Petar Markuš – osvrt na knjigu – Matko Globačnik, “Historizam i marksizam u hrvatskim ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata”, 2021.
Matko Globačnik, Historizam i marksizam u hrvatskim ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata, Zagreb: Plejada, 2021, 319 str.
Matko Globačnik diplomirao je povijest i filozofiju 2014. godine. Njegov prerađeni diplomski rad iz filozofije objavljen je kao knjiga 2016. godine pod naslovom Izazov skepticizma. Utjecaj Humeove metafizike i moralne filozofije u Europi 18. stoljeća. Uz knjigu iz područja filozofije, objavio je i djela povijesne tematike: Hrvatska socijaldemokracija u Prvome svjetskom ratu. U procjepu između marksističkih načela i politike Centralnih sila (2018.) i Vrijeme ideoloških kolebanja. Komunistička partija Jugoslavije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od Travanjskog rata do napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez (2019.). Njegova najnovija knjiga, Historizam i marksizam u hrvatskim ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata, neznatno je prerađena doktorska disertacija koju je obranio 2020. godine, a objavio kao monografiju 2021. godine.
Tema ove knjige jest način na koji su se historizam i marksizam koristili u ustaškoj političkoj ideologiji i jugoslavenskoj komunističkoj ideologiji za vrijeme Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske, ali i uz osvrt na europski kontekst u dužem vremenskom trajanju od 19. stoljeća pa do 1945. godine. Historizam se primjenjivao u ustaškoj ideologiji, a marksizam u jugoslavenskoj komunističkoj ideologiji. Preuzima se određenje historizma od njemačkog povjesničara Friedricha Meineckea kao intelektualnog pokreta koji je nastojao pokazati da je određeni fenomen rezultat povijesti koji je imao za cilj stvaranje povijesne samosvijesti društva. Historizam je povezan sa „sadašnjošću“ te ima važnu ulogu pri rješavanju svjetonazorskih pitanja u 19. stoljeću, ali autor navodi da je to ostao i do današnjih dana (str. 10). Fokus na historizam usmjerava se na uklapanje njegovih elemenata prvo u pravašku, a zatim u ustašku političku ideologiju. Autor pritom navodi kako je pravaška ideologija hrvatskog državnog prava par excellence teorija koja je bila pod historističkim utjecajem.
Marksizam se opisuje kao učenje Karla Marxa i njegovih sljedbenika koje se temelji na dijalektičkom materijalističkom shvaćanju povijesti čiji je pokretač klasna borba, te svođenjem baze društva na materijalne odnose proizvodnje. Promjenom proizvodnih odnosa mijenja se društvena nadgradnja. Prema Globačniku marksizam je zadržao materijalizirane progresivističke prosvjetiteljske misli i predstavljao je suprotnost historizmu, s kojim je istovremeno bio i u dijalogu (str. 11).
Metodologiju korištenu u ovome radu autor prvo opisuje kao historizaciju, ali napominje kako je to veoma općenit metodološki okvir, te ga precizira navodeći da se radi o metodologiji konstelacijskog istraživanja, čiji začetnik je njemački filozof Dieter Heinrich. Metodologija konstelacijskog istraživanja je vezana uz područje intelektualne historije, a ovom metodom se istražuju argumenti intelektualaca, geneze i značenje njihovih argumenata, no dublje značenje se može spoznati tek istraživanjem međusobnih odnosa intelektualaca, to jest „konstelacija“ (str. 20). Konstelacija se određuje kao: „gusta međupovezanost intelektualaca koji vrše određeni teorijski utjecaj jedni na druge te povezanost ideja, problema i djela, pri čemu jedino analiza te povezanosti, a ne izoliranih dijelova, može učiniti shvatljivim određenu teoriju i njen razvoj. Konstelacije proizlaze iz povijesnog konteksta te se ne daju apstrahirati od njega, a otkrivaju skrivene utjecaje i time intelektualnu motivaciju za oblikovanje ili razvoj određene teorije u specifičnom povijesnom trenutku“ (str. 20). Za razliku od sociologije znanja kao npr. u Bourdieuovoj teoriji gdje je naglasak na moći, u konstelacijskom istraživanju naglasak je na razvoju teorija (str. 21), to jest na procesu i praćenju promjena u teorijama kroz određeno vrijeme ovisno o odnosima između intelektualaca i povijesnog konteksta u kojemu se nalaze. Konstelacijsko istraživanje stavlja naglasak na intelektualca kao aktera o kojemu ovise promjene u teoriji.
Knjiga je podijeljena na tri dijela. Prvi dio se bavi izvorima i počecima razvoja historizma i marksizma u Europi i Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća pa do 1918. godine. Drugi dio knjige je posvećen razvoju navedenih ideja u međuratnom europskom i jugoslavenskom kontekstu od 1918. do 1941. godine. Posljednji dio obrađuje razdoblje Drugoga svjetskog rata od 1941. do 1945. godine.
Historizam svoje začetke ima u njemačkom prosvjetiteljstvu kada se je pokušala pronaći osnova znanstvenosti povijesti. Ona je pronađena u načelu oslanjanja na pojedinostima i njihovog povezivanja u smislene cjeline, a to postaje moguće tek razumijevanjem. Postojala je rasprava oko objektivnosti (nepristranosti) povijesnog istraživanja. Jedna od zasluga historizma (prema Globačniku) jest tvrdnja da je istinu moguće spoznati tek kada se pozove na neku čvrstu točku ili zauzme strana, ne politička, već ona za predmet proučavanja. Pošto iskaz o povijesti ovisi o perspektivi, povezanost s određenim stajalištem je pretpostavka spoznaje, pri čemu izvori imaju „pravo veta“ na iskaze o prošlosti (str. 31). Veliki poduhvat njemačke historiografije 19. stoljeća je objava povijesnih dokumenata u sklopu edicije Monumenta Germaniae Historica (MGH). U Hrvatskoj pandan tome je Codex diplomaticus Regni Croatia, Dalmatiae et Slavoniae koji je bio povezan s obranom autonomije Trojedne kraljevine od Ugarske (str. 35). U Hrvatskoj se začeci historizma vežu uz političko djelovanje hrvatskog plemstva krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća, koje koristi povijesne argumente za isticanje hrvatskog državnopravnog položaja unutar Monarhije. Tu autor vidi začetke koncepcije hrvatskog državnog prava, a primjer toga su djela Josipa Kuševića De municipalibus iuribus (1830.) i Janka Draškovića Disertacia (1832.) u kojima se isticao poseban hrvatski državnopravni položaj naspram Ugarske, pri čemu je temelj predstavljala tvrdnja da je Hrvatsko Kraljevstvo u srednjem vijeku nije bilo osvojeno već pridruženo Ugarskom Kraljevstvu (str. 40-41). Prvaci Hrvatske stranke prava Ante Starčević i Eugen Kvaternik redovno će se u političkim izjavama pozivati na povijesno pravo kao argument za posebnost hrvatske državnosti u sklopu Monarhije, posebno naspram Ugarske. Jedna od povijesnih tema koja će zaokupiti historicističke rasprave jest etnogeneza Hrvata i pitanje jesu li oni Slaveni, Goti ili došljaci s područja Irana. Osim povjesničara i stranački ideolozi će se interesirati za etnogenezu Hrvata, a te će rasprave trajati od 19. stoljeća pa praktički sve do završetka Drugoga svjetskog rata. Ugrubo su se profilirale dvije struje po pitanju etnogeneze. Prva, jugoslavenska struja, smatrala je da su Hrvati zajedno sa drugim Slavenima (pod vlašću Avara) došli na današnje prostore i s vremenom formirali nove državne tvorevine pod germanskim utjecajem, to jest dolaskom Franaka. Druga struja, koja je bila pravaška u 19. stoljeću, smatrala je da su Hrvati još u pradomovini bili formirana i samosvjesna grupa koja je došla i osvojila za sebe novu zemlju i uspostavila vlast. Teze o zajedničkom slavenstvu zastupale su osobe više-manje projugoslavenske orijentacije, a struju o posebnosti Hrvata one pravaške orijentacije, što će kasnije pristalice i suradnici ustaškog pokreta dovesti do krajnjih granica, s ciljem da se Hrvate prikaže što je moguće više drugačijim i superiornijim od Srba.
Prva socijalistička politička stranka u Hrvatskoj Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije osnovana je 1894. godine pod vodstvom Vitomira Koraća i djelovala je u Banskoj Hrvatskoj, a nedugo zatim u Dalmaciji je osnovana Socijaldemokratska stranka Dalmacije 1902. godine. Karakteristika ovih predratnih socijaldemokrata iz Austro-Ugarske bila je kritiziranje pravaša zbog okupiranosti historizmom i dokazivanjem povijesnih prava proučavanjem srednjovjekovnih povelja, umjesto da se bave sadašnjicom i problemima ekonomskih i klasnih sukoba, te agitacija za stvaranje radničkog zakonodavstva (str. 57-59). Bavili su se još i agrarnim pitanjem, a u pogledu nacionalnog pitanja su polazili od narodnog jedinstva Južnih Slavena prema ideologiji integralnog jugoslavenstva te povezivanja sa slovenskom, bosanskom i srpskom socijaldemokracijom (str. 65).
Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i ulaska u prvu zajedničku državu Južnih Slavena mijenjali su se postepeno i ideološki trendovi. Isprva se historizam koristio i dalje za zastupanje teze o povijesnom državnom pravu, posebice od strane bivših pravaša. Tako je Milan Šufflay i dalje koristio državno pravo kao dokaz hrvatske samostalnosti, a promovirao je i tezu o „povijesnoj granici na Drini“ kao brani Zapada od Istoka (str. 84). Rasprave o etnogenezi Hrvata su se nastavile. Ferdo Šišić bio je predstavnik jugoslavenske struje koja je smatrala da su se Hrvati i Srbi zajednički doselili kao dijelovi slavenske gomile pod avarskom vlašću u novu domovinu, kao i da dugo vremena nisu imali organiziranu državu, te je odbijao Glumpowiczevu gotsku teoriju o plemstvu kao potomstvu osvajača nazvavši je „pretjeranom naukom (…) bez značaja“, smatrajući da je hrvatska država nastala tek u 9. stoljeću nakon kontakta Hrvata sa germanskim narodom, Francima (str. 85). Kerubin Šegvić je 1927. objavio knjigu Toma Splićanin u kojoj je na osnovi analize Tominog djela Historia Salonitana zastupao gotsku teoriju, naime da su se do 11. stoljeća visoki predstavnici srednjovjekovne Hrvatske nazivali Gotima, a narod nad kojim su vladali Slavenima (str. 86).
U međuratnom razdoblju komunisti su se ideološki razvijali u malim komitetima po jugoslavenskim kaznionicama jer su bili sustavno proganjani od strane monarhijskog režima. Najpoznatiji komitet za studiranje marksističkih djela bila je kaznionica u Srijemskoj Mitrovici pod nazivom Kakić, koji je bio i centar tadašnje Komunističke partije Jugoslavije (str. 91). U kaznioničkim komitetima vršila su se prevođenja Marxovih djela kao i predavanja iz marksizma (str. 114-122). Dosta se obrađivala problematika agrarnog pitanja, što ne treba čuditi pošto se 80% stanovništva Kraljevine Jugoslavije bavilo poljoprivredom (str. 119-122). Obrađivala se i tema nacionalnog pitanja. Tijekom 1920-ih godina trajala je burna rasprava između struje Sime Markovića koji je zastupao Staljinovu interpretaciju da naciju čini jezik, teritorij, ekonomski život i psihička konstitucija, te službene linije KPJ koja je zastupala centralizam i unitarističko jugoslavenstvo. Na koncu se u raspravu uključio i Staljin 1925. godine te je dao pravo jugoslavenskim narodima, navodeći Lenjinov koncept, samoopredjeljenja do odcjepljenja (str. 124). U kaznioničkim predavanjima Moše Pijadea zastupana je Staljinova koncepcija nacionalnog pitanja. Dolaskom 1937. Tita na čelo Partije promijenila se i politika nacionalnog pitanja koja je prebačena na federalističke osnove, što je bilo najočitije osnivanjem Komunističke partije Hrvatske (KPH) i Komunističke partije Slovenije (KPS) iste godine (str. 126).
Ubojstvo Stjepana Radića promijenilo je političku atmosferu u Kraljevini Jugoslaviji, koju je dodatno zaoštrila šestosiječanjska diktatura od 1929. godine. Došlo je do radikalizacije određenih političkih struja iz kojih su nastajali novi politički pokreti. Jedan od takvih radikalnih pokreta bio je ustaški pokret nastao 1930. godine predvođen Antom Pavelićem. Sredstvo borbe ustaša objavljeno je Ustavom UHRO-a 1932. godine u kojoj je prva točka glasila da se oružanim ustankom oslobodi Hrvatska (str. 103). Načela donesena 1. lipnja 1933. su primjer upotrebe historizma u ustaškoj ideologiji. To je najočitije bilo u upotrebi rasprave o etnogenezi jer su ustaše u svojim načelima preuzeli pravašku teoriju etnogeneze o samosvjesnom ratničkom hrvatskom narodu koji je „osvojio hrvatsku domovinu“ i odmah po dolasku osnovao svoju državu. Zatim, ideje hrvatskog državnog prava su prilagođene te se govori o očuvanju hrvatske države, pripadnosti Hrvata „zapadnoj civilizaciji“ i o „tuđinskoj sili“ koja ne dopušta da hrvatski narod vrši svoja prava u državi (str. 107).
Posljednji dio knjige bavi se onime što naslov i sugerira a to je upotreba elemenata historizma od strane ustaša i marksizma od strane KPJ za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Ustaški režim nastojao se prikazati nasljednikom pravaške ideologije, preciznije „starčevićanske“ pravaške struje. Kako bi prikazao legitimitet i kontinuitet sa pravaškim idejama ustaška vlast nastojala je uza sebe pridobiti pravaške intelektualce koji do tada nisu bili u vezi s ustaškim pokretom. Tako je npr. Kerubin Šegvić pozvan na audijenciju kod Pavelića koji ga je pohvalio za njegovu gotsku teoriju o porijeklu Hrvata, koja mu je dala poticaj za njegov rad, kazavši kako će ta teorija postati službena nauka u NDH (str. 144). No neki od pravaških intelektualaca su ostali izostavljeni, poput recimo Emila Laszowskog. Srpski, židovski i lijevi intelektualci su bili smjenjivani sa svojih dužnosti, proganjani i ubijani. Najpoznatiji događaj iz 1941. vezan za intelektualce je strijeljanje komunističkih intelektualaca u logoru Kerestincu, među kojima su bili Božidar Adžija, August Cesarec i Otokar Keršovani (str. 147). Iz knjižnica su bile izbacivane knjige tiskane na ćirilici te one napisane na latinici od srpskih autora, a u školama je teorija o zajedničkom slavenskom porijeklu Hrvata i Srba od Ferde Šišića zamijenjena iransko-alanskom teorijom koja je bila mješavina Klaića, Šufflaya i Hauptmanna, naime da su Hrvati bili pleme „iransko-alanskog“ porijekla koje se poslavenilo (str. 151). Uz tu teoriju aktivno je bila zastupana i gotska teorija Kerubina Šegvića koji je objavio knjigu I Croati u kojoj je ponovio teze o gotskom porijeklu Hrvata i nerazdvojnoj povezanosti Hrvatske i Dalmacije (str. 162-163).
Autor zastupa tezu da je vodstvo Komunističke partije Jugoslavije bilo toliko pod utjecajem Kominterne i Moskve da je ustanak pod vodstvom KPJ-u ustvari rezultat direktnih direktiva iz Kominterne, čime se vodstvu KPJ-u oduzima bilo kakva mogućnost samostalnog djelovanja i predstavlja ih se kao poslušnike Kominterne i Moskve. Globačnik opisuje da su Tito i komunisti bespogovorno izvršavali ustaničke akcije po gradovima i ruralnim krajevima samo zato što je Kominterna tako naređivala, iako možda nije bilo mogućnosti za izvršavanje nekih većih akcija tijekom lipnja i srpnja 1941. (str. 167-168). Treba ipak napomenuti da se o pokretanju borbe protiv okupatora, jačanju rada Partije i njenom povezivanju sa seljacima, radnicima i pripadnicima bivših građanskih stranaka raspravljalo još na Majskom savjetovanju 1941. godine. U Titovim sjećanjima izdavanje Majskog proglasa u kojemu se poziva narode Jugoslavije na borbu protiv okupatora bilo je u određenom smislu protiv linije Kominterne koja je bila pod rukovodstvom Staljina te se držala ugovora o nenapadanju i prijateljstvu SSSR-a s Nijemcima (Miodrag Marović, Tri izazova staljinizmu, Opatija 1983, str. 32). Ideja o borbi protiv okupatora pojavljuje se i u zaključcima Majskog savjetovanja koji su izdani u službenom partijskom glasilu Proleter. U jednom dijelu članka kaže se sljedeće:
„Učvršćujući organizaciono svoje redove i proširujući svoju organizacionu partijsku mrežu u gradovima i na selu partija mora da usmjeri najveću pažnju borbi protiv okupatora, za nacionalno oslobođenje podjarmljenih naroda Jugoslavije. U vezi s tim potrebno je povezati se svugdje na terenu sa svim onim grupama i pristalicama negdašnjih skrahiranih buržoaskih partija koje su voljne da se bore pod rukovodstvom Kompartije protiv okupatora i protiv svega onog što je donijelo narodima Jugoslavije današnje patnje i zlo. Pri tome treba narodu davati jasnu perspektivu i mogućnost izlaza iz sadašnje situacije.“ (Proleter, br. 3-4-5. mart, april i maj, 1941, str. 7; reprint izdanje Proleter 1929-1942, Beograd 1968, str. 783).
KPJ-u je na početku rata pokazala da je vrludala po pitanju marksističko-lenjinističke koncepcije o provođenju socijalističke revolucije i ideje Jedinstvenog narodnog fronta. Globačnik navodi Užičku Republiku kao primjer provođenja ideja socijalističke revolucije, zato jer se provela eksproprijacija privatnih poduzeća, nacionaliziralo crkveno zemljište radi agrarne reforme i zadiralo u ekonomske odnose na oslobođenom teritoriju. Autor smatra da su ove mjere bile dobrim dijelom uzrok zašto su partizani izgubili potporu lokalnog stanovništva, doživjeli poraz njemačkih snaga i bili prisiljeni povući se u Istočnu Bosnu u prosincu 1941. godine (str. 181). Globačnik se za ovu tvrdnju poziva na jedan članak iz Borbe, monografiju Života Markovića „Narodnooslobodilački odbori i začeci društvenih promena u užičkom kraju 1941“ te na djelo Ive Banca Sa Staljinom protiv Tita. Većina podloge za autorov stav o gubljenju potpore lokalnog stanovništva u Užičkoj Republici preuzeta je iz Bančeve knjige u kojoj se tvrdi da je socijalni radikalizam komunista išao na ruku četnicima, jer su srpske seljake privukle četničke parole o „mogućnosti čuvanja svoje imovine“ (Ivo Banac, Sa Staljinom protiv Tita, Zagreb 1990, str. 88). Banac nije naveo o kakvom se socijalnom radikalizmu radi, ali Globačnik je taj dio preuzeo i stavio u kontekst provođenja eksproprijacije, nacionalizacije i agrarne reforme. Kako bismo vidjeli o kakvoj se četničkoj agitaciji radilo, citirat ćemo članak na koji se Banac pozivao:
„Teškoća je bila i u tome što se u prvo vreme nosioci kontrarevolucije nisu javno izjašnjavali za okupatora, iako su potajno sarađivali s njim, a delovali su u ime spasavanja srpstva od komunizma i čuvanja srpskih glava. Delujući sa tog stanovišta, posebno četnici, kontrarevolucionari su imali delimičnog uspeha. Oni su kod seljačkih masa imali uspeha, jer je ovima više odgovaralo da budu kod svojih kuća i da čuvaju svoje imanje, nego da odmah stupaju u borbu i da tako reskiraju. Osnovne parole kontrarevolucionara su bile: »Spašavajmo srpske glave«, »Mi smo mali da vodimo svetsku politiku«, »Kad se veliki obračunaju mi smo tu«, »Komunisti ugrožavaju srpstvo i njegove svetinje — porodicu, slavu, crkvu i tradicije«, »Za srpstvo! Protiv komunizma“ (Milan M. Miladinović, „Marksističko obrazovanje i vaspitanje u Užičkoj Republici“, u: Užička Republika, ur. Života Marković, Beograd–Titovo Užice 1978, 2. sv., str. 299).
Iz navedenog citiranog dijela nema indikacija da dio o „čuvanju imanja“ ima veze sa protivljenjem seljaka agrarnoj politici komunista. Taj dio bi se mogao protumačiti u kontekstu da su četnici uvjeravali seljake da čuvaju imovinu i svoje živote od ratnih stradavanja, radije nego da ginu za komuniste koji „ugrožavaju srpstvo“.
U istom zborniku je i članak Jaroslava Dašića „Privredna delatnost u oslobođenom Čačku 1941. godine“. Tijekom listopada 1941. u Čačku je proveden dio podruštvljavanja sredstava za proizvodnju. Prvo je konfiscirana roba i imovina narodnih izdajnika, a zatim se sprovela nacionalizacija Električne centrale Jelica i trgovačke firme Prizad. Ubrzo zatim sprovela se nacionalizacija Fabrike hartije, Električne centrale i parnog mlina Pavle Brušlija i sinovi. Narodnooslobodilački odbor sela Trnave je 21. listopada donio odluku o izvršenju agrarne reforme na zemlji koja je bila vlasništvo manastira Blagoveštenje u Trnavi. Manastiru je bilo oduzeto 30 hektara zemlje i ona je razdijeljena na 80 siromašnih građana sela Trnave i Viljuše po dvadeset do pedeset ari (2. sv., str. 65-66). Iako se sprovela nacionalizacija, opet nema naznaka da su one bile jedan od uzroka gubitka potpore lokalnog stanovništva.
Postoje i podaci da su radnici u Užicama svestrano pomagali partizanski pokret radeći danonoćno u tvornicama i poduzećima. Primjer toga je tkalačka radionica u kojoj su radnice na sastanku 14. listopada 1941. odlučile uvesti neprekidno osmosatno radno vrijeme kako bi se iskoristilo što više vremena na radu u pozadini, te su predale narodnooslobodilačkom frontu čitavu jednodnevnu nadnicu (Milica Bodrožić, „Radnička klasa užičkog kraja u ratu i revoluciji“, u: Isto, 1. sv., str. 97). Užički Narodni front je od Užičana dobio 125.000 dinara priloga. Priloge su davali radnici, zanatlije, ljudi srednjeg imovinskog stanja, a kao primjer su naveli jednog malog zanatliju koji je dao 50.000 dinara priloga i jednog malog trgovca koji je dao prilog od 7.000 dinara u novcu i robi. Priloge su davali pod parolom: „Ako dajemo za fond – dajemo za front“ (1. sv., str. 97). Ovo ukazuje da barem u gradovima Užičke Republike nije bilo nekog socijalnog ili ekonomskog uzroka na temelju kojega je partizanski pokret gubio podršku. Čak i navedeni primjer davanja crkvene zemlje seljacima teško da bi se mogao protumačiti kao uzrok nezadovoljstva tamošnjeg seljaštva.
Međutim, to što Užička Republika nije možda najbolji primjer procesa pretjeranog „ljevičarenja“ koji je uzrokovao opadanje povjerenja u partizanski pokret, to ne znači da se ona nisu događala. Što se tiče „lijevih skretanja“ koje Globačnik naziva i „crvenim terorom“ (koji je doveo do opada ugleda partizanskog pokreta), a odnosi se uglavnom na pretjerano vođenje politike protiv petokolonaša, dekulakizacije, veličanje Sovjetskog Saveza i Crvene armije, autor prikazuje da su se ona događala na području Crne Gore i Bosne i Hercegovine, ali da su se osjetila i u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj krajem 1941. i u prvoj polovici 1942. godine (str. 181).
Autor je naveo da su ustaše provodile nasilje nad intelektualcima koji su bili srpskog i židovskog porijekla, kao i nad onima koji su bili politički neistomišljenici (ponajprije nad komunistima). Što se tiče masovnih zločina nad civilnim stanovništvom autor ih spominje tek za srpanj i kolovoz 1941. godine, nakon akcija sabotaža komunista u gradovima (u Srbiji) i spontanih ustanaka na području Banije i Korduna. Tako navodi primjer ustaškog masakra koji se ponovno dogodio nad srpskim stanovništvom krajem srpnja i kolovoza 1941. u Glini (iako nije navedeno kada se dogodio prethodni zločin u Glini; str. 168-169). Autor je možda trebao preciznije navesti neke primjere masovnih zločina koji su se dogodili i prije srpnja-kolovoza 1941. kako bi dodatno oslikao narav ustaškog režima i kako čitatelji eventualno ne bi dobili dojam da su oni samo reakcija na partizanske i ustaničke akcije. Tako, recimo, imamo poznate primjere u selu Gudovac pored Bjelovara u kojemu su ustaše već 28. travnja 1941. godine počinile zločin nad tamošnjim srpskim stanovništvom ubivši 187 osoba (Željko Karaula, „Jedan dokument o zločinu u Gudovcu 28. travnja 1941. za vrijeme NDH“, u: Zbornik Janković, Vol. III, br. 3, 2018, str. 408-413) i otpremanje 530 Srba iz Grubišnog Polja i okolice u noći 26. na 27. travnja 1941. prema logoru „Danica“ (Ivo Goldstein, Hrvatska: 1918.-2008., Zagreb 2008, str. 263-264).
Globačnik se osvrće na djelovanje političkih komesara u partizanskim jedinicama kao provoditelja staljinizirane verzije marksizma te navodi primjer Vladimira Dedijera koji je obavljao dužnost političkog komesara (str. 174-175). Autor smatra da su politički komesari u jugoslavenskoj historiografiji bili prikazivani kao da su bili oslobođeni ideologije i u rangu sa zapovjednikom partizanskog odreda. Kada opisuje uloge političkog komesara piše da se on trebao „brinuti za ‘političko i vojno’ obrazovanje, disciplinu i motiviranost na posebno sazivanim sastancima, rješavati otvorena pitanja na terenu te vršiti agitaciju za priključivanje dobrovoljaca partizanskim odredima“ (str. 173-174). Autor se pritom poziva (str. 174) na dokumente iz Zbornika dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda. Borbe u Hrvatskoj 1941. godine (tom V, knjiga 1, Beograd 1952, str. 165-167, 195-197, 199-203) i na knjižicu Oktobar 1917–1941. g.
Ono što nedostaje u knjizi jest objašnjenje da se uloga političkog komesara mijenjala tijekom rata. Ako čitamo dokument od 3. rujna 1941. Operativnog komiteta KPH Karlovac vidimo da su u njemu navedena uputstva o političkom radu u selima, među odredima i simpatizerima. U ovome dijelu se potvrđuje autorova teza da su se ideje marksizma-lenjinizma nastojale promicati odozgo prema dolje među stanovništvom, borcima i simpatizerima, barem u tom trenutku rata. Prema seljacima je jasno navedeno da se trebalo isticati kako se borba vodi za nacionalno oslobođenje, da su glavni neprijatelji ustaše i fašistički okupatori. Trebalo se isticati povijesni značaj SSSR-a, imperijalizma, kolebanje Engleske i SAD-a, neimenovani poraz Njemačke i fašizma. Politički rad u odredu se trebao bazirati na marksizmu i lenjinizmu i provođenju karaktera klasne borbe, dok su se simpatizerima trebali davati zadaci i pripremati ih za prijem u Partiju (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom 5, knj. 1, str. 60-61).
Uloga političkog komesara je bila sprovoditi partijske direktive u odredu i selu i vršenje političkog rada u njima (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom 5, knj. 1, str. 61). Mogli bismo reći da je u rujnu 1941. politički komesar odgovarao opisu kakvim ga je prikazao i Globačnik. Međutim, treba uočiti da u tome trenutku nije bila jasno diferencirana razlika između narodnooslobodilačke borbe i klasne borbe. To jest, partijske ideje su još uvijek prevladale, barem u Operativnom komitetu za KPH Karlovac.
Nova uloga političkog komesara donesena je nakon Savjetovanja u Stolicama 26. rujna 1941. godine nakon kojeg možemo uočiti da dolazi o distinkcije ideja NOP-a i Komunističke partije (Pero Morača, „Savjetovanje u Stolicama“, u: Časopis za suvremenu povijest, Vol. 8, br. 2-3, 1976, str. 9). U objavljenom Uputstvu komande NOP Odreda Korduna i Banije od 17. listopada 1941. godine (na koji se poziva i autor) dan je detaljan pregled funkcija koje je obnašao politički komesar. Ukupno je navedeno deset glavnih zadataka koje je politički komesar morao obnašati. Tako je politički komesar bio predstavnik narodnooslobodilačkog pokreta u vojsci, to jest u partizanskim odredima. Zastupao je političku liniju narodnooslobodilačkog pokreta, vodio je brigu da ona bude jasna partizanima i stanovništvu, morao je osigurati da su partizani primili političku liniju kao ispravnu, te da su zastupali te ideje u doticaju sa stanovništvom, na zborovima itd. Politički komesari su se brinuli o moralnom i borbenom duhu u odredima. Nastojali su što prije od odreda stvoriti borbenu i jedinstvenu cjelinu. Nastojali su razviti drugarstvo među partizanima te stvoriti što užu i življu vezu između odreda i sela. Politički komesari su organizirali kolektivno čitanje lista Partizan (to je bilo u listopadu 1941.) ili druge literature, pjevanja, pripovijedanja itd. Komesar se brinuo o likvidaciji nepismenosti u odredu i o kulturnom podizanju partizana te su morali upozoravati partizane na njihovo držanje u svakoj akciji, slali su izvještaje o održanim zborovima, sastancima odreda i o temama o kojima su govorili. (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom 5, knj. 1, str. 203-204). Ono što treba istaknuti jest da ako pobliže pogledamo funkcije političkog komesara naglašeno je da je on zastupao ideje narodnooslobodilačkog pokreta, te se ne spominje izravno da on zastupa samo interese Komunističke partije.
Autor je u istom tom Zborniku koji je koristio mogao pronaći i dokument (koji nije upotrijebljen u radu) o ulozi političkog komesara u kojemu se naglašavala razlika između njegove pripadnosti NOP-u i KPJ-u. U tom se Uputstvu Okružnog komiteta KPH Karlovac od 6. listopada 1941. navodi sljedeće:
„Politkomesar je političko lice uz komandanta i on provodi liniju narodno-oslobodilačkog fronta u odredima i kao takav istupa, a ne u ime Partije. Ako je isto lice i politkomesar i partijski funkcioner, onda u ime Partije istupa kao partijski funkcioner, a ne [kao] komesar. Kao komesar može istupati samo u ime narodno-oslobodilačkog fronta. Ovaj pojam je bio pobrkan do sada, ali se od sada mora strogo lučiti. Tako treba shvatiti pojam i za komandante funkcionere Partije. Oni kao komandanti istupaju u ime partizanskih odreda, a ne u ime Partije.“ (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom 5, knj. 1, str. 172-173).
Nekoliko prethodno navedenih dokumenata nam sugeriraju da su i u vodstvu Narodnooslobodilačkog pokreta bili svjesni problema provođenja politike Narodnog fronta te okupljanja masa oko partizanskog pokreta i politike koju su istovremeno zastupali kao pripadnici Komunističke partije Jugoslavije, barem na početku rata. Nastojanje da politički komesar ima odvojene funkcije ovisno o tome čije interese u kojem trenutku zastupa nam ukazuje na to da se pokušavalo razlikovati zastupaju li se interesi NOP-a ili KPJ-a. Međutim, Globačnik promovira mišljenje da se indoktrinacija provodila od partijskog vrha, preko političkih komesara do partizanskih boraca s ciljem učenja o marksizmu tijekom cijelog rata, pri čemu je glavna literatura bila Staljinova Historija VKP(b) (str. 174). Pritom navodi primjer kako su u Bosni i Hercegovini početkom listopada 1942. na jednom partijskom skupu od dvadesetak ljudi sudjelovala i tri seljaka, od kojih su dvojica bili u svojstvu zamjenika političkih komesara (iako ne znamo o čemu su točno na tome skupu raspravljali; str. 176). Ako uzmemo u obzir i prethodno navedene dokumente, tvrditi da su politički komesari bili samo promicatelji ideologije KPJ se čini veoma pojednostavljeno. Autor navodi dokument da se krajem 1943. Centralni komitet KPJ hvalio da su se na kursovima održanim u Sloveniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosanskoj krajini razvili interesi za izučavanje marksizma-lenjinizma (str. 223), no tu se spominje da se radi o partijskim organizacijama, a ne o partizanskim jedinicama ili o Narodnooslobodilačkim odredima. Navedeni dokumenti pokazuju kako je politika i uloga političkog komesara tijekom rata prolazila kroz promjene, te ukazuju na to koliko je uloga političkog komesara, ali i politike NOP-a i KPJ bila kompleksna. Sam autor navodi (str. 174, fusnota 89) kako su politički komesari bili neistražena tema u sovjetskoj i jugoslavenskoj historiografiji, pa možda ovi dodaci koje smo naveli budu poticaj za neka detaljnija istraživanja te funkcije unutar NOP-a.
Što se tiče ostatka rata, među intelektualcima u NDH bila je skupina koja se zalagala za samostalnu Hrvatsku, ali koja se protivila ustaškoj vlasti, poput recimo Stjepana Ivšića i Stjepana Zimmermanna. Osobito se u kritici ustaškog režima istakao Zimmermann koji je na svečanoj sjednici HAZU 1. srpnja 1942. održao predavanje u kojemu je zastupao tezu da hrvatski narod zbog povijesnog iskustva ima pravo na svoju državu, ali Pavelić i ustaše vode taj isti narod prema samouništenju i gubitku njegove države (str. 189). Kao što možemo vidjeti iz ovog primjera, ideja historizma nije postojala za vrijeme NDH samo u njenoj iskrivljenoj ustaškoj varijanti nego je kolala i među intelektualcima koji su bili protiv ustaškog režima, ali za hrvatsku državnost. Među intelektualcima se i dalje nastavila rasprava oko etnogeneze Hrvata, no ovoga puta oko porijekla hrvatskog plemstva. Miho Barada je po pitanju porijekla plemstva uzdrmao temelje ustaške ideologije, zastupajući tezu da se staleško plemstvo u Hrvatskoj javlja tek u 12. stoljeću, čime je rušio ustaške ideološke predodžbe o Hrvatima kao plemenskim vođama ratnicima (str. 195-196).
Što se tiče NOB-a, spomenut ćemo dolazak lijevih i liberalnih intelektualaca među partizane poput Ivana Ribara, Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića (str. 210-212). Važan događaj za NOB bio je međunarodno priznavanje AVNOJ-a. Autor se ponovno vraća na tezu da je marksističko-lenjinistička teorija s vremenom prožimala NOB te da je KPJ preko političkih komesara vršila indoktrinaciju partizanskih boraca (str. 220). Navodi primjer kako je to provodio Krsto Popivoda, da bi odmah zatim spomenuo kako npr. u Bosanskoj krajini nije bilo dovoljno „autoritativnih materijala“ za održavanje kursova (str. 220-221), što upućuje na materijalne probleme s kojima su se suočavali politički komesari pri provođenju zadataka. Kratko se autor osvrće na ZAVNOH i djelovanje Andrije Hebranga te njegovu politiku koju je zastupao na području Hrvatske.
Došavši do kraja rata ustaško vodstvo je i dalje zastupalo ideje o etnogenezi Hrvata koja je isticala njenu odvojenost i posebnost od Slavena i od Srba. Autor zapaža da izvornu pravašku ideju o hrvatskom državnom pravu ustaše nisu dalje razvijali, već su se držali postavki izrečenih u „Načelima“ iz 1930-ih godina. Bijegom Pavelića iz Zagreba u svibnju 1945. ustaške ideje na kojima je sagrađena NDH su srušene. I bivši pravaški intelektualci poput Peršića osudili su Pavelića kao najvećeg izdajnika i ubojice hrvatskog naroda, čak ga je kritizirao i Šegvić koji je isprva toplo pozdravio Pavelića u Zagrebu (str. 240). Pobjedom NOP-a koji je zastupao AVNOJ i ZAVNOH u Hrvatskoj pobijedila je i verzija stvaranja države po političkim konceptima KPJ, promovirajući ideju „narodne demokracije“ koja je bila preuzeta iz marksističko-lenjinističkog koncepta (str. 248).
Za zaključak o ovoj knjizi izreći ćemo njene pozitivne strane i mane. Počet ćemo sa pozitivnim stranama kojih ne manjka. Pohvalili bismo autora da je napisao, barem po dojmu autora ovoga osvrta, vjerojatno jedan od boljih metodoloških uvoda u recentnim historiografskim djelima. Autor je pružio precizan i jasan cilj istraživanja, odredio je temu, bez previše odlaženja u širinu, zahvativši time samu srž stvari. Veoma je precizno i na elokventan način objasnio metodološki koncept konstelacijskog istraživanja, nastojeći prikazati da teorijska djela intelektualaca ne nastaju u zrakopraznom prostoru, već u prostoru i vremenu u kojem osoba živi. Stoga bismo napomenuli da su djela intelektualaca ujedno i povijesni izvor vremena u kojima su nastala. Autor je imao veoma kompleksan zadatak dokazati na koje načine su se elementi ideologije historizma i marksizma uklapali u političke ideologije ustaštva i komunizma. Ukazao je kako je historizam 19. stoljeća najjasnije bio izražen u pravaškoj ideologiji hrvatskog državnog prava, dok su ustaše historizam zloupotrijebile za promoviranje vlastite ideologije i za opravdanje zločina koje su počinile tijekom Drugog svjetskog rata. Dodatni doprinos je i to što autor nije upao u zamku da je sve intelektualce koji su bili pravaške političke organizacije u međuraću ili za vrijeme Drugog svjetskog rata okarakterizirao kao simpatizere i poklonike ustaškog režima, već je ukazao da je i među pravašima bilo intelektualaca koji su se gnušali Pavelića, ustaša, njihovih zločina i koji su smatrali da su ustaše uništili mogućnost stvaranja hrvatske države i unakazili tu ideju do neprepoznatljivosti. Dostatan dio knjige se bavio i problemom etnogeneze Hrvata te je autor kronološki prikazao kako su se te ideje razvijale i mijenjale tijekom vremena. Isto što smo rekli za prikaz historizma vrijedi i za marksizam te je autor dobro ukazao na promoviranje agrarnog pitanja i nacionalnog pitanja u međuraću i tijekom rata, zatim problem niveliranja između Jedinstvenog narodnog fronta i provođenja socijalističke revolucije tijekom rata itd.
Prva kritika je usredotočena na prikaz KPJ u početku rata kao poslušnika Kominterne. Takav pristup otežava tumačenje događaja poput recimo Majskog savjetovanja u kojemu se zaključuje da se Partija organizira za borbu protiv okupatora, i to mjesec dana prije negoli je došlo do rata između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Ovo nijansiranje ne odbacuje mišljenje da nije postojalo dogovora između KPJ i Sovjeta, ali je ipak potrebno izbalansirati te razlike. Druga kritika je usmjerena na mišljenje da je Užička Republika propala uglavnom zbog provođenja ekonomskih i socijalnih promjena. Autor je taj stav preuzeo uglavnom od Ive Banca, stoga smo kritikom Bančevog preuzimanja navoda iz literature ukazali na problematičnost ukazanog stava. Također, pokazali smo primjere davanja zemlje seljacima i pomaganja radništva NOP-u čime se nudi drugo viđenje koje ukazuje na potporu tamošnjeg stanovništva Užičkoj Republici. Treća kritika se odnosi na političke komesare i ukazuje na problem nijansiranja u Globačnikovom djelu. Globačnikova teza o političkom komesaru kao promicatelju marksizma-lenjinizma vrijedila bi za početak rata do rujna 1941. No, nakon savjetovanja u Stolicama, uloga političkog komesara se mijenja. Od listopada 1941. uloga političkog komesara ovisi o tome zastupa li i kada interese NOP-a ili Partije, iz čega proizlazi da je autorov pristup tome problemu poprilično pojednostavljen (politkomesar = širenje partijske ideologije među borcima). Zanemarujući prethodno navedenu razliku i široki dijapazon funkcija koje su bile izražene u navedenim dokumentima, politički komesar je predstavljen kao puki promicatelj ideja staljiniziranog marksizma-lenjinizma među partizanskim borcima. Međutim, autor je i sam naveo da to pitanje nije bilo pobliže obrađeno ni u sovjetskoj ni u jugoslavenskoj historiografiji (a izgleda ni u hrvatskoj historiografiji) tako da ono pruža plodno tlo za buduća istraživanja.
Stoga bismo ovu knjigu, koju bismo svrstali u područje intelektualne i političke povijesti, preporučili kao štivo za pobliže upoznavanje dviju političkih ideologija koje su obilježile 20. stoljeće na ovim prostorima te se nadamo da će pružiti poticaj za daljnja istraživanja intelektualne i političke povijesti.
Petar Markuš