Valentina Kezić – prikaz knjige – “Ratni dnevnik Ljubomira Šašlića – od austrougarskog vojnika do solunskog dobrovoljca”, 2021.

Petar Šmrčković, Pero Matić, Ratni dnevnik Ljubomira Šašlića – od austrougarskog vojnika do solunskog dobrovoljca, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“: Pododbor Kneževi Vinogradi, Zagreb 2021, 97 str.


Iako se posljednjih godina posvećuje značajnija pažnja autobiografijama hrvatskih sudionika Prvoga svjetskog rata, čini se ipak kako se objavljivanjem ove knjige o njima može još mnogo toga reći. To se posebno odnosi na iskustva srpskih vojnika iz Hrvatske u austrougarskoj i srpskoj vojsci o kojima se dosad malo toga zna. Teškog zadatka priređivanja i transkribiranja ratnog dnevnika Ljubomira Šašlića, Srbina iz Baranje, austrougarskog vojnika i solunskog dobrovoljca tijekom Prvog svjetskog rata, prihvatili su se prof. Pero Matić i dipl. ing. strojarstva Petar Smrčković iz Kneževih Vinograda.

U Uvodnoj riječi Pero Matić ističe kako knjigu posvećuju „svetlim senima srpskih dobrovoljaca i ratnika iz Baranje koji su izginuli i pomrli na svim frontovima Velikog rata 1914./18.“ (str. 6). Matić se potom osvrće na utjecaj rata na Srbe u Baranji koji „teško“ prihvaćaju opću mobilizaciju Austro-Ugarske kao i činjenicu da Monarhija ulazi u rat protiv njihove „matične države“. Neki od njih bježe od mobilizacije i odlaze u Srbiju kao dobrovoljci, dok drugi odlaze na bojišta u Galiciju, Rusiju i Srbiju kao austrougarski vojnici. O dobrovoljnom sudjelovanju Srba iz Baranje u srpskoj vojsci svjedoči Spomenica oslobođenja Vojvodine (Novi Sad, 1929.) prema kojoj je navedeno 110 dobrovoljaca, no Matić smatra kako je točan broj dobrovoljaca teško utvrditi. Prema njegovim riječima cilj je dobrovoljaca bio „oslobođenje porobljene otadžbine (Baranje) i ujedinjenje svih Južnih Slavena“, no iako su njihovi „legendarni napori i dobrovoljno podnošenje žrtava“ donijeli slobodu, konačno rješenje srpskog nacionalnog pitanja u Baranji nije doneseno (str. 6). Petar Šmrčković u Predgovoru navodi kako se autora dnevnika Ljubomira Šašlića sjeća iz djetinjstva jer je često njemu i ostaloj djeci pričao o svojim ratnim doživljajima. Šašlićev dnevnik pronađen je među spisima i fotografijama u obiteljskom domu Šašlićevih, a Šmrčković se odlučio prihvatiti zadatka prepisivanja zapisa iz originalnog dnevnika na ćirilici. Dnevniku nedostaje nekoliko stranica, koje prema Šmrčkoviću, vjerojatno nemaju bitnog utjecaja na cjelinu teksta. Prepisivač je ostao dosljedan originalu dodajući samo dijakritičke znakove koji su nedostajali i velika slova na početku rečenica (str. 7) te je dnevnik objavljen na ćirilici.  

Drugo poglavlje pod naslovom Biografski podaci donosi kratke podatke o autoru ratnog dnevnika. Tako saznajemo kako je Ljubomir Šašlić rođen 1897. godine u Šaroku, preselio se 1921. u Karanac, a državljanstvo Kraljevine SHS dobio 1926. godine. Nakon rata učlanio se u Savez ratnih dobrovoljaca Kraljevine SHS i bavio se poljoprivredom. Imao je dvoje djece i umro je 1976. godine u Kneževim Vinogradima (str. 8). U trećem poglavlju Učesnici Velikog rata iz Baranje autori navode dva načina postajanja dobrovoljcima u srpskoj vojsci. Prvi je bio prebjeg iz Austro-Ugarske prije mobilizacije i pristupanje srpskoj vojsci, a drugi pristupanje nakon zatočeništva od strane ruske vojske (str. 13). Autori prema podacima iz knjiga, evidencija i usmenih izvora donose imena dobrovoljaca iz Baranje koji su pristupili srpskoj vojsci i njihov je broj veći od onog spomenutog u Spomenici. Unatoč ambicioznom pokušaju, riječ je ipak o nepotpunim podacima jer je točan broj dobrovoljaca teško utvrditi zbog manjka izvora.

Nakon uvodnih poglavlja središnji dio knjige čini sam dnevnik. Na tridesetak stranica prepisanog teksta (u originalu je 166 stranica) čitatelji prate trogodišnji put tadašnjeg 18-godišnjeg regruta Ljubomira koji u listopadu 1915. odlazi u Pečuh i postaje vojnik 52. pukovnije. U zapisima Ljubomir opisuje dnevne rutine tijekom obuke i susrete s poznanicima i obitelji. Nakon Pečuha Ljubomir je premješten u 86. pukovniju u Subotici, a potom u Galiciju gdje je završio u ruskom zarobljeništvu. Tijekom zarobljeništva prijavio se kao dobrovoljac u srpsku vojsku i od tada ga put vodi od Sjevernog mora, Engleske, Francuske, Bizerte, Soluna do Beograda. O događajima i susretima na tom dugom putovanju i događanjima na bojištima Ljubomir piše gotovo rutinski bez pretjeranih emocija. Dnevnik se završava u studenom 1918. kada Ljubomir dolazi u Suboticu. Autori su u tom poglavlju dodali i tablicu s popisom njegovih kretanja (str. 66-68).

Poslije tog poglavlja slijedi niz manjih poglavlja u kojima se ukratko prikazuje početak rata u Baranji i sudbina tamošnjih Srba, prva srpska dobrovoljačka divizija i sjećanje dobrovoljca Radivoja Kašanina, značaj Dobrudže za dobrovoljačku diviziju, pa zatim sjećanja srpskog liječnika Dušana Borića na iskustvo liječenja vojnika u Bizerti, značaj bitke na Kajmakčalanu za srpsku vojsku te ulazak srpske vojske u Baranju nakon oslobođenja Beograda i značaj Trianonskog ugovora za Baranju. U posljednjem poglavlju Pogovor autori navode kako je knjiga „venac autoru dnevnika Ljubomiru Šašliću i njegovim saborcima, dobrovoljcima iz Baranje“ te kako nije riječ o književnom ni povijesnom djelu već o zbirci autentičnih kazivanja i svjedočenja o ljudima u događajima Velikog rata (str. 96).

Uz objavu zapisa o Šašlićevom ratnom iskustvu, koji su sami po sebi značajni za korpus autobiografija hrvatskih sudionika Prvoga svjetskog rata, važnost ove knjige očituje se i u fragmentarnom objavljivanju sjećanja drugih srpskih sudionika bilo vojnika ili liječnika i sjećanja članova baranjske srpske zajednice o sudionicima u Prvome svjetskom ratu. Knjiga ima i sentimentalnu vrijednost za autore koji ju ne kriju već više puta ističu posvete poginulim srpskim vojnicima iz Baranje, dobrovoljcima srpske vojske, njihovoj hrabrosti i požrtvovanosti. Izuzmu li se apologetski dijelovi knjige, ona je svakako važan izvor za istraživače koji se bave tematikom Prvoga svjetskoga rata.

Valentina Kezić


Odgovori