Branko Kasalo: Zašto je povijest (u nastavi zaista) važna?

One comment

Rasprava oko povlačenja gimnazijskog udžbenika: Zašto je povijest važna? 4, udžbenik povijesti za 4. razred gimnazije, autora: Miljenko Hajdarović, Vedran Ristić, Nikica Torbica, izdavača: Profil Klett d.o.o. izazvala je veliku pažnju stručne javnosti, a i mene je potakla na ovu reakciju. Nekoliko je različitih pitanja u kompleksu ovog problema oko kojih su se kristalizirale ključne teme rasprave: s jedne strane raspravlja se oko procedure i legaliteta postupka kojeg je provelo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, s druge strane govori se o problemu autorske i profesionalne slobode, a s treće strane otvara se pitanje kakva je uopće uloga povijesti u odgojno-obrazovnom sustavu. U raspravu se do ovog trenutka uključio značajan broj kolegica i kolega s različitih institucija u visokom školstvu, znanosti i medijima. Široku raspravu koja je pokrenuta, bez obzira s koje strane argumenata se nalazili, svakako treba pozdraviti kao jedan od znakova demokratskog kapaciteta hrvatskog društva. U sferi javnoga svi smo pozvani djelovati u skladu sa svojim uvjerenjima u cilju općeg probitka. Moj se osvrt odnosi na posljednje načelno pitanje u ovoj raspravi, a u drugom dijelu na istupe kolege doc. dr. sc. Branimira Jankovića koji su objavljeni na portalu Historiografija.hr, te i ja stoga na istu adresu upućujem svoju reakciju.

U ovom tekstu iznijeti ću neke poglede na ovaj problem koji će sigurno naići na suprotna razmišljanja, ali primarni cilj je da se definiraju pojmovi oko kojih se raspravlja i da se polemika vodi oko jasno definiranih pitanja kako bi se izbjegle nejasnoće i nesporazumi u komunikaciji gdje različiti akteri komuniciraju jedni pored drugih, a ne jedni prema drugima.

Na početku se želim nedvosmisleno izjasniti kako sam nakon čitanja udžbenika mišljenja kako on u ovom obliku nikad nije trebao biti prihvaćen za upotrebu u nastavi. O samim problemima u udžbeniku već je toliko napisano da nemam namjeru u to ulaziti, iako ima prostora za dodatnu analizu. Mene osobno najviše zanima dio rasprave koji se odnosi na ulogu povijesti u odgojno-obrazovnom sustavu. U tom smislu parafrazirao bih naslov udžbenika koji se našao u središtu ove rasprave: Zašto je povijest (u nastavi zaista) važna? Mislim da je ovo temeljno pitanje kojem bi trebalo pristupiti ozbiljno, ovo pitanje nije novo, a o njemu se rasprava već više puta vodila kao na primjer u vrijeme donošenja kurikuluma povijesti 2019. godine u mandatu ministrice Blaženke Divjak. Ono što je potrebno na početku istaknuti da udžbenik, zbog svojih manjkavosti, ne odgovara na pitanje koje postavlja. Kakav bi odgovor na postavljeno pitanje u udžbeniku za četvrti razred gimnazije trebao biti? Najvažniji odgovor na postavljeno pitanje trebao bi biti objašnjenje učeniku zašto on na početku 21. stoljeća živi baš u samostalnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj, a ne u nekoj drugoj državnoj tvorevini koje su egzistirale kroz vrijeme na istom prostoru. Zatim se postavlja pitanje je li povijesni proces nastanka današnje političke situacije rezultat vremenskih nepogoda, slučajnosti, fizikalnih zakona ili je on rezultat određenih političkih aspiracija i tko su bili nositelji tih političkih aspiracija, te na koji način su te aspiracije realizirane. Implicitno se odgovorom na ta pitanja ulazi u domenu nacionalne povijesti.

Za odvijanje rasprave korisno bi bilo definiranje okvira unutar kojega se ona odvija. Pitanje o kojem raspravljamo je pitanje hrvatske nacionalne povijesti koja se koristi u nacionalnom obrazovnom sustavu. Naime, temeljni problemi koji se kod ovog udžbenika javljaju odnose se, primarno, na nacionalnu povijest. Rasprava na trenutke ulazi i u elemente globalne povijesti, ali nacionalna pitanja u ovom slučaju su ključna. Dakle, okvir je nacionalni. Uz potvrdu i uvažavanje ove činjenice možemo dalje analizirati problem. Koja je upotrebna vrijednost povijesti? Zadržimo li se na povijesti, unutar odgojno-obrazovnog sustava, kurikul između ostalog govori: „Učeći o vlastitoj naciji, državi, društvu, kulturnoj i povijesnoj baštini, kao i o drugim nacijama, kulturama i društvima u prošlosti i sadašnjosti, učenici stječu znanja i razvijaju vještine koje omogućuju razumijevanje vlastitog identiteta i tuđih identiteta.“ Dakle, svijet oko nas sačinjen je od nacionalnih država u kojem egzistira naš politički i društveni život. Naravno to nije jedina kategorija unutar koje mi kao ljudska bića živimo, ali je temeljna normativna kategorija koja nas politički oblikuje, odnosno oblikuje svijet u kojem od rođenja egzistiramo. Naravno, svatko od nas formiran je odgojem unutar obitelji koja se prema ideji nacionalnog može različito odnositi. Unutar nekih obitelji, kao primarnog mjesta socijalizacije, njegovat će se afirmativni pogled na nacionalno dok će se unutar drugi obitelji razvijati kritičan pa i negativan pogled prema istom fenomenu. I takvo je stanje u pluralnom društvu potpuno prihvatljivo, ali obrazovni sustav predstavlja prostor susreta učenika sa svijetom koji ih okužuje u okvirima nacionalnog društva. Isto tako svaki uređeni politički sustav koji je ikad egzistirao u prošlosti ima ugrađenu tendenciju prema samoreprodukciji i nastavku svoga transgeneracijskog postojanja. Jedan, od mnogih, mehanizama kojeg država u tom smislu ima na raspolaganju je i odgojno-obrazovni sustav. Sama činjenica da država ima monopol u tom polju ukazuje da njegova funkcija za tu istu državu ima vrijednost i da ta država određuje odgojno-obrazovnu politiku i ciljeve.

Jedan dio sudionika javne rasprave pokušava stvoriti dojam kako se rasprava vodi između onih koji zastupaju ideju o pluralizmu znanstvenih interpretacija i onih koji imaju nacionalnu paradigmu kao model pristupa interpretaciji nacionalne povijesti. Naravno, taj pojednostavljeni prikaz stvarnosti je obmanjujući. Povijest kao znanost ne može se promatrati na isti način kao povijest u nastavi. U znanstvenoj historiografiji prostor interpretacija je velik i postoji mogućnost da istraživači uđu u najrazličitije argumentacije i rasprave koje se onda testiraju i provjeravaju u dijalogu s drugim interpretacijama. Na koncu tog procesa neke interpretacije preživljavaju i postaju relevantne, a neke se odbacuju kao problematične ili neuvjerljive. Ono što je bitno imati na umu kada se govori o prethodno opisanom procesu jest to da njegovi dionici (profesionalni povjesničari) imaju znanja i vještine koje im omogućavaju djelovanje u takvom okružju. Učenici unutar osnovnoškolskog ili srednjoškolskog sustava nemaju takve sposobnosti. 

Historiografija se dakle oslanja na interpretaciju, a nositelj interpretacije je povjesničar. On poštujući uzuse svog zanata treba ponuditi interpretaciju prošlosti koja je utemeljena na činjenicama i dokazima. Pri tome treba imati na umu da u historiografiji ne postoji konačna istina već se stvari neprestano reinterpretiraju (u tom kontekstu možemo upotrijebiti i demonizirani termin „revizije“). Svaka generacija piše svoju povijest. Ipak, ono što je ključno u ovoj raspravi je kakva je upotrebna vrijednost pojedinih interpretacija prošlosti. Izbor interpretacije ovisi o afinitetima povjesničara, predmetu njegovog istraživanja, izvorima kojima raspolaže itd. Koje će interpretacije biti društveno relevantne i korištene za objašnjavanje stvarnosti ovisi o tome koja od tih interpretacija najbolje izdržava test kritike. Vrijednost historiografije kao znanosti ovisi o njenoj uspješnosti u objašnjavanju prošle zbilje i uporabnoj vrijednosti tih objašnjenja u današnjem društvenom kontekstu. Iz tog golemog kolektivnog historiografskog napora stvara se društveno znanje o prošlosti. Upotrebna vrijednost tog historiografskog znanja zatim se prenosi na širu zajednicu kroz različite oblike popularizacije i diseminacije istraživanja, a najznačajniji, najorganiziraniji i što je najbitnije, državno nadzirani proces ulaska historiografije u javni prostor je odgojno-obrazovni sustav.

Nacionalni odgojno-obrazovni sustav u demokratskoj Republici Hrvatskoj u 21. stoljeću kao primarni cilj ima dobrobit pojedinaca na osobnoj razini te njihov individualni razvoj, a na društvenoj razini osposobljavanje mladih ljudi kako bi mogli postati uzorni, kreativni i produktivni dionici u društvu. Temeljno pitanje u našem slučaju je svrha povijesti u takvom obrazovnom procesu. Predmetni kurikuli matematike, kemije ili fizike, disciplina koje se temelje na prirodnim zakonima, mogu se vrlo jednostavno napraviti prema uzoru njihovih japanskih, američkih ili britanskih istovjetnika. Međutim, povijest na žalost ili na sreću, ovisno o perspektivi, nema tu mogućnost. Navedena društva biraju povijesnu interpretaciju koja odgovara njihovim društvenim potrebama u datom trenutku. Kanada je u tom kontekstu, prema izjavama njenog političkog vodstva, postala postnacionalna država, a sličnim putem idu i neka druga društva. To je potpuno legitiman izbor smjera državnog razvoja, ali potrebno je jasno artikulirati takve stavove u javnom prostoru i zastupati ih. Na temelju tih stavova formirati javni politički program i u demokratskom procesu zadobiti povjerenje na izborima i nakon toga realizirati takav program u oblasti odgoja i obrazovanja. Za sada u Hrvatskoj ne postoji takav javni politički program, a ni široki društveni konsenzus te niti jedna, politički relevantna, snaga koja programski zastupa takve stavove. Hrvatska je na žalost (jednih) ili na sreću (drugih) još uvijek nacionalna država hrvatskog naroda koji ima svoj historijski kontinuitet bez obzira kako se to unutar pojedinih historiografski pristupa može interpretirati. U tom smislu jedina prihvatljiva paradigma pristupa prošlosti u obrazovnom sustavu treba biti nacionalna.

Kolega Janković je naveo (facebook komentar) kako mu je od pomoći u ovoj raspravi izvođenje predmeta Historiografija i nacionalizam. Pregledom navedenog predmeta i njegovog plana nastave naišao sam na temu predavanja: Nadilaženje nacionalne paradigme: komparativna, transnacionalna i globalna historija te s njima povezani pristup. Svakako je potrebno pozdraviti i podržati angažman kolege u pogledu otvaranja metodoloških perspektiva studentima i ukazivanje ne različite pristupe prošloj zbilji. Potrebno je istaknuti kako je ovakav pristup poželjan i dobrodošao na obrazovnoj razini na kojoj se odvija. Ipak, u kontekstu rasprave o udžbeniku meni se nameće pitanje zašto je nacionalna interpretacijska paradigma u nastavi povijesti problematična, zašto je nju potrebno prevladati i koje su to paradigme koje bi je trebale zamijeniti. Bilo bi lijepo da kolega Janković jasno artikulira alternativu nacionalnoj interpretacijskoj paradigmi u nastavi povijesti u nacionalnom obrazovnom sustavu i zašto bi alternativni pristup bio bolji.

U nastavku teksta odgovaram na neke teze koje kolega Janković iznosi u svojoj reakciji na portalu Historiografija.hr (rečenice kolege Jankovića donosim u navodnicima). Kao temeljni problem u istupu kolege pojavljuje se poistovjećivanje znanstvenog historiografskog diskursa u komunikaciji među statusno ravnopravnim kolegama povjesničarima te diskursa udžbenika koji nije znanstveno djelo, čija ciljana publika nisu znanstvenici već se kao obvezno štivo pojavljuje pred učenicima.

Na početku svoga izlaganja kolega Janković navodi: „Trebala bi nas većina stati iza toga da ne možemo prihvatiti zabrane onih historiografskih i udžbeničkih radova s kojima se ne slažemo. Naravno da ćemo jedni druge kritizirati i oštro međusobno polemizirati, ali zar ćemo jedni drugima zabranjivati publikacije, ovisno o političkim okolnostima?“ Ova je rečenica problematična i krajnje netočna. Koji je historiografski rad zabranjen i kada i koji je postupak zabrane? U hrvatskoj historiografiji objavljuje se sve i svašta bez ikakve, barem meni poznate, natruhe zabrana. Historiografski radovi izlaze bez odobrenja administrativnih središta moći, jedini arbitar u njihovoj procjeni je recenzentski postupak ljudi koji su u horizontalnim odnosima moći (O kvaliteti recenzentskog postupka kod nas moglo bi se raspravljati, a ostaje nada da će iskustvo s ovim problematičnim udžbenikom biti poticaj za razvoj rigoroznijeg pristupa recenzentskim aktivnostima.). Udžbenik s druge pak strane da bi dospio u ruke učenika treba odobrenje administrativnih tijela, dakle povlačenje tog odobrenja je dio procedure koja je formalno pravno moguća i dostupna. Dakle, udžbenik nije zabranjen od strane administrativnog tijela, izdavač ga može i dalje tiskati i prodavati, on samo nije odobreni materijal za rad u nastavi.

„Uvijek je to moguće potkrijepiti nekim argumentima, mišljenjima i recenzijama, no zar netko misli da će time drugačije interpretacije određenih povijesnih tema odjednom zauvijek nestati?“ Ne znam na koga kolega Janković misli u ovoj rečenici. Pluralizam interpretacija cvijeta u znanstvenoj historiografiji bez kraja i konca pa u tim zakutcima čovjek svašta može saznati, ali u udžbeniku koji se nalazi na školskim klupama nema mjesta za svaku interpretaciju. Ideja da se kritikom jednog udžbenika interpretativni pluralizam sužava je pogrešna.  

„Ako je zabluda da činjenice postoje neovisno od interpretacije, zabluda je i da povjesničari koji kritiziraju udžbenik (zbog njegovih interpretacija koje ne mogu prihvatiti) to čine bez ikakvih unaprijed formiranih pozicija i umjesto toga iznose samo neutralnu stručnu analizu. Posebno je to vidljivo kod onih povjesničara koji pristupaju povijesti iz perspektive unaprijed zadane kodificirane nacionalne interpretacije. Za njih je karakteristično upravo to da ne mogu prihvatiti drugačije interpretacije prijelomnih događaja nacionalne povijesti.“ Kritike na račun spornog udžbenika ne vidim kao vrijednosno neutralne, već utemeljene na pozicijama zaštite nacionalnog odgojno-obrazovnog sustava. Također je potrebno istaknuti kako kolega Janković dio stručne javnosti označava kao zagovornike dogmatskog nacionalnog interpretacijskog pristupa. Tu konstataciju, teoretski, možemo prihvatiti kao točnu, ali ostaje pitanje imaju li autori udžbenika ili kolega Janković neku unaprijed formiranu poziciju ili oni djeluju s pozicije stručne neutralnosti. Ako pretpostavimo da ne nastupaju s pozicija stručne neutralnosti, jer su i oni povjesničari koji formiraju nekakvu perspektivu, zašto onda i njihova interpretacija ne bi postala predmet rasprave.

„S obzirom da se u kritikama, kao što ću pokazati, prije svega zapravo radi o interpretacijama, treba odmah reći da autori povučenog udžbenika nisu u svojim interpretacijama navodili ništa što već ne postoji u dijelu historiografske literature.“ Ovakva argumentacija je u potpunosti promašena jer u literaturi postoji svašta. Objavljen je veliki broj knjiga i članaka, o svakakvim temama, koji su prošli postupak recenzije u nekom trenutku, ali ne mislim da bi bilo pametno pripustiti taj sadržaj u udžbenike povijesti pod argumentacijom da se u njima donosi jedna od mogućih interpretacija.

 „Postojanje više historiografskih i drugih knjiga – samim time i udžbenika povijesti – o jednoj temi ili razdoblju u srži je povijesne znanosti, nastave povijesti te demokratskog i pluralnog društva.“ S djelom koji govori o historiografskim i drugim knjigama se u potpunosti slažem i držim kako je to još jedna potvrda o tome kako je hrvatsko društvo demokratsko i pluralno. Ali u slučaju udžbenika povijesti ponovno dolazimo do problema jer udžbenik ima funkciju upoznavanja učenika s prošlošću, samim time postavlja se pitanje kakva bi bila svrha bezbrojnih interpretacija u udžbenicima koje bi nadilazile intelektualne sposobnosti učenika i vremenske resurse nastavnika da se upoznaju sa svim interpretacijama. Pri tome nemaju sve interpretacije istu upotrebnu vrijednost u hrvatskom odgojnom-obrazovnom sustavu. Upoznavanje učenika sa važim aspektima nacionalne povijesti je osnova od koje u nastavi treba polaziti pri tom u vidu treba imati i negativne pojave koje postoje u nacionalnoj prošlosti. Negativne pojave trebaju biti adresirane i kontekstualizirane. Međutim, afirmativni pristup bi trebao biti u temelju povijesne interpretacije postojanja suvremene demokratske hrvatske države u odnosu na sve ranije državne iteracije u kojima je hrvatska politička nacija egzistirala. Taj afirmativni pristup trebao bi se temeljiti na pretpostavci da postojanje Republike Hrvatske ima inherentnu vrijednost za njene građane i za hrvatsku političku naciju.

„Vrijedi stoga raspravu s kritika udžbenika prebaciti na kritiku kritičara. Naime, pogled kritičara pretjerano zamućuju uske nacionalne naočale. Tu slijepu pjegu svoje argumentacije kritičari uopće ne primjećuju. Iz takvog okvira nacionalne pedagogije pričinja im se da vide čak i ono čega nema. Zato bi bilo važno otvoriti stručnu raspravu što se sve događa s vašom stručnom perspektivom kad historiografiju i udžbenike povijesti stavite u službu prevladavajućih nacionalnih interpretacija i nacionalnog identiteta.“ Nekoliko je problematičnih navoda u prethodnom citatu. Kritika kritičara je prihvatljiva i kolega Janković je s pravom iznosi, ali postavlja se pitanje koje pomagalo za promatranje svijeta koriste oni koji se ne nalaze u kategoriji onih koji koriste uske nacionalne naočale? Smije li se to pitati ili bi to bilo nepristojno pitanje, imputiranje nepostojećih optužbi i insinuiranje umišljenih namjera, itd. Što se tiče drugog dijela citata ponovno se pojavljuje pitanje znanstvene historiografije koja je u potpunosti izvan ove rasprave i koju kolega Janković bespotrebno uključuje. Udžbenik povijesti i nastava povijesti, s druge pak strane, po definiciji u kurikulu imaju između ostalog funkciju: „…sačuvati vlastiti nacionalni identitet, cijeniti i čuvati svoju kulturnu i duhovnu baštinu.“ Postoji razlog zašto se u Hrvatskoj uči hrvatska nacionalna povijest, a ne povijest Japana, Senegala ili Bolivije. Koji drugi narativ osim nacionalnog bi mogao biti u osnovi nastave povijesti u Hrvatskoj? Čudno je uopće postavljati ovo pitanje. Stručna perspektiva onih koji zastupaju mišljenje da znanstvena historiografija i povijest u odgojno-obrazovnom sustavu nisu isto je ispravna perspektiva. Treba li hrvatski odgojno-obrazovni sustav služiti očuvanju nacionalnog identiteta (bez obzira kako ovaj pojam bilo teško definirati), treba li to biti jedan od njegovih temeljnih zadataka? Mišljenja sam da je odgovor na to pitanje nedvosmisleno da. Jer odsustvo takvog cilja implicira postojanje nekog drugog cilja, kakav god on bio, pa i njegovu suprotnost dakle razgradnju tog i takvog nacionalnog narativa. Odbijam pretpostavku da postoji vrijednosno neutralan i stručno nepristran pristup u interpretaciji povijesti u nastavnom procesu. Odsustvo jednog pristupa istodobno znači pojavu nečega drugoga bez obzira kako to nazivali.

Kolega Janković na nekoliko mjesta izražava rezignaciju zbog napada pojedinih medija na autore udžbenika, recenzente i one koji su stali u njihovu obranu. Ja se pridružujem osudama svih medijskih napada, koji krše etičke norme novinarstva kao struke, na bilo kojeg pojedinca uključenog u ovu raspravu. Ipak, volio bih potaknuti kolegu Jankovića da iznese vrijednosni stav o medijskim napisima koji su se pojavili na „progresivno-lijevoj“ medijskoj sceni na račun kritičara udžbenika.

U kontekstu svega navedenog potrebno je naglasiti da povijest kao predmet ima više funkcija u sustavu obrazovanja. Već je objašnjeno da nismo u mogućnosti preuzeti kurikul povijesti drugih zemalja jer njihova interpretacija stvarnosti nije prispodobiva za naše potrebe. Naravno da bi se moglo pronaći adekvatnih elemenata, ali naša prošlost je samo naša sa svim pozitivnim i negativnim aspektima bili vi bilo gdje na spektru od tvrdokornog nacionalist do zagovaratelj lijevo-globalističkih ili nekih drugih tendencija. Povijest u nastavi treba pridonijeti oblikovanju funkcionalnih članova našega društva, uz to bi trebala pomoći u razvoju intelektualnih, socijalnih i inih drugih sposobnosti kod djece. Cilj nacionalne države, bez obzira na zgražanje globalista, je stvaranje društvene kohezije, a nastava povijesti u tom smislu je važan alat. Nacionalna država za sada je realnost, a pitanje njene perspektive tema je za drugu raspravu. Netko može uzvratiti da je ovakav pogled na funkciju povijesti u nastavi i društvu retrogradni ostatak 19. stoljeća, ali povijest pamti sustave koji su se kitili epitetima progresivizma, a znamo kako su skončali. U ovom trenutku nacionalni okvir jedini je koji je mjerodavan i unutar njega moramo živjeti i djelovati.

Kao prilog tezi da rasprava koja se trenutno vodi nije ekskluzivno hrvatski problem i da se slične rasprave vode u raznim društvima naveo bih slučaj The 1619 Project iz Sjedinjenih Američkih Država koji je ilustrativan za pitanje odnosa nacionalne povijesti i odgojno-obrazovnog sustava. Na koncu želim završiti u optimističnom tonu. Cijeli ovaj slučaj nije lijep za autore, recenzente, ali i kritičare. Mislim da se iz toga može izvući pouka u pogledu poboljšanja postupka recenzije udžbenika gdje bi se u recenzentskom postupku veći naglasak stavio na ispravljanje eventualnih propusta, a tada bi izgledi za ponavljanje ovakvih slučajeva bili uvelike umanjeni ako ne potpuno uklonjeni. U duhu polemike unaprijed prihvaćam kako izneseni stavovi neće svima biti prihvatljivi, a ostavljam mogućnost njihove korekcije u sukobu s protuargumentima. Unaprijed zahvaljujem portalu Historiografija.hr na objavi moga priloga u ovoj polemici.

Doc. dr. sc. Branko Kasalo

Sveučilište u Zadru, Odjel za povijest

Svi zainteresirani za uključivanje u polemiku mogu svoje priloge i reagiranja slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr