Nedim Zahirović – Što je i tko je osmanist?

Prva dva sveska biobibliografskog djela Osmanisti Bosne i Hercegovine[1] koje je napisao Enes Pelidija, professor emeritus Univerziteta u Sarajevu, doživjela su hvalospjevne prikaze u časopisima u Bosni i Hercegovini.[2] Štoviše, Faruk Taslidža je naveo u svom prikazu da se radi o djelu kapitalne važnosti za bosansku povijesnu osmanistiku što me još više ponukalo da ih potražim i pročitam. Pelidija je u prvoj glavi prvog sveska predstavio autore i autorice koji su pisali kronike odnosno ljetopise, autobiografije, memoare, putopise, kao i pjesme u kojima su prikazani povijesni događaji. Pregled je počeo predstavljanjem biobibliografije “osmaniste” Jakub-paše, koji je pobijedio hrvatsku vojsku na Krbavskom polju 1493. godine, pa je napisao i pjesmu (kasida) o toj pobjedi, a završio prikazom života i djela Muhameda Skeje Prozorca. U drugoj glavi prvog sveska Pelidija je predstavio biobibliografije jedanaest osmanista, odnosno povjesničara koji su djelovali u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. U drugom svesku Pelidija je pisao o biobibliografijama dvadesetorice povjesničara odnosno osmanista i jedne osmanistice (Dušanka Bojanić-Lukač).

Kao glavni kriterij za uvrštavanje u svoje djelo Pelidija je uzeo mjesto rođenja odnosno mjesto djelovanja. Dakle, u djelo su uvršteni oni koji su rođeni u Bosni i Hercegovini ili su rođeni negdje drugdje, ali su dio svog radnog vijeka proveli u njoj. Pelidiji uopće nije bilo važno je li netko znao osmanski jezik, odnosno je li istraživao povijest Bosne u arhivima i knjižnicima u kojima se čuva građa na osmanskom jeziku. Po čemu bi Julijan Jelenić, bosanski franjevac, trebao biti smatran osmanistom, tajna je koju samo Pelidija zna. Jelenić je studirao teologiju i filozofiju, učio latinski ali ne i osmanski jezik, i nije mu padalo na pamet baviti se osmanistikom. Isto tako ostaje mi nedokučivo zašto su Milan Prelog, Vladimir Ćorović, Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić završili među osmanistima. Ćiro Truhelka je također predstavljen kao osmanist mada smatram da i on tu ne pripada. Truhelka je bio prije svega arheolog i povjesničar umjetnosti, a kao osmanistički autor pojavio se samo zahvaljujući činjenici da je tijekom svoga rada u Sarajevu stekao prijatelje koji su bili izvrsni znalci osmanskog jezika. Oni su prevodili osmanske dokumente, a Truhelka je na osnovu njihovih prijevoda pisao svoje osmanističke radove. Drugim riječima kazano, Truhelka je znanje i trud drugih kapitalizirao pod svojim imenom. Međutim, mora se kazati da je Truhelka barem pokušao naučiti osmanski jezik.

Osmanist je onaj tko zna osmanski jezik i može samostalno koristiti osmanske izvore pri pisanju svojih djela odnosno radova. Pisac ovog biobibliografskog djela, emeritus Pelidija, to nije jer do danas nije naučio osmanski jezik, odnosno nije se osposobio da samostalno čita, razumije i koristi osmanska vrela. Istina, on u svojim radovima i monografijama voli se razmetljivo hvalisati kako piše na osnovu neobjavljene arhivske građe koja se nalazi u turskim odnosno osmanskim arhivima u Istanbulu i Ankari.[3] Međutim, u tim istim djelima i radovima može se pročitati da je građu iz tih arhiva, koju je Pelidija koristio, preveo Abdulah Polimac.[4]

Ova dva sveska najnovijeg Pelidijinog djela ne mogu u pogledu znanstvene kvalitete udovoljiti ni najnižim uvjetima. Završni rad ispodprosječnog studenta povijesti na iole ozbiljnijem sveučilištu neuporedivo bolje izgleda nego prva dva sveska ovog “kapitalnog” djela bosanske povijesne osmanistike. Prosto je nevjerojatno srozavanje vrijednosti koje je doživjela titula professor emeritus Univerziteta u Sarajevu. Ja ću ovdje na malom izboru primjera iz neiscrpne riznice Pelidijinih pogrešaka pokazati da oni predstavljaju protuznanstvenu literaturu.

Filip Lastrić, bosanski franjevac, nije se rodio u zaseoku Lastre blizu sela ,,Očevije” nego u zaseoku Lastre blizu sela Oćevije, pa nikako nije mogao biti Filip Lastrić ,,Očevac” nego samo Filip Lastrić Oćevac (cf. Osmanisti, sv. 1, str. 53, 56). Da je Pelidija naučio osnovne stvari iz gramatike osmanskog odnosno perzijskog jezika, znao bi da prvotni naslov Muvekkitovog djela nije glasio „Tarih-i diyari Bosna” nego Tarih-i diyar-i Bosna, pa je, nakon što je arapska imenica diyar izostavljena, ostalo samo Tarih-i Bosna (cf. Osmanisti, sv. 1, str. 65).  Rad Rašida Hajdarovića pod naslovom “Medžmua Mula Mustafe Firakije” objavljen je 1976. godine u časopisu Prilozi za orijentalnu filologiju, sv. 22‒23, str. 301‒314. Ne znam zašto je Pelidija ovom piscu nadjenuo novo ime ,,Mustafa Ferakija”, a autoru rada dao novo prezime ,,Hajdarević” (cf. Osmanisti, sv. 1, str. 82). Isto tako ne znam zašto su Ahmed Hadžinesimović Pruščak, Mustafa Pruščak i Hasan Kafi Pruščak postali ,,Ahmed Hadžinesimović Prušćak”, ,,Mustafa Prušćak” i ,,Hasan Kafi Prušćak” (cf. Osmanisti, sv. 1, str. 52‒53, 92‒97, 103‒104, 119‒120). Pelidija želi pokazati kako čita i na francuskom jeziku, pa u prvom svesku, na str. 108, citira djelo Philippea Geleza ovako: Philippe Gelez, Safvet-beg Bašagić (1870-1934), auxnracines intellectuelles da la penesee nationale chez les muslimans de Bosnie-Herzegovine, Athenes, 2010, pp. 35. Međutim, radi se o čistoj obmani jer na ovom sklepanom citatu jasno se vidi da je Pelidija samo nagađao što je Gelez pisao u ovom svom djelu, odnosno da uopće ne zna francuski jezik. Da je Pelidija prošao barem prve lekcije iz gramatike francuskog jezika, znao bi kako važnu ulogu u njegovu pravopisu imaju dijakritički znakovi. Možda bi naučio i to da Francuzi nisu u svoj pravopis uveli imenicu „musliman” da bi od nje napravili novi oblik množine „les muslimans”. Pelidijino raskošno neznanje francuskog jezika vidi se i po njegovu pisanju da je Tajib Okić na XXII kongresu orijentalista podnio referat na temu ,,Kuellkues documnets inedits concernant les Hamzawites” (cf. Osmanisti, sv. 2, str. 86). O Safvet-begu Bašagiću u Novom beharu nisu pisali „Ivan A. Milićević” i „Ivan A. Miličević” nego samo ovaj prvi, dakle Ivan A. Milićević (cf. Osmanisti, sv. 1, str. 109, 112). Bašagićev rad o begovima Čengićima na njemačkom jeziku nema naslov „Der alteste Ferman der Čengić-Begs” nego Der älteste Ferman der Čengić-Begs (cf. Osmanisti, sv. 1, str. 116). Prijevodom Bašagićevog djela Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine iz pera Hermanna Tauska nije bio nezadovoljan „baron Kutschere” nego baron (Hugo von) Kutschera (cf. Osmanisti, sv. 1, str. 118). Pelidija je svojevremeno predavao povijest Osmanskog Carstva na najmanje tri sveučilišta u Bosni i Hercegovini, ali još uvijek nije samom sebi razjasnio jesu li u Bosni vladali Turci ili Turkmeni. Naime, osmanist koji je prikazao rad Hamdije Kreševljakovića o esnafima i obrtima u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske, a ne turkmenske vlasti (,,Türkmenzeit”) kako piše Pelidija, nije bio „Franz Teschner” nego Franz Taeschner (cf. Osmanisti, sv. 2, str. 31).[5] U prvom svesku časopisa Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, koji je objavljen 1950. godine,  Hazim Šabanović nije pisao o pjesniku koji se zvao ,,Džabi Čelebi” nego o pjesniku po imenu Džari Čelebi, ovaj Džari Čelebi nije sastavio natpis na ,,Kopčića mostu u Užicu” nego na Kasapčića mostu u Užicu, a Franz Babinger nije ocijenio Šabanovićeve radove, objavljene u tom prvom svesku, kao „treffliche Beittrage” nego kao treffliche Beiträge (cf. Osmanisti, sv. 2, str. 54, 58). Avdo Sućeska nije pisao o stanju bosanskih muslimana u Osmanskom Carstvu u časopisu „Çevrentoplum, bilim, yazin ve sanat dergisi” nego u časopisu Çevren: Toplum, Bilim, Yazın ve Sanat Dergisi, a ovaj Sućeskin rad, preveden na engleski jezik, nije objavljen u „International Journal of Turkisch Studies” nego u International Journal of Turkish Studies (cf. Osmanisti, sv. 2, str. 299). Tek treba biti utvrđeno je li Sućeska na Prvom kongresu o društvenoj i ekonomskoj povijesti Turske izlagao na temu „Bosna Paşalığında Ajanlık”, odnosno je li zaista on na njemu govorio o špijunima i tajnim službama u Bosanskom pašaluku budući da ,,ajanlık” na turskom jeziku znači špijunaža. Isto tako treba istražiti kada je ovaj kongres održan (Pelidija navodi da je kongres bio „od 11–13. 07. godine u Ankari”). Na tom kongresu nije se govorilo o temama iz perioda od 1071. do 1912. (,,First International Congrese on the Social and Economic History of Turkey 1071-1912”) nego od 1071. do 1920. godine budući da je kongres bio nazvan First International Congress on the Social and Economic History of Turkey 1071-1920 (cf. Osmanisti, sv. 2, str. 306).

Pelidijino oskudno znanje iz osmanistike, ili bolje rečeno, neznanje prožeto odsustvom osjećaja za znanstvenu akribiju, jasno se može vidjeti na ovom izvodu iz prvog sveska, str. 96‒97, u kojem pogreške slijede jedna za drugom. O Hasanu Kafiji Pruščaku (umro 1615. ili 1616.) Pelidija piše i ove rečenice:

,,Po djelu Temelji mudrosti o uređenju svijeta još je za života stekao veliki ugled i priznanja, postao priznat i van granica Carstva. Francuski orijentalista Gracin de Tassy preveo je ovo djelo na francuski jezik 1824. godine. O navedenoj studiji piše i poznati mađarski osmanista Imre Karačon (Karacskon). Na njemačkom jeziku Pruščakovo djelo predstavio je Karl Brokleman (Carl Brockelmann). On ga je 1898. godine uvrstio u svoju Historiju arapske književnosti (Geschichten der Arabischen Literatur), a 1911. godine i Lajoš Taloci (Lajos Thalloczi). Posebno je to učionio poznati njemački orijentalist i osmanist Franc Babinger. On je Hasana Kafija Pruščaka uvrstio u svoju knjigu o osmanskim historičarima i njihovim djelima (Die Geschichsstechrieber der Osmanen und ihre Weke) 1927. godine.”[6]

Francuski orijentalist „Gracin de Tassy” zvao se Garcin de Tassy, a mađarski osmanist „Karacskon” zapravo je Karácson (Imre Karácson). Carl Brockelmann zaista je napisao djelo „Historija arapske književnosti”, ali ono nema naslov na njemačkom jeziku „Geschichten der Arabischen Literatur” nego Geschichte der arabischen Litteratur (ako bi se Pelidijin naslov preveo, on bi glasio Priče arapske književnosti). Čitatelj mora sam naći gdje je „Lajos Thalloczi” (recte: Lajos Thallóczi odnosno Lajos Thallóczy ) pisao o ovom Pruščakovom djelu. Franz Babinger zaista je pisao o Pruščakovom djelu Temelji mudrosti, ali ne u „Die Geschichsstechrieber der Osmanen und ihre Weke” nego u svom djelu Die Geschichtsschreiber der Osmanen und ihre Werke.

Vrhunac Pelidijinog javašluka predstavlja činjenica da se on u djelu, koje bi trebalo biti znanstveno, poziva na google (sic!) odnosno na Wikipediju, slobodnu enciklopediju u čijim člancima jedni podaci mogu zanoćiti, a sasvim drugi osvanuti (cf. Osmanisti, sv. 1, str. 83‒84, 87, 128‒129; sv. 2, str. 229). Pelidiji nije strano ni izmišljanje radova, pa tako u prvom svesku, na str. 16, bilj. 10, upućuje na nepostojeći rad turskog povjesničara Mehmeda Tayyiba Gökbilgina.[7] Posebnu pojavu u ova dva sveska predstavljaju podnožne bilješke. Naime, one uopće nisu zaključene točkom, nego su ostale otvorene, pa kada se čitaju, dobije se dojam da kroz znanstveni aparat ovog djela puše nesnošljiv propuh.

Ovo djelo, usuđujem se predviđati, neće ostati upamćeno samo po bezbrojnim pogreškama i naopakim kriterijima po kojima je Pelidija određivao tko je osmanist, nego i po neukusu i neučtivosti koje izbijaju na njegovim stranicama. Pelidija je, naime, sebi dopustio slobodu da ponekad u tekstu oslovljava bosanske osmaniste samo po njihovim vlastitim imenima. Primjerice, pišući o odnosu Kreševljakovića prema Sejfudinu Kemuri, Pelidija navodi da „pored sveg uvažavanja i poštovanja koje je prema Sejfudinu pokazivao, mladi Hamdija mu je osporavao jednostrani pristup” (cf. Osmanisti, sv. 2, str. 30).

Pelidija i u ovom djelu nastavlja sa samohvalisanjem, odnosno s obmanjivanjem svojim navodnim  korištenjem neobjavljenih i objavljenih povijesnih izvora. U predgovoru drugom svesku, str. 14, on piše i ovu rečenicu: „U toku pisanja koristio sam neobjavljene i objavljene izvore, kao i relevantnu literaturu u cilju što potpunijih informacija i preglednosti.” Taslidža u svom prikazu veliča Pelidiju navodeći kako on svakom autoru odnosno autorici „pristupa individualno, a zatim, uz korištenje brojnih objavljenih i neobjavljenih izvora, kao i relevantne literature, vrlo stručno i objektivno sagledava cjelokupni stvaralački opus”. Pozorno sam pročitao oba sveska, odnosno bibliografije u njima. U prvom svesku nisu korišteni nikakvi neobjavljeni povijesni izvori. Većina Pelidijinih tobožnjih izvora zapravo su izvori koje su objavili drugi, odnosno riječ je o izvornim znanstvenim radovima koje su napisali drugi autori na osnovu neobjavljenih dokumenata, a Pelidija ih je samo naveo u tekstu, a zatim ih ponovno pobrojao u bibliografiji. U drugom svesku spomenuti su mnogi objavljeni izvori koje su obradili predstavljeni autori, ali kao i u prvom svesku, ti su izvori samo navedeni, ali ne i korišteni. Istina, mora se kazati da je Pelidija pri pisanju drugog sveska uložio krupan istraživački napor i uporabio četiri neobjavljena izvora. Radi se o dosjeu Seida Traljića u Arhivu Sveučilišta u Zadru, referatu o izboru Radovana Samardžića u članstvo Akademije nauka i  umjetnosti Bosne i Hercegovine, kao i o referatima o izboru Avde Sućeske za izvanrednog, odnosno redovitog člana ove akademije.[8]

Zilić u svom prikazu navodi da „osim namjene široj zainteresiranoj publici, obje knjige mogu poslužiti kao literatura studentima”. Taslidža također daje preporuku za uporabu Pelidijinog djela u nastavi navodeći da „će ovo djelo koristiti studentima, jer će ubuduće nastava posvećena bosanskohercegovačkoj historiografiji osmanskog perioda zasigurno biti na znatno višem nivou”. Bešlija ide korak dalje, pa navodi kako je Pelidija obradovao „i studente dodiplomskog i postdiplomskog studija iz historije u Bosni i Hercegovini i regiji za koje će knjiga biti svojvrsni udžbenik za historiografiju osmanskog perioda”.[9] Ovo Pelidijino djelo zaista treba koristiti u nastavi studentima, ali samo kao ogledni primjer kako ne smije pisati jedan znanstvenik. Do izlaska ovih dvaju svezaka Pelidijinog djela držao sam monografiju Izeta Šabotića, Agrarne prilike u Bosanskom ejaletu (1839.-1878.), Tuzla, 2013, za ubjedljivo najgore djelo bosanske povijesne osmanistike.[10] Ne čekajući izlazak trećeg sveska, mogu ustvrditi da sada ovo mjesto pripada Pelidijinom djelu Osmanisti Bosne i Hercegovine.

Pelidija je u prva dva sveska ovog svog djela samo prepričao ono što su ranije drugi napisali o bosanskim povijesnim piscima i povijesnim spisateljicama, povjesničarima i povjesničarkama, odnosno o osmanistima i osmanisticama. U njima nema ničega novog, a kamoli čega od kapitalnog značenja za bosansku povijesnu osmanistiku. Djela o znanstvenim postignućima značajnih imena bosanske povijesne osmanistike treba pisati. Međutim, ona ne trebaju imati za cilj samo ponavljanje već poznatih biografskih podataka o njima i puko nabrajanje njihovih radova, kao što to čini Pelidija. A tko se želi baviti ovom tematikom treba prije svega sam sa sobom razjasniti što je i tko je osmanist. Također treba ispuniti i glavni preduvjet za ovaj posao, a to je poznavanje osmanskog jezika. Samo onaj tko zna osmanski jezik, odnosno može čitati osmanske izvore, može valjano vrednovati djela drugih osmanista i osmanistica. Pelidija taj posao ne može uraditi. Samo zahvaljujući svojim političkim vezama Pelidija je devedesetih godina 20. stoljeća ušao na velika vrata u bosansku povijesnu osmanistiku,[11] da bi početkom 21. stoljeća postao njezinim gotovo neograničenim gospodarom.[12] Ali to nije ono što je najgore. Najgore je to što nitko od bosanskih osmanista i osmanistica ne želi Pelidiji pokazati put kako bi on mogao jednom konačno iz nje izići. Njihova šutnja znači odobravanje Pelidijinog razaranja ugleda bosanske osmanistike. A nakladnik koji je ova dva sveska objavio, recenzenti koji su ih pozitivno ocijenili, glavni urednici časopisa koji su hvalospjevne prikaze o njima objavili, kao i oni koji su ova dva sveska promovirali, Pelidiji izravno pomažu u tom poslu.  

Nedim Zahirović


[1] Enes Pelidija, Osmanisti Bosne i Hercegovine do kraja 20. stoljeća – biografski i bibliografski podaci, sv. 1, Mostar, Federalno ministarstvo obrazovanja i znanosti, 2019, str. 237, ISBN 978-9958-11-152-5; Osmanisti Bosne i Hercegovine do početka 21. stoljeća – biografski i bibliografski podaci, sv. 2, Mostar, Federalno ministarstvo obrazovanja i znanosti, 2021, str. 469, ISBN 978-9958-11-159-4. Pelidija je najavio i skori izlazak trećeg sveska v. Osmanisti, sv. 2, str. 13.

[2] Sedad Bešlija je prikazao prvi svezak u časopisu Historijska traganja 19 (2020), str. 451‒453. Sait Š. Šabotić je napisao kratak osvrt na prvi svezak koji je pod naslovom “Nauka i posvećeni naučnik ne prepuštaju zaboravu” objavljen u časopisu Hercegovina 18 (2019), str. 383‒387. Oba sveska prikazao je Faruk Taslidža u časopisu Prilozi za orijentalnu filologiju 70 (2021), str. 256‒257, a Adis Zilić u časopisu Prilozi 50 (2021), str. 402‒408.   

[3] Cf. Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699‒1718, Sarajevo, 1989, str. 9‒10, 22, bilj. 38; Banjalučki boj iz 1737. Uzroci i posljedice, Sarajevo, 2003, str. 21, bilj. 11.   

[4] Radi se o arhivskoj građi koju su istraživali, odnosno kopirali bosanskohercegovački osmanisti poslije Drugog svjetskog rata u turskim arhivima. Fotokopije su bile pohranjene u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a Akademija je angažirala Abdulaha Polimca da prevodi tu građu. Koliko mi je poznato, danas fotokopirana građa i Polimčevi prijevodi nalaze se u Orijentalnom institutu u Sarajevu. O Abdulahu Polimcu (1912.‒1984.) v. Mahmud Kraljić (recte: Traljić), “Abdulah Polimac”,  Anali Gazi Husrev-begove biblioteke 11-12 (1985), str. 335‒336.

[5] Pelidija je i ranije brkao Turke s Turkmenima cf. Banjalučki, str. 235, bilj. 70.

[6] ,,učionio” stoji u izvornom tekstu.

[7] Za bibliografiju M. Tayyiba Gökbilgina v. Mahmut H. Şakiroğlu, Büyük Bir Kaybımız: Prof. M. Tayyib Gökbilgin 1907-1981, Belleten 45 (1981), str. 551‒572.

[8] Pelidija, Osmanisti, sv. 2, str. 381.

[9] Bešlijin prikaz, str. 452; ,,svojvrsni” stoji u izvornom tekstu.

[10] O ovoj  monografiji pisao sam u časopisu Scrinia Slavonica 16 (2016), 442–443.

[11] Pelidija je početkom devedesetih godina 20. stoljeća bio jedno vrijeme glasnogovornik Stranke demokratske akcije v.  Sefer Halilović, Lukava strategija, 3. izdanje, Sarajevo, 1998, str. 82; Fikret Muslimović, Argumenti i sjećanja o ratu, Knjiga 1: 1990.-1993., Sarajevo, 2006, str. 110. Da je Pelidija i danas utjecajan u političkim krugovima, govori činjenica da je nakladnik ovoga njegova djela Federalno ministarstvo obrazovanja i znanosti.

[12] Pelidija je u drugoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća započeo svoj osvajački pohod na bosanskohercegovačka sveučilišta. Koliko mi je poznato, jedno vrijeme predavao je povijest Osmanskog Carstva na sveučilištima u Sarajevu, Tuzli i Mostaru, pa je tako gotovo u cijelosti povijesnu osmanistiku u Bosni i Hercegovini stavio pod svoju kontrolu. Činjenica da netko u Bosni i Hercegovini istovremeno predaje na dva, tri ili više sveučilišta ne znači da se radi o osobi izuzetnih znanstvenih i pedagoških sposobnosti nego treba biti promatrana isključivo kao plod, odnosno kao vidljiva manifestacija akademske korupcije. Pelidija je, bez sumnje, svojevremeno bio jedan od njezinih najblistavijih izdanaka.


Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr


Odgovori