Davor Mandić – o knjizi D. Roksandića i V. Filipčić Maligec, „Kultura hrvatskog antifašizma. Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25. – 27. lipnja 1944.)“, 2016.
Drago Roksandić i Vlatka Filipčić Maligec, Kultura hrvatskog antifašizma. Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25. – 27. lipnja 1944.). Između „mjesta pamćenja“ i kritičke refleksije, Zagrebačka naklada – Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2016., 304 str.
U vremenima kada su događaji iz NOB-a kontaminirani različitim prikazima i tumačenjima istih zbivanja, a njihove interpretacije svoja polazišta imaju u ideloškim stavovima, godine 2016. tiskana je knjiga Drage Roksandića i Vlatke Filipčić Maligec Kultura hrvatskog antifašizma, koja bez predrasuda koristi izvore, sjećanja, fotografije postavljajući jedan kulturni događaj – Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske – u širi kontekst kulture i kulturne politike hrvatskog antifašizma nastojeći dati svoj pogled na pripreme, tijek i prijepore među sudionicima Kongresa održanog u Topuskom 25., 26. i 27. lipnja 1944.
Budući da se do danas objavljena sjećanja sudionika Kongresa ne podudaraju, što je pak posve razumljivo kad se zna da pojedini događaj svatko od onih koji su u njemu sudjelovali, nakon prolaza vremena, zbog svojih svjetonazora ili političkog opredjeljenja, pamti na drugačiji način, obično ističući jedne, a zanemarujući druge činjenice, to je slučaj i sa sjećanjima i tekstovima onih koji su se bavili Prvim kongresom kulturnih radnika Hrvatske. Autori ponajprije utvrđuju da u četverotomnoj zbirci Zbornika dokumenata ZAVNOH-a ima tek nekoliko dokumenata koji se izravno odnose na Prvi kongres kulturnih radnika te da oni ne daju detaljniji uvid u njegov rad, dok znanstveni skup organiziran u prigodi 30. obljetnice održavanja Kongresa naslovljen Kultura i umjetnost u NOB-u i socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj (1974.) i tiskani zbornik radova godinu dana kasnije sadrže tek kraći prigodni članak Vice Zaninovića. Arhivsko gradivo o Prvome kongresu kulturnih radnika Hrvatske, koje su pripremili Ivan Jelić i suradnice Slavka Kalinić i Ljiljana Modrić, a koje je objavljeno kao izbor iz građe u Časopisu za suvremenu povijest (II. i III. / 1976.), samo su svojevrsno vraćanje duga iz 1970. godine nastalog uslijed restriktivne politike u vrijeme objavljivanja Zbornika dokumenata. Nadalje, s obzirom na činjenice da su Dnevnički zapisi (oblikovana sjećanja Vladimira Nazora) ograničeni na razdoblje od siječnja do svibnja 1943., te da jedan od glavnih organizatora skupa Marijan Stilinović nije o tomu ništa objavio, a Ivo Vejvoda svoju šutnju o Kongresu posmrtno prekinuo tek godine 2013. zapisom da je „(…) sramota što nema nijedne naučne sinteze kulturnog fenomena u našoj revoluciji (…)“, autori zaključuju da Prvi kongres nije nikad prestao biti povod prijeporima na raznim kulturnim frontovima i to od 1944. godine do danas. Ne nalazeći u sjećanjima i dostupnoj literaturi odgovore na brojna pitanja (npr. Tko je sve sudjelovao u kongresnim raspravama? Tko je imao status sudionika Kongresa? Tko je bio, a tko nije bio na svečanoj sjednici? Koliko je i u čemu sve sudjelovao Vladimir Nazor kada je riječ o Kongresu?…), sagledavši važnost sekundarnog izvora – velikog broja fotografija te ponovnim isčitavanjem korištenih i nekorištenih izvora odlučili su učiniti iskorak i odmaknuti se od mistifikacija nastalih „(…) u funkciji utilitarnih potreba razdoblja nakon 1945. godine (…)“.
Mislim da su u tomu uspjeli! Pred nama je knjiga Kultura hrvatskog antifašizma s odgovarajućim podnaslovom koji umnogome određuje pristup temi: Između „mjesta pamćenja“ i kritičke refleksije.
Knjigu čine četiri cjeline – prva, koju autor Roksandić naslovljuje Iznevjerena tradicija, podnaslovima je podijeljena na podteme: Partizanski ver sacrum, Lijeva strana kulturne fronte u Hrvatskoj, Narodnooslobodilački rat u Hrvatskoj kao fenomen masovne kulture, Od agitacije i propagande prema angažiranoj umjetnosti, Kongresne debatne rutine i iskoraci. Zaključna razmatranja ističu da je Kongres bio multimedijalni događaj i da se zbio u vremenu kada je partizanski pokret ojačao vojno i institucionalno te kada je širi politički kontekst bio važan čimbenik, a „partizanska Jugoslavija“ i „partizanska Hrvatska“ bile međunarodno sve prepoznatljivije i priznatije. Temu zatvara objašnjenjem o onomu što se kasnije dogodilo s ključnim osobama koje su sudjelovale u organizaciji i radu Kongresa.
Utvrđuje da bi bilo pogrešno svesti Kongres u Topuskom na razinu partijsko-političke instrumentalizacije, iako su najvjerojatnije i Karlo Mrazović – Gašpar i Andrija Hebrang čitali sve referate kao i prijedloge završnih dokumenata, jer Kongresa ne bi ni bilo da partizansku Hrvatsku nisu stvarali partizani – kulturni radnici budući da su se do lipnja 1944. u partizanskom pokretu u najvećem broju okupili svi akteri hrvatske kulture i umjetnosti iz razdoblja prije 1941. godine. Ukazuje i na sastav radnog predsjedništva u kome nije bilo više članova Sazivačkog odbora Kongresa i da Đoka Petrović i Ivan Supek nisu ni bili članovi Sazivačkog odbora te da je sastav Počasnog radnog predsjedništva bio politički i kulturno promišljen i Kongresu otvorio svjetska obzorja s jakim sveslavenskim epicentriranjem. Analizira poruke iz pozdravnih govora Franje Gažija, general-lajtanta Ivana Gošnjaka, Moše Pijade, Erosa Sequija, Zdenka Štambuka, Ive Tjardovića… te će primjerice u govoru Franje Gažija, istaknutog HSS-ovca, uočiti tri naglaska: prvo, da se treba ponositi odabirom puta, drugo da je JNOF-a jamstvo ujedinjenja svih poštenih ljudi i treće da je u toj istoj dvorani održana sjednica Hrvatskog sabora. Zaključit će da su različiti akteri slali različite poruke iako su imali prividno zajednički nazivnik u paroli „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, ali da između hrvatsko-talijanskog pomirenja i zajedničkog južnoslavenskog odlaska na moskovsku pozornicu, između kulturno-emancipacijski naglašenog narodnooslobodilačkog programa i obračuna po matrici „Tko nije s nama taj je protiv“, ipak postoje nepremostive razlike. Iščitat će na primjereniji način poruke organizatora, objasniti razmimoilaženja među pojedinim sudionicima, upozoriti na nelogičnosti nekih tvrdnji te demistificirati dotadašnje napise o nekim uputama kao direktivnim dokumentima (budući da su one bile samo sakupljeno iskustvo koje je Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj do tada imao). Tako će primjerice upozoriti da „Pismena propaganda Propodjela Zavnoh-a“ ima ne samo snažan mobilizacijski naglasak već i jasan stav da se nakon oslobođenja računa samo na ljude od pera koji su suradnici NOP-a na neoslobođenim krajevima te da se ne računa na one koji su surađivali ili surađuju u glasilima NDH.
Drugu cjelinu čine poglavlja: Glazbeno-scenski program, Izložbe: slikarska, fotografska, tisak i Sudionici i njihove kulturne legitimacije. Autorica Vlatka Filipčić Maligec objedinjuje ih naslovom Kulturna multimedijalnost Kongresa kojim ukazuje na događanja, multimedijalnost, probleme u organizaciji, sukobe i razmimoilaženja te analizira postojeći popis učesnika pa potom slijedi revidirani popis učesnika s osnovnim biografskim podacima (doduše bez jedinstvenih kriterija). Kao najčešći izvor podataka koristi Hrvatski biografski leksikon.
Treću cjelinu čine Izvori i literatura koja je podijeljena na Neobjavljene izvore (koji se nalaze u Hrvatskome državnom arhivu i Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici), Objavljene izvore te internetske izvore (ukupno 10 str.).
Četvrti dio čine Prilozi – njih ukupno 6 – Prilog br. 1.: Dopis Propodjela Oblasnog NOO-a za Istru – Prop-odjelu ZAVNOH-a od lipnja 1944.; Prilog br. 2.: dopis Ive Vojvode Mladenu Ivekoviću od 11. lipnja 1944.; Prilog br. 3.: Pismo – Poziv Mladena Ivekovića Miroslavu Krleži iz lipnja 1944.: Prilog br. 4.: Realizirani program rada Prvog kongresa kulturnih radnika Hrvatske; Prilog br. 5.: Stenografski zapisnik Prvog kongresa gdje su radovi – referati po pojedinim temama [Put naše književnosti (Petra Laste), O našoj publicistici (Mladena Ivekovića), Kazalište u Narodnooslobodilačkoj borbi (Đoke Petrovića), Narodni samoaktivizam u umjetnosti (Ivana Ćaće), O likovnoj umjetnosti (Vanje Radauša), O razvitku seljačkog slikarstva i književnosti (Franje Mraza), O glazbi (Miroslava Špilera), Nauka i društvo (Ivana Supeka), O arhitekturi (Kazimira Ostrogovića)] umetnuti na ona mjesta u Zapisniku gdje kronološki po logici događanja trebaju i biti te na kraju Prilog br. 6.: Odgovor Odjela informacija ZAVNOH-a Komisiji pri predsjedništvu ZAVNOH-a od 2. rujna 1944. (da sve ustanove preuzima Odjel, navodi se koji dnevnici, tjednici, mjesečnici trebaju prestati izlaziti, listovi za koje se predviđa da će nastaviti izlaziti pod starim ili novim imenom, koja izdavačka poduzeća treba preuzeti, koja privatna izdavačka poduzeća bi, naravno pod nadzorom, trebala nastaviti raditi, koje tiskare nastavljaju rad s povjerenikom i koji će listovi u trenutku ulaska partizanske vojske u Zagreb nastaviti izlaziti). Šest priloga, smisleno odabranih, svojim sadržajem potvrđuju, dopunjuju ili upućuju na problematiku na koju su autori prethodno ukazivali ostavljajući dovoljno prostora za stjecanje vlastitih saznanja i zaključaka o Prvom kongresu kulturnih i javnih radnika Hrvatske.
I na kraju spomenimo da su uz autore svoj obol nastanku knjige dali recenzenti Damir Agičić i Filip Škiljan te urednik Krešimir Maligec. Lekturu potpisuje Samanta Paronić, a likovnu opremu naslovnice Tihomir Tikulin.
Knjiga je tiskana u izdanju Zagrebačke naklade i Filozofskog fakulteta u Zagrebu – Centra za komparativnohistorijske i intelektualne studije i objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja RH.
Za Istru je zanimljivo (što je i razumljivo) svjedočanstvo Zdenka Štambuka koji je „(…) bez poziva i bez namjere stigao u Topusko (…)“ i priključio se organizatorima te bio zadužen za ustanovljavanje informativnog punkta za doček sudionika i izdavanje propusnica. Pozdravljajući sudionike u ime Istre, Zdenko Štambuk je istaknuo da usprkos masovnim ubojstvima, paljenju sela i pljački Istra vodi odlučujuću borbu za oslobođenje, za sretan život u miru i radu. Ustvrdit će da se prosvjetni i kulturni radnici bore s velikim poteškoćama, da je Istra u posljednjim desetljećima bila prepuštena fašističkoj talijanizaciji, da je hrvatski jezik pretrpio teška „iznakaženja“ i u samom dijalektu, a literarni (književni) jezik masama nepristupačan i da je upravo stoga politički rad više nego drugdje vezan uz kulturno-prosvjetni rad, da Istri treba pomoć u kulturno-prosvjetnim djelatnostima budući da se nakon toliko „(…) stoljeća ropstva vraća u (…) krilo hrvatske domovine (…)“.
Iako u dijelu teksta naslovljenom Prilozi već u prvome prilogu nalazimo dopis Prop-odjela Oblasnog NOO-a za Istru koji razotkriva probleme s kojima se Istra suočava na polju kulturno-prosvjetnoga rada, a koje je ranije u pozdravnom govoru Kongresa dopunio Zdenko Štambuk, posebno je naglašena činjenica da se u Istri osjeća potreba za kulturnim i prosvjetnim radom, da nema dovoljno kulturnih radnika, uz mišljenje da o radu na prosvjetno-kulturnom polju ovisi i uspjeh borbe i uz objašnjenje da je poziv stigao prekasno da bi istarski predstavnici mogli stići na vrijeme u Topusko. Podatak da su poslali pozdravno pismo Kongresu koje su potpisali „svi kulturni radnici koji rade u Istri aktivno i koji se nalaze u ‘našim redovima’“ i saznanje o kojim je osobama riječ bez sumnje bi bilo značajni za Istru kad bi pismo bilo sačuvano. Tada bi, naime, postojao podatak koji su to kulturni radnici koji rade u Istri u ljeto 1944. godine. Vrijedi spomenuti da je tijekom NOR-a, kada govorimo o kulturi i onome što danas nazivamo kongresima, skupovima, kolokvijima, Istra uz Dalmaciju bila jedina hrvatska oblast u kojoj je samo četrdesetak dana nakon Kongresa kulturnih radnika u Topuskom održana Konferencija kulturnih i javnih radnika Istre. Održana je u Kožljaku, u selu na sjeverno-istočnom rubu Ćepičkog polja, u osnovnoj školi (koju je nota bene izgradila Lega Nazionale kao dio programa talijanizacije Istre), dana 15.,16. i 17. kolovoza 1944. Naime, samo petnaestak dana nakon održanog Kongresa u Topuskom, Kulturno umjetnički odsjek Prop-odjela Oblasnog NOO-a za Istru uputio je obavijest (12. srpnja 1944.) okružnim i kotarskim Prop-odjelima (na tragu zaključaka Kongresa) da se priprema Konferencija kulturnih radnika Istre te da je nužno pristupiti organiziranom kulturnom radu budući da nije dovoljno „ući u oslobođene gradove nego je potrebno i preuzeti sve grane života“. O vremenu i mjestu održavanja savjetovanja, tj. konferencije (kako je u stajalo u pozivu) obavijestit će dana 4. kolovoza uz objavu tko sve prema funkcijama koje obnaša mora nazočiti Konferenciji te kada i gdje mora doći. Među onima koji su trebali nazočiti bili su i članovi kazališnih družina koje su tada djelovale u Istri (Kazališna družina Okružnog NOO-a Pazin, Kazališna družina Okružnog NOO-a za Buzet i Kazališna družina Oblasnog NOO-a za Istru „Otokar Keršovani“) ili su bile u fazi ustrojavanja ili uvježbavanja repertoara (Talijanska kazališna dužina) te članovi kazaližne družine Zavnoh-a August Cesarec – njih ukupno 69. Činjenica da je organizator Konferencije bio Kulturno-umjetnički odsjek Prop-odjela Oblasnog NOO-a za Istru odredio je osnovne teme Konferencije – organizacija, rad i djelatnost kazališnih družina, organizacija, rad i značaj zidnih novina, usmenih novina, fotosekcija i kina… Iz sačuvanog zapisnika vidljive su teme, imena izvjestitelja pojedinih tema, koje samo prepisuju ono što nalazimo u zapisniku Kongresa. Iz Zapisnika saznajemo imena onih koji su na zadanu temu sudjelovali u raspravi, tijek konferencije, ali ne i popis onih koji su bili sudionici Prve oblasne konferencije kulturnih radnika Istre. Posredno temeljem Okružnice, rasprave, sjećanja, vijesti ili fotografije može se sa sigurnošću zaključiti da je Konferenciji nazočilo osamdesetak osoba koje kasnije nalazimo na istaknutim funkcijama kao ravnatelje kazališta u Puli i Rijeci, redakcijama novina na području današnje Primorsko-goranske i Istarske županije, kao pročelnike Odjela za prosvjetu i kulturu kotara, odsnosno općina u Istri. Jedan će sudionik obnašati i funkciju ministra kulture NRH. Ovi su podaci povezani s onima iz Priloga 6. knjige o kojoj govorimo. Činjenica da je konferencija trajala tri dana, umjesto dva koliko je bilo najavljeno, ukazuje da su u Istri postojali problemi, ali i da su se kroz raspravu i diskusiju stvorili temelji za bolji i uspješniji rad na upoznavanju stanovništva Istre sa zadacima i ciljevima Pokreta i homogenizacije stanovništva, te da je skup organiziran po istom obrascu kao i Kongres u Topuskom.
I na kraju ponovimo da je knjiga Drage Roksandića i Vlatke Filipčić Maligec Kultura hrvatskog antifašizma novi pogled na pripreme, tijek i prijepore među sudionicima Prvog kongresa kulturnih radnika Hrvatske, a autori, analizirajući objavljene i neobjavljene izvore, izdvajaju Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske kao važan događaj postavljajući ga u širi kontekst kulture i kulturne politike hrvatskog antifašizma općenito.
Davor Mandić
O knjizi Kultura hrvatskog antifašizma pisali su i sljedeći autori:
Dragan Jurak
http://www.mvinfo.hr/clanak/drago-roksandic-vlatka-filipcic-maligec-kultura-hrvatskog-antifasizma
Matija Mrakovčić
http://www.kulturpunkt.hr/content/na-cijoj-ste-vi-strani-vi-majstori-culture