Izložba “Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. – 1952.”

Muzej grada Zagreba

 

http://www.mgz.hr/hr/naslovnica/

 

22.12.2016 – 26.02.2017.

 

Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. – 1952.

 

Koncepcija izložbe: Goran Arčabić

Oblikovanje izložbe i plakata: Oaza (Nina Bačun, Roberta Bratović, Maša Poljanec)

Studijska izložba Vrijeme giganata središnja je aktivnost treće etape projekta Muzeja grada Zagreba Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive. Problemski i kronološki nadovezuje se na prethodne izložbe:

Modernizacija na periferiji Carstva: 1862. – 1918. (realizirana 2010. godine)

 

Industrijski centar države: 1918. – 1945. (realizirana 2012. godine)

Izložba nastoji doprinijeti javnom osvješćivanju industrijskog naslijeđa. Pored problema manjkave provedbe sustava zaštite te nedostatka planova prenamjene i investicija, naslijeđe iz socijalističkog perioda suočava se i s ambivalentnim emocijama prisutnim u postsocijalističkim društvima. Odbojnost i nelagoda motivirani političkim razlozima (poveznice s periodom komunizma, sovjetskom dominacijom ili kompleksnim problemima jugoslavenske federacije) pritom susreću svojevrsnu nostalgiju.

Izložba je vremenski usmjerena na vrijeme provedbe Petogodišnjeg plana razvitka narodne privrede u Jugoslaviji (između 1947. i 1952.). Izgradnja državnih poduzeća (giganata) teške industrije i elektroindustrije tada je predstavljala ideološku bazu privrednog i društvenog razvoja.

Četiri industrijska sklopa u Zagrebu – Jedinstvo, Rade Končar, Prvomajska i Tvornica parnih kotlova – poslužila su kao studije slučaja za propitivanje utjecaja politike na proces industrijalizacije. Industrijski sklopovi promatrani su kao dokumenti vremena na kojima se odražavaju presudne i često dramatične epizode nacionalne i svjetske povijesti.

Traganja za „socijalističkim“ izrazom u arhitekturi sudarala su se sa zahtjevima za brzom i ekonomičnom gradnjom, a realizacija projekata bila je opterećena tehničkim ograničenjima. Manjak strojeva, opreme, alata i kvalificiranih radnika na gradilištima, loša koordinacija raspodjele građevinskog materijala te učestale izmjene projektnih planova prisiljavali su arhitekte i građevinske inženjere na improvizacije i inovacije. Danas ih je moguće „čitati“ kao specifičnosti industrijske arhitekture druge polovine 1940-ih i početka 1950-ih godina.

Unatoč problemima, tijekom prve „petoljetke“ u Zagrebu je položen temelj industrijskim sklopovima koji su u nadolazećim desetljećima prerastali u nositelje razvitka lokalne zajednice, republičke i savezne privrede. Veća autonomija odlučivanja u privrednim poduzećima od početka 1950-ih godina rezultirala je porastom kvalitete i diversifikacijom proizvodnje te boljim odgovorom na potrebe tržišta. Relativna liberalizacija i otklon od politike visokih investicija države u izgradnju teške industrije ubrzali su gospodarski rast i potpomogli stvaranje potrošačkog društva potkraj 1950-ih godina. Industrijski giganti postali su ujedno važnim čimbenikom ekonomske i političke snage Zagreba u socijalističkoj Jugoslaviji.

Goran Arčabić, voditelj projekta Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive