelovučića (Federalistična monarhija i hrvatsko pitanje, 1913.), Ive Pilara (Politički zemljopis hrvatskih zemalja, 1918.) i dr.
Tek se u redovima Hrvatske seljačke stranke u međuratnom razdoblju Kraljevine Jugoslavije 1930-ih, za vrijeme predsjednika Vladka Mačeka, počinju javljati novi pogledi na mogućnost rješenja „hrvatskoga pitanja“ u Bosni i Hercegovini, koji bi podrazumijevali realpolitičko odustajanje od idealističkoga inzistiranja na hrvatskom političkom pravu na čitavu Bosnu i Hercegovinu. Međutim, ni tada pogledi hrvatske političke elite na moguću političko-teritorijalnu reorganizaciju nisu reducirani tek na područje zapadne Hercegovine, već na sve one dijelove Bosne i Hercegovine u kojima su Hrvati brojniji od Srba (zapadna Hercegovina, srednja Bosna, Bosanska posavina i dr.), što će biti prisutno i uočljivo tijekom pregovora koji su rezultirali nastankom Sporazuma Cvetković-Maček 1939. Dakle, imajući u vidu opću političku klimu toga vremena, sadržaj političkih ideologija hrvatskih stranaka te više puta očitovane Radićeve stavove o budućoj političkoj sudbini Bosne i Hercegovine, ta se njezina tvrdnja čini vrlo problematičnom. Sve u svemu, osobno u svojim istraživanjima nisam naišao niti na jedan dokaz ili naznaku kojom bi se nekako mogla potkrijepiti.
Stoga bi i njezina historiografska interpretacija „bunjevačkoga pitanja“ mogla biti plodom sličnoga načina zaključivanja, odnosno manjkavosti u kritici izvora te nedostatku analitičkoga iščitavanja recentne hrvatske historiografije, a na takve pojave uvijek je potrebno na vrijeme upozoriti. Ipak, historiografske studije Catherine Horel zbog pojedinih površnosti te pojednostavljenih, nepreciznih ili neutemeljenih tvrdnji ne bismo trebali posve zaobilaziti i ignorirati, jer, istini za volju, „bunjevačko pitanje“ te geneza hrvatskih političkih stavova prema Bosni i Hercegovini ne predstavljaju ključne točke njezinih studija. Štoviše, u cjelini je riječ o zanimljivim i korisnim studijama, a upozoravanjem na pojedine propuste njihova bi eventualna buduća ponovljena izdanja mogla postati još kvalitetnijima i preciznijima.
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kritičke osvrte, reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr