Branimir Janković – kolumna „Javna povijest“ – Treba li historija služiti miru, a povjesničari pomirenju? Pogled iz perspektive javne povijesti
Predbacivanje historiji da je suviše često služila ratu i da je bolje da umjesto toga služi miru bilo je predmetom razgovora na međunarodnom projektu “Histoire pour la Liberté”, čije su aktivnosti završile 2021. godine nakon niza konferencija održanih u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Berlinu. Projekt je potaknut inicijativom francuskih povjesničara Liberté pour l’Histoire („Sloboda za historiju“), pri čemu su premetnute riječi iz tog naslova u novi – Histoire pour la Liberté („Historija za slobodu“).
Pozivanje na slobodu za historiju, odnosnu autonomiju historijske znanosti – u kontekstu ne samo stalnih političkih pritisaka, nego i zakona i rezolucija koji imaju pretenziju propisivati poglede na povijest – svakako je razumljivo i zaslužuje podršku. Pritom nije riječ samo o međunarodnom pitanju već nečemu što je posebno aktualno i kod nas. S jedne strane, načini na koje se politički (zlo)upotrebljavaju rezolucije Europskog parlamenta o „dvama totalitarizmima“ i Deklaracija o Domovinskom ratu (s čijim se tobožnjim kršenjem često barata u javnosti, zadnji put u slučaju kolumne o Vukovaru Borisa Dežulovića), rezultiraju opravdanim zazivanjem autonomije historije ili slobode kritičkog govora.
S druge pak strane, raširene prakse opravdavanja pozdrava „Za dom spremni“, umanjivanja ili negiranja Holokausta u NDH ili pak genocida u Srebrenici često imaju za posljedicu pozivanje na njihovo sankcioniranje ili je ono već u tijeku. Sve je pak praćeno polemičkim objašnjavanjima da se tom prilikom ne radi o ograničavanju slobode govora ili povijesnih istraživanja jer je u nizu europskih zemalja – uzimajući u obzirom osjetljivost tih događanja – to već uspješno provedeno, i to bez praktičnih postavljanja granica za historiju. No bez obzira kako se postavili u toj dvojbi sankcionirati ili ne, riječ je o nečemu o čemu svakako možemo debatirati i polemizirati, kao što je slučaj i s kritičkim reakcijama na spomenutu inicijativu Liberté pour l’Histoire („Sloboda za historiju“) iz 2005. godine.
Projekt Histoire pour la Liberté („Historija za slobodu“) stavlja pred nas međutim drugu vrstu nedoumice. Nije sada riječ o pitanju eventualnog izvanjskog ograničavanja historije već treba li historija biti u nečijoj službi ili ne. Tom prilikom je upozoravano na iskustvo (poslije)jugoslavenskih ratova 1990-ih i ulogu dijela zaraćenih historiografija u njihovom opravdavanju. To je dakako šire pitanje uloge historije u ratu kroz povijest. Stoga je primjerice Henry Rousso upozorio na gubitak vjerodostojnosti historijske znanosti zbog uloge koju je imala u određivanju ratnih ciljeva i konstruiranju neprijatelja (“The loss of credibility of a discipline enlisted to wage war, one that played an important role in defining the war objectives and constructing the enemy for the principal belligerents, was thus universal.”; Henry Rousso, The Latest Catastrophe: History, the Present, the Contemporary, 2016, str. 67). U to ulazi i stalna moderna i suvremena isprepletenost povjesničara s nizom drugih državnonacionalnih političkih ciljeva.
Zbog toga možemo razumjeti zašto se nasuprot tome susrećemo sa slučajevima zagovaranja historije za mir, odnosno historije za slobodu te zazivanjima sudjelovanja povjesničara u izgradnji tranzicijske pravde i pomirenja poslijeratnih društava i država. No to nužno uključuje složeno pitanje opravdanosti služenja historije. Treba li historija biti izravno u službi nečega čak i kad je riječ o plemenitim ciljevima? Slabe li time imperativi njezine kritičnosti prema svemu? Jedan od već spomenutih odgovora na to pitanje glasi da ako je historija služila navedenom poticanju rata tijekom 1980-ih i 1990-ih te nacionalnim antagonizacijama sve do danas, onda neka sada barem nastoji služiti miru (npr. Husnija Kamberović: “Da historija ne služi mobilizacijama za rat, nego mobilizacijama za mir“). Drugi odgovor na to pitanje izrekao je na projektnim raspravama primjerice Milivoj Bešlin istaknuvši da historija ne treba služiti ni ratu ni miru.
Doista, snažna je pretpostavka u historiografskoj zajednici da historija ne treba izravno služiti nečemu ili nekome. Pod time se osobito misli na slijeđenje neke stranačke politike. Kako je to naprimjer formulirao Marc Ferro, koji međutim i sam ističe da je bio politički angažiran: „Na mene nisu direktno utjecali događaji, a povjesničar mora biti nezavisan od političkih stranaka, bile one lijeve ili desne. Mora biti nezavisan od Crkve i dnevnih obračuna ili neće biti objektivan. Naravno, možete primijetiti da sam zauzeo građanski i politički stav kao osamnaestogodišnji član Pokreta otpora (…). Bio sam politički aktivan i u Alžiru od 1948. do 1957. godine. Moji prvi tekstovi o Francuskoj i Pokretu otpora izašli su tek četrdeset godina kasnije (…). Prije toga nisam želio miješati svoje emocije sa subjektivnom analizom događaja.“ (Dijalog s povodom 7, Zagreb 2013, str. 13-14). Naglasak je dakle na odmaku od subjektivno i emocionalno involviranih te ostrašćenih interpretacija koje zanemaruju ono što im možda ne govori u prilog ili čiji je ideološki žar veći od balansiranog rasuđivanja. Možemo naravno itekako razumjeti takvu poziciju i njezine važne opomene, ali je međutim iluzija misliti o tobožnjoj neutralnosti tzv. centra.
Historiografija je, između ostalog, i interpretativna disciplina, a povjesničari nisu vrijednosno neutralni. Već je otprije uvjerljivo kritizirana navodna pretpostavka da „‛uravnoteženiʼ povjesničar koji se nalazi u tom centru može objektivno sagledati i odvagnuti argumente za i protiv suprotstavljenih gledišta koja se nalaze lijevo i desno“, kao i da su tobože jedine „ideloške pozicije tamo negdje lijevo i desno“, dok je u centru moguće biti „‛liberalanʼ (neideologičan)“ te „bezinteresno prosuđivati“ (Keith Jenkins, Promišljanje historije, Zagreb 2008, str. 59-60). Htjeli ili ne htjeli neminovno imamo neku poziciju, zavisno već od toga jesmo li Europljani ili ne, bijelci ili crnci, muškarci ili žene, LGBTIQ osobe ili ne, što se većinom odražava i na naše historiografske senzibilitete.
Pozicija tzv. centra nije neutralna i po tome što o nekim temama ne govori ili što neke probleme ne kritizira. To primjerice u Hrvatskoj i susjednim zemljama podrazumijeva nerijetko nedovoljan otklon ili prešutno promatranje prevladavajućih praksi historiografskog nacionalizma. Riječ je u pravilu o viktimizacijskom prikazu vlastite nacionalne povijesti i izbjegavanju suočavanja s njezinim tamnim stranama (vlastita nacija je uvijek žrtva, nikada krivac!), praćenim crno-bijelom slikom povijesti i inzistiranju na stalnim međunacionalnim antagonizmima u okviru mi-oni. Prema takvim nacionalnim pojednostavljivanjima i nerijetko izravnim (zlo)upotrebama povijesti u Hrvatskoj i regiji, tzv. historiografski centar uglavnom ne nastupa kritički, izbjegavajući miješati se u to ili stupajući u određenim situacijama čak i u međusobne koalicijske saveze.
Upravo je odnos prema vlastitoj naciji zapravo dominantni oblik politiziranosti historije kao discipline. Služenje izgradnji nacije i legitimitiranju države središnje je obilježje nacionalne i državotvorne uloge historije tijekom 19., 20. i 21. stoljeća. Stoga je i danas historija prevladavajućim dijelom u službi vlastite nacije. Pritom su zarobljenici nacionalne paradigme u mnogim slučajevima i oni koji se ne služe prethodno opisanim nacionalnim tropima i stereotipima. I oni svjesno ili nesvjesno, držeći to prirodnim, gledaju na povijest isključivo iz perspektive vlastite nacije iz koje promatraju povijesne ličnosti i događaje.
Prethodno isticanje kako nema vrijednosno neutralne pozicije povjesničara – time i historije (neovisno o pridržavanju svih pravila struke) – naizgled otvara prostor tome da se povjesničari angažiraju oko nekih od ovdje navedenih problema vlastite profesije. Povjesničari bi stoga trebali – a mnogi to i čine – razvijati metodološke alternative koje bi izbjegavale spomenute zamke historiografskog nacionalizma, metodološkog nacionalizma i nacionalne paradigme, odnosno isključivog fokusa na povijest vlastite nacije. Primjeri za to su alternativni naglasci na regionalnu i nadnacionalnu historiju, komparativnu i transnacionalnu historiju te čitav niz novih historiografskih pristupa. To dakako potvrđuje da je jedan od profesionalnih zadataka povjesničara da osmišljavaju nove pristupe i traže konceptualne alternative, a ne samo da se suprotstavljaju dominantnim nacionalnim narativima i razobličavaju (zlo)upotrebe povijesti. Nije dovoljno da povjesničari samo izriču svoj kritički stav nego je potrebno ići i mnogo dalje.
No trebaju li povjesničari osim konceptualnih sudjelovati i u građenju praktičnih alternativa? Postoji ovdje već spomenuto utemeljeno mišljenje da historijska znanost ne treba služiti nikome, već treba biti kritična prema apsolutno svemu i sve preispitivati, kao i da za to mora imati potpunu autonomiju. Je li dakle zagovaranje historije za slobodu ili historije za mir novo podvrgavanje historije nekom političkom cilju? Dosad je služila naciji, a sada bi služila mirovnim ili pomiriteljskim inicijativama. Znači li to da bi slijedom toga historija isticala isključivo primjere suradnje među zaraćenim stranama, a izbjegavala govoriti o sukobima i svemu ostalome što takvoj slici ne ide u prilog? Je li takva orijentacija bitno problematična za historiju kao disciplinu te čini li štoviše za nju nepremostivi argumentacijski problem? Kako bismo pokušali razriješiti ove dvojbe i pomaknuti raspravu u novom smjeru, vrijedi u nju unijeti perspektivu javne povijesti.
O svemu navedenom – posebice o društvenom angažmanu povjesničara – mnogo se raspravlja u okviru javne povijesti koja potiče praktično javno djelovanje povjesničara. Tako su primjerice javni povjesničari u Sjevernoj Irskoj – još jednom slučaju traumatične, razdjeljujuće i konfliktne prošlosti (poput izraelsko-palestinske i tolikih drugih) – otvarali u muzejima javni prostor za diskusiju između suprotstavljenih perspektiva i iskustava o kojima se nije govorilo. Tom prilikom su se oslanjali upravo na stručna polazišta „zanata povjesničara“ za koji je važno uzimati u obzir različita stajališta i argumente raznih strana kako bismo na kraju donijeli svoj sud. Time se profesionalna odgovornost povjesničara prikladno povezivala s društvenom odgovornošću i građanskim angažmanom, zadržavajući pritom stručne pretpostavke, kao i toliko zazivanu kritičnost i analitičnost (usp. Thomas Cauvin, „Public Historians and Conflicting Memories in Northern Ireland“, u: A Companion to Public History, ur. David Dean, 2018, str. 419-430).
Za povjesničare je također razumljiv stručni i građanski angažman oko duboko uznemirujuće povijesti rasizma i ropstva, ali to ne znači da će iznositi historiografski pojednostavljena tumačenja ili prešućivati sudjelovanje lokalnih Afrikanaca u lancu atlantske trgovine robljem (Ana Lucia Araujo, „Tourism and Heritage Sites of the Atlantic Slave Trade and Slavery“, u: A Companion to Public History, ur. David Dean, 2018, str. 279). To međutim ne znači nikakvo izjednačavanje odgovornosti jer je jasno da je sistemska odgovornost na Europljanima, ali samo potvrđuje da povjesničari ne trebaju ništa prešućivati niti štedjeti nikoga, pa dakako ni svoju stranu za koju su angažirani.
Navedeno izazovno pitanje razmatrano je na još jednom primjeru traumatične prošlosti – djelovanju (javnih) povjesničara u Južnoafričkoj Republici. S jedne strane primjetno je distanciranje većine tamošnjih akademskih povjesničara od angažiranja oko otvorenih društvenih pitanja koja imaju svoje povijesno izvorište, ponajviše zbog oklijevanja hoće li time potpasti pod izravni politički utjecaj. S druge pak strane prisutno je djelovanje jednog dijela povjesničara u mnogim javnopovijesnim inicijativama vezanim uz iskustvo aparthejda i naporima za njegovo nadilaženje. Stoga se u tekstovima o javnoj povijesti i kolektivnom pamćenju u Južnoafričkoj Republici ističe da je središnje pitanje južnoafričke historiografije kako razviti praksu koja će omogućiti relevantno povezivanje stručnog rada i priželjkivanog političkog angažmana. Napose jer postoji velika potreba u lokalnoj zajednici za participativnim dijeljenjem povijesnih iskustava i inkluzivnijoj suradničkoj proizvodnji znanja (usp. Julia C. Wells, „Public History in South Africa: A Tool for Recovery“, u: What Is Public History Globally? Working with the Past in the Present, ur. Paul Ashton, Alex Trapeznik, 2019, str. 131-144).
Dakle, u javnoj povijesti kao razmjerno novoj historijskoj poddisciplini i samoj društvenoj praksi sustavno se razmatraju pitanja društvenog angažmana povjesničara. Ako se slažemo da historija treba biti kritična prema svemu i ne služiti slijepo nečemu – čak i s plemenitim namjerama – ne treba gubiti iz vida mogućnost angažiranja povjesničara upravo kao intelektualaca i kao građana, o čemu sam već pisao u prethodnim kolumnama. Ništa time povjesničari ne moraju gubiti na imperativima svoje stručnosti te mogu i dalje sve kritizirati, ne štedeći pritom ni svoju stranu. No nije nimalo nespojivo – kao što pokazuju primjeri iz javne povijesti – da povjesničar/ka kao stručnjak, intelektualac i građanin javno djeluje protiv međunacionalno antagonizirajućih (zlo)upotreba povijesti, radi na konceptualnim alternativama historiji u službi nacije i nacionalizma te podrži određene emancipacijske, mirovne ili pomiriteljske inicijative. Iako naravno i dalje mnoga pitanja s tim u vezi ostaju otvorenima i trebaju biti predmetom (samo)kritičkog preispitivanja. Možda bi stoga pravi naslov ovdje spomenute inicijative bio ne „Historija za slobodu“ (“Histoire pour la Liberté”), već „Povjesničari za slobodu“ (“Historiens pour la Liberté”).
Rana verzija teksta kolumne napisana je povodom konferencije “Društvo i historiografija u jugoistočnoj Evropi – Od zajedničke prošlosti do podijeljene historije” održane u sklopu projekta “Histoire pour la Liberté” 9. lipnja 2021. na History Festu u Sarajevu.
Prethodna kolumna: