Kritički osvrt na studiju Marine Tkalec „Povijest je važna: Razvoj i institucionalna nepromjenjivost Vojne krajine u Hrvatskoj“
Korupcija kao osmansko pravno nasljeđe u Hrvatskoj?
Dana 15. travnja 2021. u on-line izdanju Večernjeg lista objavljen je članak novinarke Valentine Wiesner pod naslovom „Istraživanje uglednog instituta: Ovaj dio Hrvatske najskloniji je korupciji. Razlog su Osmanlije“, u kojem su preneseni rezultati istraživanja što ga je za Institut za javne financije provela dr. sc. Marina Tkalec. Članak je izazvao poveći interes šire javnosti, a nije prošao nezamijećen ni od strane povjesničara, turkologa i drugih znanstvenika društveno – humanističkog područja. Znanstvena zajednica osmanista i turkologa u Hrvatskoj uputila je oštro pismo reakcije na objavljeni tekst uredništvu Večernjeg lista, no pismo nije objavljeno na stranicama Večernjeg lista niti je do danas stigao ikakav odgovor redakcije. Stoga smo zamolili uredništvo portala Historiografija.hr da objavi ovaj kritički osvrt na studiju M. Tkalec, kao i kraći povijesni pregled osmanskog pravnog sustava kako bismo skrenuli pozornost znanstvene javnosti na pojavu plasiranja neistina i krivih tumačenja iz znanstvenih krugova u javni diskurs, ali i na nužnost novih kritičkih propitivanja uvriježenih i tradicionalnih stavova o osmanskom naslijeđu u Hrvatskoj.
Istraživački rad M. Tkalec pod naslovom „Povijest je važna: Razvoj i institucionalna nepromjenjivost Vojne krajine u Hrvatskoj“ koji je objavljen u časopisu Public Sector Economics broj 44 (1), imao je, prema riječima autorice, za cilj utvrditi učinak Vojne krajine na institucije u Hrvatskoj te ustanoviti postoji li veza između povijesnih institucija i modernih stavova o povjerenju i korupciji.
Polazeći od niza znanstvenih studija u makroekonomiji koje dokazuju da je povijest relevantna za današnji socioekonomski kontekst te koristeći specifične ekonometrijske metode poput metode (kvazi) prirodnog eksperimenta, autorica je nastojala utvrditi u kojoj mjeri povijesne institucije koje su utemeljili Habsburgovci na području nekadašnje Vojne krajine oblikuju suvremene ekonomske ishode.
Nakon poglavlja u kojima je objašnjena teorijska i metodološka podloga rada, i nakon kratkog prikaza povijesnih okolnosti koje su dovele do osnivanja Vojne krajine, te prikaza tamošnjih društvenih prilika i svakodnevnog života, autorica donosi rezultate istraživanja koje je provela dok je gostovala na London School of Economics and Political Science Research on South Eastern Europe. Na str. 4 iznijela je sljedeći zaključak: „Područja koja su ranije bila dio Vojne krajine danas su siromašnija, imaju višu razinu povjerenja u institucije, veću sklonost podmićivanju i pokazuju manje povjerenja u druge ljude (što je moguće povezano s etničkim sastavom stanovništva na tom području)“.
Nadalje, na str. 10 M. Tkalec tvrdi da rezultati istraživanja „upućuju na to da je život na lokaciji koja je nekad bila dio Vojne krajine pozitivno povezan s većim povjerenjem u sudove i policiju. Kada se kontrolira činjenica da je ispitanik u posljednjih 12 mjeseci stvarno došao u doticaj sa sudom ili prometnom policijom, pojavljuje se statistički značajna, jaka i pozitivna vezu života na bivšem području Vojne krajine i neslužbenih plaćanja/darova (mita) sudovima i prometnoj policiji. Čini se da ispitanici imaju višu razinu povjerenja u javne institucije, ali da također češće smatraju da treba podmititi te iste institucije kada s njima dolaze u doticaj. Becker i sur. (2016.). su slično utvrdili da život na bivšem habsburškom području povećava povjerenje u sudove i policiju, ali su pronašli suprotan učinak za podmićivanje. Vojna krajina je, dakle, negdje između visoko-institucionaliziranog Habsburškog carstva i podmićivanju-sklonog ekonomski slabije razvijenog kraja istočno od civilnog dijela Hrvatske, u ovom slučaju možda čak i pod utjecajem Osmanlija (….)“.
Dakle, budući da rezultati istraživanja M. Tkalec odstupaju od rezultata koje su proveli Becker i suradnici, razloge tih odstupanja autorica pripisuje utjecaju Osmanskog Carstva te korupciju vidi kao osmansku političko-pravnu baštinu u Hrvatskoj, poglavito na području nekadašnje habsburške Vojne krajine. Mišljenje da je korupcija pravna i kulturna baština Osmanskog Carstva autorica potvrđuje i sljedećim zaključkom: „U međuvremenu, ljudi koji su s istoka došli u Vojnu krajinu donijeli su sa sobom i kulturu Istoka i Osmanlija. A budući da Osmanskim carstvom, za razliku od Habsburškog, nije vladao zakon (Uberti, 2018.), ne iznenađuje da se podmićivanje na tim prostorima dulje održalo“ (str. 14).
Bez pretenzija da ulazimo u znanstvenu metodologiju, odnosno početne teorijske postavke (hipotezu) i ekonometrijske metode samog rada, kao turkolozi i povjesničari osmanističkog usmjerenja osjećamo dužnost kratko upoznati hrvatsku javnost s poviješću pravnog sustava i pravnih institucija Osmanskog Carstva te opovrgnuti proizvoljnu tezu o Osmanskom Carstvu kao državi bez zakona. Naime, na temelju zaključaka M. Tkalec koje je prenio Večernji list, u javnosti se mogao steći dojam da je Osmansko Carstvo bilo imperijalni sustav u kojem nisu vladali nikakvi zakoni (!), što je daleko od povijesne stvarnosti. Osmansko je Carstvo u 16. stoljeću, kada većina hrvatskih teritorija dolazi u dodir s Osmanlijama, nesumnjivo jedna od najbolje organiziranih državnih tvorevina, potpuno oblikovano društvo s razrađenim upravno-pravnim sustavom. Pravni sustav Osmanlija počivao je na islamskom vjerskom pravu (šerijatu), svjetovnim zakonima (kanunima) koje je donosio sultan te na običajnom pravu pokorenih naroda koji su nastavili vrijediti i dalje, ako nisu bili u očitoj suprotnosti sa šerijatom. Upravo se u vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.), za čije vladavine je osvojena većina hrvatskih teritorija, odvijala intenzivna zakonodavna aktivnost te je donesen čitav niz zakonskih odredbi koje su znatno unaprijedile osmanski pravni korpus. Stoga je taj sultan poznat i kao Zakonodavac (Kanuni). I ostali osmanski vladari smatrali su pravdu temeljem moćne države, te su nastojali na sistematizaciji zakonskih odredbi i provođenju zakona, čak i u kasnijem razdoblju kada središnja moć države slabi, a mnoge klasične osmanske institucije doživljavaju preobrazbu i degradaciju. Popisi poreznih prihoda i stanovništva koje plaća porez posebno su poticali donošenje novih zakona. Stoga je zaključak da Osmanskim Carstvom nije vladao zakon neutemeljen, a donesen je bez konzultiranja ijednog od brojnih djela iz povijesti pravnih institucija Osmanskog Carstva, ijedne sinteze osmanske povijesti i povijesti hrvatskih zemalja pod osmanskom vlašću ili pak studije iz ekonomske i političke povijesti Osmanskog Carstva. Umjesto detaljnijeg proučavanja relevantne osmanističke historiografije, autorica se pozvala na studiju L. J. Ubertija iz područja političke ekonomije post-socijalističkih zemalja. Nadalje, autorica nije konzultirala ni jedno djelo iz povijesti mentaliteta i/ili kulturne povijesti krajiškog osmanskog društva iako je donijela decidirane vrijednosno obojane zaključke o sklonosti korupciji ljudi doseljenih s područja Osmanskog Carstva na teritorij Vojne krajine.
Kao demografsku baštinu Osmanskog Carstva autorica ističe migracije i promjenu etničke strukture Vojne krajine. Izmijenjeni etnički i vjerski sastav stanovništva tijekom 16. i 17. stoljeća uzrokovao je, prema autorici, nižu razinu međuljudskog povjerenja u 21. stoljeću. Premda se slažemo s mišljenjem M. Tkalec da su migracije i promjena etničke i vjerske slike u 16. i 17. stoljeću uzrokovani osmanskim osvajanjem i ratnim sukobima s Habsburškom Monarhijom, smatramo da je tendenciozno i pogrešno nisku razinu međuljudskog povjerenja u 21. stoljeću pripisati osmanskom naslijeđu. Umjesto znanstvene znatiželje i inovativnog propitivanja tradicionalnih predodžbi o osmanskom pravnom naslijeđu u Hrvatskoj i Vojnoj krajini, autorica je nekritički preuzela ustaljene stereotipe i ideološki negativno obojene opće stavove koji su potom putem medija dospjeli i u široku javnost. Znanstvena zajednica povjesničara osmanista i turkologa u Hrvatskoj protivi se iznošenju takvih proizvoljnih i uvredljivih zaključaka, a zalaže se za kritičku raspravu i argumentirano preispitivanje povijesne baštine Osmanskog Carstva u Hrvatskoj utemeljeno na povijesnim izvorima.
Ukratko o osmanskom pravnom sustavu i osmanskom pravnom naslijeđu
Osmansko Carstvo bilo je prije svega islamska država; vladar, dinastija, političko-upravna elita, kao i velik dio podanika, bili su muslimani. Stoga se i osmanski pravni sustav ponajprije zasnivao na islamskom vjerskom pravu (šerijatu) koje je Carstvo baštinilo od ranijih islamskih monarhija. Šerijat („ravan put“, „pravi put“, „put pravovjernih“) su činila vjerska i moralna pravila i propisi sa zakonskom snagom koji su vrijedili za sve pripadnike islamske vjeroispovijesti u nekoj islamskoj državi. Svaki musliman bio je dužan poznavati šerijat i pridržavati ga se, a vlasti su bile dužne primjenjivati ga. Šerijatsko pravo uglavnom sadrži odredbe o bračnom, obiteljskom, nasljednom, kaznenom, ratnom i donekle međudržavnom pravu. Islamsko pravo tumačili su vjerskopravni učenjaci, a određene razlike u tumačenju potjecale su od četiri škole pravnog mišljenja (mezhep) koje su djelovale u različitim islamskim zemljama. U Osmanskom Carstvu službeno je djelovala razmjerno liberalna hanefijska škola čijih su se pravnih odredbi pridržavali i muslimani na područjima Bosanskoga pašaluka.
Osim vjerskih, osmanski pravni sustav temeljio se i na svjetovnim zakonima koje je donosio vladar, a koji su činili dopunu šerijata. Ti su zakoni bili poznati kao kanuni (kânûn) i donošeni su na području javnog i upravnog zakonodavstva, odnosno primjenjivali su se u onim područjima života koje nije regulirao šerijat. Budući da se radilo o propisima koje su sultani izdavali ovisno o okolnostima, potvrđivani su svaki put kad je novi sultan dolazio na prijestolje. Postojale su tri kategorije kanuna. Prvu skupinu činili su oni koji su vrijedili samo na određenim područjima ili su se odnosili na određene društvene grupe (na primjer zakonske odredbe za Vlahe, za janičare, za Bosanski sandžak, Požeški sandžak itd.), drugu su činile opće zakonske odredbe koje su vrijedile na teritoriju cijelog Carstva (primjerice zakonske odredbe o položaju i obvezama raje), a treću pojedinačne zapovijedi sultana s obilježjima zakona (ukazi u vidu fermana). Premda se osmanski pravni sustav razvijao u fazama, prvi put je osmanski državni zakonik bio sistematiziran u vrijeme Mehmeda Osvajača (1444.-1446., 1451.-1481.) kad su sastavljene zbirke (kânûnnâme) administrativnih, fiskalnih i kaznenih odredbi u cilju jačanja centralne vlasti. Kanun-name se često nalaze na početku poreznih popisa, deftera.
Vjerski i svjetovni zakon provodili su kadije i njihovi zamjenici, naibi. Njihova se dužnost sastojala od sudačkih, bilježničkih i upravnih poslova koje su obavljali u zgradi sudnice (mahkeme). Šerijatski sudski postupak je bio jednostupanjski, a presuda koju je kadija donosio bila je konačna (postojala je samo mogućnost žalbe izravno sultanu). Kadije su neprekidno smjeli službovati najviše dvije godine u istom kadiluku kako bi se (barem teorijski) osigurala nepristranost suđenja. Uzimanje mita bilo je strogo zabranjeno.
Osim šerijata i kanuna, Osmanlije su dijelom prihvaćali i običajno pravo (örf). Na osvojenim područjima na snazi su ostali neizmijenjeni lokalni zakoni, običaji i ustanove u koje Osmanlije nisu zadirali ako nisu bili u očitoj suprotnosti s islamskim vjerskim zakonom. To su činili, između ostalog, i da bi izbjegli pobune i nerede koji bi mogli izbiti nakon iznenadnog uvođenja novog sustava. Stoga je znatan dio društvenopravnih odnosa u Carstvu bio uređen drugim vjerskim pravima (npr. za nemuslimane na koje su se šerijatski zakoni samo djelomično odnosili) i reguliran na ostalim vrstama sudova (vjerskim, plemenskim itd.).
Također valja naglasiti da je Carstvo kao apsolutna i autokratska država uspjelo implementirati svoj pravni sustav u onolikoj mjeri koliko su to omogućavale tadašnje okolnosti u smislu upravnih, prometnih i drugih mogućnosti. Načelno, osmanski je pravni sustav trebao biti učinkovit, no u stvarnosti su se dešavale razne zlouporabe provincijskih moćnika i dostojanstvenika. Iako ne možemo reći da su u Osmanskom Carstvu uvijek i svuda u pokrajinama bezuvjetno vladali pravda i pravo, na temelju rezultata brojnih znanstvenih istraživanja možemo ustvrditi da su osmanski vladari i državne institucije nastojali na zaštiti svojih podanika i provođenju zakona. Tako je sultan sazivao carsko vijeće (dîvân) da bi saslušavao pritužbe puka protiv vlasti i neposredno ih rješavao; u pokrajine je znao slati pouzdane ljude da istraže slučajeve ugnjetavanja, kadije su trebale biti časni i neporočni ljudi itd. Suvremenim rječnikom rečeno, sultani su nastojali da funkcionira pravna država, da se zlouporabe zaustave, a počinitelji oštro kazne. Tvrdnja da su korupcija i mito isključivo osmansko povijesnopravno naslijeđe u hrvatskim krajevima stoga je neutemeljena i znanstveno neodrživa.
Proučavanje osmanskog pravnog sustava i pravnog naslijeđa valja započeti uvidom u bogatu znanstvenu literaturu iz povijesti šerijatskog prava i pravnih institucija Osmanskog Carstva. Tako bi svakako trebalo konzultirati radove A. M. Akifa, H. F. Emecena, H. Hadžibegića, U. Heyda, H. Inalcika, F. Karčića, Š. Kurtovića i J. Schachta. U analizu bi trebalo uključiti i neki objavljeni povijesni izvor – primjerice zbirku zakonskih propisa pod naslovom „Kanuni i kanun-name za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Crnogorski i Skadarski sandžak“ koju je izdao Orijentalni institut u Sarajevu još davne 1957. godine ili neki od objavljenih poreznih popisa za hrvatske krajeve koji na početku sadrži kanun-namu, poput „Popisa sandžaka Požega 1579. godine“ koji je prevela Fazileta Hafizović, a izdao Državni arhiv u Osijeku 2001. godine.
Prilikom proučavanja političkih institucija osmanske države valjalo bi uzeti u obzir neku od postojećih sinteza osmanske povijesti kojima su autori ili urednici C. Finkel, H. Inalcik, E. İhsanoğlu, C. Imber, R. Mantran, J. Matuz, S. Shaw i drugi, a za povijest hrvatskih zemalja pod osmanskom vlašću radove N. Moačanina, prvog hrvatskog osmanista koji je svojim interpretacijama osmanske društvene, ekonomske i demografske povijesti napravio velik iskorak u hrvatskoj i svjetskoj historiografiji. Za povijest osmanskih političkih institucija u Bosni svakako su nezaobilazne studije H. Šabanovića o Bosanskom pašaluku i A. Aličića o uređenju Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine.
Uvažavajući dosege suvremene historiografije i rezultate osmanističkih istraživanja o povijesti pravnih i političkih institucija Osmanskog Carstva, s pravom se može zaključiti da se osmanska država u 15. i 16. stoljeću približava konceptu centralističkih država i apsolutnih monarhija koje su se u Europi razvile tek u 17. stoljeću. Dodajmo također i da se Osmansko Carstvo u tom razdoblju po mnogočemu razlikuje od Carstva u 18. i 19. stoljeću; mnoge osmanske institucije koje su u vrijeme osvajanja hrvatskih zemalja bile na vrhuncu moći (poput janičara, timarsko – spahijskog sustava itd.), u kasnijim razdobljima doživljavaju preobrazbe, degradaciju i opadanje ugleda sve do potpunog ukidanja. Drugim riječima, kako snaga i moć središnje vlasti opada, tako pojave poput zlouporaba, mita i korupcije postaju učestalije i raširenije. To je međutim univerzalna pojava koja vrijedi u svako vrijeme i za sve imperijalne sustave kroz povijest, a nije obilježje svojstveno jedino osmanskoj imperiji.
Dr. sc. Ekrem Čaušević, redoviti profesor
Dr. sc. Tatjana Paić – Vukić, znanstvena savjetnica
Dr. sc. Kornelija Jurin Starčević, docent
Dr. sc. Vjeran Kursar, docent