Izložba: Jurica Pušenjak – Heroji
6.-10.4.2022.
Galerija Bačva, Dom HDLU (Meštrovićev paviljon), Zagreb
„Baviti se Drugim svjetskim ratom danas i kod nas izuzetno je zahtjevno. Oslobođenje u ratu najprije je romantizirano i korišteno kao poluga socijalističkog državnog uređenja, pri čemu se (s pravom) isticala uloga Komunističke partije Jugoslavije. Zbog toga je Oslobođenje postalo vezano uz socijalističko državno uređenje i, potom, relativizirano njegovim padom. Samim time relativiziran je i antifašizam, a daljnje posljedice toga ne moram vam crtati.
U takvom društvenom kontekstu još mladi slikar Jurica Pušenjak, početkom drugog desetljeća 21. stoljeća, počinje stvarati svoj Spomenik herojima NOB-a, hibridni rad, to jest slikarski objekt. Na njemu je 1315 portreta nositelja Ordena narodnog heroja Jugoslavije, prema podacima iz Zbornika narodnih heroja Jugoslavije, i to njegova trećeg, cjelovitog izdanja iz 1982. Naličje Spomenika posve je crno. To je boja koja asocira na tragičan završetak brojnih narodnih heroja tijekom rata, na njihovu sudbinu u kasnijem društvu, kada su prepušteni zaboravu i kada su se uklanjale njihove biste iz javnih prostora i brisala njihova imena iz institucija. Boja koja, između ostaloga, asocira na fašizam.
Međutim, crna je i boja zemlje koju su partizani gazili i oslobađali (kako uvijek ističe sam umjetnik) i boja ponovnog rađanja. Boja plodne zemlje iz koje niču nove klice i boja scene s početka Odiseje u svemiru 2001., gdje označava postanak svemira. Pušenjakov Spomenik dignuo je narodne heroje iz zemlje i zaborava, a nadam se i da je on miljokaz na putu njihove revalorizacije, na putu antifašističke borbe koji su nam oni pokazali, borbe koja, očito, još uvijek traje.
Brojna šarena lica ovog djela stvaraju popartistički dojam. I Narodnooslobodilačka borba imala je fazu prolaska kroz kičizirane, uglavnom propagandne, interpretacije, najčešće u filmu. Upravo takvi filmovi, poput Bitke na Neretvi, bili su inspiracija Pušenjaku za ovaj rad. Netko pametan primijetit će ponosno da je zato njegov koncept tek „simulacija simulacije“. Ipak, ja nisam ni približno tako pametan. Šareni spektakl daleke nam borbe i mrak u koji je borba kasnije zapala (i iz kojega se prvobitno rodila, i iz kojega će se ponovno roditi) dvije su jednakovrijedne strane ovog djela. One ukazuju na dualnost sjećanja i na podijeljenost čovjeka i društva koje čovjek stvara.
Postoji razlog zbog kojega društvo odlučuje idealizirati ili demonizirati određene povijesne ličnosti ili događaje. Kolektivna imaginacija ono je što neku zajednicu čini stabilnijom (daje joj zajedničke vrijednosti), ali i podložnijom manipulaciji. Zato je potrebno neprestano podrivati mit o potrebi neke stabilnosti. Postavljati dinamit u pukotine betonskog zdanja vladajuće ideologije. To je značilo, u jednom trenutku, odbaciti patetične i kičaste filmske spektakle poput Kozare, Neretve ili Sutjeske i pretpostaviti im snažnu ratnu prozu (recimo, meni omiljenog Vitomila Zupana). Ali, to znači i posegnuti ponovno za njihovim kičem u trenutku kada on može postati oružje otpora sistemu. Jer ništa, pa ni društvo, ne može živjeti u stagnaciji, nego samo u promjeni i nadilaženju vlastitih ograničenja kroz promjenu. Vizija transformacije društva koju nudi ovaj rad je ciklična, što ističe dvostruka simbolika crne kao boje smrti i rađanja.
Krleža je znao govoriti (o čemu imamo svjedočanstvo u Matvejevićevim Razgovorima) kako ni jedan spomenik ne treba biti postavljen ako barem dvaput neće biti srušen. Jer ideje koje zaista vrijede opasne su za status quo i za vladare nekog društva. No, nije potrebno biti jako pametan ni hrabar za rušenje spomenika – oni se s lakoćom ruše već tisućljećima. Za podići spomenik, a posebice za podići stari spomenik iznova, potrebno je barem malo herojske inspiracije. Možda su Juricu Pušenjaka vodili duhovi partizana dok je slikao ovaj rad, a svakako mu je ohrabrenje bio i stih Davida Bowiea: „We can be heroes, just for one day.“”
Feđa Gavrilović
BIOGRAFIJA UMJETNIKA:
Jurica Pušenjak rođen je 1996. godine u Zagrebu. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, 2015. godine upisuje slikarski odsjek na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2020. diplomirao je na slikarskom odsjeku u klasi Zoltana Novaka s nagradom Akademskog vijeća ALU za najboljeg diplomanta u akad. god. 2019./2020. Tijekom studija dobio je nekoliko priznanja za svoj rad. Od 2018. djeluje kroz niz skupnih izložbi od kojih se ističu „Erste fragmenti 16“, u Laubi, 5. bijenale slikarstva te 6. bijenale slikarstva, u Domu HDLU, izlaganje i koautorstvo na izložbi „Tartagline police“ u Galeriji Forum te izložba „Oni odlaze“ u Gliptoteci HAZU. U sklopu “6. bijenalu slikarstva” osvaja Nagradu Vladimir Dodig Trokut, Iva Vraneković – umjetnici umjetniku. Član je HDLU.
Radno vrijeme izložbe:
srijeda – petak 11 do 19h
subota i nedjelja 10 do 18h,
ponedjeljkom, utorkom i praznikom zatvoreno.
Izložba ostaje otvorena do 10.4.2022.
Izvor: