Lucija Bakšić – osvrt na knjigu – Branimir Janković, „Mijenjanje sebe same: preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma“, 2016.

Branimir Janković, Mijenjanje sebe same: preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma, Srednja Europa, Zagreb 2016, 293 str.

 

 

Moje razmišljanje o knjizi Branimira Jankovića možda je najbolje započeti (poučnom) anegdotom koja me zadesila u vrijeme čitanja ovoga djela. Naime, potaknuta upečatljivim naslovom Mijenjanje sebe same, iznenada mi je pristupila kolegica komparatistica upitavši me kakvu to self-help knjigu čitam. Kada sam primaknula knjigu dovoljno blizu da raspozna podnaslov preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma, obje smo se nasmijale. Međutim, ideja o doktoratu, koji je 2016. u izdanju Srednje Europe prerastao u knjigu, kao o tekstu samopomoći ne čini se toliko nevjerojatnom ako se osvrnemo oko sebe i promotrimo historijsku znanost. Hendikep koji književnost neprestano prevladava konstantnim kritičkim propitivanjem dosega i predmeta proučavanja vlastite, relativno mlade, znanosti kroz komparatističke kolegije, u slučaju historijske znanosti poprima obrnuti oblik – izostankom propitivanja vlastite znanosti, odnosno njezinim uzimanjem zdravo za gotovo, historiografska praksa bez odgovarajućeg teorijskog i metodološkog okvira nedovoljno dobro funkcionira. Zbog toga ovo istraživanje na dvjestotinjak stranica, između ostalog, može pridonijeti i historiografskom spoznavanju sebe same.

 

U svijetu u kojem Roland Barthes nažalost više nije među nama, ali je njegov Autor itekako na životu, valja reći da se u ovom slučaju radi o stručnjaku za područje historiografije per se. Branimira Jankovića imala sam priliku slušati na seminaru koji se u sklopu kolegija Europska i svjetska povijest 19. stoljeća (1789-1918) bavio historiografijom o Ruskoj revoluciji, ali i na kolegijima Povijest historiografije, Javna povijest i Historiografija o Francuskoj revoluciji. Potonji je kolegij spomenut i u knjizi čija je tema postavljena vrlo neuobičajeno, a istražena vrlo interdisciplinarno i temeljito o čemu svjedoči čak 555 raznolikih jedinica literature. Znak je to da među povjesničarima mlađe generacije (ali i među studentima) postoji interes za istraživačkim i akademskim p(r)oučavanjem historiografije koja nastoji slijediti inozemna historiografska kretanja te ih uvesti u vlastito nacionalno podneblje. Na tom tragu Janković čitatelja „vraća“ u prošlost, pružajući mu bolji uvid u razvoj napose hrvatske historiografije 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća. Vodeći se horizontom očekivanja, autor pretpostavlja da čitatelji očekuju prvenstveno vanjske silnice koje su oblikovale hrvatsku historiografiju toga vremena, da bi ih zatim na neki način „prevario“, ponudivši im alternativni put proučavanja teorijskih i metodoloških preobrazbi kojima se historiografija mijenjala iznutra. Jankovićev produktivniji pristup historiji historiografije uključuje naravno povjesničare i povjesničarke te njihovu znanstvenu produkciju. Njih autor postavlja u posve novu matricu odnosa poluautonomnih „polja“ koju je uspostavio francuski sociolog Pierre Bourdieu, podrazumijevajući time da akteri djeluju u cilju prikupljanja ili osnaživanja vlastitog ekonomskog, kulturnog, simboličkog ili društvenog kapitala. Tim konceptom, inače vrlo dobro primjenjivim na razdoblje plemićkog habitusa ranog novog vijeka, Janković vješto izbjegava sklisko područje zastranjivanja u puki formalizam te uključuje društvene procese kasnog socijalizma u svoje istraživanje, ali ne kao „ritmove ideološkog »stezanja« ili »popuštanja«“, već kao zasebne okolnosti koje su primjerice Ferdu Čulinovića i Stjepana Antoljaka tjerale da bune povezuju sa socijalističkom suvremenošću, Vasu Bogdanova da naglašava revolucionarnost revolucija ili Branislava Đurđeva, direktora Orijentalnog instituta u Sarajevu i predsjednika Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, da piše prigodne tekstove u čast druga Tita. Time se tekstu otvara prostor slobodnijeg proučavanja historije historiografije bez vulgarnih okova njezine prisilne vezanosti kao teorijskog i metodološkog nusprodukta društvenih gibanja.

 

U tom smislu važan je i Jankovićev pokušaj problematiziranja marksizma u hrvatskoj historiografiji. Iako se knjiga usredotočava na pluralizaciju teorijskih i metodoloških koncepata u drugoj polovici 20 stoljeća, Jankovićeva analiza istovremeno nastoji objasniti pozadinu promjena ukorijenjenu u počecima predratne historiografije koja je često, prema autoru, nepravedno bila pogrdno okarakterizirana „tradicionalnom“ ili „građanskom“. Stoga je za njega ključno pomoću Khunove metode vladanja određene paradigme u određenom razdoblju prikazati da marksizam kao ideološka paradigma ne mora nužno podrazumijevati i znanstvenu paradigmu, odnosno da je znanstveni marksizam nešto posve drugo od mrske ideologije koju se nakon 1990-ih pod svaku cijenu željelo odstraniti. Štoviše, ideja o marksizmu u socijalističkoj Jugoslaviji, prema autoru, označava tek građanske povjesničare koji su, pojednostavljeno rečeno, nešto više puta upotrijebili sintagmu klasna borba (tadašnje kritike povjesničara u smislu tko je upotrijebio „više“ marksizma u svojim radovima), dok ona istovremeno podrazumijeva i pozitivnu tendenciju razvoja interesa za šire slojeve i ekonomsku povijest. Sve je to pogodovalo pluralnosti historiografije 70-ih i 80-ih godina, otvorivši puteve historiji žena, svakodnevice, demografije i ekonomskoj historiji, a zatim nešto kasnije i kulturnoj historiji koju ipak ne bi bilo dobro promatrati u kontekstu lančanog etabliranja preduvjeta za njezin razvoj (ne preskakanja koraka u linearnom razvoju od ekonomije prema kulturi), već u kontekstu razloga otvaranja interesa za baš tu domenu historiografije. Janković naglašava da je nacionalistički pravorijek krajem 90-ih također ideologija, ističući time univerzalnu važnost kritičkog propitivanja vlastitog rada bez obzira na vremenske razdjelnice pojedinih režima. U dijalogu između prošlosti i sadašnjosti, Janković terminološki želi ostati jasan pa su stoga vrlo pohvalna funkcionalna objašnjenja upotrebe višeznačnih termina poput povijesna zbilja, teorija, metodologija, komunistička/socijalistička (Jugoslavija), marksizam itd. u fusnotama, ali je u želji za jasnoćom u uvodnim poglavljima možda previše doslovno upotrijebio izreku da je ponavljanje majka znanja.

 

Vrlo je zanimljiva autorova osobna refleksija naspram teme koju obrađuje što se osim u prvom licu („moje mišljenje“) iskazuje i u vrijednosnim formulacijama. Tako u zadnjim poglavljima koja kao problem obrađuju primjer Francuske revolucije u hrvatskoj historiografiji te primjer „buna i otpora“ u hrvatskoj historiografiji, autor izražava žaljenje što se historiografija tim temama, uslijed ranije spomenute promjene paradigme krajem stoljeća, više ne bavi. Isto čini i pri opisivanju angažmana Nade Klaić kojoj je nedostajao teorijski i metodološki okvir iako je bila na dobrom tragu smjenjivanja klasnog shvaćanja staleškim. Time se Janković odmiče od lažne objektivnosti i pozicionira sebe kao istraživača u polje vlastita istraživanja, otvarajući se tako kritici te rabeći „naknadnu pamet“ kako bi izdvojio teme za daljnje razmišljanje, a ne osuđivao aktere prošlosti.

 

Uz prikazivanje kompleksnosti historiografije i djelovanja historičara te autorovu želju za uspostavom dijaloga, najveća vrijednost ove knjige vjerojatno leži u drugom „Bourdieuovom zakonu“ translacije (prevođenja), adaptacije i aproprijacije (prisvajanja) jer je uz njega usko vezano ime Mirjane Gross. Povjesničarka koja je svojim boravcima u inozemstvu i praćenjem inozemne historiografije (posebno francuske „škole“ Anala) uvelike doprinijela otvaranju rasprave o teorijskim i metodološkim novinama unutar matične historiografije, nije, Jankovićevim riječima, bila jedina (značajan je doprinos i Tomislava Raukara te Miroslava Bertoše), ali je „slovila kao središnja osoba u zagovaranju preobrazbi od 1960-ih, a napose 1970-ih i 1980-ih godina“. Naglasak na Mirjani Gross, ali i na Jaroslavu Šidaku te ostalim mnogobrojnim povjesničarima poput Boge Grafenauera, Renea Lovrenčića ili Igora Karamana koji su aktivno sudjelovali u brojnim polemikama vezanima uz historiografiju, Jankoviću također služi kao potkrepa već spomenutog stava da historiografija nije nužan produkt tadašnje „crvene“ politike, što se očitovalo u brojnim raspravama oko (ne)izdavanja Historije naroda Jugoslavije, projekta uvelike sponzoriranog i poticanog „odozgo“. Pri tome su težnje Mirjane Gross prema braudelijanskim longue durée i genetičko-strukturalnoj historiji proučavanja procesa uz prevođenje istaknutih marksističkih imena na Zapadu (A. Soboul, P. Vilar, E. J. Hobsbawm) nailazile na skepsu i otpor domaćih znanstvenika. Mirjanu Gross se naime postuliralo kao znanstvenicu koja traži odmak od događajne, političke i pozitivističke historije u korist historije kao društvene znanosti, ali koja istovremeno zanemaruje dosege tadašnje jugoslavenske historiografije te ne razmišlja o mogućnostima praktične provedbe pomodnih trendova (kako su joj to kolege predbacivale) inozemne historiografije u domaćim okolnostima. Ističući osobne motive skrivene u dubokim polemikama koje su okarakterizirane i kao moguća intelektualna povijest (prema Jankovićevu isticanju „da govoriti znači činiti“), Mijenjanje sebe same ipak nedovoljno (eksplicitno) postavlja reprezentativne povjesničare Mirjanu Gross i Jaroslava Šidaka u bourdieuovska „polja“, već uz diskretnog Šidaka tek supostavlja golemu borbenost Mirjane Gross u svoj njezinoj težnji za znanstvenim dijalogom pa čak i pod cijenu nehotičnog neosvrtanja na uvjete matične historiografije, što otvara prostor diskusiji. Jankovićeva svjesnost o nemogućnosti brisanja „tradicionalnih“ dosega historiografije jer se, baš kao i književna avangarda, „novi“ moraju imati mogućnosti pozvati na ono što će tobože „uništiti“ (pa čak i ako se radi o institucionaliziranoj tradiciji) iznimno je važna jer u crno-bijelu perspektivu jasnih opreka marksizma i nacionalizma, ali i marksizma i predratne, „građanske“ historiografije, uvodi potrebnu kromatiku dijaloga između „starog“ i „novog“ te u pomirljivu tonu uz suptilne kritike traži uzroke i posljedice određenih fenomena.

 

Mogla bih reći da je knjiga Branimira Jankovića Mijenjanje sebe same: preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma objedinila u sebi teorijski i metodološki koncept, ali i praktični dio historijskog zanata u smislu uvijek zazivanog rada na građi. Uspostavivši takav okvir, tekst Branimira Jankovića progovorio je jasno i neopterećeno, istaknuvši i dotakavši mnoge koncepte, ali i (iznova) otkrivši različite skupove te povjesničare i povjesničarke poput, meni osobno do sada nepoznate, Lydie Sklevicky. Uz to je uspostavljen kontinuitet teorijskih i metodoloških „nasljednika“ koje čine sadašnji profesori Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu poput Drage Roksandića, Iskre Iveljić, Zrinke Blažević i ostalih. Zbog toga bi se o ovoj knjizi mogle napisati još mnoge stranice konstruktivnih kritika i pohvala značajnom iskoraku kojim je u mnogome obogatila još uvijek nedovoljno zastupljeno područje sustavnog istraživanja hrvatske historiografije u svim njezinim smjerovima i oblicima. Međutim, moj utisak ovdje završava uz inspirativni citat Mirjane Gross koji je u Zaključku posebno istaknuo njezin nastavljač: „zar naši blijedi prikazi i prepričavanja znače da je u našoj historiografiji sve u redu i da se nemamo za što boriti?“. U odgovoru na to pitanje krije se istinska samopomoć ovoga djela.

 

Lucija Bakšić