Uwe Johnson, „Treća knjiga o Achimu“
Poznata istočnonjemačka glumica Karin početkom 1960. povremeno živi u Leipzigu, s tridesetogodišnjim slavnim biciklistom Achimom T., kojem je pričala i o svom bivšem životnom partneru, zapadnonjemačkom novinaru Karschu, s kojim je do 1952. živjela u Berlinu i Achim predlaže da Karscha pozovu u Leipzig. U razgovorima s Achimom Karsch najviše saznaje o njegovu djetinjstvu, majci, poginuloj zajedno s njegovom mlađom sestrom u jednom od savezničkih bombardiranja potkraj Drugog svjetskog rata, i o ocu, bivšem socijaldemokratu, koji je napredovao do mjesta konstruktora u zrakoplovnoj industriji i poklonio sinu svoj bicikl. Skrivenima ne ostaju ni godine što ih je Achim proveo kao član Hitlerjugenda, a dospijeva se i do priče o sabotaži na očevu radnom mjestu. Očeva uloga u njoj i nakon pretresa kuće ostaje nejasna jer se otac zbog straha od denuncijacije nije usudio uputiti sina u istinske događaje na tzv. domovinskoj fronti tijekom posljednjih ratnih mjeseci. Da je nešto bitno ostalo prešućeno i u nastavku tog pokušaja „opisivanja opisa” Achimovih osobnih iskustava, čitatelj će saznati tek mnogo stranica poslije jer Achim oslobođenje Njemačke od nacizma kao i sovjetsku okupaciju svog zavičaja isprva opisuje bitno prijaznije od većine njegovih tadašnjih zemljaka, naposljetku, od jednog vojnika Crvene armije dobio je na dar čak i konfiscirani bicikl. Kasniji istočnonjemački biciklistički as relativizirat će pritom u prisjećanjima uvelike čak i činjenicu da će mu taj bicikl poslije oteti pripadnici iste te armije, kao i zločine koje je ona za prvih mjeseci okupacije činila nad njemačkim civilnim stanovništvom: „Ipak je važnije da nas je Crvena armija oslobodila fašizma i pomogla nam oko novog života.”
Iz kritika:
Takvim eskapadama Uwe Johnson sam stavlja u pitanje ono čemu se kod njega divimo: neodređenost i višeznačnost kod njega ne predstavljaju zbrkanost i nemogućnost, nego izraz onog poštovanja prema istini koje se ne može utisnuti ni u kakvu formulu.
— Günter Blöcker
Valja pretpostaviti da se mnogo više dodirnih točaka između Schurovih biografija i Johnsonova romana može pronaći u konkretnim opisima biciklističkih utrka i treninga, njihovih trasa, tokova i tehničkih detalja, kao i profesionalne biciklističke samopercepcije, što bi zasigurno bilo zanimljivije kad bi se Trećoj knjizi o Achimu pristupilo kao nekoj vrsti dokumentirane monografije o biciklizmu ili sportu u DDR-u generalno, što ona, međutim, nije i ne želi biti, dokle god postojalo jedinstvo sporta i politike, koje protežira sportaše samo ako oni zauzvrat propagiraju njezine proklamirane vrijednosti.
— Boris Perić
Ne mogu zamisliti nijednu prozu manje pretencioznu i toliko korisnu, koja nikad ne želi dokazati svoje bogatstvo, već mu samo dopušta da koristi stvari, i to neiscrpno. Kao nehotice na taj način nastaje neka vrsta pjevanja s predmetima, ali najtiše vrste, čuje se svako zrnce pijeska kako pada u trag rečenice. Proza je to koja smjenjuje našu predodžbu o životu u istočnonjemačkom dijelu države kakvu hrane obavještajne službe. Kako se ondje netko snalazi iz dana u dan, tako se snalaze mnogi. Svakako, to je i politička proza, ali nema više parolaški karakter. Čak i ono što bi se iz romana moglo infiltrirati kao politički sud nije najvažnije u ovoj knjizi. Važno je nepretenciozno dokumentiranje životnog razlaza.
— Martin Walser
O autoru:
Uwe Johnson rodio se 1934. u Kamminu u Pomeraniji (danas Kamién Pomorski u Poljskoj) u obitelji švedskih doseljenika nastanjenih u Mecklenburgu. Otac mu je umro u sovjetskome internacijskom logoru neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, a majka 1956. prebjegla u Zapadni Berlin. Johnson je studirao njemačku filologiju u Rostocku i Leipzigu. Pisanjem se počeo baviti 1953. Njegov prvi roman Ingrid Babendererde tiskan je tek posmrtno. Prvo je objavljeno Johnsonovo djelo roman Nagađanja o Jakovu (Mutmassungen über Jakob), koji je izašao 1959. u izdanju frankfurtskog Suhrkampa. Roman Treća knjiga o Achimu (Das dritte Buch über Achim), objavljen 1961., neposredno prije izgradnje Berlinskog zida, postao je prvi književni simbol njemačke razjedinjenosti, a ujedno njegov najčitaniji i najprevođeniji roman. Već početkom 1960-ih Uwe Johnson živi u Zapadnom Berlinu, gdje je radio kao prevoditelj s engleskoga i urednik. Nekoliko je puta odlazio u SAD i tamo 1967. počeo pisati svoje glavno djelo Jahrestage, čiji je prvi svezak objavljen 1970., u iduće tri godine izašla su još dva, a posljednji je objavljen tek 1983. Uwe Johnson bio je član zapadnonjemačkog PEN Centra i Akademie der Künste, a za svoja je djela dobio više njemačkih i međunarodnih nagrada. Umro je 1984. u Sheernessu u Engleskoj.
O uredniku:
Nenad Rizvanović (Osijek, 1968). Završio studij hrvatskog jezika i književnosti i južnoslavenskih filologija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorski studij Društvo znanja i prijenos informacija završio na Sveučilištu u Zadru. Doktorirao je na temi Pristup oblikovanju nakladničkog niza i njegova načela. Književnu kritiku i prozu objavljuje od 1985. u novinama i časopisima Uređivao je više novina i časopisa. Vodio je tribinu Književni petak (1997-2001). Jedan je od osnivača Festivala alternativne književnosti (FAK). Od 2001. radi u izdavaštvu, kao urednik i glavni urednik. O prevoditelju: Boris Perić rođen je 1966. u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je germanistiku i filozofiju. Bavi se književnošću, književnim i znanstvenim prevođenjem te publicistikom i novinarstvom obrađujući teme iz kulture, znanosti, unutarnje i vanjske politike. Prozna djela i prijevode s njemačkog i engleskog te na njemački jezik objavljivao u hrvatskim i inozemnim književnim časopisima. Uvršten u više književnih antologija. Za književne prijevode i autorska djela više puta nagrađivan. Član Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.
Iz knjige:
Vidim da stojim i gledam dvije crte koje se križaju otprilike po sredini, jedna smeđa i jedna ljubičasta, vidim da sam crte bojio polako i pažljivo i da je na platnu mnogo debele uljane boje, i da je malo razlivena, i ondje gdje se crte križaju boja se lijepo miješa i teče prema dolje i pomislim da to i nije neka slika, ali da je istodobno onakva kakva bi trebala biti, slika je gotova, malo se odmaknem od nje i odande je gledam, potom vidim da ležim u krevetu u hotelu Dom i pomislim da je danas utorak, običan utorak, i da drage volje mogu ustati i izaći iz sobe, ili barem se odjenuti, sjednem na rub kreveta i pomislim da je i ovo trajalo jednu noć, ustanem i s poda uzmem svoje hlače i obučem ih, zatim navučem preko glave svoj crni džemper i obučem crni baršunasti sako i opet sjednem na rub kreveta i odvežem vezice na cipelama, obujem cipele, zavežem vezice i vidim svoj crni kaput na stolici, pomislim da sinoć, premda sam bio odveć umoran kad sam legao, uopće nisam mogao zaspati, ili sam ipak zaspao?, iako nemam baš taj osjećaj, začudo nisam ni nešto posebno umoran, ustanem i uđem u kupaonicu i zapljusnem se hladnom vodom po licu, jedanput, dvaput, i još nekoliko puta, raspustim kosu i prstima prođem kroz svoju dugu sijedu kosu, uzmem crnu gumicu koja je držala kosu skupljenom i opet njome skupim kosu, isperem usta hladnom vodom, isperem grlo, ispljunem, više puta to učinim, sad sam valjda spreman, koliko je moguće biti spreman, sad mogu sići na doručak (…)
Nakladnik: Naklada Ljevak
Broj stranica: 328
Godina izdanja: 2023.
Prevoditelj: Boris Perić
Izvor:
https://www.ljevak.hr/uwe-johnson/31443-treca-knjiga-o-achimu.html