Jure Vujić: Treba li usmjeravati europsku povijest? Povodom usvajanja rezolucije Europskog parlamenta o „europskoj povijesnoj svijesti“
Europski je parlament 17. siječnja 2024. velikom većinom usvojio novu rezoluciju o “europskoj povijesnoj svijesti”.[1] Autori rezolucije pozivaju države članice da „ažuriraju svoje postojeće nastavne planove i programe i nastavne metode” kako bi „europsku i svjetsku povijest stavile ispred nacionalne povijesti”. U tom smjeru u rezoluciji se preporučuje staviti „više naglaska na nadnacionalno razumijevanje povijesti, učenje o europskim integracijama, povijesti, institucijama i temeljnim vrijednostima Unije, kao i europskom građanstvu“ koje bi bilo “ključno za pojavu osjećaja europske pripadnosti”. Konkretno, europski parlamentarci zahtijevaju da “obrazovanje za europsko građanstvo bude sastavni dio nacionalnih obrazovnih sustava”.
I ranije je Europski parlament inicirao i izglasavao razne memorijalne rezolucije koje se dotiču europske savjesti i svijesti, pogotovo glede nužnosti suočavanja sa totalitarnom prošlošću, u odnosu na zločine nacizma, komunizma, fašizma i kolonijalizma, kao legitimne preporuke koje bi trebale onemogućiti da određeni povijesni revizionizmi relativiziraju, iskrivljavaju ili falsificiraju u političke svrhe povijesne činjenice iz prošlosti. Međutim, ova nova rezolucija o europskoj povijesnoj svijesti uvodi jednu novu teleološku i interpretativnu dimenziju u tumačenju i usmjeravanju same europske povijesti današnjosti i budućnosti. Ova rezolucija nastaje simptomatično i paradoksalno (ako pretpostavimo da je Europska unija svojevrsna nadnacionalna zajednica) u trenutku kada u kontekstu rata u Ukrajini, na Bliskom istoku, ali i reaktiviranja određenih zamrznutih sukoba diljem svijeta, svjedočimo o ponovnom pokušaju neoimperijalnih sila, primjerice neosovjetske Putinove Rusije, da spriječi mogućnost stvaranja novih država-nacija poput Ukrajine. Naime, treba napomenuti da je Putinova Rusija ugradila u Ustav stavku u kojoj je predviđeno da „ruska država mora štititi povijest“, što zapravo znači da ne dopušta i kriminalizira druge nacionalne narative poput ukrajinskog, ali i drugih, te uvodi ono što povjesničar Antoon De Baets naziva “zločinima protiv povijesti”, izrazom koji označava niz ekstremnih napada na slobodu istraživanja i interpretiranja povijesne znanosti. Ovaj izraz je posebno relevantan u slučaju Rusije, gdje državne vlasti sve više daju središnju ulogu sjećanju na povijest sovjetske prošlosti u nastojanju samolegitimacije i izgradnje neosovjetskog nacionalnog identiteta i narativa, pritom gazeći ljudska prava.
Dakle, u trenutku suvremenog „režima historiciteta“, obilježenog civilizacijskim manihejističkim narativom opozicije između Zapada i protuzapadnih sila (Kina, Rusija, globalni jug), EU – koja u očima svojih kritičara glasi kao super-država, tehnokratski neoimperij i centalizirana federacija – odabire put snažnog postnacionalnog narativa, potiskivanja i dekonstrukcije nacionalnih povijesti država članica u smjeru „više naglaska na nadnacionalno razumijevanje povijesti“. Takvo stajalište otvara niz, ne samo političkih i povijesnih, već i filozofskih pitanja: postoji li jednoznačni smjer europske povijesti? Postoji li uopće europska povijest ili samo mnoštvo povijesnih i nacionalnih narativa u Europi? Koje su ključne nedoumice oko odabira interpretativnog i metodološkog pristupa za tumačenje europske povijesti?
Naime, filozofija povijesti je odavno raspravljala o pitanju mogućnosti i valjanosti postojanja jednog smjera povijesti, pitanju koje je podijelilo niz teoretičara i filozofa koji su u kolosijeku prosvjetiteljstva i Francuske revolucije smatrali da povijest ima jedan cilj i smjer: ljudska emancipacija i neprestani napredak čovječanstva (tehno-znanstveni i racionalni). Među njima su Kant, pozitivizam Auguste Comtea, ali i Hegela, koji govori o skrivenom smislu i smjeru povijesti, ili pak Marxa (klasna borba i oslobađanje proletarijata), kao i oni koji poput Nietzschea negiraju neminovni povijesni smjer prema napretku ili Levi-Straussa koji relativizira etnocentrističku zapadnu interpretaciju svjetske povijesti. Međutim, očito je kako su glavni autori rezolucije Europskog parlamenta nastojali dati teleološku dimenziju usmjeravanja sadašnjosti i budućnosti europske povijesti, stavljajući naglasak na „nadnacionalno razumijevanje povijesti“, što implicitno podrazumijeva progresivističko postnacionalno svjetonazorsko poimanje svijeta i europske zajednice.
I Hannah Arendt nije vjerovala u linearnu kauzalnost povijesti. Svaki pokušaji ideološkog usmjeravanja povijesti ne moraju nužno proizvesti željene učinke, a često mogu izazvati i suprotne učinke. Kada bilo koja ideologija – kao sustav ideja koje uključuju oblik predočavanja svijeta i konstrukcije društvene zbilje – pa i ona najprogresivnija, zadire u znanstveno područje, ona neminovno dovodi u pitanje Weberovo načelo aksiološke neutralnosti. U tom pogledu, davati određeni normativni okvir i smjer nastavnim programima povijesti pretvara povijest u sustav objašnjenja svijeta i programa djelovanja, pri čemu povijest postaje sredstvo političko-svjetonazorskih vrednovanja.
Naime, iako su europski identitet i svijest pogotovo od kraja Drugoga svjetskog rata i dugog razdoblja mira zasigurno postignuća 20. stoljeća, zapravo ne predstavljaju još uvijek operativne koncepte i snažne radne hipoteze. Štoviše, učiniti Europu predmetom povijesti pod svaku cijenu riskira učiniti je jedinim subjektom povijesti ili joj davati jednoznačni smjer prema svojevrsnoj paruziji “kraja povijesti”, s konačnom europskom izgradnjom kao „sretnim završetkom“, kao da ne postoji prošlost i sadašnjost europske povijesti. Europa ima višeslojno značenje geografsko i civilizacijsko, koje podrazumijeva i neodređenost i neriješeno pitanje granica Europe. Poznat nam je triptih koji je dizajnirao i želio Paul Valéry: “Postoji Europa u kojoj se osjećaju utjecaji Rima na upravu i upravljanje, Grčke na mišljenje, kršćanstva na unutarnji život.“ Poznata nam je također projekcija višeslojnih matrica europske zajedničke kulture i povijesti: grčko-rimsko naslijeđe antike, kršćanska Europa romaničkih crkava i gotičkih katedrala, Europa Karla Velikoga i Svetoga Rimskog Carstva, humanistička Europa renesanse, barokna Europa, Europa prosvjetiteljstva i revolucija, romantična Europa, Europa željeznica i rane industrijalizacije, dominantna, kolonijalna i imperijalistička Europa, Europa parlamentarnih demokracija itd. I postavlja se pitanje kada to sve izbrišemo u ime bilo koje moralizatorske ili politički korektne nove ideologije, što onda preostaje od Europe? Europa je također ideja, a ideja Europe u 20. stoljeću oblikovana je među romantičarima 19. stoljeća, od Mazzinija do Victora Hugoa, uz poštovanje svih nacionalnih pripovijesti (tzv. “roman national” na francuskom), bez vidljive proturječnosti s popratnim porastom stvarnosti nacionalnosti i nacija, a ta ista ideja o “jedinstvu” je postupno u 20. stoljeću postala početak “stvarnosti”. Otuda i značenje ili niz značenja riječi Europa: ona također označava europsku konstrukciju, ili čak entitet koji karakterizira tu konstrukciju, naime Europsku zajednicu, zatim Europsku uniju. EU ne pokriva cjelokupni europski kontinent, koji ostaje zapravo razgraničen prostor (Europa-kontinent), ali je ujedno “prostor značenja”, tj. prostor u kojem se spaja nekoliko značenja Europe (Europa-civilizacija, Europa-ideja, Europa-konstrukcija, Europa-sila), značenja pripisanog od strane različitih zajednica.
Međutim paradigma „značenja“ može pretvoriti europsku povijest u zamku, jer jedno monoznačenje koje dominira nad drugima može monopolizirati službeno pisanje suvremene povijesti Europe. U tom smislu, francuski povjesničari Nicolas Roussellier i Jean-Pierre Rioux pokazaju iluzornost potiskivanja nacionalne povijesti u samoj nadnacionalnoj koncepciji Europe. Naime, europske nacionalne države toliko su jake da u konačnici stvaraju povijest. Europska povijest je nacionalna, naciju po naciju. Čak se i europska izgradnja odlučuje i u konačnoj analizi provodi u okviru nacionalnih tijela, uvijek gospodara povijesti. Moglo bi se reći da, u tom smislu, europska povijest ne postoji kao takva, te da svaka povijest Europe riskira da postane teleološka rekonstrukcija prošlosti, očajnička i lažna potraga za povijesnim prethodnicima, zaobilazeći nacionalne činjenice i fluidne narative sukoba, dakle ideološki i hagiografski diskurs koji kroz stoljeća mora demonstrirati neizbježni hod prema blistavoj budućnosti europskog jedinstva. Edgar Morin stavlja stoga naglasak na ideju „unitas multiplex“, jedinstvo kroz različitost, dok je Denis de Rougemont objasnio europsku „dijalošku dimenziju“ sposobnu obnavljati se u velikom permanentnom “kulturnom vrtlogu”, plodnim antagonizmima (religija-razum, vjera-sumnja, tradicija-evolucija, reakcija-revolucija, totalitarizam-demokracija itd.): “Europska kultura ne samo da prolazi kroz te suprotnosti, sukobe i krize; ona od toga živi… Ono što je važno u europskoj kulturi nisu samo glavne ideje (kršćanstvo, humanizam, razum, znanost), nego te ideje i njihove suprotnosti.”
U biti, negativni podražaji, transformirani u europske sindrome, poticali su proces podizanja europske svijesti već nekoliko desetljeća: od straha novoga rata 1920-ih, razvoja prvog europskog pokreta i prve rasprave o projektu Europske unije, Briandova plana, zatim druge faze svijesti tijekom Drugog svjetskog rata i poslije njega, straha od propadanja, potvrđenog poslijeratnom dekolonizacijom, iskustava koja uvjeravaju – u sukobljenoj i složenoj kronologiji – u potrebu ujedinjenja. Ukratko, europska se svijest formira i transformira reaktivno u biti protiv protivnika (Hitler, Staljin) ili pošasti (rat, pad, barbarstvo). Kada je 1950. počela sama europska izgradnja, poticaji su ostali vanjski i negativni, ali su izgubili svoju dramatičnu dimenziju. Denis de Rougemont je tijekom 1970-ih bio zabrinut zbog zastoja u konstrukciji jer Europa „više nije bila pitanje života i smrti“. U stvarnosti, doista postoji periodično ponovno reaktiviranje europske svijesti povodom neuspjeha „projekta Europe”. Promatranje stvarnih “europskih ciklusa” pokazuje složen, konfliktan i komplementaran odnos između nacionalnih identiteta i europske svijesti. Svaka faza širenja i uspjeha na kraju izaziva nacionalne brige, uzrokujući brojna razočaranja. Pad Berlinskog zida 1989. stvorio je pozitivan poticaj i jaku dinamiku, vraćajući europski identitet “i povratak druge Europe” ponovno na dnevni red, šireći fenomen europske svijesti na Istok (proces povratka u europsku obitelj). Stoga treba imati na umu da zemlje srednje Europe i baltičke regije, koje imaju iskustvo komunističkog totalitarizma, sasvim drugačije i konzervativnije pristupaju pitanjima društvenog svjetonazora, zagovarajući jače očuvanje nacionalnog identiteta, negoli zemlje „stare“ zapadne Europe u kojima, u većini, prevladava postnacionalni liberalniji narativ.
Izraz „europska svijest“ također sadrži određenu dvosmislenost. Naime, ovim se izrazom može označiti društveni zajednički osjećaj vitalne potrebe za izgradnjom Europe. Povezana s moralnom i političkom dimenzijom, ova svijest o nužnosti ili hitnosti stvaranja “Europe” razlikuje se od europskog identiteta koji je duboko ukorijenjen u stoljetnim sedimentima kultura, tradicija i običaja naroda europskog kontinenta. Dakle, moguće je biti Europljanin i osjećati se Europljaninom bez osjećaja potrebe za stvaranjem i konstrukcijom Europe. U novije vrijeme, europska svijest jedan je od važnih fenomena 20. stoljeća, oblikovan velikim tragedijama, te je svijest o izgradnji europskog jedinstva proizašla iz nužnosti uspostave mira. S druge strane, europska svijest ne može se reducirati na isključivo mehanicističku i ekonomsku konstrukciju europskog nadnacionalnog društva. Socijalna povijest pokazuje kako se može identificirati tipične kulturno-društvene značajke i konvergencije izgrađene tijekom više ili manje dugog vremena i koje su svojstvene svim europskim narodima: obiteljska struktura, način korištenja urbanog prostora, kultura rada, poimanje prostora i države itd.
U rezoluciji se pripisuje dugoj i kompleksnoj europskoj prošlosti i povijest sukcesija i nastavak „strukturnih nejednakosti“, odnosno urođeni „šovinizam, seksistički stereotipi, asimetrija moći i strukturalne nejednakosti duboko su ukorijenjeni u europskoj povijesti”, te poručuje da – suočeni s tim “užasima prošlosti” – jedino moguće iskupljenje sastoji se od ukidanja nacionalnih povijesnih markera. Stoga moramo “europsku i svjetsku povijest staviti ispred nacionalne povijesti i staviti veći naglasak na nadnacionalno razumijevanje povijesti”, “prekogranične i transnacionalne udžbenike povijesti” za “rušenje nacionalnih barijera”; “izazvati stereotipe i svete krave nacionalne povijesti”.
Očito je kako su autori navedene rezolucije odabrali dekonstruktivistički i protunacionalni narativ koji je danas prisutan u zapadnom svijetu, koji se suočava s uvoznom inačicom postkolonijalističkog diskursa koji stigmatizira sve što simbolizira nacionalno ili zapadno-kršćansko (u smislu civilizacije) kao arhaične kategorije, preko ideološke struje buđenja („wokizam“) i kulture otkazivanja koje poprimaju oblike nove političke korektnosti i cenzure. Međutim, ova rezolucija odražava poteškoće tehnokratske Europe iz Bruxellesa da potakne suvremenu europsku povijesnu svijest, iako je ruska agresija na Ukrajinu ponovno vratila tragičnost u europsku povijest i dala novi zamah europskom promišljanju u smjeru geopolitičke zajednice i potrebe izgradnje učinkovite zajedničke vojske i obrane.
Naime, naša suvremenost dokazuje kako europski narodi ostaju još uvijek čvrsto vezani uz svoje nacionalne narative i tzv. utemeljiteljske mitove, negoli uz tehnokratski i konstruktivistički narativ europske zajednice, te da daljnja konstrukcija takvog modela nadnacionalne zajednice još se uvijek nije konstituirala u sveokupiteljsku „veliku nadnacionalnu pripovijest“.
[1] https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2024-0030_FR.html
(Usp. https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2024-0030_EN.html;
https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2024-0030_HR.html)
Svi zainteresirani za uključivanje u polemiku mogu svoje priloge i reagiranja slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr