Saša Vuković – prikaz knjige – Tom Gallagher, “Salazar: Dictator That Refused to Die”, 2020.

Tom Gallagher, Salazar: Dictator That Refused to Die, London: Hurst & Company, 2020., 360 str.

Vladajući tom rubnom europskom zemljom od 1932. do 1968. godine, António de Oliveira Salazar presudno je obilježio portugalsku povijest 20. stoljeća. Pa ipak, unatoč nesvakidašnjem postojanju „diktature bez diktatora“, kako je Portugal tog vremena percipiran, u općim pregledima europske povijesti kao da je gurnut u stranu, a u hrvatskom kontekstu gotovo i potpuno nepoznat. Pisanju njegove suvremene biografije – s ciljem istraživanja kako su na kreiranje Salazarove ličnosti utjecali ekonomski, religijski i akademski okoliš, kako se i zašto uključio u svijet politike te kako je naposljetku podredio čitavu državnu politiku svojoj volji – posvetio se stoga škotski politolog i povjesničar Tom Gallagher, rezultate svog rada objelodanivši 2020. godine u knjizi Salazar: Dictator That Refused to Die. Podijeljena na petnaest poglavlja, knjiga kronološki prati Salazarov život od djetinjstva i mladosti do uspona na vlast, a potom i njegove državničke odluke i suočavanje s izazovima u unutarnjoj i vanjskoj politici, da bi na kraju završila poglavljem o političkoj ostavštini režima nakon njegova pada 1974. godine. S obzirom na to, poglavlja je moguće grupirati u nekoliko tematskih cjelina.

            Prvu cjelinu, posvećenu Salazarovom životu do uspona na premijerski položaj, čine tri početna poglavlja. U prvom od njih, The Boy from Vimieiro, naglasak je stavljen na dvije razine razvoja – prvu čini razvoj Salazara kao osobe rođene i odrasle u ruralnom dijelu Portugala, u obitelji upravitelja imanja s energičnom majkom i fatalističkim ocem, dok drugu čini sažeta prezentacija društvenog stanja u onodobnom Portugalu, osiromašenom nasljedniku kolonijalnoga imperija iz prethodnih stoljeća, rastrganom između sukobljenih političkih frakcija monarhističke i republikanske orijentacije. U sljedećem poglavlju, The Making of the Conservative, Gallagher razrađuje spomenute akademske i religijske utjecaje na razvoj Salazarovog svjetonazora. Posebno važnu ulogu pritom je odigrao tada relativno nov socijalni nauk Katoličke Crkve, koji je budući diktator usvojio tijekom svog obrazovanja u sjemeništu. Uz to, s obzirom na Salazarovo odustajanje od svećeničkog poziva i upis pravnog fakulteta 1910. godine, autor prati i njegovo postupno isticanje u sveučilišnim krugovima posvećenima ekonomskim pitanjima, odnosno među konzervativnim misliteljima. Napokon, u posljednjem poglavlju te cjeline, naslovljenom Scaling the Heights of Power, Salazarov je daljnji životni put uklopljen u kontekst vojnog udara 1926. godine, nakon kojega je – uslijed potrebe novih vlasti da novostečenu kontrolu zadrže konsolidacijom nepovoljnoga ekonomskog stanja u zemlji – uslijedio Salazarov uspon među strukturama moći, krećući se najprije tek od rada u Ministarstvu financija pa do kontrole nad potrošnjom svih resora vlasti, s dobivanjem premijerskog položaja 1932. godine kao vrhuncem. Salazarova ličnost pritom je rekonstruirana putem sačuvane korespondencije i sjećanja suvremenika, a pružen je i detaljan osvrt na njegove rane suradnike.

            Sljedeća zamišljena cjelina počinje poglavljem Salazar Constructs His ‘New State’ koje predstavlja središnji dio knjige posvećen prezentaciji Salazarove političke ideje. Vodeći se mišlju o nužnosti „stvaranja Portugalaca kakve Portugal treba da bi postao velik“, Salazar je kao izvor najvećeg broja dotadašnjih problema označio prijašnji liberalni sustav, odnosno zloporabe demokracije i politike općenito koje su ga karakterizirale. Smatrajući kako je stoga narodu i zemlji potrebna „politička detoksikacija“, novim ustavom iz 1933. godine u politički je život unio kombinaciju demokratskih i autoritarnih elemenata. Posebnu pažnju autor je posvetio uvođenju načela korporativizma u portugalsko gospodarstvo te prevlasti izvršne nad zakonodavnom vlasti, utjelovljenom u Nacionalnoj skupštini, odnosno jedinoj dopuštenoj stranci, União Nacional. Unatoč određenim sličnostima s tadašnjim fašističkim režimima, Gallagher kroz čitavu knjigu pravi jasnu distinkciju između njih i Salazarovog režima.[1] Na sličan način koncipirano je i sljedeće poglavlje, The Art of Persuasion. Allies and Rivals Submit to Salazarizam, na čijim je stranicama analizirano uvođenje Salazarove paternalističke kontrole u niz sfera portugalskog društva. S obzirom na njegov konzervativizam, posebno se zanimljivom čini napomena kako su glavnu prijetnju Salazarovoj vlasti ipak predstavljali upravo desni, a ne lijevi pokreti. Osim osvrta na položaj Katoličke Crkve u portugalskom društvu, znatna je pažnja stoga posvećena Nacionalnim sindikalistima ili „plavokošuljašima“, portugalskom fašističkom pokretu, njegovom razvoju, djelovanju i konačnom gušenju. Naposljetku, u poglavlju Portuguese Ruthessness in the Struggle for Iberia obrađen je portugalski politički položaj spram susjedne Španjolske zahvaćene građanskim ratom – od odbojnosti prema republikancima do oprezne potpore Francovim snagama, ali i nelagode zbog postojanja španjolskih imperijalističkih težnji prema pripajanju Portugala.

            Stanoviti interludij u sadržaju knjige čini njeno sedmo poglavlje, Salazar’s Private World. Opisujući njegove svakodnevne radne rutine, Gallagher je oslikao portret suzdržanog čovjeka koji je, unatoč političkoj moći, život proveo na granici asketizma, čak i pokušaj atentata 1937. godine poprativši tek usputnim komentarom i nastavkom namjeravanih aktivnosti. Diktatorova intima predstavljena je i putem njegovog platonskog odnosa s višedesetljetnom domaćicom, Marijom de Jesus Freire, odnosno prikazom rezidencije sa strogom podjelom troškova za državni donji i privatni gornji kat.

            Razdobljem Drugoga svjetskog rata bave se sljedeća dva poglavlja – Walking Europe’s Neutral Tightrope, 1939-42 i No Safe Harbour for Salazar or His Regime. Nastojeći održati zemlju neutralnom usred najvećega sukoba u povijesti čovječanstva – što je zasluga koju su mu u kasnijim razdobljima priznavali čak i protivnici – Salazar je u tom razdoblju uspješno balansirao između postojanja nacistima sklonih krugova u zemlji i ograničene trgovačke suradnje s Hitlerovom Njemačkom te višestoljetnih prijateljskih odnosa s Ujedinjenim Kraljevstvom i prinudnog popuštanja američkim zahtjevima. Poseban osvrt Gallagher u spomenuta dva poglavlja pruža na odnos režima prema izbjeglicama iz zaraćene Europe (uključujući Židove), odnosno na napetosti oko pretenzija obiju strana na geostrateški važne portugalske Azore i druge prekomorske posjede. Također, ističe se opravdani Salazarov strah od rasta utjecaja vaneuropskih sila na situaciju u Europi. Osim vanjskopolitičkih pitanja, autor obrađuje i unutarnjopolitičko stanje u Portugalu, narušeno ratom uzrokovanom skupoćom i nestašicama, s rastom nezadovoljstva i masovnim uhićenjima kao posljedicama.

            Preživjevši izmjene političke karte Europe 1945. godine, kroz prva dva mirnodopska desetljeća – kojima se bave sljedeća tri poglavlja knjige – Salazarov je režim doživio niz uspona i padova. Kao što mu naslov implicira, u prvom od navedenih poglavlja, Low Spirits, 1945-52, naglasak je stavljen na probleme nastale zanemarivanjem unutarnje politike tijekom svjetskog sukoba, kao i na nužnost pozicioniranja u novonastalom hladnoratovskom kontekstu. Nakon problematizacije odbijanja provedbe društvenih reformi putem kojih bi se ponovo uspostavio narušeni sustav socijalne pravde, a time i podrška režimu, kao i odbacivanja mogućnosti širokog prihvata Marshallovog plana uslijed straha od rasta vanjskog utjecaja na portugalsku politiku, sudjelovanje Portugala u osnivanju NATO-a 1949. godine autor prikazuje kao pristajanje na nužno zlo, potaknuto percepcijom Sovjetskog Saveza kao glavne prijetnje. Ipak, unatoč spomenutim problemima, u poglavlju The Golden Afternoon of the Estado Novo, 1952-58 opisana je stabilizacija unutarnjeg stanja i vanjskopolitičkih odnosa koja je uslijedila. Baveći se dilemom oko izbora nasljednika, Gallagher Salazarovoj ličnosti – premda nedemokratskoj, ipak naglašeno radinoj i vezanoj uz poštivanje zakona – suprotstavlja oportunizmom vođen ostatak portugalske elite. U ekonomskom pogledu razložena je poslijeratna usmjerenost na industrijalizaciju zemlje provedbom višegodišnjih razvojnih planova, dok se dio posvećen vanjskoj politici bavi skepsom oko europskih integracija i pokušajima otpora rastućim pritiscima oko dekolonizacije jačanjem ideje luzotropikalizma, odnosno plurikontinentalne portugalske nacije. No, u zadnjem poglavlju cjeline, Torn Curtain 1958-61. Friends Desert the Regime and Enemies Strike, autor se ponovo vraća starim problemima režima, ponajprije nezadovoljstvu generiranom sporošću ekonomskog oporavka i krutošću državne birokracije, ali i rastom percepcije Salazara kao gomilatelja moći; na kraju poglavlja Gallagher promišlja kojim je postupcima režim mogao izbjeći ili barem ublažiti takav razvoj situacije.

            Nastavkom problema po režim bave se i pretposljednja dva poglavlja. Prvo od njih, Contrasting Allies. Predatory America and Amenable France, bazira se na kontrastiranju odnosa saveznika – Kennedyjevog SAD-a i de Gaulleove Francuske – prema Portugalu. Naime, razlaže autor, smatrajući brzu dekolonizaciju najboljim sredstvom sprječavanja širenja sovjetskog utjecaja u Africi, nova američka administracija nastojala je izvršiti snažan pritisak na Salazara u pogledu Angole i Mozambika, planirajući čak i državni udar kojim bi ga se zamijenilo suradnji sklonijim vodstvom. Nasuprot tome, portugalske su vlasti – uz francusku podršku – takvu politiku držale nepromišljenom, koristeći važnost Azora u kontekstu vrhunca Hladnog rata kao pregovarački adut te ističući ukorijenjenost kolonijalnih posjeda u portugalski nacionalni identitet. Obrada vanjskopolitičkih sukoba oko Afrike nastavljena je i u sljedećem poglavlju, The Fading of the Light, 1964-70, u kojem su prikazane posljednje godine Salazarove vladavine, obilježene porastom važnosti komunista u zemlji i postupnim gubitkom utjecaja na popunjavanje režimskih mjesta. Slabeći uslijed manjka energije potrebne za provedbu nužnih transformacija u suočenosti s rapidnom liberalizacijom i modernizacijom diljem svijeta, svoj je simbolični kraj režim doživio Salazarovim padom sa stolice i posljedičnim zdravstvenim problemima koji su napokon doveli do njegove smrti 1970. godine. Paralelno s time autor prikazuje i uspon novog vođe Marcella Caetana na vlast te njegov pokušaj spašavanja režima preobrazbom Nove države u Socijalnu državu, s evolucijom u sklopu kontinuiteta kao geslom.

            Na samom kraju knjige, služeći i kao njen svojevrsni zaključak, stoji poglavlje The Afterlife of Salazar. Fifty Years of Controversy. Nakon kratkog prikaza Portugala pod Caetanom, koji se profilirao kao niti diktator niti demokrat, odnosno osvrta na problem izostanka snažne političke ličnosti koja bi popunila prazninu nastalu Salazarovim odlaskom, Gallagher prati porast nezadovoljstva i zahtjeva za modernizacijom i demokratizacijom u zemlji, s padom režima 24. travnja 1974. i tek dijelom uspješnim pokušajem provedbe komunističke revolucije 1975. godine kao dvjema kulminacijama. Potom je pružen osvrt na političko stanje Portugala i tranzicijske teškoće od tih vremena do danas, da bi naposljetku bio sagledan Salazarov položaj u suvremenoj portugalskoj historiografiji, ali i javnom mnijenju, koje ga je 2007. godine proglasilo najvećim Portugalcem u povijesti. Posebno je zanimljiv sam kraj knjige, budući da u njemu višedesetljetni opstanak Salazarovog režima autor pokušava objasniti i izostankom političke volje za hvatanjem ukoštac s problemima portugalskog društva tijekom 20. stoljeća, vidjevši u nastavku sličnog stanja i nakon 1970./1974. godine i jedan od uzroka suvremene portugalske prepuštenosti odlukama vodećih tijela Europske unije.

            Pisana izrazito pitkim stilom, knjiga Toma Gallaghera Salazar: Dictator That Refused to Die sjajan je doprinos međunarodnom poznavanju osebujne ličnosti Antónija de Oliveire Salazara, čovjeka koji je Portugalom vladao poput diktatora, no istovremeno i u nekoliko navrata nudio svoje odstupanje s vlasti. Iako posvećena prvenstveno njemu kao osobi, s obzirom na njegovu višedesetljetnu ključnu ulogu u nacionalnoj politici Gallagherova se knjiga zapravo dotiče gotovo cjelokupne portugalske povijesti 20. stoljeća, uklapajući u nju i čitav niz drugih režimskih ili proturežimskih ličnosti te odnosa s drugim europskim i svjetskim državama. Moguću monotoniju uzrokovanu naglašenim bavljenjem političkim temama pritom razbijaju povremeni odlomci posvećeni zanimljivostima iz Salazarove svakodnevice i međuljudskih odnosa koje je održavao, nudeći time uvid u pozadinu istaknutih procesa. Ipak, moguće je izdvojiti dvije mane knjige – u prvom redu, premda se sporadično spominju kroz čitav njen tijek, izostao je detaljniji osvrt na represije režima nad političkim protivnicima i na njihov broj, dok je s druge strane – govoreći o portugalskoj prisutnosti u Africi – propuštena prilika za osvrt na percepciju režima iz afričke (post)kolonijalne perspektive. No, i unatoč tome, Gallagherova knjiga ostaje važnim historiografskim doprinosom i snažnim poticajem za razmišljanje o budućnosti političke participacije u ideologijama i politikanstvom sve opterećenijem svijetu te je stoga za nadati se da će se uskoro pojaviti i u hrvatskom prijevodu.


Saša Vuković


[1] Detaljnije o tome vidi: „Saša Vuković: Je li portugalski diktator António de Oliveira Salazar bio fašist?“, Heretica, http://heretica.com.hr/sasa-vukovic-je-li-portugalski-diktator-antonio-de-oliveira-salazar-bio-fasist/ (posjet 22. 11. 2021).


Odgovori