Iz pjesničkog ciklusa “Holokaust” Charlesa Reznikoffa
Djeca su u logor pristigla u autobusima,
čuvali su ih žandari francuske višijevske vlade.
Autobus se zaustavio nasred dvorišta
i djeca su brzo odvedena
kako bi se oslobodilo mjesta za autobuse u dolasku.
Preplašena i tiha,
djeca su silazila u skupinama od pedesetero ili šezdesetero
sve do osamdesetero;
mlađa djeca držala su se za stariju.
Odvedena su na više katove u prazne prostorije –
u kojima nije bilo namještaja,
samo prljave vreće slame na podu, pune buba:
djeca već od dvije, tri ili četiri godine,
sva u poderanoj odjeći i prljava,
jer već su u drugim logorima provela dva ili tri tjedna,
zanemarena;
sada na putu za logor smrti u Poljskoj.
Neka su imala samo po jednu cipelu.
(…)
Jedan posjetitelj je nekom prilikom zaustavio jedno
od djece:
dječaka od sedam ili osam godina, lijepog, fokusirane
pažnje i radosnog.
Imao je samo jednu cipelu, drugo stopalo bilo mu je boso,
a pristojan kaput nije imao gumbe.
Posjetitelj ga je pitao za ime
i zatim za zanimanje njegovih roditelja;
a on je odgovorio, “Otac radi u uredu,
a majka svira klavir.”
Zatim je pitao posjetitelja hoće li se ubrzo vratiti
roditeljima‒
uvijek su djeci govorili da će ubrzo otići i vratiti se
roditeljima‒
a posjetitelj je odgovorio, “Naravno. Za dan ili dva.”
Nato je dijete iz džepa izvadilo
polovicu vojničkog keksa koju je dobilo u logoru
i reklo, “Ovu polovicu čuvam za majku”;
a zatim je dijete koje je bilo onako radosno
briznulo u plač.
Charles Reznikoff, Holokaust, preveo s engleskog Ivan Sršen, Sandorf, Zagreb 2020, str. 66-68.