Monica Priante: Posljednji pozdrav Carevom tijelu bio je posljednji pozdrav Carstvu

Povodom 100. godišnjice smrti Franje Josipa 21. studenog 1916. godine portal Historiografija.hr razgovarao je s povjesničarkom Monicom Priante koja se bavi kulturnom povijesti smrti. Razgovor o pogrebu Franje Josipa objavljujemo 30. studenog, na dan kada je održan.

Godina velikog jubileja – 100. godišnjica smrti habsburškog cara i kralja Franje Josipa I. (1830-1916) – o čemu je za portal Historiografija.hr pisao Filip Šimetin Šegvić, bila je povod za razgovor s Monicom Priante o pogrebu Franje Josipa iz perspektive kulturne povijesti smrti. Poticaj za razgovor bilo je izlaganje M. Priante na V. kongresu hrvatskih povjesničara 2016. na kojem je analizirala pogreb J. J. Strossmayera.

Dr. sc. Monica Priante doktorirala je na Strossmayeru o kojem kao vanjska suradnica predaje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U zadnje vrijeme intenzivno proučava razne teme iz povijesti smrti u dugom 19. stoljeću.

Historiografija.hr: Što znači promatrati smrt iz perspektive kulturne povijesti?

Monica Priante: Riječ je o bavljenju svim aspektima smrti u okviru kulturne povijesti. To znači analizirati i razumjeti koje značenje imaju primjerice pogrebni rituali u nekom povijesnom razdoblju, recimo u 19. stoljeću. Preko pogrebnih rituala mogu se analizirati promjene u društvu 19. stoljeća: modernost, laicizacija, oblikovanje građanskog društva itd.

Historiografija.hr: Koje se promjene u odnosu prema smrti događaju u modernom građanskom društvu 19. stoljeća?

Monica Priante: Većina promjena u pogrebnim ritualima dogodila se tijekom 19. stoljeća. U prvom redu se to odnosi na nova groblja građena izvan gradskih zidina. Mirogoj je zagrebački primjer onoga što se javlja u cijeloj Zapadnoj Europi. Sve je počelo s Napoleonom u Francuskoj početkom 19. stoljeća i onda se širilo u Italiju i dalje. Zatim se osnivaju pogrebna poduzeća (npr. Prvo hrvatsko građansko kaptolsko društvo za sjajne pogrebe u Zagrebu 1835.) te smrt sada nije više nešto privatno, ograničeno samo na vlastitu obitelj i dom. Pogrebi postaju sve elaboriraniji i imaju sve više elemenata. Mrtvačka kola izgradnjom Mirogoja postaju obavezna. Pojavljuje se mrtvačnica kao još jedan prostor smrti (na Mirogoju krajem 19. stoljeća). Razvijaju se florealne dekoracije – vijenci postaju sredstvo statusnog pokazivanja, uvodi se umjetno cvijeće, a krajem 19. stoljeća krizantema (koju danas smatramo grobnim cvijetom) istiskuje druge, kao što je npr. ruža (koja je bila izvorni cvijet žalosti). Započinje proces komercijalizacije koji nam je danas dobro poznat.

Historiografija.hr: Gdje se sve vidi proces sekularizacije u pogrebnim ritualima 19. stoljeća?

Monica Priante: Sekularizacija se najbolje vidi u izgradnji gradskih groblja kao novog prostora smrti umjesto dotadašnjih crkvenih groblja. Gradska groblja otvorena su za pripadnike svih vjeroispovijesti. Sekularizaciju i modernizaciju (razvoj medicine i nova higijenska i sanitarna pravila) posebno ilustrira prisutnost liječnika na samrti koji zamjenjuje svećenika. Liječnik treba prvi doći prilikom smrti i on jedini ima ovlaštenje proglasiti smrt. Novi prostor smrti uključuje i mrtvačnicu, koja na početku nije bila obavezna i nije mnogo korištena s obzirom da je tada koristi samo građanska elita. Puk je prema njoj imao dosta otpora.

Historiografija.hr: Što se događa sa simbolima, smanjuje li se simbolika u 19. stoljeću ili se crkveni simboli u određenoj mjeri zamjenjuju novom simbolikom?

Monica Priante: Simboli se zapravo samo još uvećavaju. Gradska groblja nastavljaju i dalje imati religijske simbole poput križa i sl., ali sada se počinje koristiti i niz drugih. U 19. stoljeću to su romantičarski simboli (npr. prikaz žene koja plače). No i oni imaju religijsko izvorište, bez obzira što se neki preoblikuju u romantičarskom duhu. I tu je Mirogoj ilustrativan primjer. Govorimo ovdje dakako o građanstvu i općenito o eliti.

Historiografija.hr: Osim građanstva, što se događa s pogrebnim ritualima plemstva, odnosno monarhijskim pogrebnim ritualima u 19. stoljeću? Što je tom prilikom novo, a što predstavlja kontinuitet?

Monica Priante: U Italiji primjerice pogreb Viktora Emanuela II. 1878. godine pokazuje dakako kontinuitet velikih pogreba kraljevske kuće Savoja, ali i diskontinuitet jer je on prvi kralj ujedinjene Italije. Zato dobiva novo mjesto ukopa u novoj prijestolnici – Rimu. Uz to, 19. stoljeće je doba izgradnje nacionalnih identiteta, stoga njegov pogreb obilježava mnogo veća simbolika, s nizom nacionalnih značenja i s još većim odjekom među narodom. Naravno, svaki sprovod vladara je specifičan. Kod Franje Josipa to je zbog konteksta Prvog svjetskog rata i svojevrsnog završetka dugog 19. stoljeća i cijele jedne epohe. Važno je reći da su i građanski pogrebi htjeli biti što sličniji kraljevskim. To je određena elitna demokratizacija s obzirom da su si to samo elite mogle priuštiti. Prije su samo kraljevi i plemići imali grobnice u crkvama, dok izgradnjom gradskih groblja i građanstvo može imati kapelice i velike spomenike. Na taj su se način imućniji građani željeli približiti kraljevima. To imitiranje je razumljivo budući da su kraljevi i kraljice bili tada društvene i modne ikone kao što su to danas glumci.

Historiografija.hr: Koje su specifičnosti pogreba Franje Josipa i kako se on odvijao?

Monica Priante: Najprije svakako veličina i veličanstvenost tog pogreba. Trebao je prema propisima biti još veći, ali trajao je rat i mnogi časnici i politički predstavnici iz drugih zemalja Austro-Ugarske Monarhije nisu mogli doći. Zanimljivo je da je to, koliko mi je poznato, jedan od prvih monarhijskih pogreba o kojem postoji video-prikaz (na koji upućujem u prilogu intervjua). Pogreb se odvijao prema strogo propisanom habsburškom ritualu. Prema ceremonijalu pokojnik Franjo Josip – koji je umro 21. studenog 1916. u 86. godini vladajući 68. godina – ležao je prvo u radnoj sobi u Schönbrunnu. Nakon toga je u svečanoj uniformi s odličjima prenesen u lijesu u rezidenciju Hofburg u kapelicu presvučenu crnim gdje ga je čuvala vojska do dana pogreba, 30. studenog. Na dan pogreba lijes je zatvoren i prenesen u bogato ukrašena mrtvačka kola sva u crnom te je počelo kretanje pogrebne povorke. Vojnici su pucali iz puški i topova, a zvona su zvonila po Beču i cijeloj Monarhiji. U povorci su bili i bubnjari koji su cijelo vrijeme udarali u bubnjeve presvučene u tkaninu kako bi zvuk bio mračniji i žalobniji. Povorka je bila jako velika (što možemo vidjeti u spomenutom videu), a činili su je kraljevska obitelj, predstavnici svih crkvenih redova, javne uprave i habsburških zemalja te mnogi drugi. Žene su bile u crnini, a vojnici u svečanim uniformama sa crnim florom oko ruke. Osobna careva garda i gradska garda nosili su oružje okrenuto prema dolje. Pogrebnu povorku cijelim je putem promatralo jako mnogo ljudi. Povorka je došla do Katedrale sv. Stjepana po svečani blagoslov, a zatim su nastavili do kapucinske kripte i crkve Gospe od Anđela, gdje su pokopani svi habsburški carevi, prema strogo propisanoj ceremoniji. Habsburška kuća oduvijek se predstavljala kao zaštitnik kršćanstva što je vidljivo i prema ceremoniji. U sklopu prijelaza iz ovog života u drugi Franjo Josip jest car i kralj, ali je i grešnik.

Historiografija.hr: Na koji način se to vidi u samoj ceremoniji?

Monica Priante: To bismo mogli ilustrirati ritualom za koji se držalo da je primijenjen prilikom pogreba Franje Josipa. Taj bi ritual propisivao da se procesija sa lijesom zaustavi pred zatvorenim vratima grobnice u Kapucinskoj crkvi. Herold (voditelj dvorskog ceremonijala) kuca ceremonijalnim štapom po vratima. Iza vrata prior kapucinske kapele pita: Tko je? Meštar ceremonije odgovara: Ja sam Franjo Josip I., car Austrije, kralj Ugarske, Češke, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (nabrajajući svih 47 kraljevskih naslova). Na to prior odgovara: Ne poznajemo te. I ne otvara vrata. Meštar ponovno kuca na vrata i na kapucinovo pitanje odgovara sada kraćom verzijom: Ja sam Franjo Josip, car i kralj. Prior opet odgovara: Ne poznajemo te. Treći put meštar ponovo kuca i na isto pitanje odgovara: Ja sam Franjo, jadni smrtnik i grešnik koji moli za tvoje milosrđe pod Bogu. Prior na to odgovara: Poznajem te, uđi. U tom se trenutku otvaraju vrata grobnice i lijes ulazi unutra. Pokojnik je pokopan između supruge carice Elizabete (Sisi) i sina Rudolfa. Međutim, moguće je da se radi i o navodnoj tradiciji. Filip Šimetin Šegvić me je upozorio da je austrijski povjesničar Georg Markus istražujući arhive prije nekoliko godina ustvrdio da ne postoje protokoli koji su predviđali takav dio ceremonije. Markus smatra da nije isključeno da se tijekom pogreba Josipa II. ili Franje I. doista odvijalo nešto slično, ali da to nikako nije slučaj kod pogreba Marije Terezije i Franje Josipa. Tu su – izgleda legendarnu tradiciju – Habsburgovci prihvatili tek kasnije te je opisani ritual zaista proveden na sprovodu Zite i nedavno Otta von Habsburga.

Historiografija.hr: Gdje se u tom pogrebnom ritualu može vidjeti prodor moderniteta?

Monica Priante: U modernim tehnikama odnosa prema tijelu. Prilikom balzamiranja carevog tijela (organi se miču, a srce – kao sva srca habsburških careva – čuvaju se odvojeno u urni i pokapaju drugdje) korištene su nove tehnike iz druge polovice 19. stoljeća. Znanstvenici su se time mnogo bavili i širile su se razne tehnike, međutim s različitim rezultatima. Mnogi kažu da balzamiranje Franje Josipa nije uspjelo. To se govori i za Viktora Emanuela, posebno za Mazzinija, ali i Strossmayera. Balzamiranje je potpuno promijenilo njihovo lice. Etabliranje fotografije kao novog medija u drugoj polovici 19. stoljeća koristilo se za posmrtne slike (što je koristilo i građanstvo). Danas nam se čini pomalo morbidnim, no tada je bilo posve uobičajeno. Njima je trebalo pokazati pokojnikovu smirenost, koji je prikazan kao da spava, kao da nikada nije patio u životu… To je slučaj i s posmrtnim fotografijama Franje Josipa. Raširena praksa u 19. stoljeću bile su i posmrtne maske izrađivane modernim tehnikama.

Historiografija.hr: Spomenuli ste snimku pogreba Franje Josipa, što se na njoj može vidjeti?

Monica Priante: Osim toga tko sve sudjeluje u pogrebnoj povorci, može se vidjeti i trasa povorke. Pozornost privlači dakako mnoštvo zanimljivih detalja. Jedan od njih su žene u povorci koje su potpuno zamotane u crno. Radi se naime o propisanoj koroti. Određeno je da žene ne smiju pokazati dijelove tijela te se zato u potpunosti omataju velom. Za udovice je propisana godina dana pune korote i zatim šest mjeseci polukorote. Za udovce je to bilo šest mjeseci, a razlog je između ostalog bio i to što su morali raditi izvan kuće. Starije žene obično su dulje nosile crninu. Poznat je slučaj kraljice Viktorije u Velikoj Britaniji, koja nije bila udovica u žalovanju samo godinu i pol nego je crninu nosila zapravo cijeli život. To je utjecalo i na pripadnice građanskog društva, bilo ideja da se što duže žaluje, bilo modni običaji. Nosile su se haljine s visokom kragnom, crni šeširi s dugom koprenom, crne rukavice – sve prema tadašnjoj modi. Crnu boju naše društvo vezuje uz žalost – tada kao i danas – iako je u suvremenom svijetu korota prilično izgubila svoju društvenu ulogu i važnost. Premda je korištenje crnine prevladavalo u Europi već od srednjeg vijeka, u 19. stoljeću afirmira se kao primarna boja žalosti. Naime, sve do sredine stoljeća, u Francuskoj ili Velikoj Britaniji zajedno s crnom koristile su se i crvena, siva, ljubičasta i plava boja. U svakom slučaju, vrijeme i način žalovanja definira se na poprilično isti način u cijeloj Zapadnoj Europi.

Historiografija.hr: Koje je poruke prenosio tako opisani pogreb cara i kralja Franje Josipa i kako je doživljavan?

Monica Priante: Novine su željele prenijeti poruku da je Franjo Josip mnogo patio u svom životu (izgubio je ženu i sina) i da je on ustvari žrtva (da zapravo nije htio Prvi svjetski rat). To otvara pitanja kako su mnogi obični vojnici doživjeli njegovu smrt. Ako su išli u rat za cara i domovinu, što sada kada cara više nema? Također, pretpostavlja se da je moglo biti negodovanja među dijelovima stanovništva u Monarhiji pogođenima ratnom oskudicom nasuprot tako raskošnom pogrebu. Isto tako, Franjo Josip bio je zadnji car i kralj tituliran „po milosti Božjoj“. Možemo reći da je po božjoj milosti ušao u kriptu, ali da je s njim ušlo i carstvo jer je nakon dvije godine od njegove smrti umrla i Austro-Ugarska Monarhija. Pogreb cara Franje Josipa bio je dakle ujedno pogreb carstva. Bio je to rekvijem za cara, ali i rekvijem za carstvo (da se poslužim naslovom knjige Requiem pour un Empire défunt Françoisa Fejtőa).

Historiografija.hr: Možete li na kraju nešto reći o drugim velikim pogrebima u Italiji i Hrvatskoj tijekom dugog 19. stoljeća?

Monica Priante: U Italiji bih svakako spomenula veliki Garibaldijev pogreb 1882. godine. Garibaldi nije imao službene funkcije, umro je na otoku Capreri u Sardiniji gdje je bio i pogreb, no pogrebi „in absentia“ održani su po cijeloj Italiji (često samo s njegovom slikom). To je bio slučaj i s Viktorom Emanuelom. Garibaldi je inače podržavao kremiranje i dugo godina se borio za to. No to bi bio skandal za Crkvu, s kojom je Kraljevina Italija tada bila u osjetljivim odnosima. Stoga vlada nije dopustila kremiranje, a željela je i imati mjesto gdje će biti pokopano tijelo nacionalnog junaka. Garibaldi je inače svjesno sudjelovao u kreiranju svog kulta te je planirao prostor za kremiranje kako bi osigurao što više pepela jer je znao da će njegovi obožavatelji doći i željeti uzeti dio njegova pepela te ga štovati kao relikviju. U Hrvatskoj bih istaknula Strossmayerov pogreb koji je bio nešto kasnije, 1905. godine, dakle već početkom 20. stoljeća. Riječ je o pogrebu crkvenog velikodostojnika, no pogreb je zanimljiv zbog niza političkih, društvenih i kulturnih okolnosti. O pogrebu su objavljene ogromne količine informacija, brojni nekrolozi, a novine su dugo i opširno pisale o Strossmayeru, bez obzira što već niz godina nije bio politički aktivan i na nekoj službenoj funkciji. Osim toga, bio je to zaista veliki pogreb. I Strossmayer je kao i Garibaldi bio svjestan da je pogreb značajan dio izgradnje kulta ličnosti. Iako Strossmayer možda nije planirao sve pogrebne detalje kao Garibaldi, ipak je osmislio svoju grobnicu u katedrali u Đakovu.

Historiografija.hr: Hvala na zanimljivim napomenama. Bilo bi zasigurno interesantno kad biste u sklopu pristupa kulturne povijesti objedinjeno obradili velike pogrebe u hrvatskoj povijesti 19. i 20. stoljeća, npr. Jelačićev, Strossmayerov, Radićev, Stepinčev, Titov i Tuđmanov, u komparativnoj perspektivi i u europskom kontekstu. Zasigurno bi se pritom vidjela politička, društvena i kulturna obilježenost tih pogreba.

Monica Priante: Da, takvi pogrebi zapravo uvijek prenose političke poruke. Hvala na pozivu i prijedlogu. Slažem se, zajednička obrada tih pogreba bila bi izazovna i svakako poticajna tema.

PRILOZI:

Video

 

Filmaufnahmen der Sascha-Film über die Begräbnisfeierlichkeiten von Kaiser Franz Joseph I. am 30.11.1916 mit dem Weg des Trauerzugs

http://stadtfilm-wien.at/film/121/

Fotogalerija

 

Tod und Begräbnis des alten Kaisers

 

http://wk1.staatsarchiv.at/kaiser-im-krieg/tod-und-begraebnis-des-alten-kaisers/