Margareta Blažević – “Ruke dalje od našeg Svetog rata”: Odnos između podržavanja službenog ratnog narativa u hrvatskoj javnosti i procesa tranzicijske pravde u Hrvatskoj
“Hands Off Our Holy War”: The Public’s Support for the Official War Narrative and its Relationship to Transitional Justice Processes in Croatia
“Ruke dalje od našeg Svetog rata”[1] : Odnos između podržavanja službenog ratnog narativa u hrvatskoj javnosti i procesa tranzicijske pravde u Hrvatskoj
Margareta Blažević, MSc
Detektirajući trend sve učestalijih incidenata i netrpeljivosti te opažajući kontinuiranu socijalno-političku i pravnu diskriminaciju te netoleranciju prema “ne-Hrvatima”, međunarodne i lokalne nevladine organizacije sve češće ukazuju na ulogu službenog ratnog narativa koji hrvatske političke elite propagiraju i institucionaliziraju kako bi opstruirali proces tranzicijske pravde u Hrvatskoj i regiji. Naime, dvadeset i šest godina nakon završetka Domovinskog rata, Republika Hrvatska se suočava sa sve češćim slučajevima govora mržnje, radikalizacije i diskriminacije usmjerenih prema građanima, pa čak i turistima “ne-hrvatskog” odnosno srpskog ili bošnjačkog podrijetla. U isto vrijeme, na brojnim komemorativnim manifestacijama, ali i u svakodnevnom (političkom) diskursu, veličaju se pa čak i odlikuju osuđeni ratni zločinci, a dokazi i presude hrvatskih sudova i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju sistematski se relativiziraju, ignoriraju ili negiraju. Civilne žrtve rata “ne-hrvatskog” podrijetla i dalje se promatraju kao žrtve “drugog reda” pa čak i kao neprijatelji ili podržavaoci neprijatelja, a protjeranim (bivšim) građanima ne-hrvatskog podrijetla teže je povratiti ili osigurati pravo na kompenzaciju izgubljene ili uništene imovine.
Diplomski rad, čiji će sadržaj biti detaljnije opisan u nastavku, bio je krajnji rezultat istraživačkog projekta kojega je cilj bio definirati i analizirati odnos između službenog ratnog narativa i procesa tranzicijske pravde u Hrvatskoj. U tom su se procesu koristile istraživačke metode 1) pregleda i analize stručne literature te izvještaja nevladinih ili civilnih (međunarodnih i lokalnih) organizacija, 2) anketnog istraživanja i 3) intervjua sa stručnjacima na području tranzicijske pravde u Hrvatskoj i regiji (prof. dr. sc. Žarko Puhovski) te razvitka, propagiranja i institucionalizacije hrvatskog ratnog narativa (ratna reporterka, urednica i novinarka Heni Erceg).
Rezultati analize pomoću svih triju istraživačkih metoda konzistentno su ukazali na postojanje veze između službenog ratnog narativa i tranzicijske pravde u Hrvatskoj. Konkretnije, rezultati ovog istraživačkog projekta ukazali su na to da službeni (pa tako i dominantni) hrvatski narativ o Domovinskom ratu koji kontinuirano propagiraju i institucionaliziraju hrvatske političke elite ima negativan utjecaj na realizaciju tranzicijske pravde u Hrvatskoj i regiji. Cilj projekta je bio, te u konačnici i uspio, pružiti temelj za daljnje istraživanje ove sve važnije teme, posebice s obzirom na intenziviranje političkih napetosti između bivših jugoslavenskih republika i njihovih građana.
Uvod u temu istraživačkog projekta
Iako različitog opsega i (nekih) motiva, svi oružani sukobi koji su započeli pa tako i doveli do konačnog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, često su karakterizirani kao društveno-politički najzamršeniji i najnasilniji sukobi na europskom tlu od Drugog svjetskog rata.
U svim oružanim sukobima koji su buknuli prilikom raspada Jugoslavije bilo je brojnih slučajeva (teških) kršenja ljudskih prava koje su počinili svi njihovi akteri ili tada sukobljene strane. To, dakako, uključuje i hrvatsku stranu pa je tako u sudskim procesima utvrđena kaznena odgovornost pripadnika hrvatskih oružanih snaga za brojne ratne zločine (npr. zločine protiv čovječnosti, ubojstva, protjerivanje, te mučenje i silovanje civila i ratnih zarobljenika) na području današnjeg hrvatskog teritorija, ali i teritorija jugozapadne Bosne. Štoviše, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata (UZP) s ciljem etničkog čišćenja dijelova Bosne i Hercegovine.
Nakon završetka ratnih djelovanja, nova, samostalna i međunarodno priznata Republika Hrvatska našla se pred složenim tranzicijskim izazovima: uspostavom pravednog i demokratskog političkog sustava te (ponovnom) izgradnjom društveno-političkih i pravnih institucija. Nadalje, Hrvatska je bila suočena s obvezom uspostavljanja funkcionalnog i nepristranog sustava postkonfliktne tranzicijske pravde koji bi olakšao procese suočavanja s nedavnom nasilnom prošlošću. Idealno, svrha sustava trebala je biti utvrđivanje činjenica i istine o ratnim zbivanjima, uspostavljanje pravne i kaznene odgovornosti počinitelja ratnih zločina i dodjeljivanje kompenzacija žrtvama rata, kao i provođenje politika koje potiču pomirenje u regiji. Ratom pogođene zajednice i žrtve rata trebale bi imati ključnu ulogu u razvoju i realizaciji procesa tranzicijske pravde pa je tako podržavanje tranzicijske pravde u državi među lokalnim stanovništvom od velikog značaja za (uspješnu) realizaciju tih procesa. Stvaranje i provedba sveobuhvatnog sustava tranzicijske pravde još uvijek je u tijeku u Hrvatskoj, čak i 30 godina nakon završetka rata. Kao što se sugerira u brojnim izvješćima koja su sastavile međunarodne, regionalne i lokalne (nevladine) organizacije, procesi tranzicijske pravde u Hrvatskoj su spori i često etnički i politički pristrani pa čak i – diskriminirajući.
Sukladno tome, svi akti agresije, zločinačke aktivnosti ili (teške) povrede ljudskih prava koje su počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga se ili opravdavaju, ignoriraju, individualiziraju ili negiraju, dok politička elita osuđenike i osumnjičenike za ratne zločine glorificira i štiti. Štoviše, iako višestruko dokazano u sudskim procesima, kategorički se negira sustavnost i strateška priroda nekih zločina, kao i (izravna) uključenost države i državnog vrha u njihovu organizaciju i koordinaciju. Takav pristup, izvrtanje i (re)interpretacija činjenica predstavljaju kamen temeljac narativa o Domovinskom ratu koji hrvatska politička elita razvija, propagira, a u konačnici i institucionalizira od samog početka oružanih sukoba ’90-ih. Narativ je izgrađen na prikazivanju Hrvatske isključivo kao žrtve srpske agresije, Domovinskog rata kao pobjedničkog, i što je najvažnije, kao isključivo obrambenog rata. Kontinuirano širenje ovih predodžbi nastavlja se sve do danas, što je rezultiralo značajnom institucionalnom, političkom i pravosudnom potporom, ali i potporom šire javnosti prema idejama i povijesnim “činjenicama” propisanih i – revidiranih – u službenom ratnom narativu.
Namjeravajući pobliže istražiti podršku hrvatskog naroda službenom ratnom narativu i odnos između te podrške i podržavanja procesa tranzicijske pravde u Hrvatskoj, projekt se temeljio na sljedećem istraživačkom pitanju: Kakav je odnos između stavova hrvatskih građana prema dominantnom (službenom) ratnom narativu i njihovih stavova prema procesima tranzicijske pravde u Hrvatskoj?
Sažetak rezultata
Kako bi se obradilo navedeno pitanje, u ovom istraživačkom projektu koristile su se tri prethodno navedene metode – istraživanje i pregled literature, anketno istraživanje te dva intervjua sa stručnjacima. Nakon provedene analize, identificirana su četiri glavna zaključka.
Prvi se odnosi na spoznaje prikupljene analizom dostupne literature. Iz pregleda akademskih članaka i službenih izvještaja međunarodnih, regionalnih i lokalnih nevladinih organizacija i organizacija civilnog društva proizašla su tri zaključka. Prvo, službeni narativ o Domovinskom ratu temelji se na percepciji (1) hrvatskog naroda i hrvatske države isključivo kao žrtve prije, tijekom i nakon ratnih djelovanja, (2) Domovinskog rata kao isključivo pravednog i legitimnog, obrambenog rata, (3) ratnih zločina kao izoliranih incidenata za koje se država ne može optužiti te za koje se veže isključivo individualna krivnja osuđenika – trulih jabuka u inače isključivo časnim, pravednim i herojskim redovima hrvatskih oružanih snaga, te (4) rezultata rata kao pobjede nad neprijateljem koji je jedini i isključivi krivac za rat.
Sve ove (re)konstruirane percepcije o Domovinskom ratu zajedno grade narativ koji političke elite kontinuirano i dosljedno nameću i promoviraju. Institucionaliziran je službenim državnim deklaracijama (Deklaracija o Oluji i Deklaracija o Domovinskom ratu), a podržava ga i značajan dio hrvatskih građana. Svi ti dugotrajni, sistematični procesi rezultirali su ukorjenjivanjem narativa duboko u socijalno-političke sfere na mikro, mezo i makro razinama društva. Zahvaljujući tome, spomenuti je narativ vrlo prisutan u svakodnevnom javnom diskursu. Drugo, analiza implicira da je tranzicijska pravda u Hrvatskoj naglo usporila ili je, u nekim slučajevima, u potpunosti prekinuta u godinama nakon pristupanja zemlje Europskoj Uniji. Sukladno tome, primjetan je zabrinjavajući trend radikalizacije, diskriminacije i govora mržnje prema manjinama, relativizacije sudskih presuda i utvrđenih činjenica te nejednakosti u priznavanju i poštivanju svih žrtava rata. Treće, analizirana literatura pokazala je da institucionalizacija, popularizacija i potpora službenom narativu može igrati značajnu ulogu u usporavanju i ometanju uspješne realizacije procesa tranzicijske pravde.
Drugi glavni zaključak odnosi se na rezultate anketnog istraživanja. Rezultati anketnog istraživanja pokazali su postojanje statistički jake, značajne i negativne korelacije između popularne podrške službenom narativu i podrške procesima tranzicijske pravde u Hrvatskoj. Nadalje, rezultati statističke obrade demonstrirali su da pozitivni stavovi prema službenom ratnom narativu značajno predviđaju negativne stavove prema procesima tranzicijske pravde u Hrvatskoj. Drugim riječima, kada se podrška ispitanika prema službenom ratnom narativu povećava, njihova podrška prema procesima tranzicijske pravde se smanjuje. Osim toga, eksplorativna moderatorska analiza otkrila je da osobno iskustvo sa sukobom nije imalo moderatorski utjecaj na odnos između podržavanja službenog ratnog narativa i procesa tranzicijske pravde.
Treći glavni zaključak odnosi se na informacije prikupljene tijekom intervjua sa stručnjacima za hrvatski ratni narativ – novinarke, urednice i ratne reporterke Heni Erceg – te tranzicijske pravde u Hrvatskoj i regiji – akademskog profesora, politologa i mirovnog aktivista – prof. dr. sc. Žarka Puhovskog. Oba su stručnjaka, u opisima svojih iskustava i saznanja o ovoj temi, istaknula da je podrška službenom narativu doista duboko ukorijenjena u hrvatskom društvu i da bi mogla igrati značajnu ulogu u opstrukciji tranzicijske pravde. Tijekom diskusije o rezultatima anketnog istraživanja, dvoje intervjuiranih stručnjaka istaknulo je i dodatne zanimljive aspekte koji nisu obrađeni prilikom analize literature. Govoreći o relevantnim akterima koji su sudjelovali u konstrukciji narativa te o načinima na koje se promiče službeni narativ, Heni Erceg osvrnula se na ulogu Crkve u tim procesima. Iako Crkva u obrađenoj literaturi nije uključivana u kategoriju političke elite, ona doista predstavlja vrlo značajnog i utjecajnog društvenog i političkog aktera u hrvatskom društvu. Nadalje, Heni Erceg se osvrnula na ulogu ratnog profiterstva u odnosu između ratnog narativa i tranzicijske pravde, opisujući ga značajnim pokretačem i motivatorom širokog pokoravanja političkoj mašineriji pa tako i narativu koji ona promiče. U razgovoru s profesorom Puhovskim, tema koja se često javljala bila je uporaba određenih vrijednosti, emocija i simbolike u procesima propagiranja službenog ratnog narativa. Profesor je korištenje te taktike okarakterizirao kao temeljni čimbenik koji bi mogao objasniti podržavanje narativa od strane široke javnosti u Hrvatskoj. Te vrijednosti, emocije i simbolika obično su vezani uz domoljublje i poštivanje domovine i nacije. Nadalje, profesor Puhovski je objasnio da osobno iskustvo s ratom ne moderira odnos između narativa i procesa tranzicijske pravde jer simbolička, kolektivna percepcija rata (koju promovira narativ) ima potencijal nadjačati osobno iskustvo i individualnu percepciju rata.
Oba sugovornika potvrdila su da su svjedočili postojanju istraživanog odnosa u praksi te da bi mogla postojati uzročno-posljedična veza između podrške službenom ratnom narativu i njenog nedostatka za procese tranzicijske pravde. Heni Erceg istaknula je da se to može zahvaliti političkoj mašineriji koja osigurava bezuvjetno slaganje s narativom pa tako i manjak podrške za realizaciju procesa tranzicijske pravde. Profesor Puhovski objasnio je da uzročno-posljedična veza postoji zbog spoznaje građana da ne mogu imati oboje – neosporna uvjerenja o ratu i procese koji bi ta uvjerenja mogli osporiti. U konačnici, oba su se stručnjaka složila da u Hrvatskoj nema (ili neće biti) tranzicijske pravde jer su građani zadovoljni održavanjem svojih društveno-političkih statusa propisanih službenim narativom.
Naposljetku, četvrti glavni zaključak odnosi se na spoznaje utvrđene analizom literature i razgovorima sa stručnjacima, a tiču se kratkoročnih i dugoročnih implikacija bezuvjetnog podržavanja i propagiranja službenog ratnog narativa za procese tranzicijske pravde u Hrvatskoj.
Bezuvjetna podrška i zagovaranje službenog ratnog narativa od strane političke elite i građana može imati negativne kratkoročne posljedice, primjerice, na pojedine aktiviste, organizacije civilnog društva i političare koji zagovaraju promjene. Naime, oni pojedinci i organizacije koje pokušavaju osporiti ideje toga narativa ili implementirati određene procese tranzicijske pravde koji bi do toga mogli dovesti, mogu se suočiti s neugodnim ili rizičnim situacijama kao što su verbalno nasilje, prijetnje pa čak i fizički napadi dok se projekti takvih organizacija mogu sabotirati ili zabranjivati. Također, pojedinci uključeni u procese osporavanja ideja koje propagira ratni narativ mogu se suočiti s različitim oblicima diskriminacije kao što je nemogućnost zaposlenja ili čak otpuštanje s posla.
Dugoročne posljedice se manifestiraju u tome da počinitelji ratnih zločina ne odgovaraju za svoje postupke, da se iskustva i patnja žrtava ne priznaje te da ne mogu za nju dobiti odštetu. Generalno gledajući, to može dovesti do daljnjih društvenih podjela, eskalacije netrpeljivosti te pogoršanja odnosa između prethodno sukobljenih strana na makro, mezo i mikro razinama društva. Sve to može rezultirati eskalacijom socijalno-političkih napetosti, a u konačnici, i ponovnim izbijanjem nasilnih sukoba.
Zaključak
Prikupljene i sistematizirane informacije i zaključci o hrvatskom službenom ratnom narativu i procesima tranzicijske pravde u zemlji ukazuju na zabrinjavajući trend: trend manipulacije političkih elita individualnim i kolektivnim sjećanjima u nastojanju da osiguraju političku podršku, ali i da spriječe kritičko promišljanje političke, ekonomske i strateške uloge hrvatske države i njenih dužnosnika u jugoslavenskim ratovima. Nedostatak kritičkog promišljanja građana, a samim time i izostanak djelovanja kako bi se suzbilo propagiranje i društveno ukorjenjivanje dezinformacija koje propagira službeni ratni narativ, dodatno osnažuje neučinkovitu, pristranu i diskriminirajuću tranzicijsku pravdu. To ne utječe samo na pogođene zajednice i žrtve rata, već i na širu društveno-političku situaciju u zemlji i ostatku regije. Ako se takav trend etničke pristranosti, antagonizirajuće narativne propagande, nacionalno motivirane diskriminacije i društvenih podjela nastavi, odnosi između društvenih i etničkih skupina unutar zemlje i regije mogli bi se dodatno pogoršati. Istodobno, već rastuće političke napetosti između bivših jugoslavenskih republika mogle bi se dodatno intenzivirati.
Kako bi se uhvatili u koštac s postojećim i spriječili buduće negativne posljedice manipulacije sjećanjem i širenja antagonizirajućih (ratnih) narativa, aktivisti, politički akteri pa tako i pripadnici akademske zajednice imaju odgovornost djelovati. Za početak, znanstvenici se ne bi trebali suzdržavati od istraživanja ove teme i pokretanja konstruktivnih diskusija među svojim kolegama i studentima. Rezultati istraživanja na ovu temu trebali bi se koristiti za pokretanje rasprava u javnom prostoru kao i za motiviranje kritičkog razmišljanja kod što većeg broja građana. Poticanje kritičkog razmišljanja i dijaloga trebali bi biti prvi i ključni koraci u procesu osposobljavanja građana za iniciranje promjena i djelovanje protiv hegemonije službenog ratnog narativa. U tom procesu treba poticati pluralizam i inkluzivnost sjećanja i “istina” istovremeno uvažavajući objektivne činjenice i dokaze o Domovinskom ratu.
Naposljetku, primjenjujući prilično prikladnu metaforu – znanstvenici, aktivisti i stručnjaci na terenu trebali bi se suzdržati od primjenjivanja pristupa propisanog sintagmom „hands off our holy war” („ruke dalje od našeg svetog rata”) te se radije koristiti „all-hands-on-deck” pristupom (tj. svim raspoloživim snagama ili, u doslovnom prijevodu, rukama) aktivnog i kontinuiranog preispitivanja „svetosti” Domovinskog – ili bilo kojeg drugog – rata.
Link na rad na engleskom jeziku, objavljeno u bazi diplomskih radova Vrije Universiteit, Amsterdam:
www.ubvu.vu.nl/pub/index_oclc.cfm?SearchObjectId=8&objectid=109&ordering=1&openitem=246218
[1] Natpis na transparentu kojeg je držao jedan od prosvjednika na skupu “Svi smo mi Mirko Norac” u veljači 2001. u Splitu, Hrvatska. Prosvjed je organiziran kao odgovor na tjeralicu za hrvatskim generalom Mirkom Norcem koju je izdao hrvatski sud.