Lidija Barišić Bogišić – prikaz knjige – Krešimir Regan, “Sporazum ili nesporazum? Srpsko pitanje u Banovini Hrvatskoj (1939.-1941.)”

Krešimir Regan, Sporazum ili nesporazum? Srpsko pitanje u Banovini Hrvatskoj (1939.-1941.), Naklada Breza, Zagreb 2019., 397 str.

U izdanju Naklade Breza glavnog urednika Bože Dujmovića i urednice Vlatke Dugački  u studenom 2019. izašla je knjiga hrvatskog povjesničara i leksikografa Krešimira Regana Sporazum ili nesporazum? Srpsko pitanje u Banovini Hrvatskoj (1939.-1941.). Na 397 stranica, u osam poglavlja, s kazalom osobnih imena i kazalom pojmova, popisom izvora i literature te bilješkom o autoru, Krešimir Regan objavljuje svoj dorađeni doktorski rad kao knjigu u kojoj analizira sve važne sudionike političkih procesa na prostoru Banovine Hrvatske koja je formirana nakon Sporazuma Cvetković-Maček od 26. kolovoza 1939. godine.  

Sporazum između predsjednika jugoslavenske vlade i hrvatskoga oporbenog vođe ulazi među najvažnije političke događaje u međuratnoj Jugoslaviji. Turbulentno razdoblje hrvatsko-srpskih sukobljavanja, koje je trajalo od uspostave zajedničke države 1. prosinca 1918., a kulminiralo je 1928. atentatom u Narodnoj skupštini i smrću Stjepana Radića te 1934. ubojstvom jugoslavenskog suverena, kralja Aleksandra I. Karađorđevića, trebalo je završiti sklapanjem sporazuma između vođe Seljačko-demokratske koalicije (SDK) Vladka Mačeka (SDK čine Srpska demokratska stranka, SDS, i Hrvatska seljačka stranka, HSS) i Dragiše Cvetkovića u ime Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ), odnosno središnje vlade i vladarske kuće Karađorđevića. Trebalo je to biti konačno rješenje hrvatskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji.

Zasebna upravno-administrativna jedinica s visokim stupnjem autonomije i samouprave (sa zakonodavnom, izvršnom i sudskom autonomijom) proglašena je takvom na temelju čl. 116 Ustava Kraljevine Jugoslavije. Članak  je omogućavao i drugima formiranje zasebnih administrativnih jedinica u sklopu transformacije unitarne u složenu, odnosno u konačnici u federativnu državu. Istog je dana kada je objavljena Uredba o banovini Hrvatskoj, knez Pavle Karađorđević proglasio i Uredbu o proširenju propisa Uredbe o banovini Hrvatskoj čime je legaliziran ustavni okvir za nastavak preustroja Kraljevine Jugoslavije. Reorganizacija države trebala je ići u smjeru formiranja još dvije banovine: slovenske jedinice, koja bi obuhvaćala Dravsku banovinu, i banovine, koja je u planovima nosila naziv “Srpske zemlje” a obuhvaćala bi prostore istočno od Banovine Hrvatske naseljene uglavnom srpskim stanovništvom. Zacrtani planovi nikada nisu ostvareni zbog početka II. svjetskog rata 1939. i raspada Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine te stalnih međusobnih sukobljavanja na unutarnjo-političkom planu. Tako je Sporazum Cvetković-Maček bio jedini, a zbog brojnosti onih na koje se odnosio na teritoriju Banovine Hrvatske (Srba i Hrvata) i najvažniji akt u planovima buduće reorganizacije jugoslavenske kraljevine.

Tema knjige naznačena je atraktivnim naslovom koji je preneseni naslov članka objavljenog u Srpskom glasu 1940., glasilu Srpskog kulturnog kruga,a definirana podnaslovom – Srpsko pitanje u Banovini Hrvatskoj (1939.-1941.).Složenost istraživane teme dakle ne proizlazi samo iz složenosti države i političkog trenutka koji se istražuje već prije svega iz složenog političkog položaja u kojem se našlo srpsko stanovništvo nakon stvaranja Banovine Hrvatske zbog složenih političkih odnosa unutar vladajućih stranaka SDK i JRZ na državnoj razini, a još više zbog podijeljenosti unutar stranaka koje su predstavljale i zastupale interese srpskog stanovništva u novonastaloj Banovini oko preustroja Kraljevine Jugoslavije, prostornog obuhvata novonastale Banovine, posebice položaja Srba u njoj. Tom je odnosu posvećen najveći dio knjige.

U poglavlju “Sporazum ili nesporazum?” autor iscrpnom analizom svih stranaka i udruženja koja djeluju među srpskim stanovništvom u Banovini Hrvatskoj te analizom njihovih složenih međusobnih odnosa pokazuje političku nestabilnost Kraljevine Jugoslavije kao njezinu trajnu osobinu, ali i razjedinjenost i težinu trenutka u kojem se našlo srpsko stanovništvo većinom sklono suradnji postignutoj u Seljačko-demokratskoj koaliciji no opterećeno političkom i nacionalnom razjedinjenošću te sve većim stupnjem političkog ali i fizičkog nasilja kojem je izloženo. Autorovo istraživanje Banovine Hrvatske fokusirano je na “srpsko pitanje u Banovini” što je pomak od dosadašnjih istraživanja navedene problematike, pa je autor među prvima koji svojim iscrpnim radom skreće pozornost na politički teror koji je prema pristašama JRZ-a provodio SDS na području Banovine, što je u konačnici značilo politički teror srpske stranke nad srpskim stanovništvom, političkim neistomišljenicima. Autor nedvojbeno zaključuje da je većina masovnih otpuštanja i progona srpskog činovništva i zaposlenika državnih institucija nakon uspostave Banovine bila politički obračun SDS-a s JRZ-om i njegovim pristašama. U provedenim čistkama nisu ostali pošteđeni ni pripadnici drugih nacija (primjerice, Hrvati) koji su bili pristaše vladajuće JRZ. Međutim, najveći broj pristaša JRZ-a na području Hrvatske pripadao je srpskoj etničkoj zajednici pa je SDS-ovo preuzimanje JRZ-ovih pozicija neminovno bilo i političko brisanje dijela srpskog stanovništva iz državne uprave. Pri tome SDS ima neskrivenu potporu svog koalicijskog partnera HSS-a, koji se inače drži distancirano u sukobu SDS-JRZ, međutim mu politički obračuni nesumnjivo idu u korist.

U najopsežnijem dijelu knjige autor analizira političke programe, djelovanje, unutarstranačke i međustranačke odnose tzv. pobornika reforme: Samostalne demokratske stranke, Jugoslavenske radikalne zajednice, Udružene opozicije i Jugoslavenske nacionalne stranke, pri čemu naglašava rascjepe do kojih dolazi unutar stranaka u vezi s bezrezervnom podrškom Sporazumu te analizira suradnju tih stranaka i njihovih frakcija s udrugama i pojedincima koji zastupaju i promoviraju projekt “Srbi na okup”. Pristaše grupacije protivnika reforme i autore tog koncepta Regan prepoznaje u Društvu “Krajina”, Srpskom kulturnom krugu, Sokolu Kraljevine Jugoslavije i dijelu Srpske pravoslavne crkve. Neke od tih udruga (“Krajina”) već od prosinca 1939. promoviraju ideju Velike Srbije kao jedinu relevantnu političku opciju za Srbe u Kraljevini Jugoslaviji. Autor uspostavlja semantičku distinkciju između protusporazumske i protubanovinske aktivnosti nekih političkih stranaka i udruženja te dijela vjerskih zajednica, prije svega Srpske pravoslavne crkve, pri čemu nisu vidljive samo programske razlike već i različit odnos prema postignutom Sporazumu.

Tako za autora protusporazumske stavove (dakle stavove protiv Sporazuma Cvetković-Maček) iznose one političke opcije koje se ne protive sporazumu između Hrvata i Srba, ali se protive postignutom Sporazumu Cvetković-Maček jer smatraju da nisu zadovoljena tri ključna uvjeta: 1. Sporazum nije potpisao pravi predstavnik srpskog naroda izabran na demokratskim izborima, jer to po njima Dragiša Cvetković nije; 2. u Banovini Hrvatskoj ne mogu se nalaziti “srpski krajevi”, a to jesu istočna i zapadna Slavonija, Bosanska Posavina, Banija, Kordun, Lika, sjeverna i južna Dalmacija kao i dijelovi Bosne i Hercegovine te 3. protive se tome da Banovina Hrvatska ima političku autonomiju. Protubanovske stavove zastupaju stranke i udruženja koja se protive bilo kakvom osnutku hrvatskog autonomnog teritorija (ili bilo kojeg drugog nacionalno određenog autonomnog teritorija) u obliku nacionalne banovine u Jugoslaviji, odnosno oni koji se protive razbijanju načela nacionalnog jedinstva izraženog u integralnom jugoslavenstvu. Najjača protubanovinska i protusporazumska djelatnost bila je na području istočne Slavonije i Bosanske Posavine.

Autor se u knjizi ne bavi HSS-om jer, kako je naznačeno u podnaslovu knjige, njegovo je istraživanje usmjereno prema srpskoj politici u Banovini Hrvatskoj. U nekoliko potpoglavlja analizira programske razlike između HSS-a i SDS-a te međusobne odnose njihovih stranačkih ogranaka na terenu, osobito prije općinskih izbora 1940. Bili su uglavnom antagonistički unatoč slici sklada koji SDK prezentira “prema van”, odnosno prema drugim političkim akterima. Stručnim čitateljima (povjesničarima) svakako će biti zanimljivi dijelovi u kojima autor analizira način na koji SDS preuzima politički utjecaj među srpskim stanovništvom u Banovini Hrvatskoj, i to uz pomoć HSS-a kroz zajedničku koaliciju – Seljačko-demokratsku koaliciju – koja nakon uvođenja banovinske organizacije postaje jedina i isključiva vlast u Banovini Hrvatskoj. Da bi to i dokazao, autor je posegnuo za analizom izbornih rezultata općinskih izbora 1940. pokazavši da SDS i HSS politički dominiraju u Banovini.

Opseg, a osobito način obračuna s pristašama JRZ-a na terenu kao i nezadovoljstvo uspostavom nacionalno definirane banovine s tendencijom daljnje reforme države u pravcu stvaranja federativnih, nacionalno određenih jedinica, neriješeno pitanje prostornog obuhvata tih jedinica, nasilni ispadi Hrvatske seljačke zaštite (HSZ) na terenu, pridonose pojavi nezanemarivog broja pojedinaca, udruženja i političkih stranaka koje se opredjeljuju za društva, stranke i pojedince koji promoviraju krilaticu “Srbi na okup”, kao energične protivnike Sporazuma te organizatore skupljanja potpisa za izdvajanje “srpskih” kotareva iz Banovine. Regan smatra da se srpska politika u Hrvatskoj i Jugoslaviji vodi unutar tri ideologije (jugoslavenske unitarističke, jugoslavenske federalističke i velikosrpske), i to kroz četiri modela (integralistički, velikosrpski, federalistički i separatistički). Navedene podjele prepoznaje u aktivnostima političkih stranaka i udruženja sa srpskom odrednicom u imenu, ali i onih s jugoslavenskim predznakom na teritoriju Banovine Hrvatske među srpskim stanovništvom.

Za kraj treba ustvrditi da je knjiga Krešimira Regana iscrpni analitički pregled položaja i utjecaja različitih političkih stranaka i ideologija među srpskim stanovništvom na teritoriju Banovine Hrvatske, ali i zaokružena analiza ideologija i političkih djelovanja svih stranaka koje su bile relevantne na državnoj i posebice banovinskoj razini. Knjiga je poticajna i onim čitateljima kojima povijest nije profesionalni izbor. Takav će čitatelj sigurno prepoznati mnogo paralela s hrvatskom, a osobito s bosansko-hercegovačkom ratnom stvarnošću devedesetih godina 20. stoljeća i “čudnim” vojnim operacijama i odlukama.

Lidija Barišić Bogišić


Odgovori