Stevo Đurašković: Odgovor na kritike o upotrebi Tuđmanovog govora u povučenom udžbeniku povijesti

One comment

Iz kuta svog znanstvenog interesa, osjećam se ponukan prokomentirati argumente kolege Ante Nazora o neprofesionalnom i zlonamjernom korištenju izvatka o NDH iz poznatog govora dr. Franje Tuđmana održanog na I. Općem saboru HDZ-a u Lisinskom u veljači 1990. godine u Udžbeniku za četvrti razred gimnazije pod naslovom „Zašto je povijest važna?“ (autora Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice). Naime, u polemici je kolega Nazor  kritizirao što o dotičnoj i drugim temama govore i oni kojima razdoblje Domovinskog rata i hrvatske politike u 1990-ima nije predmet njihova bavljenja. Budući da sam doktorirao na temi usporedbe politika povijesti u Hrvatskoj i Slovačkoj u 1990-ima (koja je objavljena i kao znanstvena monografija pod naslovom The Politics of History in Croatia and Slovakia in the 1990s, Srednja Europa, Zagreb, 2016), držim kako sam po mjerilima kolege Nazora kvalificiran prokomentirati njegove stavove o zloupotrebi isječka o NDH iz glasovitog Tuđmanova govora.

Ako kao polazište svoje argumentacije uzmem vrijednosti liberalne demokracije kakvu zagovara Europska unija, čiji smo član, mislim kako se stavovima kolege Nazora mogu suprotstaviti kontraargumenti u svemu, osim u jednom. Naime, po mom sudu je kolega Nazor u pravu kada naglašava kako je pitanje priloženo na str. 152, izvor 74 tendenciozno: pitanje sugerira učenicima odgovor, a ne traži logički proces prepoznavanja i zaključivanja. Umjesto da pitanje glasi „Izdvoji elemente govora zbog kojih su se manjine nakon ovakvog Tuđmanovog govora mogle osjetiti ugrožene?“, pitanje je moglo glasiti „Što mislite, ima li elemenata u govoru koji su problematični sa stajališta liberalne demokracije?“

Sada bih prešao na druge argumente kolege Nazora.

Prvi je kako bi u udžbeniku trebao biti cjelovit govor, kako bi se izbjegla tendenciozna interpretacija. U startu, kolega Nazor bi trebao biti u vezi pojma cjelovitog govora precizniji: npr. u knjizi D. Đurića, B. Munjina, S. Španovića, Stranke u Hrvatskoj, zbornika najvažnijih dokumenata svih političkih stranaka koje su participirale na višestranačkim izborima u Hrvatskoj, cijeli govor zauzima skoro 11 stranica knjiškog formata A5 (str. 72-83), u kojima Tuđman spominje najširi spektar političkih tema, od politike, preko društva, kulture, znanosti i gospodarstva, a ne samo povijesti hrvatske nacije. Govor je podijeljen na tri velike tematske cjeline koje čine zaokružene sadržajne jedinice, a sama druga tematska cjelina (“O nedvojbenosti programskih ciljeva HDZ-a”) u kojoj je kontroverzni citirani odjeljak o NDH, dug je skoro četiri stranice teksta knjiškog formata A5 (str. 74-78), što ga u punoj dužini čini nepodesnim za tiskanje. Međutim, čak i ako odbacimo argument dužine, ostaje činjenica kako je kompleksna i višeznačna kompozicija Tuđmanovih rečenica, po mom mišljenju, teško razumljiva uzrastu učenika četvrtog razreda srednjih škola, pa makar i gimnazija, gdje je sporni udžbenik u uporabi. Međutim, ostavljam pedagozima za procijeniti je li validno mišljenje kolege Nazora ili mene u povodu dužine i kognitivne zahtjevnosti samog govora za uzrast maturanata gimnazije.

Drugi je argument kako bi u slučaju prenošenja cjelovitog izvora (koji god on bio) autori (i valjda učenici) udžbenika uvidjeli kako se manjine nisu imale razloga osjećati ugroženo, s obzirom da je Tuđman u govoru tematizirao ZAVNOH i zasluge partizana. Postavlja se pitanje zašto se Srbi ne bi imali razloga osjećati ugroženima, ili barem uznemirenima Tuđmanovom ocjenom NDH, budući da su ustaški zločini ostavili hrvatskim Srbima traumu istu kao velikosrpski zločini u Vukovaru i Škabrnji Hrvatima: u jednom slučaju se ljude ubijalo samo zato što su Srbi, a u drugom samo zato što su Hrvati. Ako je zbog tih zločina Hrvatima omrznut sam spomen Jugoslavije, zašto se ne može dopustiti da je i Srbima omrznut sam spomen NDH. Osobito jer se radi o režimu koji je po svoj genocidnosti bio vrlo blizak onom nacističkom, kako ističu ne nekakvi ljevičarski autori, već osvjedočeni ‘antijugoslaveni’ poput Stanleyja Painea i Sabrine Ramet (vidjeti članke Stanelyja Painea i Sabrine P. Ramet u zborniku koji je uredila potonja, Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945., Alinea, Zagreb, 2009).

Nadalje, spomenuti prijepor o odjeljku citiranom u Udžbeniku ni na koji način ne bi promijenilo niti prenošenje cijele tematske cjeline govora “O nedvojbenosti programskih ciljeva HDZ-a”, gdje Tuđman tematizira partizane i ZAVNOH. Naime, Tuđman ističe u zasluge hrvatskih partizana to što su izborili federalni status Hrvatskoj u Socijalističkoj Jugoslaviji, vratili Istru, Kvarnerske otoke, Rijeku i Zadar Hrvatskoj, te svrstali Hrvatsku na stranu pobjednika. Međutim, Tuđman nigdje ne apostrofira kao zaslugu partizanskog pokreta spašavanje Srba i ostalih diskriminiranih skupina od ustaškog režima, kao i popravljanje odnosa Hrvata i hrvatskih Srba, radikalno narušenih zločinima NDH, a koji su prethodno bili bitno relaksirani kroz Seljačko-demokratsku koaliciju. Naravno da je suludo izvoditi iz dotičnoga argument kako je Tuđmanova RH ponavljanje NDH, kako je radila velikosrpska propaganda. Međutim, uzmemo li samo sporni odjeljak ili cijelu tematsku cjelinu, ostaje činjenica kako su se hrvatski Srbi u Tuđmanovu govoru mogli osjetiti nepostojećima, odnosno potpuno marginaliziranima, što je u spoju sa spominjanjem NDH kao, između ostalog, izraza povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom po meni moglo biti vrlo uznemirujuće hrvatskim Srbima. Osobno: kao Srbin po nacionalnosti i veliki poštovatelj Stjepana Radića, te osoba koja je u svojem znanstvenom radu dokazivala kako Tuđman nije bio ‘ustašonostalgičan’, osjećam se i dan-danas uznemiren Tuđmanovom izjavom o NDH koja je citirana u spornom Udžbeniku. I to sa i bez konteksta cjelovitog govora.  

Treće: Zahtjev kolege Nazora za izbacivanjem citiranog odjeljka i stoga što se na njega pozivao srbijanski pravni tim u Haagu u svojim velikosrpskim manipulacijama zvuči mi poput ići braniti ljudima da budu katolici zbog zločina počinjenih u ime Katoličke crkve u križarskim ratovima ili u inkvizicijskim postupcima u srednjem vijeku. Ili zabrane uporabe motorne pile budući da se njome može ubijati ljude.

Zaključno, osvrnuo bih se na metodološki argument koji kolega Nazor koristi kao očište svojih primjedbi Udžbeniku, a osobito u osvrtu na temu (zlo)upotrebe Tuđmanova govora: da se u znanstvenim radovima raspravlja o različitim interpretacijama izvora i događaja, a da u udžbenicima mogu biti samo znanstveno provjereni podaci i relevantni izvori. Stav kolege Nazora mi je nejasan, pa umjesto zaključka postavljam pitanje: želi li kolega reći kako se u znanstvenim radovima ne koriste znanstveno provjereni podaci i relevantni izvori, nego se samo esejistički nabacuje raznim interpretacijama? 

Svi zainteresirani za uključivanje u polemiku mogu svoje priloge i reagiranja slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr