Branimir Janković – kolumna „Javna povijest“ – Javni prijepori o povijesnom revizionizmu i reviziji povijesti
Pojam povijesnog revizionizma sve se više koristi u reagiranjima i polemikama povjesničara – kao i u široj javnosti – u državama proizašlima iz Jugoslavije. Ta se sve intenzivnija javna upotreba dobro vidi na primjeru Hrvatske, kako u historiografiji, tako i u javnosti. Čak je, primjerice, hrvatska vlada povodom komemoracije u Jasenovcu 2020. godine naglasila da „nema nikakvog sluha za povijesni revizionizam“ (Vlada Republike Hrvatske, „Jasna osuda zločina, pijetet prema žrtvama, njegovanje kulture sjećanja i predani rad na toleranciji u društvu“, 22.4.2020). Ističem to zato jer je riječ o vladi desnog centra, predvođenoj HDZ-om, za koju nije bila karakteristična upotreba pojma povijesni revizionizam. Na osnovu toga netko bi mogao zaključivati da je korištenje tog pojma postalo uobičajeno i to ponajprije u značenju koje se tematski pozicionira u odnosu na Drugi svjetski rat – na suvremene pokušaje umanjivanja odgovornosti za holokaust ili njegovo negiranje – kako je to uvriježeno u mnogim europskim historiografijama.
Tome međutim nije tako te se među povjesničarima u Hrvatskoj vode polemike o pojmu povijesnog revizionizma, njegovom značenju i upotrebi, a mnogi ga i izričito odbijaju koristiti. Primjetno je k tome da se spomenuti termin – prilikom raširene upotrebe – rijetko definira i precizira što se pod njime točno misli, stoga ga razni autori shvaćaju vrlo različito ili čak posve oprečno. Suprotstavljena shvaćanja vidljiva su – osim u brojnim pojedinačnim opaskama u mnogim prilozima – osobito u polemici koju je pokrenuo Davor Marijan („Suvremena hrvatska povijest i nevolje s revizionizmom“, Časopis za suvremenu povijest, 2-2019), u koju su se svojim reakcijama uključili Mirjana Kasapović (Časopis za suvremenu povijest, 3-2019; Marijanov odgovor u istom časopisu, 1-2020) i Karlo Jurak (Historijski zbornik, 1-2020).
Kritičari raširene upotrebe pojma povijesni revizionizam smatraju da ga se ponajprije koristi za diskvalifikaciju osoba suprotnih pogleda i da ga s tim ciljem prvenstveno upotrebljava ljevica. Ističu nasuprot tome da je revizionizam uobičajena pojava u historiografiji. Uz Davora Marijana u spomenutoj polemici, slično napominje i Trpimir Vedriš, „Historiografija počiva na revizionizmu“ (Glas Koncila, 16.1.2017), a na istom tragu je i prilog „I ‘lijevi’ i ‘desni’ povjesničari složni: Hrvatskoj treba povijesni revizionizam“ (Večernji list, 5.5.2020), iako se iz odgovora povjesničara u tom prilogu itekako vidi da se naravno ne slažu u tome. Neki povjesničari poput Ivice Miškulina nastoje izokrenuti prevladavajuću upotrebu pojma čak ističući sljedeće: „Izloženi smo snažnom revizionističkom napadu na istinu slijeva“ (Vijenac, 25.2.2021).
Primjetno je dakle da se polemičke rasprave u osnovi vode o samom pojmu (povijesnog) revizionizma, njegovom definiranju i razgraničenju u odnosu na druge s njime povezane pojmove (ponajviše reviziju povijesti) te posebno na njegovu upotrebu. Na to upućuje sada već niz priloga objavljenih u hrvatskoj historiografiji zadnjih nekoliko godina, koji su – zajedno s ovdje već spomenutima, kao i mnogim drugima – okupljeni pod naslovom: Novi prilozi o povijesnom revizionizmu i reviziji povijesti 1 (Historiografija.hr, 30.11.2019) i 2 (Historiografija.hr, 12.6.2020). Na temelju svih tih priloga moguće je analizirati kako stručna i šira javnost percipira pojam povijesnog revizionizma i njegovu upotrebu te kako povjesničari polemiziraju o njemu. Tako ukratko prikazano stoje stvari u Hrvatskoj, na kojoj je naglasak moga teksta. Nije mi dovoljno poznata situacija u drugim susjednim historiografijama da bih mogao reći da se o tome ponajviše debatira upravo u Hrvatskoj, iako se čini da je tome tako.
Komentirajući sve što je dosad izrečeno i odgovarajući na polemičke napomene, istaknuo bih sljedeće. Točno je da je pojam povijesnog revizionizma vrijednosno i afektivno obilježen te da je gotovo borbeni pojam koji snažno polarizira povjesničare, kao što to čine pojmovi antifašizam i fašizam, totalitarizam i nacionalizam te njihova upotreba, zajedno s referiranjem na NDH, Jugoslaviju i ratove 1990-ih godina. Ti su termini nerijetko dio političko-ideoloških simboličkih borbi i često ih se koristi kao etikete te se oko njih povjesničari u pravilu ne slažu. S jedne strane može biti korisno što se time potiču uvijek dobrodošle polemike između povjesničara i što povjesničari javno reagiraju. S druge strane primjetno je da se među povjesničarima teško postiže slaganje čak i oko polazišnih definicija vezanih uz povijesni revizionizam te da postojeće polemike samo produbljuju sukobe među njima, dok kod stalnih spominjanja ovih tema i pripadajućih napomena postoji opasnost od čestog ponavljanja određenih općih mjesta i izostanka novih tema, pitanja i argumenata.
Imajući u vidu argumente onih koji se protive upotrebi pojma povijesni revizionizam – smatrajući da ga koristi samo ljevica i to kao diskvalifikaciju – te koji drže da je nasuprot tome revizionizam neizbježni dio svake historiografije, ali i zbog svih drugih koji ga nedovoljno ili vrlo različito definiraju, očito je potrebno iznositi precizne definicije. Zasigurno postoji i potreba terminološkog razlikovanja pojmova revizionizam i revizija, kako glasi i naslov konferencije „Protiv historijskog revizionizma, za revidiranje povijesnih spoznaja“ održane u svibnju 2021. godine na Festivalu povijesti – Kliofest. U nastavku bih iznio vlastiti prilog razumijevanju definiranja i upotrebe tih pojmova te njihovog terminološkog razgraničenja.
Iako je pojam revizionizma zaista proistekao iz debata na ljevici i među marksistički orijentiranim autorima (kojima je kontinuirano jedan od temeljnih pojmova), treba napomenuti da ga se ipak koristilo na vrlo različitim stranama političkog spektra. Stoga se termin revizionizma može susresti u mnogim historiografijama i u različitim situacijama kojima je zajedničko revidiranje dotad prevladavajućih tumačenja. Revizionistima su primjerice označavani europski povjesničari koji su iznosili drugačija tumačenja uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata (na što je dodatno upozoreno povodom stogodišnjice Prvog svjetskog rata) ili angloamerički socijalni povjesničari predvođeni Sheilom Fitzpatrick koji su revidirali primjenu totalitarne paradigme na primjeru sovjetske povijesti (što je i dalje aktualno s obzirom na naše nekritičko korištenje totalitarne paradigme ili pojma totalitarizam koji se pritom uopće ne definira). Zaista je moguće zaključiti da posebno u angloameričkoj historiografiji – koju se kod nas najčešće i nažalost često jedino prati – pojam revizionizma ima gotovo tehničko značenje i odnosi se na sve one koji revidiraju određene povijesne spoznaje. To bi naizgled mogao bio argument u prilog svima onima koji su u hrvatskoj historiografiji isticali da je revizionizam uobičajen za historiografiju.
Smatram međutim da pritom ne bi trebalo zanemariti da u većini europskih historiografija – i to u zemljama koje imaju izravno iskustvo Drugog svjetskog rata, a napose holokausta i kolaboracije poput njemačke, francuske, talijanske i drugih historiografija – prevladava negativno značenje pojma povijesni revizionizam. O tome svjedoči primjerice sljedeća natuknica „Revizionizam“ (Révisionnisme):
„Revizionizam može označavati svaki stav ili poziciju koja nastoji dati novi pogled na neku doktrinu ili činjenicu koja se čini etablirana. Tako evocira revizionizam njemačkih socijalista krajem 19. stoljeća koji su se, oko Bernsteina, brinuli za usklađivanje doktrine s razvojem vremena. Označava tako, na području studija bivših komunističkih zemalja Istočne Europe, historiografsku struju koja nastoji kritizirati totalitarni pristup. Termin je također bio upotrebljavan za označavanje djela koja minimaliziraju ili negiraju genocid nad Židovima tijekom Drugog svjetskog rata. No tad je bolje označiti ih negacionističkima jer se tu ne radi o reviziji – legitimnoj kritičkoj operaciji – nego obmani sa posve ideološkim ciljevima, u velikoj mjeri fašističkim i antisemitskim.” (Les mots de l’historien, 2009, preveo s francuskog Branimir Janković, prethodno objavljeno pod naslovom “Les mots de l’historien”: Revizionizam, Historiografija.hr, 6.5.2020).
Vidljivo je dakle da se povijesni revizionizam tu ponajprije odnosi na ideološki zasnovano umanjivanje ili negiranje holokausta (za potonje se koristi i pojam negacionizma), dok se pojmom revizije povijesti označava postupak preispitivanja karakterističan za historiografiju. Tu bi dakle termin revizije opisivao ono što angloamerička historiografija često određuje pojmom revizionizma. Stoga u europskim historiografijama navedenih zemalja postoje brojna djela koja imaju u naslovu povijesni revizionizam ili negacionizam i vrše pažljivo razlikovanje između opravdanog preispitivanja povijesnih tumačenja (što ćemo se svi složiti da je nezaobilazno u historiografiji) i politički vođenog preispisivanja povijesti. Tako navedeno razlikovanje shvaćam i ja osobno, što sam već isticao u prethodnim prilozima:
„Još jedan problem predstavlja javna zbrka s upotrebom termina revizionizam, koju je potrebno stručno i javno razjasniti. Naime dio povjesničara nerijetko u medijima ističe da je revizionizam uobičajeni dio stručne dinamike historiografije. I dok je revizija dosadašnjih spoznaja zaista uobičajena u historiografiji i općenito u znanosti, revizionizam međutim ima jasan širi cilj, najčešće prevrednovanja (u ovom slučaju NDH, oslobađajući je krivice za holokaust i druge zločine), a pojmom negacionizam trebalo bi označavati poricanja zločina.“ (Javni status znanja o Jasenovcu ili kako je javna povijest porazila akademsku historiografiju, Historiografija.hr, 24.12.2018).
Treba spomenuti da se s takvim razlikovanjem nije složio Davor Marijan u navedenoj polemici. No smatram da je za Hrvatsku – zbog usporedivog iskustva holokausta i kolaboracije – važno terminološki se oslanjati na spomenute europske historiografije koje dijele kako zajedničko povijesno iskustvo tako i istovjetne probleme s povijesnim revizionizmom i negacionizmom. U svim je tim europskim zemljama to s pravom posebno osjetljivo pitanje. Nažalost u Hrvatskoj i drugim europskim državama postoje brojni primjeri umanjivanja odgovornosti za sudjelovanje u holokaustu i prešućivanja počinjenih zločina (usp. Goran Hutinec, „O zloupotrebi vojne povijesti iz vremena Drugoga svjetskog rata ili kako “Vojna povijest” prešućuje ono što uredniku i autorima nije po volji“, Historijski zbornik, 1-2015).
Zbog toga je, po mom sudu, problematično kad u hrvatskom kontekstu kažete da je revizionizam normalan za historiografiju jer ne govorite o slučajevima u kojima se vrši krajnje ideološko prevrednovanje, a posebno o onima u kojima se krše sve profesionalne norme i gdje možemo govoriti čak i o negacionizmu. O tome svjedoče važni kritički tekstovi Vladimira Geigera o upravo takvim prilozima Stjepana Razuma i Romana Leljaka te Nataše Mataušić, Gorana Hutinca i Milana Radanovića o nažalost medijski uspješno eksponiranim manipulativnim prilozima Igora Vukića, kao i knjiga Slavka Goldsteina Jasenovac – tragika, mitomanija, istina iz 2016. o prilozima notornog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Problematično je isticati u hrvatskom kontekstu da je revizionizam normalan za historiografiju i zbog toga što oni koji umanjuju ili negiraju genocid nad Židovima, Srbima i Romima za vrijeme NDH – poput Igora Vukića – u svom se djelovanju manipulativno pozivaju upravo na to da je revizionizam uobičajeni historiografski postupak. Zbog toga im takvim stavom ne bi trebalo posredno davati legitimitet. Osim toga, prijeko je potrebno isticati što je profesionalno i etički neprihvatljivo u njihovom povijesnom revizionizmu, ukazujući javnosti da postoji dakle – i prema njihovom razlikovanju – pozitivni, ali i negativni revizionizam, a ne da su svi dobrodošli i uobičajeni.
Iako osobno preferiram i preporučujem terminološko razlikovanje revizionizma i revizije koje je sadržano i u naslovu konferencije „Protiv historijskog revizionizma, za revidiranje povijesnih spoznaja“, ne znači da nije potrebno raspravljati i o pitanju revizije povijesti. Nisu sve revizije povijesti iste te osim stručno motiviranih ima itekako i onih politički poticanih. To je svakako karakteristično za suvremeni odnos poslijejugoslavenskih zemalja prema povijesti Jugoslavije kod kojih je nužna revizija službene ili propagirane povijesti često praćena politički snažno motiviranim odbacivanjem ili demoniziranjem. Moguće je navoditi i brojne druge primjere onih koji nastoje provesti znanstvenu reviziju ili revidiranje povijesnih spoznaja, ali itekako u nju unose jake vrijednosne kategorije i pozicije (koje je u historiografiji doduše često teško izbjeći). One se dakako jasno vide kada je riječ o tematiziranju primjerice partizanskog, ustaškog ili četničkog pokreta, NDH, socijalističke/komunističke Jugoslavije, ratova 1990-ih ili niza povijesnih ličnosti, događaja i procesa iz „doba ekstrema“ 20. stoljeća. Puno toga se može vrijednosno i ideološki kriti i iza – historiografski uobičajene – revizije povijesti, odnosno revidiranja povijesnih spoznaja, stoga je svakako potrebno razgovarati i o tome.
Na konferenciji „Protiv historijskog revizionizma, za revidiranje povijesnih spoznaja“ bilo je riječi o konkretnim primjerima kada možemo govoriti o opravdanoj i dobrodošloj reviziji povijesti, a kada o revizijama o kojima treba polemizirati te napose o problematičnom povijesnom revizionizmu koji uz snažnu ideološku motiviranost sadrži i selektivnost, iskrivljavanje, zapostavljanje, prešućivanje ili pak poricanje. Za mene osobno nekad je od samodostatne upotrebe pojmova povijesni revizionizam ili revizija povijesti još važnije govoriti o tome o kakvoj se vrsti prevrednovanja radi i u čemu je konkretan problem s točno određenim praksama te na koji se način one uklapaju u šire trendove. Tako bi se izbjeglo olako razbacivanje tim pojmom i izbile optužbe da služi samo kao etiketiranje ili da ga se ne definira te bi fokus bio na onome što se vrijednosno, interpretativno i metodološki događa u takvim historiografskim operacijama. Postoje mnogi slojevi ne samo iza revizionizma nego i iza revizije povijesti o kojima treba voditi računa i nije ih moguće – kao što to uglavnom čine kritičari njihove upotrebe – lakonski odbacivati kao nevažne ili unaprijed odbacivati sve argumente koji se pritom iznose.
Isto tako, ne treba naravno zanemariti da je ova problematika već prilično obrađivana ne samo u međunarodnoj nego i u nama susjednim historiografijama. Dovoljno je spomenuti primjerice zbornike Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije (2007) i Politička upotreba prošlosti. O istorijskom revizionizmu na postjugoslovenskom prostoru (2013) ili temat „Revizija zgodovine“ (Glasnik Slovenske matice, 2011) te mnoge druge slične publikacije. Osobito bih istaknuo i međunarodni zbornik Past in the Making: Historical Revisionism in Central Europe after 1989 iz 2008. godine koji također razlikuje već spomenuto legitimno preispitivanje historijskih interpretacija od politički motiviranog preispisivanja povijesti koje zanemaruje ili poriče povijesne činjenice. Niz je dakle literature o toj problematici na koju bi se bilo važno referirati. Dijelom je to svakako i teorijska problematika koja traži i određenu teorijsku refleksiju.
Napominjem također da je riječ o problematici koja nije vezana samo uz povijesni revizionizam, reviziju povijesti i političku (zlo)upotrebu povijesti. Osobno se zalažem da se s jedne strane u hrvatskom i poslijejugoslavenskom slučaju povijesnim revizionizmom označava prvenstveno ono što se odnosi na Drugi svjetski rat i na umanjivanje ili negiranje holokausta i kolaboracije (kako je to prevladavajući slučaj u europskoj historiografiji). S druge pak strane za niz ostalih primjera vezanih uz povijest 20. stoljeća u kojima je riječ o ideoloških motiviranim revizijama povijesti smatram da je u analizu potrebno uključiti dodatne aspekte odnosa historiografije i nacionalizma. Tada se radi o prevrednovanju povijesti ponajviše iz vizure vlastite nacije i o historiografskom nacionalizmu – kojim dominira samoviktimizacijski diskurs i izbjegavanje suočavanja s tamnim stranama vlastite nacionalne povijesti – odnosno metodološkom nacionalizmu, koji je još uvijek dominantan u historiografiji. I o tome treba razgovarati jer se problemi nikako ne iscrpljuju time kada nešto označimo povijesnim revizionizmom – što je sada u prvom planu – dok pitanje odnosa historiografije i povijesti vlastite nacije tek treba obuhvatnije otvoriti u hrvatskoj i susjednim historiografijama.
U svakom slučaju, javne diskusije kao što su konferencija „Protiv historijskog revizionizma, za revidiranje povijesnih spoznaja“ primjer su pokušaja da stručna i šira publika – s obzirom da je snimka dostupna svima na internetu – čuju poglede povjesničara i politologa iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije te Njemačke i Poljske o prijepornim pitanjima o kojima mnogi – kako je to čest slučaj u odnosu prema povijesti – imaju unaprijed formulirane čvrste stavove. Osim s ciljem utjecaja na širu javnost, takva je vrsta javnog djelovanja koje iznosi perspektive iz više nacionalnih i međunarodnih historiografija bitna i za određeno preoblikovanje ili preciziranje argumenata samih povjesničara i povjesničarki kao priželjkivan ishod svakog dijaloga i polemike kako bismo svi bili stručno što bolji i radili važne korake naprijed. Stoga se – osim konkretnih primjera i otvorenih pitanja vezanih uz problematiku povijesnog revizionizma i revizije povijesti te njihovo definiranje, razlikovanje i posebno upotrebu – ovdje radi i o tome kako komuniciramo o prijepornim povijesnim temama u stručnoj i široj javnosti te kako se suočavamo s njima.
Prva verzija teksta kolumne napisana je kao uvod u konferenciju „Protiv historijskog revizionizma, za revidiranje povijesnih spoznaja“ održanu 12. svibnja 2021. čiji će prilozi biti naknadno publicirani.
Prethodna kolumna: