Tomislav Kardum – prikaz knjige – John Connelly, “From Peoples into Nations: A History of Eastern Europe”, 2020.

John Connelly, From Peoples into Nations: A History of Eastern Europe, Princeton/Oxford: Princeton University Press, 2020., 956 str.

Knjiga povjesničara sa Sveučilišta Kalifornija, Berkeley, Johna Connellyja sinteza je povijesti srednje i jugoistočne Europe od 18. stoljeća do danas. Iako naslov From Peoples into Nations: A History of Eastern Europe sugerira da se obrađuje povijest istočne Europe, iz hrvatske je perspektive svakako riječ o srednjoj i jugoistočnoj Europi. U uvodu Connelly definira istočnu Europu – ponekad rabi i naziv „East Central Europe“ – kao „protuimperijalni prostor malih naroda“ (str. 25.). Zajednički svim tim narodima, koji su živjeli unutar imperija, jest strah od nestanka uslijed pritiska imperijalnog centra, što utječe na mentalitet i oblikovanje nacionalnih narativa. U knjizi se dakle obrađuje povijest svih naroda jugoistočne i srednje Europe, ali ne i baltičkih država (Litva, Latvija, Estonija), Ukrajine i Bjelorusije, kao i Njemačke, izuzev DDR-a.

Opsežna knjiga podijeljena je u pet dijelova s ukupno čak 27 poglavlja. U prvom dijelu knjige The Emergence of National Movements (str. 29-154) autor prvo opisuje dolazak Slavena u Srednju Europu i Balkan, uz kratki pregled povijesti promatranog prostora do 18. stoljeća. Potom obrađuje centralizacijske napore Marije Terezije i Josipa II. koji su utjecali na razvijanje straha od nestanka protonacije/etničke skupine, njenog identiteta i jezika. Connelly ukazuje na genezu razvoja lingvističkog nacionalizma u regiji, odnosno povezanost sa specifičnim njemačkim nacionalizmom. Naime, na njemačkim sveučilištima, točnije na Sveučilištu Jena mnogi su se preporoditelji, poput Jána Kollára, Jána Benediktija, Pavela Šafárika i Jurja Palkovića upoznali s idejama Johanna Gottfrieda Herdera, i modificirane ih širili u svojem okruženju, što će kasnije dovesti i do rađanja nacionalnih pokreta. U potonjem kontekstu Connelly govori i o Ljudevitu Gaju i njegovim vezama s Janom Kollárom. Srbija i Poljska kao primjeri “ustaničkog nacionalizma” (insurgent nationalism) obrađeni su u posljednjem poglavlju prvog dijela knjige. Autor drži da, izuzev Srba i Poljaka, narodi srednje i jugoistočne Europe nemaju u nacionalnim narativima ugrađenu glorifikaciju ustanka protiv imperijalnih sila. Srpski su ustanci protiv Osmanskog Carstva i više ustanaka Poljaka, primarno protiv Ruskog Carstva, “među najčišćim primjerima prvih oblika antikolonijalizma” (str. 153) i dokaz da je nacionalizam, suprotno najistaknutijim teoretičarima nacionalizma, mogao postojati i bez masovne pismenosti stanovništva i sredstava masovne komunikacije, smatra Connelly.

Drugo dio knjige pod nazivom The Decline of Empire and the Rise of Modern Politics (str. 155-324) obuhvaća važne teme i fenomene u razdoblju od 1848. do Prvog svjetskog rata. Jedno poglavlje Connelly je posvetio 1848. u Habsburškoj Monarhiji, dok Austro-ugarsku nagodbu iz 1867. promatra kroz prizmu dogovora njemačkih i mađarskih elita unutar Monarhije kako bi se spriječio politički uspon slavenske većine. Posebno je zanimljivo poglavlje The Origins of National Socialism: Fin de Siècle Hungary and Bohemia (str. 241-265) u kojemu Connelly argumentira da su stranke austrijskih i čeških Nijemaca zbog straha od slavenske dominacije skrenule prema (proto)fašizmu te da specifična društvena struktura Mađarske iz 19. stoljeća stvara preduvjete za kasnije kreiranje snažnog fašističkog pokreta. Naime, dok su, primjerice, češke elite bile mahom seljačkog podrijetla, u Mađarskoj (i u Rumunjskoj) otuđena je feudalna elita s podozrenjem gledala na seljačke mase, uz sramežljive pokušaje njihova integriranja u nacionalni pokret i rješavanje njihovih gospodarskih problema. Zbog toga će seljaštvo imati resantiman prema elitama i Drugom te inklinaciju prema fašističkim pokretima koji će tu činjenicu iskoristiti. Connelly obrađuje u ovom dijelu knjige i odnos socijalista prema nacionalizmu i nacionalnom pitanju – ideje austrijskih socijaldemokrata Karla Rennera i Otta Bauera, raskol kod poljskih socijalista zbog pogleda na nacionalno pitanje (Józef Piłsudski vs. Rosa Luxemburg). Na kraju poglavlja obrađuje formiranje agrarnih stranaka, pri čemu agrarnu politiku na početku 20. stoljeća obrađuje kratkim prikazom političkog djelovanja i ideologije triju ličnosti – T. G. Masaryka (iako je pomalo neprikladno smještanje Masaryka u kontekst agrarne politike), Aleksandra Stambolijskog i Stjepana Radića. Bez Stambolijskog i Radića, navodi autor, možda ne bi nastale snažne seljačke stranke u Hrvatskoj i Bugarskoj.

U trećem dijelu knjige Independent Eastern Europe (str. 325-432) obrađeno je međuratno razdoblje. Autor naziva stvaranje novih država “revolucijom izvana”, ukazujući na činjenicu da stanovnike novih država poput Jugoslavije i Čehoslovačke nitko nije pitao žele li njihovo stvaranje. Connelly napominje da prilikom stvaranja novih država nije u potpunosti poštovano proklamirano načelo samoopredjeljenja jer su, primjerice, izvan matičnih zemalja ostala kompaktna područja s njemačkom i mađarskom većinom koja su pripala Čehoslovačkoj, a onemogućeno je ujedinjene Njemačke i Austrije, usprkos željama stanovnika. Ta će činjenica biti jedan od ključnih izvora nestabilnosti novonastalih ili znatno proširenih država (Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska, Jugoslavija) koje su postale “minijaturna habsburška carstva” (str. 364.). Connelly obrađuje u ovom dijelu knjige i fašističke pokrete u srednjoj i jugoistočnoj Europi, s primarnim fokusom na rumunjsku Željeznu gardu i mađarske Strelaste križeve, jedine masovne predratne fašističke pokrete u ovom dijelu Europe. Napominje da su, suprotno teorijama po kojima je za fašizam potrebno moderno društvo koje omogućava mobilizaciju, snažni fašistički pokreti nastali u komparativno nerazvijenim sredinama istočne Europe. Rumunjska je bila najveći dobitnik, a Mađarska najveći gubitnik Prvog svjetskog rata u regiji, ali obje zemlje su imale “baštinu prijezira njihovih liberalnih elita prema običnim ljudima” (str. 392). Iako su oba pokreta ostvarila značajne rezultate na izborima desni su ih autoritarni vladari suzbijali, kontrolirali i/ili koristili ovisno o svojim ciljevima. Connelly ističe da se fašizmu u međuraću većinom nisu suprotstavljali režimi koji su poštivali liberalizam i demokraciju, već desni autoritarni režimi, izuzev Čehoslovačke u kojoj je sačuvana demokracija, ali su također uvođene protuliberalne mjere, poput ograničavanja slobode tiska.

Srednja Europa i jugoistočna Europa u Drugom svjetskom ratu i Hladnom ratu predmet su četvrtog dijela knjige Eastern Europe as Part of the Nazi and Soviet Empires (str. 433-682). Autor prvo obrađuje osvajačke pohode Hitlerove Njemačke u Čehoslovačkoj, Poljskoj i jugoistočnoj Europi, a posebno su obrađeni pokreti otpora u Jugoslaviji i Poljskoj, pri čemu ukazuje na sličnosti i razlike između ta dva slučaja. Jedno je opširno poglavlje posvećeno i Holokaustu, prilikom čega je obrađena sudbina Židova u svim zemljama srednje i jugoistočne Europe, a posebna je pažnja posvećena lokalnim tradicijama antisemitizma. Potom obrađuje uspostavu “narodnih demokracija”, kako su se zvali komunistički režimi u srednjoistočnoj Europi, pri čemu tvrdi da su komunističke stranke imale značajnu podršku u stanovništvu i bez upliva Sovjetskog Saveza. Posebno je obrađeno i etničko čišćenje Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, a Connelly navodi da su komunisti podjelom posjeda koji su bili u rukama Nijemaca stvarali svoje lojalne pristaše. Connelly potom kronološki obrađuje staljinističko razdoblje, destaljinizaciju, sovjetsku intervenciju u Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968. itd. Šezdesete su pak doba “nacionalnih puteva u komunizam”. Gotovo svaki od režima (s iznimkom Mađarske zbog poraza u Drugom svjetskom ratu) bio je nacionalistički. Poljski lider Władysław Gomułka krajem 60-ih je primjerice pokrenuo antisemitsku kampanju koja je rezultirala iseljavanjem malobrojnih Židova koji su preživjeli Holokaust u Izrael. Bugarski je čelnik Todor Živkov pak provodio politiku bugarizacije Turaka i muslimana, dok su rumunjski komunisti, prvotno pod Gheorghe Gheorghiu-Dejom, a potom i izraženije pod Nicolaem Ceausescuom otišli najdalje u šovinizmu, koji se u praksi manifestirao i represijom nad mađarskom manjinom u Transilvaniji. Nacionalizam je služio, tvrdi Connelly, kao sredstvo učvršćenja vlasti. Posljednje je poglavlje četvrtog dijela knjige posvećeno životu u istočnom bloku, a neke od tema koje se obrađuju su odnos vlasti (i tajnih službi) i pojedinca, pokušaji stvaranja (pseudo)potrošačkog društva, siva ekonomija i važnost osobnih veza u koruptivnom sustavu itd.

Razdoblje od sloma komunizma do danas obrađeno je u posljednjem dijelu knjige From Communism to Illiberalism (str. 683-786). Connelly ističe da većina aktera, uključujući opozicionare, nije očekivala slom komunizma 1989., a kao temeljni preduvjet sloma ističe krizu vladajuće ideologije – i elita i stanovnici prestali su u nju vjerovati. Usprkos tome, organizirana je opozicija postojala samo u Poljskoj i Mađarskoj, zemljama s najmanje represivnim sustavom u istočnom bloku. Autor stoga smatra realnim da, bez reformista Mihaila Gorbačova na čelu Sovjetskog Saveza i opozicije u Mađarskoj i Poljskoj, ne bi uopće bilo revolucije 1989. u srednjoistočnoj Europi. Posebno je poglavlje potom posvećeno “ratovima za jugoslavensko naslijeđe” (Eastern Europe Explodes: The Wars of Yugoslav Succession, str. 741-762). Riječ je o poglavlju s vjerojatno najviše manjkavosti u cijeloj knjizi. Poneke su faktografske greške za hrvatskog čitatelja posebno upadljive. Tako primjerice autor navodi da je 1969./1970. na političkim skupovima bilo “hrvatskih zastava sa šahovnicom (koje nisu viđene od Drugog svjetskog rata)” (str. 745). Kasnije pak navodi da je hrvatska vlada 1990. “nerazborito zamijenila jugoslavensku zastavu s hrvatskom zastavom sa šahovnicom koja je bila povezana s ustašama” (str. 751). Milošević pak, po autoru, nije isključivi krivac za rat, a priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije od strane Europske zajednice je “kontroverzan potez” (str. 752). Rat u Bosni i Hercegovini je pak površno prikazan kao sukob koji su kreirali nacionalistički vođe putem medija i propagande. Posebno je pak problematičan zaključak da je “odluka slovenskih političkih elita – odgovarajući na snažni popularni sentiment – pokrenula noćnu moru raspada Jugoslavije 1991.” (str. 762). U narednom pak poglavlju, kada obrađuje raspad Čehoslovačke, autor neosnovano tvrdi da se raspad Jugoslavije i Čehoslovačke dogodio “suprotno željama velike većine stanovnika zemlje” (str. 773). Naposljetku autor obrađuje i tranziciju u srednjoistočnoj Europi, pri čemu ističe da tranzicija nije jednostran proces zbog pojave “iliberalnih” vođa u Mađarskoj i Poljskoj. Drži također da se tranzicija prema demokratskom pluralizmu u brojnim zemljama regije dogodila kasnije u 1990-ima, a ne s prvim višestranačkim izborima.

Knjiga Johna Connellyja pruža sažet prikaz povijesti srednje i jugoistočne Europe. Obrađivanje povijesti velikog broja naroda i zemalja kroz razna povijesna razdoblja zasigurno je iznimno težak i mukotrpan posao, a Connelly je uspio na jednostavan način prikazati složenu povijest. Usprkos pojedinim faktografskim greškama koje su neminovnost za tako velik pothvat – Connelly primjerice navodi (str. 308) da je Ante Starčević “etnonacionalistički srbomrzac” (“ethno-nationalist Serb-hater”), iako je on udžbenički primjer građanskog nacionalista – knjiga će zasigurno u budućnosti biti važan priručnik povjesničarima, ali i svima zainteresiranima za povijest obrađivanog prostora.

Tomislav Kardum


Odgovori