Nataša Štefanec: “Društvo ʻTerra banalisʼ željelo bi biti još jedan primjer dobre prakse”

 

Tijekom 2016. nije bilo moguće ne zamijetiti brojne aktivnosti Društva “Terra banalis” osnovanog 2015. godine. Završetak serije predavanja krajem 2016. i organiziranje Noći muzeja u Glini početkom 2017. povod su za razgovor s predsjednicom Društva Natašom Štefanec.

 

 

Dr. sc. Nataša Štefanec izvanredna je profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istražuje hrvatsku povijest ranog novog vijeka, posebno povijest plemstva, povijest vojnokrajiških sustava u srednjoj i jugoistočnoj Europi te institucionalno i pravno funkcioniranje habsburško-osmanskog pograničja. Posljednjih godina bavi se i demografskom poviješću te socio-kulturnim praksama na krajini.

 

 

Historiografija.hr: Kako je došlo do ideje osnivanja Društva “Terra Banalis”?

 

Nataša Štefanec: Tako što je 16 osnivača, ljudi iz raznih profesija, mislilo da je to genijalno rješenje, a nije znalo da ih iza ugla čeka novi Zakon o udrugama. Šalu na stranu, zbog svih uključenih, a i kao povjesničarka, moram krenuti od same ideje da se baština glinskog kraja počne sustavno prezentirati javnosti. Istraživači Banovine iz raznih disciplina, uz rad na terenu i izvorima, godinama raspravljaju što učiniti s baštinom Banovine. To veliko blago posljednjih su desetljeća otkrivali kolege poput Ivice Goleca, Zorislava Horvata, Milana Kruheka, Drage Miletića i drugih. Odnedavna, pogotovo s pristupanjem EU, koja kulturu visoko vrednuje, postalo je iznimno važno baštinu ‘staviti u funkciju razvoja’, drugim riječima iskoristiti raspoložive fondove EU za kulturu. Poticaj da se nešto konkretno napravi u Glini došao je kroz uspješnu suradnju kolegice Ivane Miletić Čakširan, pročelnice Konzervatorskog odjela u Sisku za područje Sisačko-moslavačke županije, s upravom Grada Gline, u vrijeme gradonačelnika Milana Bakšića. Gospodin Bakšić, inače sociolog, pokazao je veliko razumijevanje i entuzijazam za razvoj gradskih projekata u kulturi, a pomagali su mu Damir Fabijanac i Nada Babić. Razmatralo se kako bi se bogata baština tog kraja mogla revitalizirati i prezentirati s ciljem razvoja Gline. Kao okvir za razvijanje inicijative prepoznato je vojnokrajiško razdoblje (15.-19. stoljeće), koje je kulturno i demografski, ali i u smislu materijalne baštine, bitno oblikovalo Glinu i glinski kraj, kao i cijelu Banovinu. Krajiška baština i danas je jasno vidljiva u urbanom krajoliku grada, pa je to bio logičan izbor. Konkretni gradski projekt naslovljen je Putovima glinske banske pukovnije i pokrenut krajem 2012. godine. Vrijednost i značaj inicijative prepoznala je današnja uprava grada Gline na čelu sa Stjepanom Kostanjevićem i njegovom zamjenicom, Sanjom Štingl-Vlašić. Predstavnici Sisačko-moslavačke županije i dožupan Marin Piletić, koji je i sam povjesničar, podržavali su inicijativu od početka.

 

 

Historiografija.hr: U projekt su se, koliko nam je poznato, uključili i znanstvenici s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pritom je posebno zanimljiv i ambiciozan plan bilo osnivanje Referentnog i interpretativnog centra za povijest Vojne krajine u Glini, što je danas temeljni projekt Društva „Terra banalis“. Kako je došlo do te ideje i što se krije iza toga projekta?

 

Nataša Štefanec: Kolegica Miletić Čakširan smatrala je da bi u takve projekte trebalo uključivati širu stručnu i znanstvenu javnost. Na osnovu naših ranijih razgovora na terenu, kolegica me kontaktirala početkom 2013. godine i zamolila da vidim bi li Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu bio spreman podržati projekt i osigurati mu stručnu podlogu. Odaziv na Odsjeku bio je doista dobar. Uključio se niz kolegica i kolega s raznih razdoblja i inicijativa je službeno podržana. Sukladno projektu Putovima glinske banske pukovnije cilj je bio osnovati Referentni i interpretativni centar Vojne krajine u Glini, prezentirati i urediti ostatke crkve sv. Ivana Nepomuka, obilježiti Park bana Josipa Jelačića, obnoviti zgradu Stare pošte za javno društvenu namjenu, postaviti info-panele o povijesti Vojne krajine diljem Gline te organizirati edukativne i promidžbene aktivnosti. Grad je ubrzano krenuo u osiguranje zgrade za sam Centar. Nakon provjere dokumentacije raznih zgrada, kolegica Miletić Čakširan je, kao konzervatorica, preporučila Kapelnikov stan (Trg Petra Krešimira IV bb), zgradu iz krajiškog doba koja je bila stan krajiškog meštra vojne muzike. Zgrada je u jako lošem stanju, ali sa spomeničkom vrijednošću. Centar u Kapelnikovom stanu trebao je postati muzejsko-izložbena institucija sa stalnim postavom i periodičnim tematskih izložbama, ali i istraživačka institucija sa stručnom knjižnicom na vojnokrajiške teme i malim radnim prostorom, koja bi vrednovala krajiški segment povijesti glinskog kraja te služila kao središnje mjesto za prezentaciju vojnokrajiške baštine uopće. Glina bi time postala centar za prezentaciju krajiške povijesti od Jadrana do Karpata.  

 

Tijekom 2013. i 2014. ušlo se u rješavanje vlasničkih odnosa, prikupljanje dokumentacije, izradu građevinske dozvole i projekta unutrašnjeg arhitektonskog uređenja za Kapelnikov stan, ali i za druge spomenute lokacije u gradu. Znatna sredstva za izradu obimne projektne dokumentacije osiguravana su putem natječaja Ministarstva kulture, Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Grad Glina i Konzervatorski odjel odradili su doista golem posao oko prijava, a tim s Odsjeka za povijest sudjelovao je u stručnim dijelovima prijava i bio na raspolaganju za konzultacije. Naša specifična funkcija bila je definirati korištenje unutrašnjeg prostora Kapelnikovog stana i sadržaje, odnosno temate i izložbene cjeline, prema kojima će se izrađivati stalni postav, zbog čega smo od početka 2013. održali niz sastanaka. Raspravljali smo i kako ukomponirati ostale dijelove gradske jezgre u projekt, sa sve više kolegica i kolega. Počelo se pričati i o udruzi. Udruživanje u udrugu posebno je potaknuo kolega medievist, Trpimir Vedriš, trenutno dopredsjednik Društva. On je kao zaljubljenik u taj kraj potaknuo dio kolega na kupnju napuštenih, zaraslih imanja i obnavljanje drvenih kuća u kraju oko Malog Gradca. I taj je krug ljudi podržao ideju da se pokrene Društvo, kao građanska inicijativa u kulturi. Profesor Aleksandar Durman organizirao je terenske obilaske i također aktivno podržavao ideju.

 

 

Historiografija.hr: Postupno se dakle iskristalizirala ideja osnivanja Društva?

 

Nataša Štefanec: Tijekom 2013. i 2014. sustavno smo širili stručnu bazu na projektu, a ljudi su se pridruživali dosta spontano. Naime, niz znanstvenika i stručnjaka bavi se poviješću Banovine, ali su relativno slabo umreženi. Suradnja je najčešće ovisila o osobnim poznanstvima i inicijativama unutar pojedinih disciplina, susretima na skupovima ili radu na terenu. U razgovorima je ta fragmentiranost često naglašavana kao problem. Posebno je to došlo do izražaja u trenutku kada smo svoje znanje željeli staviti na raspolaganje zajednici i upustiti se u zahtjevan posao pisanja EU projekata, koji je podrazumijevao izlazak iz zatvorenih znanstvenih krugova i pravu interdisciplinarnu suradnju restauratora, konzervatora, povjesničara, arheologa, povjesničara umjetnosti, muzealaca, etnologa, novinara, sociologa i drugih. Do veljače 2015. okupilo se oko trideset stručnjaka i entuzijasta, kako znanstvenika iz desetak institucija u znanosti, visokoškolskoj nastavi i kulturi u Zagrebu i Sisačko-moslavačkoj županiji, tako i ljudi koji su željeli nešto vrijedno učiniti za taj kraj, bilo da su potjecali iz njega ili da su tamo čistili zaraslo imanje i slično. Na sastancima i raspravama o mogućnostima projekta zaključili smo da će nas suradnja prevelikog broja institucija usporavati u radu te da bi doista bilo dobro osnovati udrugu građana koja bi mogla biti krovni partner na europskim projektima, ali i razviti niz drugih aktivnosti iz sfere popularizacije i prezentacije baštine Banovine. Osjećali smo potrebu stvoriti forum u kojem ćemo svoja znanja obogaćivati kroz međusobnu komunikaciju, a potom i podijeliti s javnošću, kroz predavanja, izložbe, rad sa školama, razne manje projekte i slično. Društvo je nakon brojnih administrativnih koraka osnovano u travnju 2015. godine, sa sjedištem u Glini, po novom Zakonu o udrugama, koji nam je kao volonterima jako zakomplicirao i otežao stvari, umjesto da djeluje poticajno. Fokusirani smo na kraj koji se povijesno nazivao Banska krajina, Banski kraj, Banal Grenze, Banija, Banovina itd., a geografski se nalazi u porječju Save, Gline, Kupe i Une.

 

 

Historiografija.hr: Tko su osnivači, a tko članovi Društva?

 

Nataša Štefanec: Osnivači su kolegice i kolege koji su pokrenuli inicijativu i bili prisutni na samom osnivačkom sastanku, a članovi su svi koji su pristupili u kasnijim danima. Među nama zapravo nema razlike, osim one puke administrativne. Danas nas već ima oko 40, uključujući članove s Odsjeka za povijest, Odsjeka za arheologiju, Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju i Katedre za muzeologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, zatim članove iz Hrvatskog instituta za povijest, Arheološkog muzeja u Zagrebu, Hrvatskog državnog arhiva, Državnog arhiva u Sisku, Hrvatskog restauratorskog zavoda, Instituta za migracije i narodnosti, Hrvatske radiotelevizije, Gradskog muzeja Sisak, čak i Sveučilišta u Zadru, nastavnike u školama itd. Popis se ažurira na webu.  

 

Vama kao kroničaru događanja u hrvatskoj historiografiji Društvo može biti zanimljivo i kao svojevrsni pokus. Naime, neki muzealci ili restauratori u Društvu, kao Darko Babić, Sanjin Mihelić ili Tajana Pleše, duboko su u temama prezentacije baštine, ali brojni povjesničari i etnolozi u Društvu izašli su iz svoje komotne znanstvene sfere i sigurnih istraživačkih svjetova i otvorili se sudu javnosti. Svoje spoznaje sada pokušavaju prezentirati u kratkom, jasnom i javnosti zanimljivom obliku. Facebook, na koji znanstvena javnost često podrugljivo gleda, minimum je komunikacijskih zahtjeva, a moramo početi učiti i o reklamiranju ako želimo efekt. Moramo stjecati nova znanja u prijavi projekata koji nisu u sferi znanosti i to zahtijeva dodatan angažman. Uz to, članovi moraju biti proaktivni i poticajni za lokalne aktere te izdvojiti dodatno vrijeme, uz redovni posao, za pružanje potrebnih stručnih znanja i savjeta zajednici. Uglavnom, pokus za sada traje, ali godine će još biti potrebne da bi mogli zaključivati o njegovoj uspješnosti.

 

 

Historiografija.hr: Koji su glavni ciljevi Društva?

 

Nataša Štefanec: Popularizacija i prezentacija znanstvenih spoznaja o Banovini kroz izložbe, predavanja i projekte, očuvanje i prezentacija baštine Banovine, etabliranje suradnje znanstvenih institucija i suradnje s lokalnom zajednicom, poticanje interdisciplinarnih i komparativnih istraživanja, podupiranje postojećih inicijativa i udruga koje istražuju i promoviraju povijesne, kulturne i prirodne vrijednosti kraja. U smislu prezentacije, kolegica Ivana Horbec odradila je doista golem posao oko izrade i održavanja web-stranice Društva, a zatim i pokretanja Facebook stranice, ali i svojim izravnim sudjelovanjem u svim inicijativama. U svemu uvelike pomaže i kolega Damir Stanić iz Hrvatskog državnog arhiva. Kolegica Sanja Lončar obavila je niz poslova pri registraciji Društva te preuzela komunikaciju s LAG-ovima, ruralnim parlamentom i poslove oko kulturnog krajolika Zrinska gora, čime postajemo dio većih organizacija i inicijativa. Kolegica Teodora Shek Brnardić savjetuje nas oko razvoja odnosa naših projekata i javnosti. Još naveliko učimo.

 

 

Historiografija.hr: Tijekom prošle godine održana je vrlo posjećena serija predavanja “Utvrde Siska i Banovine”. Kako su bila zamišljena predavanja?

 

Nataša Štefanec: Seriju je inicirala i odlično organizirala gospođa Nela Kušanić, ravnateljica Državnog arhiva u Sisku, povodom obilježavanja Međunarodnog dana arhiva. Pomoć je pružao i kolega Ivica Šustić. Ta je partnerska suradnja protjecala na obostrano zadovoljstvo, uz velik odaziv. Od lipnja do prosinca 2016. održano je pet predavanja stručnjaka koji su predstavili najnovije istraživačke spoznaje o odabranim utvrdama i trenutno stanje na terenu (Andrej Žmegač o Sisku, Nataša Štefanec i Damir Stanić o Gvozdanskom, Marija Karbić o Kostajnici, Tajana Pleše i Petar Sekulić o petrinjskim utvrdama te Hrvoje Kekez i Tajana Pleše o Zrinu). Trenutno, u suradnji s Gradskim muzejom Sisak i ravnateljem Vlatkom Čakširanom, koji je ujedno i u predsjedništvu Društva, dogovaramo sličnu seriju od 7-8 predavanja odabranih istraživača o velikim vlastelinstvima i plemićkim obiteljima Sisačko-moslavačke županije, koja bi se u muzeju održala od ožujka do svibnja 2017. godine. Inače, Gradu Glini pružili smo pomoć oko organizacije obilježavanja 170. godišnjice skladanja hrvatske himne organizacijom predavanja Vlaste Švoger, a pripremamo i još neka individualna predavanja.

 

 

Historiografija.hr: Uključili ste se 2016. godine u obilježavanje Godine Nikole Šubića Zrinskog – povodom 450. obljetnice Sigetske bitke – priređivanjem izložbe “Vojna krajina, Banska krajina i Zrinski u obrani od Osmanlija”. Kako je koncipirana izložba i gdje je sve predviđeno njezino održavanje?

 

Nataša Štefanec: Da, pozvao nas je ured za kulturu Sisačko-moslavačke županije, odnosno gospođa Vlasta Mesić. Izložba “Vojna krajina, Banska krajina i Zrinski u obrani od Osmanlija” deklarirana je kao dio tog programa, zato smo pojačano uključili dijelove o Zrinskima u izložbu. Osobno sam tada održala i predavanje o Zrinskima za nastavnike povijesti Sisačko-moslavačke županije, u organizaciji stručnog vijeća nastavnika povijesti. Na samoj je izložbi, pak, mjesecima intenzivno radilo 18 članova Društva, ponajviše onih koji se izravno bave poviješću Vojne krajine (Vladimir Brnardić, Vlatko Čakširan, Ivica Golec, Ivana Horbec, Ivančica Jež, Sanja Lazanin, Ivana Miletić Čakširan, Vedran Muić, Tajana Pleše, Jakša Raguž, Teodora Shek Brnardić, Damir Stanić, Marko Šarić, Nataša Štefanec, Igor Vujatović, Trpimir Vedriš). Sve je prelomio i pripremio Ivan Landeka u svojoj tiskari Monogram, a pomagala je i Monja Krnjak. Stručni partneri bili su nam Hrvatski državni arhiv, koji nam je dao veliku praktičnu podršku, zatim Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Hrvatski institut za povijest i Hrvatski restauratorski zavod. Izložba u biti rekonstruira procese stvaranja i funkcioniranja Vojne krajine – obrambenog sustava protiv Osmanlija jedinstvenog u Europi. Pošli smo od šire perspektive formiranja Vojne krajine na prostoru od Jadrana do Karpata, a zatim se postupno fokusirali na hrvatsko-slavonski prostor i, konačno, na sam prostor Banske krajine. Važni, opći krajiški procesi i fenomeni problematizirani su na konkretnim primjerima, često s Banske krajine, kroz pet cjelina (Prostor Vojne krajine, Vojnokrajiška sjedišta i utvrde, Svakodnevni život krajišnika, Oficiri, plemići, intelektualci, Krajiški otisak u urbanom krajoliku banovinskih mjesta). Izložbu smo postavili u Hrvatskoj Kostajnici za Kestenijadu 2016. godine, a set plakata tiskan je i za Prvu Noć muzeja u Glini ’17, gdje će izložba trajati do kraja veljače.

 

 

Historiografija.hr: Možete li nešto kazati o projektu Noći muzeja u Glini, budući da je manifestacija zakazana za skori 27. siječnja ove godine?

 

Nataša Štefanec: U Glini, 27. siječnja 2017. organiziramo Prvu Noć muzeja u Glini, za koju nam je trebalo oko godinu i pol dana rada, dogovora s partnerima u gradu, pisanja projekata, istraživanja, sabiranja materijala, izrade plakata, organizacijskih poslova itd. Osim naše velike izložbe o Vojnoj krajini u Knjižnici i čitaonici Glina, Srednja škola Glina na čelu s Anom Rizmaul priprema izložbu “Slike o prošlosti Gline” i timove učenika za vođenje posjetilaca po gradu. Interpretacijski centar baštine Banovine i KUU Viduševac pripremili su filmski, scenski i izložbeni program, studenti povijesti iz Rijeke izradili su veliku maketu županije s relevantnim reljefom i utvrdama, a manifestaciju će otvoriti naša povijesna postrojba Prve i druge banske pukovnije, koja će biti službeno predstavljena pred građanima i upravom Grada, te udruga mažoretkinja Glinske banice. Detaljan program dostupan je na webu, a Marin Kaurić je u ime Grada nesebično pomagao oko niza organizacijskih detalja. Sudjelovat ćemo, već drugi put, i na Noći muzeja u Hrvatskoj Kostajnici. Ivana Horbec tamo će predstaviti svoju izložbu o kostajničkom kontumacu i sanitarnom kordonu između Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije. Sa TZ Hrvatska Kostajnica, koju vodi gospođa Mirjana Lahovsky-Žličarić, surađivali smo ranijih godina kolega Sanjin Mihelić i ja, kroz terenske nastave studenata povijesti i projekte, a sada surađujemo i kao Društvo.

 

 

Historiografija.hr: Spomenuli ste povijesne postrojbe. O čemu se radi i koja im je namjena?

 

Nataša Štefanec: Na temelju istraživanja i projekta kolege Vladimira Brnardića, stručnjaka za vojnu povijest, koji je već radio na osnivanju povijesnih postrojbi u Hrvatskoj, krenuli smo u vjernu rekonstrukciju krajiške odore s kraja 18. stoljeća, u smeđoj i bijeloj varijanti. Krajišnici s Banske krajine nosili su smeđu odoru kod kuće, a bijelu kada su išli na ratovanje po Europi. Predvidjeli smo oformiti postrojbu od 15-16 vojnika, po nekoliko iz svakog važnijeg mjesta Banske krajine. Sredstvima Županije i Grada Gline, koji su projekt prepoznali, izradili smo pet odora. Izrada odora po mjeri je kompleksan obrtnički posao, ako se želi izraditi što preciznija replika originala. Na projektu radi renomirana kostimografkinja Sanja Šeler. Kožnu obuću i remenje radi specijalizirani obrt (Kruh Vuk d.o.o.), kape klobučari (Šešir d.o.o.), šivanje krojačice povijesnih kostima (Festina), a puške s bajunetama, identične onima s kraja 18. stoljeća, specijalizirani proizvođač Saguaro Arms. Izrađene odore nose članovi Društva (Vladimir Brnardić, Vlatko Čakširan, Marin Kaurić, Damir Stanić i Marko Rukavina).

 

 

Historiografija.hr: Društvo “Terra banalis” sudjeluje u nizu manifestacija. Zašto su vam one važne?

 

Nataša Štefanec: Zato što smo kroz rasprave zaključili da bi se osim na inicijativi Referentnog i interpretativnog centra za povijest Vojne krajine u Glini trebali vidljivije povezati sa školama, ustanovama, udrugama i pojedincima u Glini i županiji, stalno skretati pažnju na bogatu baštinu kraja, pripremati javnost za novu baštinsku instituciju i pokušati ju oformiti u suradnji sa što više aktera. Tako da ona ne bude samo intervencija nekih znanstvenika iz Zagreba, nego da Društvo kroz razne aktivnosti okuplja sve zainteresirane, da bude inkluzivno u smislu ljudi i ideja. Samo ako Društvo i budući Centar budu otvoreni i pristupačni svima, bliski, zanimljivi i potrebni u kulturnom životu kraja, ono što radimo imat će dugoročnog smisla. Zato smo oko malih projekata fleksibilni i rado se dogovaramo.

 

 

Historiografija.hr: Koji su planovi Društva za 2017. godinu?

 

Nataša Štefanec: Nakon zastoja zbog tehničkih poteškoća s konzultantima, ponovno je pokrenut postupak dorade dokumentacije za drugi krug natječaja Europskog fonda za regionalni razvoj za naš Referentni i interpretativni centar u Kapelnikovom stanu. Radi se o suradnji s Razvojnom agencijom Sisačko-moslavačke županije SIMORA i novoosnovanom Agencijom za razvoj grada Gline na čelu s Markom Rukavinom. Društvo Terra banalis, kao partner na projektu, sudjeluje u razradi svih komponenti projekta koji bi možda već i ove godine mogao krenuti u realizaciju. Nakon predstojećeg sudjelovanja u Noći muzeja u Glini i Hrvatskoj Kostajnici, prijavit ćemo na razne natječaje neke tekuće i nekoliko novih projekata. Dalje ide naš projekt povijesnih postrojbi (imamo tek trećinu predviđenih krajiških odora), te projekt Noći muzeja 2018. u Glini, kao i partnersko pomaganje TZ Hrvatska Kostajnica. Konzervatorski odjel u Sisku bi u partnerstvu s Društvom za Dane europske baštine organizirao u Glini program s temom “Kulturni krajolik Zrinska gora”, s predavanjima, izložbom i tematskim radionicama. Ide i projekt od 7-8 predavanja o plemićkim vlastelinstvima Sisačko-moslavačke županije, u partnerstvu s Gradskim muzejom Sisak te mali projekt oko života i djela Zlatka Šulentića u Glini. Pomagat ćemo i Srednjoj školi Glina s njihovim projektima koji će ući u Noć muzeja 2018. te surađivati s novoosnovanim Interpretacijskim centrom baštine Banovine u Glini. U planu su i aktivnosti u partnerstvu s Arheološkim muzejom u Zagrebu. Sve će biti transparentno prezentirano na našem webu i Facebook stranici.

 

(pozivamo da pratite internetsku stranicu http://terrabanalis.wixsite.com/terrabanalis i Facebook stranicu https://www.facebook.com/terrabanalis/ na kojoj su informacije o događanjima kao i prateći materijali)

 

 

Historiografija.hr: Prema svemu navedenom očito je da razgovor o Društvu „Terra banalis“ ne znači samo upoznavanje s radom Društva nego – s obzirom na mnoge udruge u Hrvatskoj koje se bave povijesnim temama – i općeniti razgovor o potencijalima i ograničenjima djelovanja takvih udruga. Kakvo je vaše načelno mišljenje o tome, kao i u odnosu na dosadašnje iskustvo djelovanja Društva? Naime čini nam se da Društvo “Terra banalis” vrlo uspješno povezuje više institucija i pojedinaca iz znanstvenih, obrazovnih, stručnih, kulturnih i turističkih krugova te da može biti poticajan model i za druge udruge.

 

Nataša Štefanec: To dosta ovisi o načelnim pitanjima, poput pitanja što uopće činiti s baštinom; što, gdje i kako prezentirati; što konzervirati; što restaurirati i koliko intervenirati; što jednostavno zatrpati za kasnije generacije; koliko nam baštinskih ustanova zapravo treba i kakvih itd. Razmišljajući o svom Centru i novim interpretativnim centrima s kojima surađujemo, i mi sve češće postavljamo razna načelna pitanja. U javnosti je neupitna teza da baštinu treba čuvati i štititi jer je neprocjenjivo vrijedna, ali koliko je društvo doista spremno ulagati u njezinu zaštitu, pogotovo ako ne donosi očekivanu dobit? S otvaranjem lokacija za posjetitelje, postavlja se pitanje odnosa uloženog i moguće dobiti, daljnjeg održavanja itd. Kad su u pitanju naše manje inicijative, izložbe, predavanja, postavljanje info-panela i slično, koje se realiziraju u kraćim rokovima, omjer uloženog i dobivenog je jasan. Mi takva opterećenja kao udruga možemo volonterski izdržati, a očigledni su i velik odaziv i zadovoljstvo javnosti u SMŽ. Oko većih inicijativa, u kojima se godine ulažu u projektnu prijavu, s neizvjesnim rezultatima, često se pitamo hoće li sve to imati smisla? Hoće li biti posjetilaca u količinama koje bi bile recipročne financijskim i intelektualnim ulaganjima? Hoće li se ustanova s dva ili tri nova zaposlenika, iako i inovativna i stručno utemeljena, moći izdržavati od ulaznica i posjetilaca? Koliko posjetilaca treba biti? Jesu li važne samo brojke ili i baština? Hoće li mreža OPG-ova i popratnih djelatnosti adekvatno pratiti izgradnju mreže baštinskih institucija i kreirati prateću ponudu? Hoće li biti smještajnih kapaciteta za vikend- turiste? Zagreb je kao najveća konglomeracija relativno blizu, no kako aktivirati zagrebačke obitelji, parove, pojedince, razne vrste turista na posjet kraju koji je 60-80 km daleko. Hoće li doći jednom ili više puta?  

 

Radi se o regiji koja je gospodarski i demografski izrazito zapuštena i ne može računati na infrastrukturu te priljev turista i gostiju koji je, primjerice, dalmatinskim područjima automatski osiguran. Oko svake baštinske ustanove u ovom kraju potrebni su veći napori da bi ona opstala ‘u plusu’, pogotovo ako se inzistira na stručnim kadrovima, bogatoj ponudi aktivnosti i slično. Osim toga, ljudi u našoj udruzi imaju i svoje primarne poslove koje ne smiju zanemariti, a koji se ipak samo dijelom preklapaju s radom u udruzi. Trenutno, a to traje od početka 2013., uglavnom svi mi volontiramo, neki jako puno. Za sada, dok se u nizu manjih projekata pokazuju rezultati, to ne pada preteško, a često je praćeno i s puno zadovoljstva što se postiglo nešto lijepo i vrijedno za zajednicu. Ipak, za sada ne vidim da se u znanstvenoj zajednici i na razini MZOŠ-a takvim djelatnostima u popularizaciji znanosti i bliskijem umrežavanju raznih stručnjaka i entuzijasta, koji mogu pomoći u vrednovanju i revitalizaciji baštine, pruža aktivna, vidljiva pomoć i podrška. Zapravo, znanstvenici iz humanističkih znanosti mogu provesti život, a da ne uđu ni u jedan baštinski projekt, jer nema institucionalne podrške takvim djelatnostima. Sve često ostaje na osobnom entuzijazmu. Zbog toga se ipak ne bih usudila davati prognoze i dalekosežna predviđanja oko toga što će biti s našom udrugom. Dosta će ovisiti o ustrajnosti članova i općim okolnostima u zemlji. Naravno da bi bilo prelijepo čuti da smo nekome poslužili kao model i da smo postigli nešto od trajnije vrijednosti, ali trenutno nam je cilj održati tempo s raznim manjim projektima i akcijama u županiji te zaokružiti veliki angažman oko Centra u Glini. Tek nakon toga moći će doći prve velike ocjene.

 

 

Historiografija.hr: Hvala na razgovoru. Nastavit ćemo sa zanimanjem pratiti rad Društva i prenositi obavijesti o novostima.

 

 

 

 

Odgovori