Nije dovoljno navesti izvor i jedan dio rečenica citirati, a drugi gotovo u potpunosti preuzeti bez citiranja ili parafraziranja
Riječi su to koje se često upućuju učenicima, studentima i autorima tekstova (kao u priručniku “Uvod u studij povijesti”), ali na to mogu upozoriti i sami studenti prilikom čitanja historiografskih radova, kao u sljedećem slučaju na koji su nas uputili s molbom da ga objavimo. Dovoljno je usporediti ova dva teksta u prilogu, čiji su naslovi navedeni na kraju, u zagradama.
1) Primjer problematičnih odlomaka iz kasnijeg teksta koji navodi, citira i preuzima raniji tekst
Na temelju ideja francuske revolucije, povijesnog iskustva hrvatskoga naroda i suvremenih potreba, pravaški ideolozi Ante Starčević i Eugen Kvaternik (1825.-1871.) izgradili su političku ideologiju pravaštva, monolitan sustav mišljenja i vrednovanja svih bitnih područja ljudskog života. Njihova je ideologija imala zadaću ubrzati proces konstituiranja i integracije moderne hrvatske nacije, a taj je proces trebao završiti u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi.
Taj ideal buduće samostalne hrvatske države bio je pravašima apsolutni kriterij za vrednovanje svega što se dešavalo u prošlosti, onoga što se događa u sadašnjosti i onoga što bi se trebalo dogoditi u budućnosti. Interpretacija hrvatske povijesti koju je Starčević iznio u svom nauku bila je osnovica njegovog idejnog sustava, odnosno pravaškog učenja o pravu hrvatskog naroda na samostalnost izvan Habsburške Monarhije. Teza od koje polaze pravaši jest sljedeća: „stvarnost Hrvatske u Habsburškoj monarhiji predstavlja apsolutno zlo, posve neodrživo stanje, a sramotna sadašnjost se uspoređuje sa slavnom prošlošću i slobodnom i sretnom budućnošću s ciljem da u pripadnika hrvatske inteligencije izazovu želju za odbacivanjem sadašnjeg stanja. Zato su Starčević i Kvaternik izgradili cjelovit sustav mišljenja koji obuhvaća povijesnu interpretaciju, političku doktrinu, životnu filozofiju, načine transformacije društva pa čak i stil kojim će oblikovati svoju ideološku propagandu.“[1] Također, prema Nemecu, u politici pravaši su ikonoklasti i revizionisti: negiraju tradiciju i stvaraju produktivnu kritičku napetost, iznimno važnu za dinamiziranje odnosa na političkoj sceni. Oni stvaraju arenu u kojoj su se bespoštedno suprotstavljaju mišljenja, stavovi i koncepcije. Pravaši ruše autoritete i nemaju milosti prema nacionalnim veličinama. Reinterpretacijom hrvatske povijesti oni ruše mit o Nikoli Šubiću Zrinskom, branitelju Sigeta, ali i novostvoreni mit bana Josipa Jelačića, prikazavši ih kao sluge režima i Austrije.[2]
(…)
Eugen Kumičić piše u svom djelu da Petar Zrinski nije imao dobro mišljenje o svome pradjedu Nikoli Šubiću Zrinskom, slavnom branitelju Sigeta, pri čemu ponavlja poznatu pravašku tezu da bi bilo bolje po Hrvatsku da je Zrinski branio gradove na Uni, tj. da je branio Hrvatsku, umjesto što je u mađarskom Sigetu zaustavljao tursku silu koja je išla na Beč.[3]
(Željko Karaula, “Nikola Šubić Zrinski u pravaškoj ideologiji 19. stoljeća”, 2018)
2) Istovjetni odlomci u ranijem, izvornom tekstu iz kojeg se navodi, citira i preuzima
Na temelju ideja francuske revolucije, povijesnog iskustva hrvatskoga naroda i suvremenih potreba, pravaški ideolozi Ante Starčević i Eugen Kvaternik izgradili su »obuhvatni program« (Matoš): zatvoren, monolitan sustav mišljenja i vrednovanja svih bitnih područja ljudskog života. Njihova je ideologija imala zadaću ubrzati proces konstituiranja i integracije moderne hrvatske nacije, a taj je proces trebao završiti jedino u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi. I upravo je taj ideal buduće samostalne hrvatske države bio pravašima apsolutni kriterij za vrednovanje svega što se dešavalo u prošlosti, onoga što se događa u sadašnjosti i onoga što bi se trebalo dogoditi u budućnosti.
Teza od koje polaze pravaši jest sljedeća: stvarnost Hrvatske u Habsburškoj monarhiji predstavlja apsolutno zlo, posve neodrživo stanje, a sramotna sadašnjost se uspoređuje sa slavnom prošlošću i slobodnom i sretnom budućnošću s ciljem da u pripadnika hrvatske inteligencije izazovu želju za odbacivanjem sadašnjeg stanja. Zato su Starčević i Kvaternik izgradili cjelovit sustav mišljenja koji obuhvaća povijesnu interpretaciju, političku doktrinu, životnu filozofiju, načine transformacije društva pa čak i stil kojim će oblikovati svoju ideološku propagandu.
(…)
Kao i u politici, pravaši su i u književnosti ikonoklasti i revizionisti: negiraju tradiciju i stvaraju produktivnu kritičku napetost, iznimno važnu za dinamiziranje odnosa na našoj literarnoj sceni. Oni su prvi razorili šenoinsku idilu i na području kulturnog i književnog života stvorili arenu u kojoj su se bespoštedno suprotstavljala mišljenja, stavovi i koncepcije. Pravaši ruše autoritete i nemaju milosti prema nacionalnim veličinama. Kao što su reinterpretacijom hrvatske povijesti srušili mit Nikole Šubića Zrinskog, branitelja Sigeta, ali i novostvoreni mit bana Jelačića, prikazavši ih kao sluge režima i Austrije, tako su i u književnosti rušili kanone i uvriježene vrijednosti.
(…)
O svome pradjedu Nikoli Šubiću Zrinskom, slavnom branitelju Sigeta, Petar nema dobro mišljenje i ponavlja poznatu pravašku tezu da bi bilo bolje po Hrvatsku da je Zrinski branio gradove na Uni, tj. da je branio Hrvatsku, umjesto što je u mađarskom Sigetu zaustavljao tursku silu koja je išla na Beč.
(Krešimir Nemec, “Pravaštvo i hrvatska književnost”, 2008)
[1] Krešimir, NEMEC, Pravaštvo i hrvatska književnost, Anagram [elektronička biblioteka]. Vidi na: http://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=59&naslov=pravastvo-i-hrvatska-knjizevnost
[2] NEMEC, isto.
[3] GROSS, Izvorno pravaštvo, n. dj., 653. [Te napomene nema u Gross na spomenutom mjestu, ali ima kod Nemeca koji se ovoga puta ne navodi.]