Marino Badurina – prikaz knjige – Federico Tenca Montini, “Trst ne damo! Jugoslavija i Tršćansko pitanje 1945.-1954.”, 2021.

Federico Tenca Montini, Trst ne damo! Jugoslavija i Tršćansko pitanje 1945.-1954., Srednja Europa, Zagreb 2021., 209 str.

Italija, taj naš „najveći i najmoćniji susjed“ (kako je u naslovu svoje knjige svojevremeno podsjetio nekadašnji hrvatski veleposlanik u Rimu Drago Kraljević) posljednjih desetljeća za hrvatsku politiku i kulturu kao da je ostala u sjeni Vatikana i suvremene vatikanologije (Inoslav Bešker, Silvije Tomašević, Ivica Maštruko itd). U politici sjećanja hrvatsko-talijanski odnosi uglavnom se spominju u kontekstu žrtava fašizma, okupacije i naravno – fojbi. Čitava pred- i posthistorija tih odnosa je postala gotovo irelevantna. U Hrvatskoj danas gotovo da više nema pisaca i intelektualaca koji bi mogli ravnopravno komunicirati, pa i suživjeti se, s talijanskom sredinom kako su to kroz 20. stoljeće mogli primjerice Bogdan Radica, Vladimir Nazor, Frane Barbieri, Enzo Betizza, Predrag Matvejević itd. U javnosti nema više istaknutih pojedinaca koji bi nas živo obavještavali što se u „svjetovnoj“ Italiji misli, radi, govori, piše, a što bi moglo biti zanimljivo nama s ove strane Jadrana, pa i šire.

              Slično je i u historiografiji. Hrvatsko-talijanske teme svedene su na status lokalnohistorijskih, onih koje teško prelaze Učku ili eventualno Banska vrata iznad Rijeke. Tim važnijom postaje nedavna pojava mladog povjesničara Federica Tence Montinija koji tu vrstu historiografske bilaterale teži reaktualizirati, osvježiti i vratiti u centar. Zahvaljujući njegovoj probitačnosti, dobrom poznavanju hrvatske sredine, kao i upornom inzistiranju na vlastitoj istraživačkoj agendi njegova studija (pisana na temelju obranjenog doktorata) o Jugoslaviji i Tršćanskom pitanju u ovoj godini izazvala je već podosta pažnje u Hrvatskoj i regiji. U Italiji knjiga se pojavila pod neutralnim naslovom La Jugoslavia e la questione di Trieste, 1945-1954 uz popratni minimalistički dizajn, no za hrvatsko tržište naslov je, marketinški mudro, promijenjen u Trst ne damo! Jugoslavija i Tršćansko pitanje 1945-1954. dok je za naslovnicu odabrano platno Paje Jovanovića, odnosno Tita koji je, u pomalo napoleonskoj pozi, svoju zatvorenu šaku odlučno prislonio na mapu, sugerirajući tako nepokolebljivost u teritorijalnim zahtjevima, uključujući i one prema Trstu.

              Na kraju Drugoga svjetskoga rata situacija je na zapadnim granicama Jugoslavije bila sljedeća: Savezničkim ugovorom o miru (Pariz) potpisanim 1947. Jugoslaviji je pripao veći dio Istre. Ostatak je kao sporno područje uključen u Slobodni Teritorij Trsta koji je obuhvaćao 736 kvadratnih kilometara te bio podijeljen na dva dijela: manju Zonu A (Trst i okolica od Devina do Milja) pod angloameričkom, i veću Zonu B (kotari Buje i Kopar) pod jugoslavenskom vojnom i de facto civilnom upravom. Takvo provizorno rješenje predstavljalo je početak jugoslavensko-talijanskog spora koji će trajati godinama. U periodu od 1947. do 1954. diplomatske akcije radi pronalaženja konačnoga rješenja nisu prestajale. Među prvim ključnim prijedlozima bila je tzv. Tripartitna deklaracija (20. 3. 1948) u kojoj su vlade SAD-a, Velike Britanije i Francuske predložile prepuštanje cjelokupnog spornog teritorija talijanskoj upravi, što je za Jugoslaviju bilo neprihvatljivo. No stanje na terenu bilo je takvo da je u danom periodu u zoni A jačao talijanski utjecaj, a u zoni B jugoslavenski. Ipak, tršćansko pitanje dobar je ogledni primjer kako se teritorijalni i politički sporovi često udaljavaju od realnog stanja na terenu, kako se koriste u širim sukobima i odmjeravanjima snaga, naročito među velikim silama.

              Naposljetku, i Jugoslavija i Italija tršćansko pitanje su koristile za svoje unutarnje potrebe. Jugoslavija je u jednom trenutku smatrala da bi Italiji, u najboljem slučaju, mogao pripasti sam grad Trst, bez zaleđa, uz usku obalnu poveznicu s Italijom. Naravno, ta stajališta su stalno evoluirala. Tijekom 1952. prijedlog Jugoslavije bio je „kondominij“, zajednička jugoslavensko-talijanska uprava STT-a, svojevrsna tampon zona koja bi za Jugoslaviju politički bila prihvatljivija zbog straha od Zapada. Tenca Montini u tome primjećuje i prve obrise politike nesvrstanosti. Autor i inače spretno isprepliće multikauzalnu prirodu tijeka i rješavanja tršćanskog pitanja, mnoge faktore od unutartalijanskih i unutarjugoslavenskih potreba konsolidacije poslijeratnih režima, kad su i jugoslavenski komunisti i talijanski demokršćani morali podjednako dokazivati svoj patriotizam, pa do hladnoratovskih utjecaja, 1948. i jugoslavensko-sovjetskog raskola, kao i Korejskog rata 1951. Dobro je prikazano i trenje tzv. stare diplomacije, tj. prijedloga rješenja o uspostavi Slobodnog Teritorija Trsta što je podsjećalo na neka ranija rješenja nakon Prvog svjetskog rata Danzig (Gdanjsk) ili Memel (Klaipėda) – i novih diplomatskih i političkih momenata koje je donio hladnoratovski kontekst.

              Tako autor podsjeća i na pomalo zaboravljeni „partijski“ sporazum Tito-Togliatti iz 1946., prema kojem bi Jugoslavija ustupila Italiji Trst u zamjenu za Goriziju, u vrijeme kada su komunističke partije bile važni (para)državni i internacionalni entiteti. Takav dogovor bio je naizgled dobar za Jugoslaviju, no Tenca Montini možda i nije dovoljno naglasio koliko je to zapravo, umjesto uspjeha, bio promašaj i za jugoslavenske i talijanske komuniste. Jugoslaviji je bitno umanjio šanse da bi ikada mogla dobiti Trst, a talijanskim komunistima smanjio podršku talijanske javnosti. To je najbolje ilustrirao tadašnji talijanski ministar vanjskih poslova, ujedno i socijalist, Pietro Nenni ironično prokomentiravši da tim sporazumom „Tito odustaje od nečega što još nema, da bi zauzvrat dobio nešto što je već talijansko“. Ipak, sporazum Tito-Togliatti, a paralelno s njim i Tito-Dimitrov (Bledski sporazum, 1947.), značili su tim vođama, naročito Titu, impuls njihove neovisnosti, posebno od Moskve, i upražnjenje velikih ambicija, u ovom slučaju Jugoslavije kao potencijalnog hegemona u sklopu neke projicirane Balkanske federacije. Pretenciozno govoreći, Tito i Togliatti tim su sporazumom anticipirali nesvrstanost i eurokomunizam.

              No veliku ambiciju 1948. će zamijeniti veliki šok i ekskomunikacija Jugoslavije iz istočnog lagera. Ipak, u trenutku najveće slabosti rađao se zametak buduće snage. Ubrzo, spor Jugoslavije i Italije postao je praktički spor dviju članica NATO pakta. Jedne punopravne (Italije) i jedne indirektno pripojene (Jugoslavije) preko Mutual Defense Assistance Act programa sa SAD-om 1951., a potom Balkanskim paktom s Grčkom i Turskom iz 1953. Ipak, suvremeni hladnoratovski kontekst nije mogao poništiti stare animozitete, problematičnost odnosa sa susjedima, povijest bolesti koja uvijek nadilazi pitanje hladne političke pragmatike, pa i ideologije. Ova knjiga se doduše ne bavi čitavim historijatom južnoslavensko-talijanskih odnosa, ali povremene dijakronijske refleksije ne bi ništa posebno oduzele njenoj narativnoj strukturi, no ona je ipak fokusirana na konkretno vrijeme, mjesto i problem.

              Važan je njen zaključak kako su zapadne sile prolongirale rješenja tog pitanja, jačajući time talijanski nacionalizam (protukomunizam), i ujedno ekvilibrirajući s Jugoslavijom kako bi koristile njenu šizmu i raskol sa Sovjetima. No i Jugoslavija je različitim prijedlozima komplicirala pregovore, iako je cijelo vrijeme ono najjednostavnije rješenje – zonalna podjela – izgledalo i kao najizglednije. No vrag je stalno prebivao u detaljima, korekcijama, trenutnim okolnostima, rokovima itd.

              Naposljetku, donekle povoljni uvjeti stekli su se dolaskom Eisenhowerove administracije (John Foster Dulles)  i njenog strožeg pristupa Jugoslaviji, što je u kombinaciji sa smrću Staljina značilo povratak ravnoteže u međunarodne odnose. Prema autoru, Jugoslaveni su se još u proljeće-ljeto 1953. nadali da postoji mogućnost da zona A ne bude konačno talijanska, ali i sa dalje maglovitom alternativom o jugoslavensko-talijanskom suupravljanju ili neutralnošću, no koja bi s vremenom naginjala jugoslavenskom uplivu. Naposljetku, ističe autor, Jugoslavija je u zadnjoj fazi 1953.-1954. Trst koristila kao pitanje očuvanja imidža vlastite neovisnosti, uz utješnih nekoliko četvornih kilometara iz Zone A, pored zone B koju je Jugoslavija ionako kontrolirala, te za izvlačenje ekonomske pomoći od Zapada. Nakon još jednog dramatičnog zaoštravanja pitanje Trsta konačno je riješeno 1954.  Tršćansko pitanje bila je velika jugoslavenska diplomatska škola, ono je ogolilo tenziju koja je stalno postojala i koja je Jugoslaviju i Tita gurala prema nalaženju puta izvan luđačke košulje puke neutralnosti, stiješnjenosti između Zapada koji drži samo do jugoslavenskog antisovjetizma i istočnog Velikog brata koji trajno nastoji stvari vratiti na staro, a Jugoslaviju ponovno uključiti u lager. Neće proći dugo, 1956. na Brijunima će se susresti Tito, Nehru i Naser. Time je otpočela nova etapa u povijesti jugoslavenske vanjske politike i Pokreta nesvrstanih.

              Na kraju, jedini ozbiljniji metodološki prigovor koji se knjizi može uputiti je taj da autor, svjesno ili nesvjesno, preskače dio novije literature o ovom pitanju, primjerice studije Bojana Dimitrijevića, Bitka za Trst 1945.-1954. (2014.) i Diega Gona, Il problema di Trieste 1945-1954. (2004.), opsežni članak (također nastao na temelju doktorske disertacije) Budislava Vukasa, „Tršćanska kriza u prijelomnom vremenu prve polovice 50-ih godina XX. stoljeća: Diplomatsko-političko i državnopravno razmatranje“ (2007.), a s obzirom da je već naslovnica usmjerena na političku osobu Josipa Broza trebalo je makar konzultirati Titov tajni imperij Williama Klingera i Denisa Kuljiša (2019.), knjigu koja na osebujan način tematizira upravo Titovu transnacionalnu mrežu „od Olimpa do Pirineja“. Naposljetku, i ovaj sugestivni dvojac je, na svoj nekonvencionalni način, došao do sličnih zaključaka kao i Tenca Montini o tome kako je jugoslavenska vanjska, a ne unutarnja, politika bila ključ spora sa Sovjetima, dok je utjecaj na Italiju bio krajnji cilj i domašaj balkanskog komunističkog (inter)nacionalizma. Čitavom tekstu ne bi škodilo ni zrno soli koje bi mu osiguralo primjerice referiranje na Claudia Magrisa i Angela Aru (Trst: identitet granice, 1987.) za koje je Trst najvažniji kao provodnik preko kojeg je talijanska kultura prožeta njemačkom, židovskom i slavenskom, upravo srednjoeuropskom sastavnicom. No ovo je ipak prije svega koncentrirana diplomatska povijest Tršćanskog pitanja. Ekonomija, kultura, ideje i mentalitet ovdje nisu predmet naročitog bavljenja. Knjiga je dakle, premda ne preobimna, ipak dovoljno sadržajna, višestruko stručno relevantna i potrebna.

              Federico Tenca Montini čini se kao komunikacijski i istraživački talentiran povjesničar, stoga je za nadati se da će nastaviti s produbljivanjem vlastitih interesa, slobodnim i hrabrim tumačenjem neuralgičnih tema, a možda i otkrivanjem nekih manje poznatih ili zaboravljenih locusa iz naše zajedničke hrvatsko-južnoslavensko-talijanske povjesnice, te da će kao pojedinac biti trajna i stabilna veza između naših dviju (a zapravo više od jedne, manje od dviju) kultura i historiografija.

Marino Badurina


Odgovori