Ivan Majnarić – Povodom znanstvenog simpozija “Kralj Zvonimir”

Povodom znanstvenog simpozija Kralj Zvonimir


Tijekom 11. i 12. lipnja 2022. u Kninu se održao znanstveni simpozij Kralj Zvonimir u organizaciji Narodne knjižnice Knin i Grada Knina. Znanstvenika je bilo svake vrste, s obzirom na temu ponajviše medijevista, no i historičara drugih razdoblja, filologa, arheologa, povjesničara umjetnosti … Čini mi se da je konačno potvrđeno da je Zvonimir svojevrsni uljez vladarskoga dinastičkog slijeda, ali i da se u zaključivanju o Zvonimiru potrebno pomno osvrnuti na različite vremenske slojeve postojećih podataka o njemu (napose na 14. stoljeće). Potonje je i najveći iskorak u odnosu na skup iz 1989., upravo sukladno duhu današnjice, u kojem ne istražujemo povijesti, nego diskurs o povijesti. U ugodno klimatiziranoj dvorani izlaganja su se nizala, neka brže, neka sporije, a najposlije je stala izlagati i izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić s Odjela za povijest, Sveučilišta u Zadru. Kako sam bio upoznat (od nje same) da će „koristiti“ moj rad (pod tim pojmom podrazumijevam, znanstvene monografije, znanstvene radove, izlaganja na skupovima, različite nastupe u vidu popularizacije znanosti) te radove dr. sc. Damira Karbića i prof. dr. sc. Mladena Ančića, doista me zanimalo što će reći.

Prije prelaska na to što je rečeno potrebno je ipak rasvijetliti glagol „koristiti“, jer u kontekstu historiografske kulture, dakako sadrži i dodatno značenje povrh onog uobičajenoga jezičnog (doduše kako sam dobio objašnjenje, jezično je smisleniji glagol upotrijebiti/rabiti, jer ima preciznije značenje od glagola koristiti, pa se toga i držim). „Koristiti“ (nečiji rad) u historiografskom svijetu podrazumijeva: pročitati nečiji rad, utvrditi glavne teze tog rada, opojmiti glavne teze tog rada, analizirati glavne teze toga rada i argumente u gradnji te teze (pritom dakako opojmiti način uporabe i analize izvora), uvidjeti na koji način tu tezu uklopiti u vlastito istraživanje (dokazati ju, opovrgnuti ju, produbiti ju, boriti se s njom, usputno je spomenuti kao pomoć u preširokom izlasku izvan teme, i tako dalje), stvoriti vlastite zaključke o prošlosti poticajnošću nečijega tuđeg rada.

S tim na umu, pogledajmo, kako se to „koristiti“ nečiji rad u izlaganju izv. prof. dr. sc. Valentine Šoštarić. Doslovce je moguće pogledati (i poslušati), jer je marljivim radom organizatora znanstvenog simpozija, u duhu postcovid tekovina, sve snimljeno i nalazi se dostupno na servisu Youtube (https://youtu.be/iQpUaKS0Mlg ; 2:27:50-2:54:54; pristupljeno 2. srpnja 2022). Za potrebe pak ovog teksta, i jasnoće onog na što nastojim ukazati, ipak ću određene dijelove prepisati (i usporediti s dva moja rada, a potom i kontekstualizirati). No, nikako ne sve, jer bi to previše opteretilo tekst.

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:32:25-2:32:38):

„Majnarić je nadalje u svojim radovima podcrtao kako je zajednica nobiles duodecim generationum bila dio društvene skupine Hrvata, koja je od nje bila šira, pa su Hrvati mogli, ali i nisu morali, biti nužno dijelom te zajednice.“

b) Majnarić (tekst u postupku objave):

„… Iz njega se očituje za trenutnu raspravu jedan bitna stavka, zajednica plemića Hrvata bio je širi pojam od zajednice nobiles duodecim generationum. Pritom dvije opojmljene zajednice u tom slučaju nisu bile suprotstavljene, odnosno zajednica plemića Hrvata obuhvaćala je i zajednicu nobiles duodecim generationum. Jednostavnije, Hrvati su mogli biti članovi zajednice nobiles duodecim generationum, ali to nisu nužno i bili, dok su naprotiv članovi nobiles duodecim generationum u svakom slučaju bili Hrvati.“

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:32:38-2:33:10):

„To znači kako zajednica nobiles duodecim generationum nije uspjela osigurati krovni položaj ali se ugradila u jezgru zajednice Hrvati davši joj kohezivnu snagu za okupljanje kojem se u srži nalazila ideja o gajenju povijesnih vrijednosti kralja Zvonimira koja ta zajednica nije niti poznavala nego ih je poistovjetila s vlastitima, odnosno onima iz doba Bribirskih. Međusobnom interakcijom s vladarom odnosno definiranjem međusobnog odnosa iskristalizirali su se običaji Hrvata.“

b) Majnarić (tekst u postupku objave):

„Premda zajednica nobiles duodecim generationum nije uspjela osigurati neposredan elitistički položaj, njezini su članovi postali srž korporativne zajednice Hrvati. Pritom su uspješno zajednici Hrvata najprije u vidu diskursa, a potom simboličke idejne potke međusobnog povezivanja i okuplja te definiranja odnosa s vladarom, dali potrebno idejno vezivno tkivo. … U središtu ideje okupljanja nalazila se poruka o gajenju povijesnih vrijednosti kralja Zvonimira, koje ta zajednica zapravo i nije poznavala, nego ih je prispodobila vlastitim vrijednostima, odnosno onima iz doba banova Hrvata, Bribirskih. Te su vrijednosti pod pritiskom vladareve politike jasnije oblikovane kao običaji Hrvata …“

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:33:10-2:32:28):

„Također prava i običaji Hrvata detaljno su opisani i proučeni u hrvatskoj medijevistici, pri čemu se opetovano naglašavalo kako su korišteni za očuvanje grupe te kao sredstvo samoidentifikacije i normativno razlikovanje od drugih skupina plemstva.“

b) Majnarić (tekst u postupku objave):

„No, valja naglasiti da su tek u stanovitim okolnostima ti običaji započeli igrati ključnu ulogu za samoidentifikaciju zajednice i postali središnje mjesto oko kojeg se ta zajednica okupljala i (normativno) razlikovala od neke druge zajednice.“

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:33:41-2:34:02):

„U razdoblju snažnog provođenja organizacije vlasti u Kraljevini Hrvatskoj zajednice krvnih srodnika pokušale su iskazati pred novom anžuvinskom vlašću svoj povlašteni položaj u odnosu na plemstvo koje svoj društveni uspon položaj vezivalo uz neki oblik kraljeve intervencije u drugoj polovici XIII. i XIV. stoljeću.“

b) Majnarić (Plemstvo zadarskog zaleđa u XIV. i XV. stoljeću. Zadar: Sveučilište u Zadru 2018, 118):

„Upravo u tom kontekstu čini se da su u doba kraljevske reorganizacije vlasti u Kraljevini Hrvatskoj zajednice krvnih srodnika pokušale zajednički pred novom vlašću iskazati razlike u odnosu na plemstvo koje je svoj status steklo društvenim uzdizanjem često vezanim uz kraljevu intervenciju u drugoj polovici XIII. i tijekom XIV. stoljeća.“

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:34:02-2:34:22):

„Ta se razlika isticala u čuvanju i uživanju spomenutih običaja Hrvata, čiji su uživaoci i zaštitnici bili elita Hrvatskog kraljevstva, odabrani narod, posvećeno plemstvo, samovoljni politički subjekt nobiles duodecim generationum, okupljen oko kulturološkog kruga bliskog Bribirskim.“

b) Majnarić (Plemstvo zadarskog zaleđa u XIV. i XV. stoljeću. Zadar: Sveučilište u Zadru 2018, 118-119):

„Pritom se razlika nastojala iskazati pozivom na uživanje i gajenje običaja Hrvata, a među uživateljima tih običaja samo je dio bio njihov istinski i tradicionalni čuvar. Taj „odabrani narod“, „posvećeno plemstvo“, u čijim se osnovama raspoznaje elita Kraljevine Hrvatske konačno uobličena u doba vlasti Bribirskih, činilo je zajednicu nobiles duodecim generationum.“

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:34:22-2:34:47):

„… pozivanje i evokacija na slavno doba i lik dobrog kralja Zvonimira … slavno doba kralja Zvonimira preneseno na vrijeme Bribirskih i njima bliskog kruga plemstva, koji su opstali i nakon njihove propasti … “

b) Majnarić (tekst u postupku objave):

„… te u vidu srednjovjekovnog poimanja prošlosti poistovjetilo doba Bribirskih s dobom kralja Zvonimira. Spomen Zvonimira tako je evocirao i „slavnu prošlost“ doba banova Bribirskih, a s obzirom da su Bribirski i stvorili sebi blizak društveni krug plemstva, koji je uglavnom opstao i nakon njihove propasti, to ne treba čuditi.“

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:35:02-2:35:27):

„U trenutku kada je društveno-pravni položaj plemstva formalno izjednačen uporabom kategorije plemićkoga roda, zajednica je pokušala svoju privilegiranost pred kraljem iskazati monopolizirajući termin Hrvat, dakle prikazujući sebe kao čuvara običaja Hrvata, pri čemu su mitologizirali prošlost oživljavajući uspomenu na dobrog kralja Zvonimira.“

b) Majnarić (Plemstvo zadarskog zaleđa u XIV. i XV. stoljeću. Zadar: Sveučilište u Zadru 2018, 119):

Zajednica je u novim društvenim okolnostima u kojoj su svi plemići formalno izjednačeni i označeni društveno-pravnom kategorijom genus, svoju do tada vidljivu privilegiranost pokušala naglasiti monopoliziranjem i isticanjem termina Hrvat i pozivom na običaje svojstvene samo Hrvatima.

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:35:56-2:36:12):

„Ivan Majnarić plemićku zajednicu poima ponajprije kao združivanje po modelu korporacije koja postaje dominantan oblik uređenja društveno-pravnog života tijekom 14. stoljeća, a posebno druge polovice toga stoljeća.“

b) Majnarić (tekst u postupku objave):

„… ovom prilikom sintagma plemićka zajednica ponajprije označava združivanje sa stanovitim odlikama korporacija, koje postaju dominantan oblik uređenja društveno-pravnog života tijekom 14. stoljeća, a osobito tijekom njegove druge polovice.“

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:36:12-2:36:39):

„Majnarić piše da u tome razdoblju nužno dolazi do međuprožimanja kraljevske intervencije radi usustavljenja i lakšeg vladanja kompozitnim kraljevstvom i združenih plemićkih zajednica koje su se grupirale s obzirom na gospodarske interese, teritorij i slično. To je prema njemu rezultiralo interakcijom kraljevska pritiska odozgo i unutarnje izgradnje društva temeljene na vlastitom pravu zajednice.“

b) Majnarić (tekst u postupku objave):

„Te vladarske (anžuvinske) potrebe organiziranja društva, kao i posljedični niz normativnih intervencija s ciljem usustavljivanja radi lakše upravljivosti društvom, bile su istodobne s procesima unutardruštvenog oblikovanja plemstva, odnosno jasnijeg definiranja plemićkih grupa na osnovi njihove prostorne, društvene i/ili gospodarske uvjetovanosti. … Tako je proces postanka plemićkih (korporativnih) zajednica obostrano pospješen, kako vladarskim idejama odozgo, tako i izgradnjom društva odozdo.“

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:37:07-2:37:36):

„Hrvati kao nastajuća grupa plemstva u drugoj polovici 14. stoljeća profilirala se kao ključna i primamljiva plemstvu za čuvanje elitnog položaja u društvu. Premda su Hrvati kao političko-administrativna i društveno-elitistička grupa postojali i otprije, tek u drugoj polovici 14. stoljeća kada se zapadna Europa počinje promatrati korporativno, pripadanje grupi Hrvati postaje istovjetno s društvenim statusom, a time i veoma atraktivno.“

b) Majnarić (tekst u postupku objave):

„U Kraljevini Hrvatskoj tako je tijekom druge polovice 14. stoljeća ključna postala korporativna grupa Hrvati, a pripadanje toj grupi imperativ plemstvu za (zajedničko) čuvanje vlastitog položaja. … Navedeno, međutim, ne znači da Hrvati kao društveno-elitističko i političko-administrativno definirana i jasno percipirana grupa nisu postojali od ranoga srednjeg vijeka. Ovom prilikom nastojim ponajprije istaknuti (konačnu) transformaciju suštinskog poimanja Hrvata tijekom 14. stoljeća, osobito tijekom njegove druge polovice, kada razvoj opće političke teorije i njezine prakse u čitavoj Europi postupno dovodi do poimanja društva kroz različite korporativne grupe. … Jednostavnije, pripadanje Hrvatima od druge polovice 14. stoljeća postaje postupno jednako bitno kao i uživanje stanovitoga društvenog statusa, najprije onog plemićkog, a što ranije nije bio postojan slučaj. Štoviše, društveni status s vremenom postaje neraskidivo isprepleten s pripadanjem korporativnoj grupi.“

Navest ću još samo jedan primjer.

a) izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:39:04-2:39:53):

„… kako je Damir Karbić upozorio da su za širenje te legende uvelike zaslužni banovi Pavao I. i Mladen II. Oživljavanje sjećanja na Dmitra Zvonimira u krugu bliskom Šubićima bribirskim, potvrđuje činjenica stavljanja ploče u crkvi sv. Marije u Bribiru, prema predaji posljednjem počivalištu kralja, koju je dao postaviti ban Pavao, a u pismu papi Bonifaciju VIII. Pavao i Juraj I. tvrdili su da je Hrvatska leno Svete stolice još od vremena vladavine Dmitra Zvonimira. Karbić samoostvarenje legende o nasilnoj smrti Dmitra Zvonimira realno kontekstualizira u činjenici nagle smrti Mladena III. Šubića, najozbiljnijeg takmaca kraljevske vlasti u Kraljevni Hrvatskoj u prvoj polovici XIV. stoljeća.“

b) Majnarić (Plemstvo zadarskog zaleđa u XIV. i XV. stoljeću. Zadar: Sveučilište u Zadru 2018, 103):

„U kontekstu istraživanja plemstva širega zadarskog zaleđa osobito su zanimljivi zaključci Damira Karbića. Upozorio je da su pripadnici roda Šubića Bribirskih, potkraj XIII. i na početku XIV. stoljeća za banovanja Pavla I. i Mladena II., kada je njihova vlast u Hrvatskoj bila potpuna i neosporna, bitno pridonijeli širenju priče o Zvonimirovoj smrti, ali i oživljenju kraljeva lika uopće. Štoviše, u Šubićima bliskom okružju, prema Karbiću, valja tražiti i inicijatore oživljenja Zvonimirova lika. To oživljenje vidljivo je i u ploči u čast kralja Zvonimira koju je postavio ban Pavao u crkvi sv. Marije u Bribiru, u pismu papi Bonifaciju VIII. u kojem su Pavao i Juraj I. utvrdili da je Hrvatska leno Svete stolice još od doba kralja Zvonimira te u spomenu crkve sv. Marije u Bribiru kao grobnog mjesta kralja Zvonimira u najstarijoj verziji priče. Neposredan pak povijesni obrazac za konačnu verziju priče o kraljevoj smrti Karbić je našao u iznenadnoj smrti Mladena III. Šubića, najjačeg takmaca kraljevskoj vlasti u Hrvatskoj u polovici XIV. stoljeća.“

Prošli smo dosad – ja i Vi koji ovo čitate – prvih 10-ak minuta izlaganja izv. prof. dr. sc. Valentine Šoštarić (2:29:34-2:39:53) i tu ću stati iz jedinog razloga. Više nema smisla iznositi izvatke vlastitog rada u postupku objave, jer pojavit će se otisnut. Za one koji žele više, da, ima toga još, na Youtube, poslušajte, sve do 2:47:47. A kada se uskoro pojavi otisnut moj, još uvijek neobjavljeni rad, potanje usporedite, ako Vam je volja, rad (u kojem ćete uredno naći i pozive na moju knjigu) s izlaganjem sve do minute 2:47:47.

Vratit ću se stoga odakle sam pošao. „Koristiti“ (nečiji rad) u historiografskoj kulturi ne podrazumijeva (op. a.) prepisivanje tuđih radova, (moguće ili ne) uz neznatne izmjene rečenica, te predstavljanje tuđih ideja u okviru vlastitih izlaganja na znanstvenim skupovima bez ikakvog autorskog prinosa. No, upravo rečeno moguće je još razraditi i pojasniti.

Đavao se skrio u detaljima

Navodeći samo ponešto usporednih citata valja ipak primijetiti pokoju sitnicu. Krojenje izv. prof. dr. sc. Valentine Šoštarić, spaja nespojivo u nepreciznu i katkad jezično pobliže nerazumljivu cjelinu, koja gubi ono suštinsko značenje sadržano u izvornom tekstu, do te mjere da izrečeno na simpoziju u Kninu nema pretjeranog, ako i ikakvog, smisla. Ako je to bila ciljana namjera izv. prof. dr. sc. Valentine Šoštarić da se izbjegne sličnost s mojim neobjavljenim tekstom, ta baš i nije uspjela. Štoviše, izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić pokazala je nešto sasvim suprotno. Ili da uopće nije shvatila o čemu je u članku riječ i da nije upoznata s nikakvim kontekstom teme o kojoj se odlučila govoriti ili da je pribjegla studentskom rješenju „u zadnji čas“ pod egidom „imam 15 minuta u svojem obvezama nabijenom rasporedu za napisati nekakav seminar“. Pritom jedno ne isključuje drugo. Podjednako je u tom kontekstu samorazumljivo da se zaključci dr. sc. Damira Karbića preuzimaju iz druge ruke, preko teksta Majnarića, a da se pritom izlaganje poziva baš na Karbića. Riječ je, međutim, o osnovnom prijestupu struke koji se opojmljuje i usvaja u prvim tjednima studijskog obrazovanja. Nadalje, ako se pomnije poprati izlaganje, uočava se doslovno neprestano ponavljanje istih zaključka iz odlomka u odlomak, uz naizmjenično izostavljanje pojedine premise u silogizmu. Jednostavnije, poput oštećene ploče po kojoj zapinje gramofonska igla, pa opetovano vraća pjesmu na istu sekvencu, ali do njezinog kraja svaki put ispusti neki drugi zvuk. Kako bilo, detalji (kao i inače u istraživanju historičara) mnogo govore.

U tom kontekstu valja motriti i paramneziju:

izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić u izlaganju (2:33:31-2:33:40):

„ … Pacta conventa je korištena kao normativni iskaz običaja Hrvata kako to upozorava profesor Ančić …“

Prof. dr. sc. Mirjana Matijević Sokol u raspravi vezano uz Pacta conventa (2:51:31-2:53:33):

„… Ali Vi ste spomenuli to, mislim da je važno da se to kaže, nije to nikakav pravni dokument, apsolutno nije, … to mi je moja primjedba, nije to nikakav pravni dokument, ne.“

Izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić odgovor u raspravi (2:53:33-2:53:38):

„Evo mislim, programatski spis sam ga nazvala, nisam govorila o njegovoj, ono kao, pravnoj vrijednosti.“

Usputno ću spomenuti – premda nije moje mjesto tumačiti riječi i opus prof. dr. sc. Mladena Ančića – takva se suluda tvrdnja (2:33:31-2:33:40) stubokom kosi sa čitavim Ančićevim medijevističkim i historiografskim bićem.

Sve me to, vodi do sljedećeg pitanja – zašto historičari pohode znanstvene skupove?

Čemu historičarima služi znanstveni skup?

Premda postoje razni razlozi odlaska historičara na znanstvene skupove – poput vidjeti kolege u ugodnom društvu, izazvati pomutnju među zaključcima kolega u ugodnom društvu, vidjeti svijeta, ponešto se pogostiti (možda i malo više popiti), staviti kvačicu u biografiji, biti prisutan, povezati se s gospodarskim subjektima lokalne zajednice, zaraditi, i tako dalje i tako dalje – i dalje naivno vjerujem da historičari na znanstvene skupove ponajprije trebaju ići ukoliko imaju što reći. Odnosno da historičar na znanstveni skup ide ukoliko ima potrebu prezentirati i provjeriti rezultate nekog istraživanja ili razradu nekog istraživanja ili neku ideju proizašlu u istraživanju, ili predstaviti začetke nekog budućeg istraživanja. To pak podrazumijeva da se na znanstveni skup ne ide opetovati ista tema po tko zna koji put, ponavljati opća mjesta, ali i ponajprije da se na znanstveni skup ne ide predstaviti tuđe istraživanje / tuđa istraživanja ukoliko se na rezultate tih istraživanja nema što autorski za nadodati. Jednostavnije, riječ je o znanstvenom skupu, a ne preddiplomskom seminarskom izlaganju u kojem se od zadane literature odabere jedna jedinica i ta se onda prenese, izmjenom poretka riječi u rečenici, pokojeg glagola (bez parafraziranja, bez navodnika, i bez jasnog upozorenja što je to i odakle je preuzeto i koja je svrha svega toga), i najposlije to čini potpuno dekontekstualizirano, bez ikakvog razumijevanja ičeg u svezi s temom o kojoj se govori.

I još je nešto bitno za napomenuti, čitanjem tuđih objavljenih ili neobjavljenih znanstvenih radova na znanstvenim skupovima i unatoč spominjanja autora toga teksta, ne čini se autoru (velika) usluga. Historiografija nije (ili barem još nije) branša u kojoj reklama proizvoda igra ključnu ulogu. Vlastito pak legitimiranje putem tuđeg rada, nažalost ipak nije strano našoj struci, uostalom i zato je nastao ovaj tekst.

„Poslušajmo“ ipak kako odlazak na znanstveni skup poima izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić (2:28:41-2:29:33):

„Dakle, ideje koje ću izložiti nisu ništa novo u hrvatskoj medijevistici. Prvo inicijalno, znači, obrazloženje i argumente za poimanje ideje kako je zapravo uspomena na lik i vrijeme vladavine dobroga kralja Zvonimira korištena kao sredstvo dokazivanja povlaštenog položaja zajednice nobiles duodecim generationum Croatie zapravo krajem 13. i u prvoj polovici 14. stoljeća iznijeta je znači u članku kolege Damira Karbića, a posebice dalje te ideje nastavio dalje razvijati kolega Majnarić, ovdje prisutan, koje je razložio i detaljno objasnio u svojoj monografiji Plemstvo zadarskoga zaleđa. Dakle, …“

I još, svega nekoliko odlomaka poslije (2:30:50-2:31:17):

„Dakle kao što sam već u uvodnom dijelu spomenula, analizu ovih problema ranije su u više znanstvenih rasprava ponudili kolega Karbić, a potom je o običajima i pravu hrvatskog plemstva govorio i Mladen Ančić, a potom ponajviše dakle Ivan Majnarić, tako da zapravo ovo priopćenje sumira do sada već poznate zaključke hrvatske medijevistike …“

Sadržajne usporedbe radi, Majnarić (neobjavljeni tekst, bilješka 63):

„O svezi hrvatskog plemstva s likom „dobrog“ kralja Zvonimira, kao i društvenoj uporabi tog lika usp. KARBIĆ 2000; ANČIĆ 1997, 273-304; MAJNARIĆ 2018, 117-120.“

O znanstvenim radovima u postupku objave

Što činiti sa znanstvenim radovima koji su u postupku objave, a koji je došao do ruku (oči i uma) drugog znanstvenika? Najprije valja ustvrditi da takav rad do drugog znanstvenika može doći na dva načina, u postupku recenzije ili zamolbom autora da mu drugi znanstvenik pročita tekst (ponajprije s ciljem poboljšanja teksta). U slučaju postupka recenziranja stvar je jasna, dvostruko slijepe recenzije, koje podjednako obvezuju recenzenta i autora, vjerojatno čak i više recenzenta. (Doduše smislenost sljepoće recenzija u omalenoj hrvatskoj historiografskoj zajednici potrebno je podrobnije raspraviti. Najsvrsishodnije bi bilo njihovo potpuno ukidanje, uz obvezu zahvale autora svima koji su pomogli njegovo istraživanje, savjetom ili čitanjem tekstualne prezentacije rada. Dakako, to bi podrazumijevalo da se sav posao odrađuje savjesno, sukladno uzusima struke). To znači da recenzent ne može ni na koji način rabiti recenzirani znanstveni rad, dok se njegov status ne razriješi, bilo objavom bilo odbijanjem. Jednostavnije, recenzent ne smije rabiti članak ni za koje vlastite potrebe, što svakako uključuje doslovno prenošenje tuđeg neobjavljenog članka kao vlastitog izlaganja na nekom znanstvenom skupu.

Da o tome ne bi bilo neke zabune u ovdje iznesenom slučaju, ponovno se potrebno vratiti riječima izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić. Naime, iz njezinih uvodnih riječi slušatelj bi zaključio da su s obzirom da se nema što novo za reći dovoljni radovi Karbića (za koje sam koji odlomak prije utvrdio da se ipak prenose iz druge ruke) i Majnarića. No, ipak nije bilo tako. U dijelu rasprave upozorio sam (2:48:36-2:48:50) da se njezino izlaganje odnosi na moj neobjavljeni članak u zborniku Zadarski mir – ishodište jedne epohe (Zadar: Sveučilište u Zadru, 2022) koji još uvijek (završni trenutak predaje ovog teksta 2. 7. 2022.) nije ugledao svjetlo dana, na što je izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić utvrdila (2:50:27-2:51:14):

„Znači bila sam recenzentica toga zbornika Zadarski mir, članak je izrazito zanimljiv, pa sam u ovom skučenom vremenu zapravo pokušala u najgrubljim crtama osvrnuti se na neke temeljne pojmove … ali, kažem sama tema mi se činila dosta poticajna s obzirom na naziv skupa, ali budući da se ne radi o problemima, znači, kojima se inicijalno kao istraživač bavim, morala sam se referirati dakle na vas koji ste zbilja dali tu najveći doprinos, a u novije vrijeme baš što si ti …“

Usporedbe radi, vratit ću se još jednom na već spomenuto mjesto (2:32:25-2:32:27; bold op.a.): „Majnarić je nadalje u svojim radovima podcrtao …“

Sve je jasno rečeno, uz kratku dopunu, glagol pokušati u sebi inherentno skriva značenje neuspjeha. Preostali „manji“ problem jest taj što „radovi“ – a uz knjigu je riječ o dva znanstvena rada – do proljeća 2022. nisu objavljeni. Prvi od njih, o kojem je ovdje riječ još čeka objavu, a drugi se pojavio ovog proljeća [„The Making of a Nation: Identities of the Croatian Nobility during the Second Half of the Fourteenth Century.“ Specimina Nova Pars Prima Sectio Mediaevalis 11 (2021): 127-144 ; https://www.academia.edu/77849551/Specimina_Nova_Pars_Prima_Sectio_Mediaevalis_XI_2021_ ]. Čini se da potonji rad do izv. prof. dr. sc. Valentine Šoštarić nije dospio, a je li razlog tome što je pisan na engleskom jeziku, ostaje samo za nagađati.

O oblicima plagijata

Potrebno je ponešto progovoriti o vrstama plagijata. Premda o tome nema strukovnog konsenzusa moguće je iznijeti nekoliko oblika prijestupa. Najjasniji je onaj izravni, ujedno i najnazadniji (ili najmanje dovitljiv), doslovni i vjerni prijepis tuđeg rada bez ikakvog spomena autora. Varijacija toga jest, doslovni i vjerni prijepis uz spomen autora u bilješci na kraju ponekog odlomka. Potom slijedi slučaj, izmjene riječi i poretka riječi u rečenici u odnosu na autorski tekst (uz povremeno navođenje ili nenavođenje autora). To međutim nije različito od doslovnoga i vjernog prijepisa tuđeg rada. Štoviše, ta je rabota još gora, jer ukazuje na nekakvu namjeru. Podjednako u navedenom podrazumijevam i djela na stranim jezicima koja se „prebacuju“ na hrvatski (jednostavnije, prijevod ne umanjuje čin plagiranja). Zavidniji su slučajevi navođenja pojedinih tuđih zaključaka uklopljenih u vlastito razmatranje, no bez poziva na autorsko postojanje tih zaključaka. Još razrađenije je vjerno oponašanje unutarnje strukture teksta, najprije u vidu otvaranja i nizanja tema. No, najgori i najstrašniji oblik plagijata jest iskorištavanje tuđih radova u vidu potrage za izvorima, potom u vlastitom radu citiranje tih izvora bez poziva na djelo u kojem se izvor otkrio (a još je gore ako su osim izvora preuzeti i zaključci iz tog djela u vlastito razmatranje / korpus teksta). Potpisivanje tuđeg rada ili pripisivanje imena uz tuđi rad samo ću usputno spomenuti, no to je ipak druga tema, različita od praktičnog oblikovanja tekstualne prezentacije te istraživanja i/ili heurističkog postupka.

Pa što onda učiniti? Vrlo jednostavno, rabiti navodne znakove. Kako? Tamo gdje se doslovno preuzima potrebno je otvoriti navodne znakove, navesti tekst, zatvoriti navodne znakove i potom (nakon zatvorenog navodnog znaka) staviti bilješku s bibliografskim podatkom odakle je to sve preuzeto i citirano. U izlaganju na znanstvenom skupu stvar je vrlo slična. Kada se kaže Majnarić o tome govori / zaključuje i nastavi dalje izlagati, za očekivati je da je riječ o vlastitom autorskom izlaganju koje se gradi oko zaključka Majnarića, a ne tekstu koji je prenijet od Majnarića. Stoga je potrebno reći, Majnarić o tome govori / zaključuje CITIRAM … KRAJ CITATA. Onaj pak najstrašniji oblik plagiranja razrješuje se tako da se u bilješku navede izvor, pa potom navede usp. navod/interpretaciju toga u tom i tom radu (jer znanstveni aparat jest integralni dio svake tekstualne prezentacije, a ne strano tijelo koje narušava izgled stranice, ali istodobno rad čini znanstvenim). Za ostale pak spomenute oblike plagijata postoji rubrika u znanstvenim časopisima Prikazi i osvrti.

No, ako se upravo spomenuto vjerno provede i veći se dio izlaganja ispravno iznese (u citatima), slušatelju takvog izlaganja nameće se vrlo jednostavno pitanje, što je u izlaganju autorski prinos. Jednostavnije, zašto slušati nekog kako čita tuđi tekst, ako taj tekst može slušatelj čitati osobno. Ili još jednostavnije na slučaju o kojem je ovdje riječ, zanima me što o temi koju izlaže drži izv. prof. dr. sc. Valentina Šoštarić, a ne što je o njoj zapisao Majnarić.

Osim toga, svaki autor s vremenom (ako ne i odmah) razvije karakterističan stil pisanja. To se ne odnosi na uporabu leksika svojstvenog određenoj temi (koji se tobože ne može izbjeći), nego na jezično-gramatička rješenja rabljena u oblikovanju rečenica, a posljedično i u gradnji unutarnje strukture teksta. Upravo stoga su pojedini stilovi osobito prepoznatljivi, neke strukture „školske“, neke neočekivane, i tako dalje. Usputno, pomnijim raspoznavanjem stila pisanja i strukturiranja teksta moguće je vrlo brzo i bez njegovoga potanjeg čitanja prepoznati vrijednost podataka, ideja i zaključaka pojedinoga historiografskog teksta. Moji su tekstovi – što pokazuje i ovaj, a i što su mi mnogi izrekli – teško prohodni, jer zahtijevaju kontinuirani angažman čitatelja (koncentraciju bez odmora). Pisanje je work in progress, barem za mene. Bilo to dobro ili ne, ali zato su moji tekstovi stilski prepoznatljivi. Pa ako tijekom čitanja teksta, takva koncentracija ne postoji zbije se: „međuprožimanje kraljevske intervencije i združenih plemićkih zajednica“, ili „Hrvati kao nastajuća grupa plemstva u drugoj polovici 14. stoljeća profilirala se kao ključna i primamljiva plemstvu“ i tako dalje, odnosno nastanu tvrdnje lišene svakoga tekstualnog i sadržajnog smisla.

Najposlije valja postaviti hipotetsko pitanje. S obzirom da je – kako sam utvrdio i u raspravi (2:48:20-2:48:34) – Majnarić prema spomenima u izlaganju izv. prof. dr. sc. Valentine Šoštarić bio gotovo uz bok kralju Zvonimiru (što vjerojatno nijednom nije na čast), valja se zapitati bi li se to zbilo da Majnarić nije bio u publici i izlagač na simpoziju. Bi li onda ipak s pravom u spomenutom izlaganju, ali s istovjetnim sadržajem, dominirao kralj Zvonimir?

I što sad?

Historičari njeguju različite pristupe, historičari otvaraju i obrađuju svakakve teme, historičari pritom rabe različite metode i iznose mnogobrojne zaključke, no ono što je pri svemu tome ključno, jest poštivanje uzusa struke. Ako se uzusi poštuju (od heurističkog postupka do prezentacije teksta) sve što proizađe iz takvog istraživanja nalazi se dostupno za proces verifikacije i rasprave znanstvenoj (historiografskoj) zajednici. Premda je raspravno što ti uzusi doista i jesu – i možda je iz nekih tema koje sam u posljednje vrijeme obrađivao taj problem i jasno vidljiv – uzusi ipak postoje, barem u nekom minimalnom konsenzusu. I takvi dijele ono što zovemo historiografijom, od onoga što ne zovemo tako. Pritom se po tko zna koji put vraćam osnovama, koje dijele našu struku od svega ostalog, potrazi u odgovorima na pitanja: tko ostavlja trag (o prošlosti), o čemu ostavlja trag (o prošlosti), u kojim okolnostima ostavlja trag (o prošlosti) i za koga ostavlja trag (o prošlosti). Jednostavnije, kritika. U slučaju koji opisujem i taj je minimum uporabljenih uzusa bio daleka i nepoznata zemlja. I na to jednostavno treba ukazati i takav slučaj zabilježiti. Samo dokumentiranjem ostaje trag, a posljedično (možda se naivno nadam) mogućnost izmjene budućeg postupanja (u protivnom je sve bacanje riječi u vjetar). Možda i uporabljivost za buduće historičare, koji već nisu u poodmaklom stadiju navike (staro gvožđe usvojenih i opetovanih vlastitih pristupa).

Zaključno ću ponoviti, aproprijacija i utilizacija ili prisvajanje i izrabljivanje tuđih znanstvenih radova putem doslovnog prepisivanja rečenica i/ili njezinih neznatnih izmjena (poredak riječi u rečenici, uporaba drugih glagola i pridjeva) bez jasnog naznačivanja (u vidu pravodobne uporabe navodnika i bibliografskog poziva na porijeklo tih podataka) autorskog prinosa, neprihvatljiv je oblik historiografskog bivanja. U slučaj da se to čini sa znanstvenim radovima koji još nisu objavljeni, krimen je tim veći. A ako pritom tobožnjem autoru još i nije jasno što govori, pa u kraćenju i vrdanju nastaje sadržajna kupusara, to pak ukazuje i na nešto drugo.

Ivan Majnarić


Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr


Odgovori