Tina Filipović – prikaz knjige – Lydia Sklevicky, “Žene i moć: povijesna geneza jednog interesa”, 2020.
Lydia Sklevicky, Žene i moć: povijesna geneza jednog interesa, ur. Andrea Feldman i Marijana Kardum, Institut za etnologiju i folkloristiku i Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2020, 279 str.
Ova knjiga, objavljena 2020. godine u suradnji Instituta za etnologiju i folkloristiku i Hrvatske sveučilišne naklade, svojevrsni je hommage svestranoj, produktivnoj i po mnogočemu avangardnoj hrvatskoj intelektualki i feministkinji čiji je život i rad u drugoj polovici 20. stoljeća zadužio akademsku generaciju, kao i mnoge generacije nakon njezine prerane smrti. U njoj su objedinjeni akademski radovi Lydije Sklevicky (1952-1990), točnije, njezin cjeloviti magistarski rad Žene i moć. Povijesna geneza jednog interesa, obranjen 1984. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i završni dio nedovršenog doktorskog rada, prethodno objavljenog 1996. godine u knjizi Konji, žene, ratovi u izdanju Ženske infoteke. Svrha objavljivanja Sklevickynih radova bila je reaktualizirati autoričina kritička promišljanja i interpretativno-analitičke mehanizme korištene u proučavanju povijesti ženskog pokreta na prostoru Jugoslavije. Takav je cjeloviti presjek autoričinih promišljanja i zaključaka o organiziranom djelovanju žena i njihovoj emancipaciji zapravo pokušaj prizivanja (ponovnog) otkrivanja povijesti žena u suvremenoj znanstvenoj produkciji na način na koji je to Sklevicky i činila – pronicljivo i sistematično.
Hrvatska sociologinja, antropologinja, etnologinja i povjesničarka Lydija Sklevicky utemeljila je povijest žena kao istraživački predmet na ovim prostorima. Kao suradnica Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, u svojim je interdisciplinarnim znanstvenim i stručnim radovima tragala za odgovorima o prvim pojavama feminizma, procesu političke, ali i kulturne emancipacije žena, kao i o utjecaju organiziranog djelovanja žena u politici i društvu, osobito o ulozi i aktivnostima Antifašističke fronte žena u Jugoslaviji. Njezino je javno djelovanje u samome vrhu novog feminističkog vala u Jugoslaviji krajem 1970-ih i 1980-ih doprinijelo rađanju odvažne istraživačke perspektive koja je nanovo otvorila problematiku naizgled riješenog „ženskog pitanja“. Sklevicky se proučavanjem položaja i utjecaja žena u društvu kroz prizmu kontinuiteta, obradivši i doprinose građanskog ženskog pokreta uz one proleterskog pokreta, odmaknula od službenih postulata jugoslavenske historiografije. Svoju je intelektualnu kvalitetu dokazala sljedećim odmakom – onim od dominantne ideološke matrice prema kojoj je ženski pokret realizirao vlastite težnje formiranjem i djelovanjem AFŽ-a, upustivši se u detaljniju analizu granica ženskog organiziranog djelovanja, uvjetovanih dominacijom Komunističke partije i okvirima patrijarhalnog sustava moći.
Knjiga Žene i moć. Povijesna geneza jednog interesa u prvom redu adresira problematiku organiziranog djelovanja žena za vrijeme Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. U njoj je dominantno pitanje odnosa između proklamiranih ženskih ideala i zahtjeva te povijesno-političkog konteksta uvjetovanog ratnom zbiljom, političkom afirmacijom Narodnooslobodilačkog pokreta i izgradnjom sustava narodne vlasti. Sklevicky je kroz navođenje ključnih arhivskih primjera dinamično i transparentno ukazala na antagonizme između procesa političke i kulturne emancipacije žena te realne političke moći i utjecaja u jugoslavenskome društvu. Ulogu i djelovanje AFŽ-a nije preispitala samo kroz stvaranje, razvoj, djelovanje i diskurs samostalne organizacije žena, već i u odnosu prema drugim društvenim faktorima, ujedno i polugama državne moći – Komunističkoj partiji, Narodnom frontu i Narodnooslobodilačkoj vojsci. Potrebu za redefiniranjem povijesne uloge AFŽ-a Sklevicky je prepoznala u nedovoljno artikuliranoj povijesti ženske organizacije u radovima koji se bave političkom poviješću, osobito poviješću društveno-političkih organizacija u Jugoslaviji. U njima je djelovanje AFŽ-a najčešće provučeno kroz optiku potpune uklopljenosti u totalitarni sustav masovnih organizacija i samim time snažno obilježeno dominacijom Komunističke partije u donošenju raznih odluka. Autoricu pak zanimaju detalji na putu političke i kulturne emancipacije žena, kao i razne kontradiktornosti koje uz kritičko razumijevanje njihove pojavnosti upotpunjuju shvaćanje najvažnijih tokova ženskog pokreta u Jugoslaviji.
Izvore koje je Sklevicky obradila dio su arhivskog gradiva AFŽ-a Hrvatske i lista njegovog Glavnog odbora Žena u borbi. Literatura koju je koristila dominantno je historiografske provenijencije, uz bogatu nadopunu radovima iz područja sociologije i antropologije u svrhu oplemenjivanja historiografskih zaključaka „sintetskih pretenzija“ (str. 18). Metodologiju karakterizira interdisciplinarni pristup u istraživanju društvene povijesti žena koji se oslanja na komunikacijski istraživački model u analizi arhivskih izvora i metodama interpretacija. Kako naglašava Sklevicky, arhivski zapis zaslužuje biti analiziran kao zapis komunikacijskih procesa koji svjedoči o odnosu različitih povijesnih subjekata, time i znanstvenika, spram sustava moći i aktualnog javnog diskursa. U radu s izvorima isprepliću se kritičko-informativni i reprezentativni diskurs, kako bi pritom kombinacija historiografskog, sociološkog i kulturno-antropološkog metodološkog pristupa izašla kao pobjednik u „igri iskrivljenih ogledala“ (str. 182-185). Unatoč višedimenzionalnosti autoričina pristupa, knjigu odlikuje jasnoća i dinamičan stil pisanja te praktičnost i jednostavnost u potkrjepljivanju teza relevantnim arhivskim primjerima. Namijenjena je široj akademskoj publici, kako znanstvenicima, tako i studentima zainteresiranima za rodnu povijest, povijest društvenih pokreta, kao i masovnih organizacija u socijalizmu. Naprasni završetak knjige na istome mjestu gdje završava Lydijin rukopis doktorskog rada, bez pokušaja naknadne interpretacije, može izazvati minornu začuđenost čitatelja, no može se shvatiti i kao poziv na promišljanje i dovršavanje autoričinog misaonog projekta.
Knjiga je strukturno podijeljena na četiri glavna poglavlja koja su, uz uvod i kratki pogovor, urednički vrlo dobro strukturirana jer prate sazrijevanje autoričinih znanstvenih spoznaja. Prva tri poglavlja (str. 25-167) sadržaj su Lydijinog magistarskog rada i kronološki nas vode kroz povijest organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji, obrađuju funkcionalnu, strukturnu i organizacijsku problematiku AFŽ-a, odnos AFŽ-a s drugim društvenim strukturama i otvaraju raspravu o dimenzijama kulturnih promjena s kojima su se žene uhvatile u koštac tijekom NOP-a i konsolidacije narodne vlasti. U četvrtom je poglavlju (str. 171-276) prenesen završni dio Lydijinog doktorskog rada u kojemu pronalazimo autoričinu kritiku nevidljivosti žena kao povijesnog subjekta u znanosti, pozicioniranje i tipologiju ženskih pokreta u modernome razdoblju, grupni portret žena u Jugoslaviji od 1920-ih do sredine 1950-ih u odnosu na rad, obrazovanje, socijalni status i demografska kretanja, te u konačnici i analizu važnih strukturnih promjena u radu AFŽ-a između 1945. i 1953. godine, kada organizacija prestaje s radom.
U Uvodu (str. 17-23) su predstavljene glavne autoričine hipoteze istraživanja, fundus analiziranog arhivskog materijala i pristupi koji su korišteni u radu, uz poseban osvrt na karakteristike emancipatorskog potencijala javnog i organiziranog djelovanja žena.
Prvo poglavlje Karakteristike organiziranog djelovanja žena (str. 25-52) donosi prikaz izlaska žena na povijesnu pozornicu koji je s razvojem kapitalizma u jugoslavenskim zemljama započeo u drugoj polovici 19. stoljeća. Sklevicky podastire kronologiju stvaranja ženskog pokreta u razdoblju prije i nakon Prvog svjetskog rata koju uz pomoć domaće i inozemne literature smješta u odgovarajući svjetski vremensko-povijesni kontekst. Sadržajno detektira prve korake građanskih žena pri „stvaranju nove samosvijesti žena“ (str. 28) kroz uspostavu prvih ženskih organizacija, organiziranje obrazovanja i opismenjavanja žena, humanitarne djelatnosti te socijalne i zdravstvene zaštite namijenjene deprivilegiranim društvenim skupinama. U nastavku prati razvoj građanskog ženskog pokreta i organiziranog djelovanja žena unutar radničkog pokreta, nastojeći što jasnije ukazati na sličnosti i razlike ove dvije orijentacije u pristupima emancipaciji žena. Sklevicky ističe ključne karakteristike građanskog i komunističkog ženskog pokreta, pri čemu navodi i povijesni status političke neutralnosti građanskih žena koji je, promatran optikom socijalističke literature, postao jedan od glavnih izvora antagonizama prema građanskom feminizmu. Poglavlje završava kritičkim osvrtom na literaturu o ženskome pokretu. U njemu autorica upozorava na ideologiju kao prevladavajući agens u proučavanju procesa emancipacije i položaja žena u Jugoslaviji koji nije vidljiv samo u radovima Jovanke Kecman, Bose Cvetić i Čedomira Popova, već i u sustavu arhiviranja gradiva nekadašnjeg IHRPH-a, smatrajući takvu vrstu isključivog odnosa prema povijesnom nasljeđu građanskih ženskih organizacija u Jugoslaviji diskriminatornim. Zaključuje da se „nedovoljno utemeljenim znanstvenim analizama negira značaj njihovog rada, iza kojeg su često stajali najviši životni ulozi“ (str. 50), i da u povijesnim istraživanjima ženskog pitanja znanstvenike čeka još mnogo posla.
U drugom poglavlju – Organizirana djelatnost žena Hrvatske u razdoblju od 1941. do 1945. (str. 53-116) središnje mjesto zauzima prikaz nastanka i razvoja samostalne borbene i političke ženske organizacije – AFŽ-a. Sklevicky najprije donosi pregled najvažnijih dokumenata i podataka o radu AFŽ-a Hrvatske i Jugoslavije te o sudjelovanju žena u NOP-u. U nastavku analizira strukturu, ciljeve i zadatke AFŽ-a, kao i položaj AFŽ-a u odnosu na organizacijsko okruženje tijekom rata – Komunističku partiju, narodnu vlast i Narodnooslobodilačku vojsku. Osvrće se na ratnu svakodnevicu koja primarno okuplja žene oko općeg interesa, odnosno, oslobađanja zemlje, čime emancipatorska funkcija organiziranog djelovanja žena tijekom prvih ratnih godina pada u drugi plan. Detektirala je i dvije faze djelovanja AFŽ-a, a crtu razgraničenja između autonomnog i integrativnog modela organizacije prepoznala je u Direktivnom pismu CK KPJ iz siječnja 1944. kojim je izvršena reorganizacija AFŽ-a na osnovama izravnog uključivanja žena u redove JNOF-a i pripremama žena za poslijeratnu obnovu te izgradnju nove države. Sklevicky u procesu reorganizacije prepoznaje elemente obnavljanja partijske kontrole nad organizacijom žena i jačanje partijskog autoriteta u usmjeravanju rada AFŽ-a. Žene su se, primjerice, suočavale s optužbama za tzv. feminističko skretanje ukoliko je njihovo djelovanje prelazilo okvire partijskih interesa, kao i sa slabim uključivanjem u rad Narodnooslobodilačkih odbora. Time se gubio institucionalni prostor za kulturnu emancipaciju žena, kojom se autorica bavila u sljedećem poglavlju, onemogućavajući time „ukorjenjivanje antipatrijarhalnih zasada revolucije u tkivo budućnosti“ (str. 106).
Treće poglavlje – Dimenzije procesa kulturne promjene (str. 117-165) preispituje uspjehe integracije žena na ravnopravnim osnovama najprije u NOB-u, a zatim i u borbi za društvenu promjenu i konsolidaciju novih društvenih obrazaca. Analiza uklapanja emancipatorskih vrijednosti organiziranog djelovanja žena u projekt socijalističke revolucije kao projekt ukidanja klasnih antagonizama i svih oblika diskriminacije, ukazuje na proces reinterpretacije tradicijskih obrazaca koji karakterizira takvu kulturnu promjenu. U pet je tematskih potpoglavlja izložena problematika vezana uz preduvjete i ostvarivanje rodne jednakosti, poput sukoba između prirodne podjele rada i socijalne revolucije, uz jasno naznačen spektar prepreka kulturnoj emancipaciji žena. Sudjelovanje žena u NOP-u ovdje je istaknuto kao zbivanje koje je suštinski omogućilo izdvajanje žena iz njihovog tradicionalnog okruženja i koje je putem platforme AFŽ-a održalo idejni kontinuitet s „naprednim ženama“, kreirajući potom „ženu novog tipa“ (str. 141-160).
U četvrtom dijelu knjige (str. 171-276) naslovljenom Emancipacija i organizacija: uloga Antifašističke fronte žena u postrevolucionarnim mijenama društva i kulture (NR Hrvatska, 1945.-1953.) argumentirana je važnost rodne povijesti i povijesti žena kao istraživačkog predmeta, predstavljena je tipologija organiziranog djelovanja žena kroz povijest, analizirana je ideologija građanskog i radničkog ženskog pokreta s posebnim osvrtom na uključivanje žena u svijet rada, ocrtan je tridesetogodišnji položaj žena u Jugoslaviji u odnosu na demografska kretanja i njegove regionalne varijante i predstavljen je model poslijeratne organizacijske strukture AFŽ-a koje je autorica oblikovala prema mijenama u diskursu same ženske organizacije. Glavno pitanje koje si autorica postavlja jest „unaprjeđuju li transformacije organizacijskih modela AFŽ-a realizaciju jednog od istaknutih ciljeva ‘socijalističke revolucije’ – oslobođenje žena“. Svoja završna razmišljanja o stupnju autonomije AFŽ-a u procesu izgradnje nove države i društva, promatranom u odnosu na onovremene političke i ideološke ciljeve, Sklevicky nažalost nije nikada stigla privesti konačnome zaključku.
Zahvaljujući urednicama, iza nje ostaje pisano svjedočanstvo o britkosti jednog uma, za ono vrijeme naprednoj i sofisticiranoj metodologiji u istraživanju povijesti žena Jugoslavije, uz jednako tako revolucionaran pristup kritičkom promišljanju o emancipaciji, autonomiji, preobrazbama društva, politikama povijesti i rodnoj jednakosti. Selektivnim odabirom primjera koji vješto izmiču često neodređenom birokratskom jeziku arhivskih dokumenata Sklevicky je još jednom dokazala vrijednost detaljne mikroanalize urađene na jednoj velikoj povijesnoj temi. Interdisciplinarnost, neumorno promišljanje i uspješno zaobilaženje ideoloških polarizacija u ovoj knjizi najjasnije opravdavaju vlastitu neophodnost u znanstvenim istraživanjima.
Tina Filipović