Marino Badurina: Treba li nam (i)jedan udžbenik?
Nedavna saga o „zabrani“ udžbenika povijesti za 4. razred gimnazije Zašto je povijest važna?, što pokriva (naše) uvijek kontroverzno 20. stoljeće, došla je kao naručena za pomalo uspavanu domaću historiografsku javnost, potvrdila je njenu važnost i relevantnost, vratila joj raison d’être. Nije prošlo dugo, a sve je (ne)očekivano poprimilo obrise borbe između Mordora i Gondora.
Portal narod.hr, svojevrsni inicijalni pokretač ove priče, je, makar i s pogrešnom motivacijom, uspio ukazati na gotovo ključnu stvar. Posao pisanja udžbenika je upravo to – posao. Biznis. A svaki biznis pretpostavlja lanac ili mrežu zainteresiranih.
Jedni su primamljivo povikali: hoćemo pluralizam udžbenika! A drugi pak: monizam. Jedan bivši povjesničar tako je zamislio da bi bilo dobro da naprosto imamo samo jedan udžbenik povijesti. Nešto kao u Rusiji Vladimira Putina. Еди́ная Росси́я (ili Horvatija) i u njoj jedan, jedini i jedinstveni udžbenik. Ili kako bi rekla Olga Tokarczuk u Knjigama Jakubovim: „Kada bi ljudi čitali iste knjige, živjeli bi u istom svijetu.“
Imamo dakle i na planu udžbeničke produkcije zagovornike tržišne ekonomije, potom pobornike planske ekonomije, i sadašnju hibridnu tržišno-plansku realnost. No nikako da, dosljedno tome, svi priznaju da je udžbenik naprosto roba nastala u okviru intelektualno-duhovne proizvodnje, ali koja suštinski nije nimalo različita od one materijalne. Roba je to koja traži svog proizvođača, reklamera, distributera i kupca. No traži li danas tržište uopće tu robu, ili se potražnja održava umjetno?
Uslijed žustre polemike svi su revno i vrijedno pronašli više ili manje jake argumente za svoju stvar. Čak i ne pretjeranom enciklopedističkom pedanterijom bilo je lako dokazati da je sporni udžbenik pun grešaka. No radi se ipak o akademicističkom zavođenju na krivi trag. Greške su ovdje ipak sporedne u odnosu na grijehe. Ovaj udžbenik, u očima protivnika, nije (samo) pogrešan, nego prvenstveno grešan. Greške se možda mogu ispraviti, ali okajavanje grijeha ne ide bez supstancijalne pokore. Pokora u ovom slučaju znači istrpiti povlačenje, zabranu, ritualno (samo)kažnjavanje i u konačnici ili pokajanje ili damnatio memoriae.
Naposljetku, i autori spornog udžbenika, odnosno njihovi branitelji su, čini se, podcijenili protivnika. Pomislili su da će biti dovoljni uobičajeni recitativi, pozivanja na „pluralizam“, „kritičko mišljenje“, „profesionalnu autonomiju“, „akademsku čestitost“. Naravno, radi dokumentiranja slučaja i da bi se javnosti (akademskoj i neakademskoj), koja je inače bukvalna kao bukva, sve objasnilo, bilo je potrebno taksativno nabrajati pro et contra argumente, navesti primjere, citate, zorno prikazati da se slične manjkavosti mogu pronaći u svakom drugom udžbeniku, upozoriti na dvostruke kriterije itd. Ipak, meritum stvari, usprkos hvalevrijednom trudu svih osvrtnika, ipak nije u samom udžbeniku nego izvan njega, u, banalno rečeno, društveno-političkoj konstelaciji. No začudno, nitko se nije eksplicitno zapitao, ako su već svi udžbenici tako grbavi (a „što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“), treba li nam onda uopće, ne jedan, nego ijedan službeni, propisani, državnim pečatom odobreni udžbenik. Naravno, školstvo je uglavnom državni posao, škole su državno leno, no je li udžbenik danas, kao i u 19. stoljeću, baš jedino zamislivo centralno nastavno sredstvo, nešto poput Sunca oko kojeg onda kruže sva ostala nastavna sredstva i pomagala. Može li se makar promišljati o alternativnim izlazima iz tog udžbeničkog (sunčevog) sustava?
Može li, primjerice, država u predmetu Povijest kurikularno propisati samo obavezne i eventualno izborne teme, kronologiju, najosnovniju faktografiju, a sve ostalo (tekstove, povijesne izvore, pitanja, rasprave, zaključke itd.) ostaviti na volju učiteljima i učenicima, uz poštivanje osnovnih kriterija, principa i metoda razmjene i sučeljavanja mišljenja? Naravno, to će mnoge možda podsjetiti na neke već ranije začete i u međuvremenu „abortirane“ kurikularne reforme. No ne bi se takav nastavni proces nužno morao odvijati ni na način one ugodne i pomalo lijene dijalektike po logici: promišljanje u nastavi vs. bubanje „pravilnih“ interpretacija. Jer, po svoj prilici, i svi pokušaji implementiranja svojevrsnog obrazovnog samoupravljanja, u praksi bi i dalje bili vođeni nekom prosvijećenom „nevidljivom rukom“. Tako bi se umjesto nametanja činjenica i podataka ovdje radilo o kapilarnom uvođenju „promišljanja“. I ne bi to, doduše, bila nikakva tragedija, jer učenici, djeca, mladi, kao prirodno inteligentna bića, već bi proniknuli u bit stvari, i opet pohvatali koje to imenice, glagole, rečenične konstrukcije i fraze moraju koristiti kako bi njihovo mišljenje edukatorima djelovalo kao kritičko, promišljeno, a ne kao ono ranije nabubano. No, iako bi u tom slučaju učiteljskoj svijesti i savjesti bilo prepušteno da vodi obrazovni proces u optimalnom smjeru, znamo da gdje je svijesti i savjesti tu je oduvijek bilo i dušebrižništva.
Nasuprot tome, tek potpuno ukidanje udžbenika značilo bi priznati stvarno stanje. Sigurno je da udžbenik već odavno, pored svih tehnoloških i informacijskih mogućnosti, nije glavni, pa možda ni bitni izvor spoznaje za generacije školaraca ili studenata. Ipak, borba za državni pečat, ta simbolička bitka, važnija je od realnosti. S druge strane, i politička i intelektualna elita feudalnim refleksom štiti vlastiti posjed, ne želeći ga prepuštati epistemološkom plebsu ili kmetstvu kakvim očito smatraju one koji djeluju na nižim obrazovnim razinama ili čak izvan tih razina. Ovih dana smo više puta čuli pozivanje na riječi „kaos“ i „anarhija“, koji bi navodno uslijedili kada bi se svakome dozvolilo da piše i govori što ga je volja. Takvi bi svojevremeno zasigurno bili i prvi u redu za zabranu tiskarskog stroja, te đavolje napravice koja je svakom poganinu omogućila da nešto piše i objavljuje. Naravno, država je zakon, ali je jasno da se u ovoj priči sve kreće po najmoćnijem od svih zakona, onom koji se ne da promijeniti nikakvom relativnom ni apsolutnom većinom – po zakonu inercije. Toj inerciji se bez otpora prepuštaju svi. Ironično, takvom grčevitom borbom oko udžbenika i takozvani antidogmatici, borci za udžbenički liberalizam samo osnažuju njegovu preskriptivnu i kanonsku narav. Dok god je udžbenik igračka kojom se žele igrati svi, dotle će se njome uglavnom služiti onaj tko je trenutno najmoćniji.
Jer u ovakvoj udžbeničkoj optici, skoro da je svejedno imate li jedan ili pet udžbenika. Svaki od njih je na svoj način manipulativan, nastoji se konstituirati kao vodeći, najobjektivniji, kanonski. No pet udžbenika ipak čini ljepši prizor u izlogu nego da je samo jedan. A ako sebe pojedini udžbenici ili autori smatraju pionirima „kritičkog mišljenja“ onda to može biti samo iz dva razloga. Prvi se krije u nerazumijevanju prirode ljudskog mišljenja koje je najmanje zainteresirano za nekakvu kritiku i razrješavanje problema (izuzev onih praktičnih), nego najvećma za samoperpetuiranje, samozaštitu, vlastiti kontinuitet i razgraničenje od drugog (mišljenja). Gdje god je misao tu je podjela, a gdje je podjela tu je konflikt. Naposljetku, misao ne zna drugo nego izoštravati samu sebe. Čak i neuroznanost današnjice ima veliku ambiciju da, mimo vječne potrage za razumijevanjem samih sebe, pokuša razumjeti um procesuiran kroz mozak koji funkcionira drukčije nego naš. To je možda korak dalje od larpurlatizma tzv. kritičkog mišljenja, a možda samo još jedan pokušaj hvatanja vlastitog repa.
Druga mogućnost objašnjenja je opasnost kritičkog mišljenja kao naprosto dogmatskog mišljenja u nastajanju, onog koje se još nije do kraja konstituiralo, apsolutiziralo i esencijaliziralo. Drugim riječima, takvo kritičko mišljenje je samo (još uvijek) nedovoljno samouvjereno dogmatsko mišljenje.
To dogmatsko mišljenje se podjednako može nametati poželjnim, nacionalno pravovjernim interpretacijama, zadanim riječima i rečenicama, parolama, ali i sugestivno plasiranim izvorima, tobožnjim pitanjima za razmišljanje, suptilno provučenim polurečenicama, poput one ključne, zbog koje je, da se ne lažemo, čitava stvar i eksplodirala, o Alojziju Stepincu čija je „presuda poništena, što ne znači da je rehabilitiran“. Autori su, praveći se naivni, mislili da će ova njihova diverzija proći (zauvijek) neprimijećeno. Postavili su zato niz stupica i distrakcija, u svom udžbeničkom tekstualnom tkanju ovlaš su „pomazili“ povijesne osobnosti poput Milke Planinc, Vladimira Bakarića, Stipe Šuvara, ponavljali opća, iako nikad verificirana, mjesta o Mili Budaku i njegovim (ne)čuvenim „srpskim trećinama“, paušalizirali o brojkama spaljenih srpskih kuća u vojnoj akciji Oluja itd. No sve bi to vjerojatno prošlo lišo, da nisu dirnuli u svetinju. Narod (doduše ne cijeli, nego samo onaj .hr), uz asistenciju Ministarstva obrazovanja, Agencije za odgoj i obrazovanje i grupe tzv. državotvornih povjesničara, im je vratio lopticu: Ako je Stepinčeva presuda samo ukinuta, što ne znači da je rehabilitiran, i vaš udžbenik će biti samo povučen, što ne znači da je zabranjen.
Narod.hr, koji je i glavni junak i antijunak ove priče, zaslužan je jer je, nehotice, obesmislio udžbenik kao koncept. Okrenuo je ogledalo prema svojim protivnicima i dao im da se sami u njemu ogledaju. To je naravno jalova rabota, jer u ogledalcu svatko vidi ono što mu (najviše) odgovara.
No ogledalo ni ne treba vrtjeti i okretati, igrajući se s različitim odrazima. Svrsishodnije bi bilo razbiti ga. Gotovo sva pitanja koja su u (ne)stručnoj javnosti u zadnje vrijeme postavljana nisu pitanja već gotovi odgovori zamaskirani u pitanja. Uostalom, sva pitanja su takva. Ako se duboko zagledamo uvidjet ćemo da (se) uvijek pitamo samo ono na što već imamo odgovor. Zato ne postoje ni neka druga ili bolja pitanja koja bi trebalo postaviti. Od (tih) pitanja treba odustati i proglasiti, makar i pomalo patetično, smrt udžbenika. Ali što onda prodavati? Znanstvene časopise i monografije što izlaze u po 50 do 100 primjeraka? Udžbenici su zlatno tele kojemu se isplati klanjati, makar se radilo i o teletu sa više glava. Stoga bi, u dogledno vrijeme, strah da će svi zajedno izgubiti tržište svakako trebao nadvladati međusobne (ne)pomirljive razlike.
Svi zainteresirani za uključivanje u polemiku mogu svoje priloge i reagiranja slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr
Pingback: Iz javne rasprave: Komentari povjesničara povodom povlačenja udžbenika povijesti – Historiografija.hr