Udruga 1914 – 1918: pitanje nadležnosti za vojna groblja Prvoga svjetskog rata

Udruga 1914 – 1918

https://www.facebook.com/udruga.1914.1918/

10. siječnja 2017.

U objavi od 3. prosinca 2016. izvijestili smo o javnom pismu što smo ga oko komemorativnih nastojanja u svezi s Prvim svjetskim ratom uputili na više državnih tijela. U međuvremenu, sadržajne odgovore dobili smo od Ureda predsjednika Vlade RH i od Ministarstva kulture.

 

Na tomu tragu predsjedništvo Udruge 1914-1918 jutros se sastalo s predstavnicima Ministarstva kulture, predvođenima državnim tajnikom Krešimirom Partlom. Među ohrabrujuće raspravljenim temama naročito se istaklo istraživanje, evidentiranje i prezentiranje nepokretne kulturne baštine vezane uz Prvi svjetski rat (napose javnih spomenika i spomen-obilježja raznolikoga stupnja očuvanosti, u zemlji, ali i u inozemstvu), o čemu Udruga već neko vrijeme prikuplja dokumentaciju, pa bi nastojanje valjalo pretočiti u cjelovito osmišljeni projekt od kojega će koristi imati i pojedine javne službe u djelokrugu Ministarstva kulture i šira javnost.

 

Nasuprot tomu, od Ministarstva hrvatskih branitelja dobili smo začudni odgovor koji se može shvatiti jedino kao da se to ministarstvo baš ni na koji način ne osjeća odgovornim za vojna groblja Prvoga svjetskog rata.

 

Uza svo razumijevanje za golemi opseg složenih zadaća koje tomu ministarstvu pripadaju s obzirom na vojna groblja i grobišta Drugoga svjetskoga rata s poraćem te Domovinskoga rata, naše je stajalište kako bi barem djelić pozornosti trebalo posvetiti i grobljima Prvoga svjetskog rata, pogotovu zato što je to u stanovitoj mjeri njegova obveza i po postojećim propisima, neovisno o eventualnim razlikama u tumačenju nekih spornih mjesta.

 

Prošlogodišnje javno pismo stoga smo dopunili jednom širom raščlambom o trenutačnoj, ali i poželjnoj budućoj nadležnosti za vojna groblja Prvoga svjetskog rata, polazeći naročito od toga kako je ta problematika zakonski uređena u Republici Sloveniji.

DOPIS donosimo u nastavku:

 

 

UDRUGA 1914–1918

Zagreb, Opatička ulica 10

OIB: 67911039279

Broj: 25/2016.

Zagreb, 20. XII. 2016.

 

 

 

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved

  Ministrica kulture dr. sc. Nina Obuljen Koržinek

 

 

 

 

PREDMET: Hrvatsko sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu – državno povjerenstvo i

              komemorativna skrb, prijedlozi – DOPUNA O VOJNIM GROBLJIMA

 

 

VEZA: Ministarstvo hrvatskih branitelja, Klasa 564-05/16-0001/21, Urbroj 522-05/2-16-2,

            dopis od 6. XII. 2016.

 Ministarstvo kulture, Klasa 022-03/16-05/186, Urbroj 50302/07-16-2, dopis od 6. XII.

2016.

 

 

 

 

 

Poštovani,

Uza zahvalu na primljenim odgovorima na naš dopis broj 19/2016. od 21. studenoga 2016. željeli bismo pojasniti zašto smo u njem naveli da je prema našim spoznajama »skrb o vojnim grobljima Prvoga svjetskog rata u zakonskom djelokrugu Ministarstva hrvatskih branitelja«.

 

Naime, otklanjajući postupanje u svezi s našim dopisom isto je Ministarstvo odgovorilo »da, suprotno tumačenju Udruge, Ministarstvo hrvatskih branitelja nije nadležno za vojna groblja iz Prvoga svjetskog rata«, pozivajući se pritom na Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja (Narodne novine, br. 143/12; nastavno: Zakon o vojnim grobljima).

 

Kako je razvidno iz cjeline našega dopisa, u kojemu pozivamo na daljnju zakonsku formalizaciju odnosa prema poznatim ili još nepoznatim grobljima Prvoga svjetskog rata u zemlji i u inozemstvu, uključujući izradbu javnih očevidnika te ujednačenje spomenika, popratnih natpisa i sl., upravo smo i htjeli istaknuti da to pitanje u cjelini nije još na zadovoljavajući način uređeno.

 

S obzirom na to, odgovor Ministarstva hrvatskih branitelja nemalo nas je iznenadio jer se može shvatiti jedino kao da Ministarstvo u svojoj nadležnosti baš ni na koji način nema, a možda i ne želi imati »skrb o vojnim grobljima Prvoga svjetskog rata«.

Međutim, u članku 2. Zakona o vojnim grobljima izraz »vojna groblja« jasno je definiran tako da obuhvaća i groblja i grobove »poginulih i umrlih interniraca, pripadnika stranih oružanih sila, političkih i ratnih zarobljenika na području Republike Hrvatske u Prvom i Drugom svjetskom ratu«, pri čem je prema članku 30. Zakona o vojnim grobljima Ministarstvo dužno voditi skupnu evidenciju o svim vojnim grobljima na području Republike Hrvatske (očevidno, bez razlike Prvoga i Drugoga svjetskog rata). Također, članci 34, 35. i 36. nalažu mu poduzimati razne korake u slučaju da jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb ne ispunjuju svoje obveze glede dostave podataka o vojnim grobljima na svojem području, održavanja i godišnjih izvješća.

 

Prema našem mišljenju, u provedbi toga dijela Zakona o vojnim grobljima eventualno bi se samo moglo postaviti pitanje na koje se sve vojske odnosi izraz »pripadnici stranih oružanih sila« iz članka 2. – konkretno, obuhvaća li taj i austrougarske snage, napose hrvatske vojnike u tim snagama?

 

Naime, sve veći dio hrvatskih povjesničara drži da austrougarske snage nisu toliko bile »strana« koliko »domaća« oružana sila, a tako bi ju – cijene oni – valjalo gledati i danas, u samostalnoj državi. Među ostalim, takvi se pogledi temelje na elementima hrvatske autonomije u Austro-Ugarskoj Monarhiji, na posebnom statusu Kraljevskoga ugarsko-hrvatskoga domobranstva na području kraljevina Hrvatske i Slavonije, na naravi ekspanzionističkih presezanja susjednih zemalja uoči i tijekom Prvoga svjetskog rata, a i na stanju nakon centralističkoga jugoslavenskoga ujedinjenja 1918. Čak i oni povjesničari koji nepovoljnije prosuđuju hrvatski položaj u Austro-Ugarskoj – primjerice, stoga što hrvatski predstavnici nisu mogli bitnije utjecati na njezinu vanjsku politiku, pa ni na presudnu odluku o naviještanju ratu – ističu da su mnoge austrougarske postrojbe bile hrvatske, i po većinskom etničkom sastavu i po nacionalno-političkom značaju.

 

Ipak, kada bi se iz toga polazišta tumačio članak 2. Zakona o vojnim grobljima slijedio bi začudni zaključak da u djelokrug Ministarstva hrvatskih branitelja iz doba Prvoga svjetskog rata ulaze na području Republike Hrvatske razmjerno malobrojna groblja austrougarskih interniraca i političkih zatvorenika (nota bene, i jedno i drugo većinom su bili hrvatsko-slavonski te istarski i dalmatinski tj. austrijski pripadnici) te stvarnih inozemaca (pripadnika američke, britanske, bugarske, crnogorske, francuske, njemačke, osmanske, rumunjske, ruske, srpske i talijanske vojske, pokopanih 1914–1920), ali ne i znatno češća groblja pripadnika austrougarskih oružanih snaga, nerijetko sa velikim pa i pretežnim hrvatskim udjelom.

 

Nasuprot tomu, uputnije nam se čini tumačenje da je donoseći 2012. Zakon o vojnim grobljima zakonodavac pošao od starijega Zakona o obilježavanju i održavanju groblja i grobova poginulih i umrlih interniraca, pripadnika stranih oružanih sila, političkih i ratnih zarobljenika na području Republike Hrvatske u I. i II. svjetskom ratu (Narodne novine, br. 91/92), koji se pak također uporabljenim izrazom »pripadnici stranih oružanih sila […] u I. svjetskom ratu« nadovezao na prijašnje jugoslavenske zakone o vojnim grobljima, a ti još na formulacije o dužnosti skrbi za strana groblja u mirovnim ugovorima sklopljenima nakon Prvoga svjetskog rata.

 

Budući da hrvatske zemlje u tim ugovorima nisu sudjelovale na strani poraženih Centralnih sila, već u sklopu Države odnosno Kraljevstva SHS (nastavno na Kraljevinu Srbiju), te da međunarodne obveze koje je neovisna Hrvatska preuzela 1991–1992. proizlaze iz sljedništva Jugoslavije, a ne Austro-Ugarske, to su po svem sudeći za donositelja Zakona o vojnim grobljima iz 2012. čak i hrvatski vojnici što su se borili u austrougarskim postrojbama formalnopravno ostali »pripadnicima strane oružane sile«, pa bi Ministarstvo hrvatskih branitelja ipak bilo nadležno i za njihova vojna groblja u Republici Hrvatskoj.

 

Napominjemo još jednom – gledano u povijesnom kontekstu, označiti hrvatske vojnike u austrougarskim postrojbama kao »pripadnike strane oružane sile« nije sretno rješenje, no još bi nesretnije bilo isključiti ih sasvim iz područja primjene Zakona o vojnim grobljima jer bismo u tom slučaju imali pravnu prazninu čak i na području nadležnosti za puku skupnu evidenciju austrougarskih vojnih grobalja na području Republike Hrvatske, uključujući na njima pokopane hrvatske vojnike.

 

Što se tiče grobalja na području drugih država, osnova za u našem dopisu izneseni navod o zakonskom djelokrugu Ministarstva hrvatskih branitelja bio je i Sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uređenju vojnih groblja iz 2008, koji je stupio na snagu 2012. (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 4/09 i br. 10/12).

 

Prema preambuli, i taj se sporazum izričito odnosi na oba svjetska rata, pri čem su u članku 1. »vojna groblja« definirana nešto šire, kao »prostori na kojima su pokopani pripadnici oružanih snaga i osobe umrle zbog oružanih sukoba, u ratnom zarobljeništvu, odnosno kao deportirani civili, uključujući i pojedinačne ili zajedničke grobove i humke, odnosno memorijalne ploče, spomenike ili druga obilježja postavljena na tim prostorima«, a »hrvatska vojna groblja« kao »vojna groblja na državnom području Republike Slovenije na kojima su pokopane osobe hrvatske narodnosti«, u oba slučaja bez razlike radi li se o Prvom ili o Drugom svjetskom ratu te poraću.

 

            Među ostalim, u članku 2. toga sporazuma ugovorne strane obvezale su se na međusobno obavješćivanje o postojanju, lokaciji i stanju vojnih groblja, a u člancima 6. i 7. predviđena je i mogućnost da država preuzme dodatno uređenje i održavanje na državnom području države druge stranke.

 

            Budući da je u sporazumu područje primjene određeno narodnosnim kriterijem, ne može biti nikakve sumnje da se odnosi i na austrougarska vojna groblja s većim ili manjim udjelom hrvatskih vojnika. Uzmemo li u obzir samo groblja na slovenskoj strani negdašnjega Sočanskoga bojišta i u njegovu neposrednom zaleđu, bez grobalja podignutih u unutrašnjosti (najčešće uz vojne bolnice), radi se o posmrtnim ostatcima više tisuća ljudi, za koje u Republici Hrvatskoj još nemamo ni minimum javne evidencije.

 

            Eventualno, i ovdje bi se mogla uočiti stanovita neodređenost u pogledu za provedbu mjerodavnoga tijela na hrvatskoj strani, koje je u članku 8. općenito određeno kao »ministarstvo nadležno za uređivanje vojnih groblja«. No, ako se i nasuprot našem mišljenju ne može uzeti da bi to slijedom članka 5. stavka 5. spomenutoga Zakona o vojnim grobljima bilo Ministarstvo hrvatskih branitelja, ono mu je svojim općim djelokrugom zasigurno najbliže.

 

            Prihvate li se naša tumačenja ili ne, očevidno je da u hrvatskom sustavu skrbi za vojna groblja Prvoga svjetskog rata postoje znatne neujednačenosti, nedorečenosti, pa i pravne praznine, koje upućuju na nužnost žurnih izmjena i dopuna postojećih propisa, a dijelom i na donošenje potpuno novih. Zbog svega izloženoga, držimo da je upravo Ministarstvo hrvatskih branitelja najpozvanije za zakonodavnu inicijativu na tomu području, koja bi – među ostalim – trebala obuhvatiti:

 

1) izmjene i dopune članka 2. stavka 1. Zakona o vojnim grobljima na način da u definiciju »vojnih groblja« i »vojnih groblja u inozemstvu« izričito uđu groblja vojnika hrvatske narodnosti odnosno uopće vojnika s područja Republike Hrvatske u austrougarskim i drugim oružanim snagama (osim »pripadnika stranih oružanih sila« tom prigodom mogao bi se izmijeniti i neumjesni sklop »politički zarobljenici« jer »zarobiti« se može samo pripadnika neprijateljskih oružanih snaga, a »politički« su »zatvorenici« ili »zatočenici«);

 

2) izmjene i dopune članka 2. stavka. 2. Zakona o vojnim grobljima na način da bude nedvojbeno kako se iznimka vezana uz groblja, grobove i grobnice na »civilnim grobljima« ne odnosi i na »vojna groblja« Prvoga svjetskog rata;

 

3) donošenje Pravilnika o načinu i sadržaju vođenja evidencije te načinu obilježavanja i održavanja vojnih groblja u inozemstvu, koji bi to pitanje regulirao analogno postojećem Pravilniku o načinu i sadržaju vođenja evidencije te načinu obilježavanja i održavanja vojnih groblja i groblja civilnih žrtava rata i poslijeratnog razdoblja (Narodne novine, br. 78/13), a u skladu s obvezom Ministarstva hrvatskih branitelja iz članka 5. stavka 3. Zakona o vojnim grobljima.

 

Uz prijedlog pod 2), u pogledu mogućega značenja nedefiniranoga izraza »civilna groblja« napominjemo da komplementarni Zakon o grobljima (Narodne novine, br. 19/98 i 50/12) groblja ne dijeli prema vrsti, određujući groblje jedino kao »ograđeni prostor zemljišta na kojem se nalaze grobna mjesta, komunalna infrastuktura i u pravilu prateće građevine«. »Civilna groblja« ne spominju se ni u Pravilniku o grobljima (Narodne novine, br. 99/02), u kojemu se pak groblja prema načinu osnivanja odnosno prema načinu smrti dijele na »opća (javna) i posebna«, u koja se ubrajaju i »vojna groblja« (članak 4. stavci 2. i 3.). Ni jedna ni druga nisu pobliže određena, ali propisano je da se takva posebna groblja mogu izvesti kao zaseban dio općeg groblja (članak 4. stavak 4).

 

Prihvati li se u primjeni članka 2. stavka 2. Zakona o vojnim grobljima stajalište da je izraz »civilna groblja« istoznačan izrazu »opća (javna) groblja« iz članka 4. stavka 3. Pravilnika o grobljima, to će značiti da izvan djelokruga, pa i puke evidencije Ministarstva hrvatskih branitelja ostaju i sva ona vojna groblja koja su svojedobno izvedena kao zaseban dio općega groblja.

 

S obzirom na dulje vremensko razdoblje koje je proteklo od završetka Prvoga svjetskog rata te na višestruke državnopravne promjene, razumno je pretpostaviti da u praksi nerijetko ne će biti moguće ustanoviti je li neko vojno groblje svojedobno podignuto kao zaseban dio općega (javnoga) odnosno civilnoga groblja, ili kraj njega (tj. samostalno), a očekivati je i slučajeve da su pojedina vojna groblja s vremenom stvarno prenamijenjena ili barem formalnopravno evidentirana kao opća (javna) odnosno civilna groblja.

 

Iz tih razloga, kako bi se izbjegao predvidljivi raskorak između de facto i de iure statusa vojnog groblja, naše je stajalište da bi barem u pogledu njihove evidencije djelokrug Ministarstva hrvatskih branitelja trebao obuhvaćati i ona vojna groblja Prvoga svjetskog rata koja su u smislu Pravilnika o grobljima nekoć izvedena kao zaseban dio općeg groblja.

 

Primjerice, slovenski Zakon o vojnih grobiščih (Uradni list Republike Slovenije, br. 65/03 i br. 72/09), čije bi pojedine odredbe i u nekim drugim slučajevima mogle poslužiti kao polazište za izmjene i dopune hrvatskoga normativnog okvira, u članku 8. predviđa upravo mogućnost da »vojno grobišče« bude »na območju obstoječega civilnega pokopališča«.

Mimo toga, vezano uz naš prijedlog pod 3), a slijedom članka 5. stavka 4. Zakona o vojnim grobljima, Ministarstvo hrvatskih branitelja trebalo bi u suradnji s Ministarstvom vanjskih poslova i europskih integracija potaknuti sklapanje daljnjih bilateralnih međunarodnih ugovora, kojima bi se regulirala skrb Republike Hrvatske za vojna groblja Prvoga svjetskoga rata u inozemstvu. Kroz protekle dvije-tri godine dobri odnosi na tomu području uspostavljeni su s Poljskom i Ukrajinom, pa daljnja formalizacija zacijelo ne bi predstavljala teškoću, a uz stanovite dorade primjereni obrazac bio bi spomenuti sporazum sa Slovenijom iz 2008.

 

S druge strane, Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Talijanske Republike o uređenju ratnih grobova iz 2000, koji je stupio na snagu 2001. (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 6/01 i br. 13/01), valjalo bi podvrgnuti dodatnoj stručnoj analizi.

 

Njime je, naime – prema preambuli – bez podrobnijih vremenskih odrednica regulirano pitanje »ratnih groblja, pojedinačnih grobova, pojedinačnih i skupnih grobnica i spomenika osoba koje bi, prema hrvatskim zakonima, mogle biti priznate kao veterani ili civilne žrtve rata, na teritoriju Talijanske Republike«.

 

Iz citirane formulacije, međutim, nije jasno obuhvaća li područje njegove primjene i ratna tj. vojna groblja hrvatskih vojnika u austrougarskim oružanim snagama, ili samo groblja, pojedinačne grobove, pojedinačne i skupne grobnice te spomenike »veterana i civilnih žrtava« Drugoga svjetskog rata. Upitno je, naime, treba li nedefinirani izraz »ratna groblja« dovoditi u značenjsku svezu s osobama koje bi »prema hrvatskim zakonima, mogle biti priznate kao veterani«, kao i to ima li se taj hipotetski standard analogijski odnositi na veterane bilo kojega rata prema bilo kojem zakonu koji je 2000. bio na snazi, ili je nužni preduvjet da je 2000. na snazi bio baš neki hrvatski zakon o veteranima upravo Prvoga svjetskog rata.  

 

Osim toga, kada bi se uzelo da taj ugovor obuhvaća i groblja hrvatskih pripadnika austrougarskih oružanih snaga, hrvatska strana bi doduše dobila stanovita prava, ali i preuzela troškove održavanja takvih grobalja na talijanskom teritoriju (članak 3), što bi značilo nesrazmjerno poboljšanje položaja talijanske strane u odnosu na mirovne ugovore nakon Prvoga svjetskoga rata, kojima su ugovorne strane preuzele obvezu održavanja svih vojnih grobalja na svojem teritoriju bez razlike.

 

Također, prema članku 2. ugovora, Vlada Republike Hrvatske obvezala se za provedbu tehničkih zadaća ovlastiti saborsku Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, ukinutu već 2002. Kao što je poznato, njezinu dokumentaciju preuzeo je Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkog zločina nakon Drugoga svjetskog rata, kasnije i sam uklopljen u tadašnje Ministarstvo branitelja. Po toj crti i ovaj bi ugovor ulazio u djelokrug Ministarstva hrvatskih branitelja, no provedba uredbe o njegovoj objavi (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 6/01) svojedobno je bila povjerena Ministarstvu za javne radove, obnovu i graditeljstvo Republike Hrvatske, a i članak 2. samoga ugovora promjenu pravne osobe zadužene za provedbu tehničkih zadaća (u hrvatskom slučaju to bi bila zamjena ukinute Komisije) uvjetuje dogovorom između ugovornih stranaka.

 

Zbog te obveze Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo, kao i zbog svega navedenoga o teškoćama u razgraničenju između pojmova civilnoga i vojnoga groblja, držimo da bi uz već predviđenoga predstavnika Ministarstva hrvatskih branitelja u izmijenjeni sastav Povjerenstva za koordinaciju obilježavanja Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata ili već u neko novo tijelo sličnoga djelokruga bilo poželjno uključiti i predstavnika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja.

 

Očekujući njegov sastanak, bili smo Vam u najboljoj vjeri slobodni dostaviti svoja razmatranja o trenutačnoj i budućoj mjerodavnosti za vojna groblja Prvoga svjetskog rata. Neovisno o trenutačnom formalnom djelokrugu pojedinoga ministarstva, pa i o preuzetim međunarodnim obvezama, dosljedan odnos prema tim i takvim pitanjima  – uvjereni smo – podjednaka je dužnost i prema nacionalno specifičnoj baštini i prema općim civilizacijskim dosezima.

 

S poštovanjem,

 

dr. sc. Filip Hameršak, predsjednik

 

 

—

 

Prethodna obavijest na portalu Historiografija.hr:

 

Udruga 1914-1918. uputila otvoreno pismo o usustavljivanju nacionalnog spomena na poginule u Prvom svjetskom ratu

 

03.12.2016.

 

http://historiografija.hr/news.php?id=3902