Vinko Kovač – prikaz knjige – Radina Vučetić, “Nevidljivi neprijatelj. Variola Vera 1972”, 2022.

Radina Vučetić, Nevidljivi neprijatelj. Variola Vera 1972, Službeni glasnik, Beograd 2022, 298 str.


U trenutku nastajanja ovog prikaza, sveopći strah od COVID-a iz 2020. i 2021. godine zamijenila je društvena apatija naspram te bolesti u 2022. godini. Dapače, novi rat u Europi, problemi u opskrbnim lancima, inflacija te svjetska ekonomska i energetska kriza na pomolu kao da su globalnu pandemiju potisnuli u zadnji plan. Tako dosad najveća pandemijska bolest 21. stoljeća zadnjim trzajima pokušava dati do znanja kako je zdravstvena ugroza još uvijek prisutna.

Ako se kolektivni zaborav na ovim prostorima uistinu dogodi, valja zapamtiti kako je pandemija prekinula epidemiološko-istraživačku hibernaciju u pojedinim znanstvenim područjima. Dok su se biomedicinske znanosti uhvatile u koštac s proučavanjem etioloških, patoloških i drugih karakteristika bolesti, društvene i humanističke znanosti dale su svoj obol proučavajući globalnu reakciju na pandemiju. U prvom naletu koronavirusa, u panici i strahu od nove pošasti, društva su se okrenula prošlosti s ciljem pronalaska rješenja, budući da suvremeno zdravstvo nije moglo momentalno ponuditi spasonosnu soluciju. Stoga se na ovim prostorima najviše povlače paralele s tri najupečatljivije pandemije 20. stoljeća – influenze (1918./1919.), velikih boginja/variole vere (1972.) te HIV/AIDS-a (1981.-) tražeći eventualne načine zaštite i preživljavanja. U tom obnovljenom društvenom, ali i istraživačkom interesu, valja promatrati knjigu Nevidljivi neprijatelj. Variola vera 1972. povjesničarke Radine Vučetić. U trenutku nastajanja publikacije, Radina Vučetić obnašala je dužnost izvanredne profesorice na katedri za Opću suvremenu historiju i voditeljice Centra za američke studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beogradu, a u fokusu njenih istraživanja bila je povijest 20. stoljeća, kulturna i društvena historija Jugoslavije, historija SAD-a i hladni rat.

Prije raščlanjivanja sadržaja po poglavljima, valjalo bi reći ponešto o općem dojmu čitanja i publikaciji kao cjelini. Nevidljivi neprijatelj. Variola Vera 1972 predstavlja interdisciplinarnu studiju s pripadajućim znanstvenim aparatom, što je razlikuje od publicističke knjige. O tomu možda najbolje svjedoči činjenica da je sadržaj knjige provučen kroz 276 stranica koje su sveukupno popraćene s 991 fusnotom i 22 slike, dok se spisak izvora i literature proteže na 21 stranicu (277-298). To će reći da ova knjiga sadrži mnoštvo faktografije te je potreban visoki nivo koncentracije kako bi čitatelj suvereno prolazio kroz tekst. Ipak, čitajući sadržaj, čitatelj stječe dojam o svojevrsnoj ljevkastoj strukturi u kojoj profesorica Vučetić ispočetka široko grabi, objašnjavajući osnovne karakteristike virusa, a završava opisivanjem zatvaranja pojedinačnih karantena u jugoslavenskim bolnicama. Nadalje, početna poglavlja koja donose najviše faktografije, a koja ujedno ulaze u druga znanstvena polja, ogoljena su od zamorne stručne terminologije i maksimalno prilagođena širokoj publici, što ukazuje na autoričinu tendenciju da knjiga bude široko čitana. Dapače, za prikaz kratkog historijata pojave bolesti u Jugoslaviji, odabran je diskurs koji nalikuje naraciji detektivskog romana, što održava čitateljevu znatiželju. Razumno je za pretpostaviti kako autorica na taj način želi što revnije približiti glavnu ideju knjige – opisivanje reakcije jugoslavenskog društva na zastrašujuću bolest kroz sve društvene sfere – službene, liječničke, javnozdravstvene, vjerske, opće i osobne.

U takvoj strukturi knjige, uvodno poglavlje (str. 17-38) donosi opis virusa, njihov općeniti utjecaj na ekosistem, ali i na ljudski razvitak. Istaknut je i rijetko poznati paradoks. Virusi opasni po ljude su najčešće prezentirani kao najstrašniji neprijatelji, pa svi virusi dobivaju negativnu percepciju, no oni su, zapravo, statistički beznačajni u usporedbi s brojem benignih virusnih vrsta koje su potrebne za biološki normalno funkcioniranje planeta. Stoga autorica ističe kako „Zbog svega lošeg što izazivaju, strah od virusa doveo je do toga da se oni najčešće tretiraju kao neprijatelji protiv kojih čovečanstvo vodi rat.“ (str. 21), objašnjavajući ujedno prvi dio naslova knjige. Iza tih interpretacija slijede opće informacije o velikim boginjama, zaraznosti bolesti, kliničkoj slici oboljelih te povijesni razvoj i utjecaj na pojedine folklorne aspekte.

Nakon iznošenja općih, ali prijeko potrebnih, podataka za razumijevanje ostatka knjige, Vučetić u prvom poglavlju, „Variola u SFRJ: Hronologija bolesti“ (str. 39-74), kroz narativno opisivanje donosi kronologiju bolesti u Kosovu i Srbiji. Pritom se posvećuje velika pažnja pacijentu Latifu Mumdžiću, i uprostorivanju virusa u svojevrsnu epidemiološku prozopografiju. Drugim riječima, čitatelj u ovom dijelu knjige prati minuciozno objašnjen put kretanja Latifa Mumdžića te se pred njega stavlja detaljan popis svih njegovih kontakata kroz gradove. „Detektivska“ potraga za oboljelima služi ujedno kao referentna točka za opisivanje svih drugih oboljenja u Jugoslaviji, budući da se kroz tekst neprestano povlače paralele s Latifom i njegovim obitavalištima kroz epidemiološke putešestvije. Tako put širenja zaraze kreće s Kosova, pa se nastavlja preko Novog Pazara, Čačka i završava u Beogradu. Glavni lajtmotiv kriminalističkog narativa obuhvaća epidemiološko širenje koje je, s obzirom na broj posjećenih lokacija i kontakata prvih pacijenta, moglo biti značajno gore od sveukupno 175 zaraženih i 35 umrlih.

Svoju ulogu u uspješnom obuzdavanju epidemije odigrala je i država, pa je reakciji političkog vrha posvećeno iduće poglavlje „Država“ (str. 75-120). Nakon davanja neposrednog političkog konteksta koji je prethodio epidemiji – pad Rankovića 1966. godine, početak tenzija među Srbima i Hrvatima 1966./67., albansko pitanje 1968. te političke čistke 1971./72. godine – autorica piše o preventivnom razvitku plana borbe protiv velikih boginja. Taj plan nastaje sredinom 1960. godina, iako velikih boginja nije bilo u zemlji od 1930. godine, a razvijen je radi ondašnje vanjskopolitičke i unutarnjopolitičke konstelacije u Jugoslaviji. Imajući u vidu aktivnu i značajnu ulogu Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih, njezini su dužnosnici često putovali u zemlje, ili bili u doticaju s ljudima iz zemalja, u kojima je epidemija velikih boginja bila aktivna. S druge strane, unutarnjopolitička situacija u kojoj je određeni broj muslimanskog stanovništva odlazio na hodočašća na Bliski istok također je predstavljala epidemiološki rizik. Vučetić u ovom dijelu knjige ističe upravo imagološki element kao jedan od bitnijih za razumijevanje epidemije boginja 1972. godine. U tu je svrhu razrađen i oprimjeren koncept „dežurnog krivca“ te objašnjen utjecaj „geografije bolesti“ na poimanje epidemije putem medija.  Mediji su, naime, imali veliki utjecaj u informiranju javnosti, budući da je službena reakcija vlasti u prvim danima izostala. Dapače, političke su vlasti na početku tajile činjenicu da se virus širi Jugoslavijom, a u vrijeme „politike ćutanja“ mediji su iskoristili prostor i svoje poluinformacije pravdali nedostatkom službenih političkih i javnozdravstvenih informacija. Čak se ni Tito nije oglasio o velikom zdravstvenom, a posljedično i ekonomskom pritisku, što autorica objašnjava prezauzetošću pripremama za smjene hrvatskog i srpskog političkog vrha. Vučetić sumira i poentira ovo poglavlje rečenicom koja se čini svevremenskom: „Politika je činila, neretko i kalkulantski, koliko je htela, a struka maksimalno koliko je mogla.“ (str. 120), što ujedno služi kao najava sljedećeg poglavlja „Struka“ (str. 121-152).

Treće poglavlje posvećeno je zdravstvenoj sferi koju je potrebno promatrati u hladnoratovskoj konstelaciji. Zbog specifičnog jugoslavenskog političkog položaja, zdravstvena struka SFRJ imala je rijetku mogućnost specijalizacije gotovo u cijelom svijetu. Naime, onovremeno su postojali centri gdje su se specijalizirali zapadni, te centri za stručnjake istočnog bloka. Jugoslavija, zahvaljujući svom političkom položaju, gotovo da nije imala prepreka, pa je svoje liječnike mogla slati u sve centre za specijalizaciju što je rezultiralo velikim brojem specijalizanata i posljedično pokrivanje širokog dijapazona zaraznih bolesti. Time je ujedno zadovoljen ideološki aspekt javnozdravstvenog pitanja u socijalističkoj Jugoslaviji koje je trebalo pokazati naprednost u usporedbi s prvom, nazadnom, monarhističkom Jugoslavijom. Upravo su ti stručnjaci, kako ističe autorica, podnijeli najveći teret preko saveznih, republičkih, pokrajinskih i gradskih štabova koji su predstavljali ekvivalent današnjih hitnih službi. Na individualnom planu najveća je pažnja posvećena šestorima putevima – dvama kobnima i četirima nadahnjujućima. Od bolesti su umrle medicinske sestre Dušica Spasić i Milka Đurašić, dok su svojom požrtvovnošću i radinošću u vrijeme epidemije medijske i društvene ovacije osvojili doktori Miomir Kecmanović, Vojislav Šuvaković, Puniša Mijušković  te cijela ekipa s Instituta „Torlak“. 

Unatoč spremnosti radnika zdravstvenog sustava da se uhvate u koštac s epidemijom, postojao je problem u medicinskim potrepštinama, pogotovo cjepivima, pa sljedeće poglavlje u knjizi opisuje upravo „Vakcinaciju“ (str. 153-204). Na početku ovog poglavlja dan je ponovno historijat bolesti, ali i razvoj vakcinacije protiv velikih boginja. Pritom je napravljena interna i medicinsko-konceptualna podjela na inokulaciju (početak imunizacije protiv boginja) te vakcinaciju (pronalazak cjepiva 1796. godine). Posebno je zanimljivo povlačenje paralela s nekim od najčešćih povijesnih argumenata protiv cijepljenja, koje je moguće i danas čitati. Ipak, autorica ističe da, ako ostavimo po strani prvotni nedostatak cjepiva, SFRJ nije imala problem s cijepljenjem te da je u epidemiji postojao veliki interes za vakcinacijom. Stoga je od ukupno 20.5 milijuna stanovnika u vrlo kratkom roku cijepljeno 18.2 milijuna, što je u svega nekoliko tjedana zaustavilo širenje bolesti. No, masovno cijepljenje nije prošlo bez političkih previranja, pa je Vučetić smatrala važnim naglasiti činjenicu da je Slovenija požurila s odlukom o masovnom cijepljenju te nije pričekala Savezno izvršno vijeće. Konkretno, uranila je 105 minuta, što je na neki način pokrenulo val masovnog cijepljenja stanovništva, iako zdravstvena struka u tom trenutku nije preporučivala takav pristup. Ako tomu pridodamo činjenicu da prioritet nije dan ugroženim regijama (Kosovo, Srbija), autorica smatra da se može govoriti o labavljenju koncepta „bratstva i jedinstva“. Tim više što se u slabije razvijenim krajevima države proces vakcinacije obavljao zarezivanjem kože, što je daleko neefikasnije od tehnike ubodima dvoglave igle ili korištenjem takozvanog „američkog pištolja“, koje su se koristile u urbanim sredinama. Stoga je na Kosovu i Srbiji 40/50% ljudi bilo neuspješno cijepljeno, pa se postupak morao ponavljati po nekoliko puta. U procesu cijepljenja veliki je utjecaj odigrala i „vakcinalna diplomatija“, budući da Jugoslavija u tako kratkom roku nije mogla proizvesti dovoljno cjepiva. Vodeći se premisom da ona država koja pošalje najviše cjepiva, odnosno od koje se najviše cjepiva preuzme, ima najviše utjecaja u državi, jugoslavenski glavni donatori su bili Švicarska, SAD, SSSR, Kina, Francuska i Nizozemska, što je uveliko pomoglo da se između 3-6 tjedana cijepi 85-95% stanovništva. 

U petom i posljednjem poglavlju „Život za vreme variole“ (str. 205-263) autorica objašnjava postojanje nekoliko tipova karantena u Jugoslaviji: bolnička, hostelska/pansionska, karantene naselja (tzv. seoske karantene) i kućne karantene (pojedina domaćinstva i kuće). Navodi se kako je za trajanja epidemije sveukupno 15.559 osoba bilo u karanteni, a od toga 5705 osoba u užoj Srbiji, 7830 na Kosovu (7144 u seoskoj karanteni) i 2024 u Vojvodini. Pritom je važno naglasiti kako su sve karantene imale policijski nadzor i samo su liječnici te predstavnici epidemiološke službe mogli ulaziti i izlaziti izvan njih. Jugoslavenske javnozdravstvene vlasti su prvotno predvidjele da karantena traje 16 dana, ali ako bi se u tom periodu pojavio novi slučaj, karantena je produžena i mogla je trajati do 33 dana. Naravno, zbog brzine stvaranja pojedinih karantena uvjeti nisu uvijek bili zadovoljavajući, pa su mnogi centri imali problema s medicinskim potrepštinama, sanitetskim, ali i općim životnim uvjetima, što je moguće pročitati u potpoglavlju „Život u karantinu“ (str. 206-231). Kraj poglavlja posvećen je zatvaranju karantena te svečanim ručkovima organiziranima u tu čast. Pritom je važno napomenuti kako su svečani ručkovi bili organizirani svugdje osim na Kosovu, što simbolički reflektira težak položaj autonomne pokrajine. Uz ranije opisane imagološke implikacije koje su utjecale na percepciju Kosova kao ishodišta epidemije, ta autonomna pokrajina bila je dodatno ekonomski pogođena jer su uvedene kontinentalne blokade za ljude i robu od okolnih republika. Tako su ionako teški životni uvjeti dodatno pogoršani, stvarajući čitav niz nestašica u ključnim trenucima.

Vučetić umjesto tradicionalnog zaključka, u kojem ponavlja iznesene teze i argumente, bira alternativan kraj (str. 267-276). Prezentirajući podatke o pohranjenom virusu u nekoliko svjetskih laboratorija, donosi predviđanja o mogućnosti korištenja velikih boginja u budućem biološkom ratovanju. Za takvo što, na kraju krajeva, postoje primjeri iz prošlosti na koje autorica upozorava. Zloslutan predznak nosi i konstatacija da, čak i po završetku globalnog hladnog rata, nije postignut konsenzus oko pohrane i upotrebe virusa. Stoga to pitanje, iako službeno zatvoreno 1978. godine formalnim UN-ovim proglašenjem pobjede i eradikacije virusa u stanovništvu, još uvijek čuči u prikrajku, nagovještavajući mogući apokaliptični zaplet. 

Vinko Kovač


Odgovori