Božena Vranješ-Šoljan – prikaz knjige – Lidija Barišić Bogišić, “O neslavenskom stanovništvu na vukovarskom području”, 2022.
Lidija Barišić Bogišić, O neslavenskom stanovništvu na vukovarskom području, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2022., 330 str.
Potkraj 2022. u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade objavljena je knjiga autorice Lidije Barišić Bogišić O neslavenskom stanovništvu na vukovarskom području. Knjiga je zbir autoričinih objavljenih, ali proširenih i nadopunjenih tekstova u kojima se bavi Vukovarom i širim vukovarskim arealom. U njima istražuje čimbenike socijalno-gospodarskih i političkih promjena stanovništva u kontekstu sudbonosnih „lomova“ na rubnom vukovarskom prostoru od sredine 18. stoljeća do suvremenosti kao dijelu srednjoeuropskog političkog zemljovida. Uzroke „lomova“ nalazi u sukobu geopolitike i političkih odnosa te posljedično intenzivnih migracija koje su tijekom 20. stoljeća mijenjale etničku sliku na tim prostorima. Dok je do 1918. prostor Vukovara bio percipiran kao idealan model habsburške Srednje Europe, zasnovan na multietnicitetu i multikulturalnosti njegovih žitelja, raspadom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem nove države započinje njegovo nacionalno i kulturno uniformiranje te se povlači granica između „mi“ i „oni“ nacionalnih skupina. Ideološka paradigma o potrebi učvršćivanja „mi“ skupine kojoj jedinoj pripada navedeni prostor, u većem ili manjem intenzitetu prisutna je do danas.
U knjizi se autorica nije primarno usredotočila na dva, danas dominirajuća etnika (hrvatski i srpski), već na dvije, u prošlosti relativno brojne etničke zajednice, njemačku i mađarsku koje danas predstavljaju tek prepoznatljive otiske identiteta multikulturalnosti nekadašnjeg rubnog prostora Srijemske županije (danas Vukovarsko-srijemska županija sa sjedištem u Vukovaru). Kao i drugi pogranični prostori, i prostor istočne Slavonije tijekom povijesti bio je obilježen fazama napučivanja, prisilnih migracija i brisanja granica. Krajem 17. stoljeća, nakon oslobođenja od osmanske vlasti, ovo, u to vrijeme gotovo ispražnjeno područje Slavonije, postat će trajna naseobina različitih nacionalnosti, od kojih će dominantni kolonisti biti upravo Nijemci i Mađari. Njihova je kolonizacija bila u skladu s populacijskim planom Bečkoga dvora koji je imao za cilj da se područja Slavonije i Ugarske gospodarski i demografski osnaže. U ovoj knjizi njihovu sudbinu autorica ocrtava kroz odabrane teme posvećene navedenim manjinama u vremenskom luku od 1745, prijelomu iz 19. u 20. stoljeće do procjene suvremenih demografskih trendova i buduće perspektive.
Dvanaest studija u ovoj knjizi, na prvi pogled različite tematike, zajedno povezuje grad Vukovar s okolicom i struktura njegovog društva u ključnim razdobljima njegove novije povijesti. Pritom autorica istražuje na koje su se sve načine promjene odigravale te kako su se postupno stvarali novi mehanizmi funkcioniranja društvenih struktura. U ovom osvrtu ukratko ćemo prikazati najzanimljivije.
U istraživanju najvažnijih faktora etničkih i konfesionalnih promjena nakon Prvoga svjetskog rata (Čimbenici etničkih i konfesionalnih promjena u Slavoniji i Srijemu nakon proglašenja nove države 1918. godine), autorica uspoređuje statističke podatke iz posljednjeg popisa stanovništva provedenog u Austro-Ugarskoj Monarhiji 1910. i prvog popisa 1921. u Kraljevini SHS koji zorno pokazuju promjene u kretanju ukupnog stanovništva te njihovu vjersku i jezičnu strukturu. Detaljni podaci su na razini kotareva i gradova, ali se već i iz sumarnih brojčanih pokazatelja na razini županije može vidjeti da je od ukupnog broja stanovnika vukovarskog područja na govornike njemačkog jezika 1910. otpadalo 16,44%, a na govornike mađarskog jezika 7,13% stanovnika. Dramatična promjena u etničkoj i vjerskoj strukturi stanovništva nastala je već u prvim godinama postojanja nove države, što se razaznaje iz podataka iz sljedeća dva popisa (1921. i 1931.). Promjene etničke i vjerske strukture, kako tumači autorica, posljedica su agrarne reforme i kolonizacije, a prouzročio ju je prisilni odlazak ili asimilacija njemačke i mađarske etničke komponente te zamjetan porast novodoseljenog pravoslavnog stanovništva. Većina veleposjeda u rukama stranaca, odnosno strane aristokracije raspodijeljena je novo pridošlim stanovnicima doseljenim iz Like, Korduna, Banije i Dalmacije. Vlasti su razvlašćivanjem „stranaca“ i raspodjelom njihovih materijalnih resursa „domaćim“ kolonistima otklanjale političke napetosti kako bi najbrojnija etnija to područje mogla smatrati „svojim“. No sukobi ipak nisu nestali nego su se javljali i produbljivali novi na relaciji doseljenici – starosjedioci.
Najbrojniju neslavensku manjinsku zajednicu na prostorima Srijemske županije – govornike njemačkog materinskoga jezika – no ne isključivo Nijemce – autorica analizira u posebnoj temi (Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. godine). Ističe kako Vukovar, kao jedna od najbrojnijih njemačkih enklava i primjer jezične i konfesionalne raznolikosti u okviru Srijemske županije, nipošto nije bio slučajan, već je proizašao iz povijesnog slijeda i odluka habsburške politike koja je dajući zemlju u ruke stranom plemstvu nastojala organizacijski i financijski potaknuti gospodarski oporavak toga područja. Primjer takve politike je grofovska obitelj Eltz čiji je utjecaj na društveni i gospodarski razvoj bio neraskidivo vezan uz Vukovar do 1945. kada je razvlaštena i prognana. Međutim, od 1918. pa do devedesetih godina 20. stoljeća politika je njegovala različite inačice narativa o njemačkoj obitelji Eltz i drugim manjinskim zajednicama kao strancima i izrabljivačima, što je pomoglo stvaranju slike „drugih“. Autorica vrlo argumentirano ocrtava procese manjinske erozije na tom području pa je posve razvidno da su, između ostalog, prouzročeni improviziranim i proturječnim amalgamom zakona koji su u konačnici doveli do raspada obiju jugoslavenskih država.
U sljedeća dva studijska teksta autorica se bavi problematikom multikulturalizma na vukovarskom području, temeljenog na dvojezičnosti (Austrougarska škola stranih jezika – znanje drugog jezika 1910. godine u vukovarskom kotaru – primjer transkulturnih prožimanja). Razmatrajući ustavnu odredbu prema kojoj je u Austro-Ugarskoj Monarhiji bilo devet ravnopravnih jezika, što je iskazano u popisu stanovništva iz 1910., autorica ističe da je, osim materinskog, svaki stanovnik u popisu mogao navesti i drugi jezik kao govorni jezik. Uz sve nedostatke takve popisne metodologije, činjenica je da su se na taj način omogućavala jezična i kulturna prožimanja, a time i veće mogućnosti za društvenu toleranciju općenito. No političke su je vlasti u novim okolnostima sustavnim poticanjem stvaranja slike o „drugima“, nastojale dokinuti. Način na koji se to radilo i s kakvim rezultatom autorica je analizirala u tekstu Asimilacija i disimilacija Nijemaca i govornika njemačkog jezika na vukovarskom području (1910.-1931.). Kad je općenito o problemu asimilacije riječ te s obzirom na dosad u historiografiji istražen njezin kontekst, vrijedno je upozoriti da je autorica ovaj tekst obogatila novim vrijednim spoznajama u kojemu je iznijansirano prikazala načine na koje je vlast minimizirala postojeće etničke, jezične i kulturne razlike manjinskog u odnosu na većinsko stanovništvo. Vlasti su zakonodavnim okvirom, različitim oblicima prisile, zaobilaženjem postojećih propisa i drugim načinima pokušavale po svaku cijenu provesti asimilaciju, čak i poticanjem iskorjenjivanja, odnosno trajnog odlaska iz zavičaja. U konačnici cilj je bio promijeniti nacionalnu strukturu stanovništva. Taj proces, ističe autorica, nije bio pravocrtan ni brz, odvijao se uz veće ili manje poteškoće, ali je postojao tijekom cijelog međuraća.
Kako je nestajao identitet „drugih“ u Vukovaru autorica je prikazala u studiji pod naslovom Švapsko brdo u Vukovaru – zaboravljeni identitet grada.Iako bi se po naslovu moglo pretpostaviti da je riječ isključivo o sudbini etničkih Nijemaca, toponim je zapravo paradigma jer u ovoj opsežnoj studiji autorica prikazuje policentričnost kulturnog identiteta Vukovara u prošlosti u kojemu je toponim Švapsko brdo zacijelo jedan od najznačajnijih, a predstavljao je simbol njemačkog jezika koji je podjednako bio materinski jezik Nijemcima i Židovima u Vukovaru. Na temelju brojnih izvora i literature autorica je analizirala sve bitne oblike njihova života od početka kolonizacije zapisane još u ranom srednjem vijeku te povijesti povezane uglavnom uz plansko naseljavanje tijekom prve polovice 18. stoljeća do najnovije povijesti. Povijest Švapskog brda (oko 330 kuća 1932.) prati sudbinu Nijemaca i Židova koji su ga nastanjivali od sredine 18. stoljeća preko prijelomnih godina nakon Prvoga i tijekom Drugoga svjetskog rata. Autorica je u fokus stavila njemačke i židovske obitelji kao dio sustava primijenivši pritom genealošku metodu istraživanja kako bi što vjernije iščitala demografsku sliku njihove svakodnevice. Epilog sudbine Židova i Nijemaca, kao što je poznato, bio je njihov nestanak s tog prostora.
Druga etnička i jezična zajednica, Mađari, kolonizirali su vukovarsko područje tijekom nekoliko vremenskih etapa. O njima, kao važnom dijelu multietničke strukture stanovništva vukovarskog kraja autorica piše u studiji „Slavonska akcija“ na vukovarskom području u kontekstu društveno-ekonomske strukture mađarskog stanovništva.Analizom izvora autorica podastire važne podatke o brojčanom stanju, rasprostranjenosti i tipovima naselja u kojima su Mađari činili apsolutnu ili relativnu većinu. Dok je Korog od početka naseljavanja do danas ostalo najveće mađarsko naselje, druga su u razdoblju 1857.-1931. bila izložena asimilacijskim ili disimilacijskim procesima, ovisno o političko-gospodarskoj situaciji. Primjerice, u Vukovaru se to najbolje moglo vidjeti jer je broj etničkih Mađara oscilirao ovisno o razini napetosti u hrvatsko-ugarskim odnosima. Razdoblje njihovog općeg prosperiteta odvijalo se između 1880. i 1910., odnosno do kraja Prvog svjetskog rata. Autorica je analizom prostornog rasporeda mađarskog stanovništva u vukovarskom kotaru pokazala da je najviše etničkih Mađara, više od 66 posto, živjelo u selima, gotovo 19 posto u pustarama te nešto manje od 15 posto u Vukovaru. Izloženost procesu asimilacije bila je visoka pa je, ističe, danas teško utvrditi jesu li mađarska prezimena mađarska ili su hrvatska, a ponekad i njemačka. Osim rimokatoličke većine, dio mađarskog stanovništva na vukovarskom području su protestanti, odnosno kalvinisti, a uz mađarski jezik povezuje se i židovska etnokonfesionalna zajednica.
Židovsku zajednicu u Vukovaru, o kojoj u hrvatskoj historiografiji nema dovoljno relevantnih informacija, autorica je nastojala osvijetliti studijom o trima biografijama iz različitih perspektiva (Tri biografije – tri popisa – isti ishod. Vukovarsko međuraće kroz tri židovske biografije). Gledište promatranja ponuđeno u ovoj studiji je židovsko, a kutovi gledanja su odabrane biografije trojice uglednih židovskih intelektualaca, građana Vukovara. Kroz osobne biografije prikazana je njihova višestruka pripadnost, pomiješana sa židovskim identitetom. Analizirajući njihov profesionalni put tijekom međuraća, autorica zaključuje kako oni, kao ni većina drugih Židova u Vukovaru, nisu imali problem u samopercepciji i suživotu sa širom zajednicom u koju su došli živjeti prije dva i pol stoljeća. Ukazala je na zanimljiv problem odnosa između pripadnika židovske zajednice i etničkih Nijemaca koji su do 1945. u Vukovaru bili brojčano, gospodarski i kulturološki utjecajni i jaki. Unatoč različitoj klasnoj pripadnosti, postojali su mnogobrojni međusobni dodiri, od zajedničkog govornog jezika – a to je njemački – do ideološkog približavanja na političkoj ljevici. Suživot tijekom Drugoga svjetskog rata, izložen snažnim procesima erozije, potpuno se raspao nakon 1945. i doveo je do potpunog nestajanja židovske zajednice u Vukovaru. Autorica zaključuje kako je unatoč svemu, židovska zajednica ostavila neizbrisiv trag u povijesti Vukovara.
U eseju pod naslovom Prve humorističke novine u Vukovaru autorica je, posegnuvši za specifičnim oblikom novinskog humorističkog tiska, nastojala rekonstruirati politički i socijalni identitet stanovnika Vukovara nakon nastanka nove države 1918. Istaknula je kako su se u Vukovaru odražavale ideje i politička stajališta s cjelokupnih hrvatskih prostora, ali su među stanovništvom početkom 1920-ih godina prevladavale lijevo-liberalne ideje pravde i jednakosti. Mnoštvo civilnih udruženja i institucija različitog političkog predznaka, uz znanje drugog jezika – mađarskog i njemačkog – u svemu tome zajedno, istaknula je, može se prepoznati srednjoeuropsko građansko društvo koje je Vukovar baštinio iz habsburškog miljea bivše države. U političku svakodnevicu Vukovara list „Trnje“, blizak Komunističkoj partiji, uveo je humoristički tekst kao oblik političkog obračuna. Iako je izlazio samo dva i pol mjeseca (1920), list „Trnje“ autorica označava kao važan istraživački poligon, ali i izvor za propitivanje nekih uvriježenih historiografskih gledišta.
Vinogradarstvo i vina vukovarskog vlastelinstva. Očevidnik vina 1912.-1914. godine, studija je koja se bavi raščlanjivanjem evidencijske vinske knjige. U njoj se pedantno iznose relevantni podaci o fazama proizvodnje, skladištenja i plasmanu vrhunskih vinskih sorti na vukovarskom vlastelinstvu Eltz. U sklopu vlastelinstva isticala se mikro lokacija – pustara Pajzoš, poznata kao najveći vlastelinski vinograd. Autorica tumači kako je lokalitet Pajzoš tijekom 20. stoljeća doživio nekoliko transformacija. U prvoj, u sklopu agrarne reforme 1919.-1935., vlastelinstvu je bilo oduzeto dvije trećine posjeda, ali je vinograd Pajzoš uspio preživjeti. Nakon Drugog svjetskog rata 1945. konfiskacijom imovine grofova Eltz bilo je ukinuto samo vlastelinstvo, a vinograd Pajzoš postao je dijelom socijalističkog poljoprivrednog kombinata pod nazivom VUPIK. U ratnim razaranjima 1991. Pajzoš je bio potpuno uništen, a ni njegova privatizacija nije ga uspjela obnoviti. Iako nije jedina očuvana inventarna knjiga, Očevidnik vina opsegom je najveći dokument takve vrste u bogatom arhivu vukovarskog vlastelinstva. Autorica ga ističe kao prvorazredan izvor za gospodarsku, socijalnu i kulturološku povijest, kao i povijest svakodnevice.
Djelo završava posljednjom opširnom studijom u kojoj se propituje vukovarski problem multikulturalnosti (Uz Pavličićev roman Odbor za sreću – vukovarski multikulturalizam u prošlosti i sadašnjosti). Autorica se referira na roman književnika Pavla Pavličića, inače rođenog Vukovarca, u kojemu je zastupao tezu da je za mir i razvoj Vukovara potrebno očuvati njegovu etničku i konfesionalnu raznolikost. Taj svojevrsni lajtmotiv poslužio je autorici da na temelju ključnih kvantitativnih podataka iz popisa stanovništva Vukovara kao što su podaci o jeziku i vjeroispovijesti 1910. i 1921/31. komparativnom analizom unese red i jasne zaključke koji govore da je vukovarski prostor do 1918. bio policentričan, polivalentan i pluralan. Od 1918. počinje njegovo kulturno i nacionalno ujednačavanje, najprije idejom „jednog naroda tri plemena“, a zatim unitarističkim „jugoslavenstvom“. Štoviše, ideja „jugoslavenstva“ išla je za postupnim odumiranjem nacionalnih identiteta (hrvatskog i srpskog) prema stvaranju jugoslavenske nacije. Bilo je na tim prostorima i drugih podtipova i inačica nacionalnih identiteta, ovisno o trenutnim političkim prilikama. Svi ti više ili manje štetni oblici nacionalizama, uz trajne migracijske procese tijekom cijelog 20. stoljeća, ostavili su trag ne samo u etničkoj i nacionalnoj, već i religijsko-konfesionalnoj strukturi stanovništva te doveli do novih prevladavajućih kulturoloških paradigmi. Na pitanje kojim će smjerom krenuti vukovarska svakodnevica: k etnocentrizmu ili pluralizmu – autorica ne daje jednoznačan odgovor već ističe da on, kao i u prošlosti, ovisi o stanovnicima Vukovara i njegovim političkim elitama.
Knjiga Lidije Barišić Bogišić, sastavljena od međusobno tematski povezanih tekstova, prati sudbinu pripadnika manjinskog stanovništva na vukovarskom području – Nijemaca, Mađara i Židova od sredine 18. stoljeća do suvremenosti. Autorica je znanstveno uvjerljivo konstruirala političke, socijalne i kulturne kategorije identiteta manjinskog stanovništva u Vukovaru, no ono što ovo djelo čini drugačijim od sličnih u hrvatskoj historiografiji jest i istodobno razbijanje dosadašnjih stereotipa i vraćanje povijesne uloge kakvu manjinsko stanovništvo vukovarskog kraja zaslužuje. Ova knjiga otvara mnoga pitanja te je zamišljena kao prilog raspravi koja će se zacijelo još dugo voditi.
Božena Vranješ-Šoljan