Jorge Semprun, “Pisanje ili život” – epizoda o smrti Mauricea Halbwachsa
U djelu Jorgea Sempruna “Pisanje ili život” opisuje se smrt francuskog sociologa – teoretičara kolektivnog pamćenja – Mauricea Halbwachsa u koncentracijskom logoru Buchenwald 1945. i spominje povijest i povjesničar Marc Bloch.
—-
“Nikolaj mi je bio sklon. Dopratio bi me do drvenog ležaja gdje su kopnjeli Halbwachs i Maspero.
Iz tjedna u tjedan gledao sam kako se u njihovim očima budi crna zora smrti.
(…)
Položio bih ruku nastojeći da bude lagana na šiljato rame Mauricea Halbwachsa. Kost se gotovo mogla skrhati, bila je na rubu loma. Govorio sam mu o njegovim nekadašnjim predavanjima na Sorbonni, o predavanjima iz drugog, vanjskog svijeta, iz drugog, pravog života. Govorio sam mu o njegovim predavanjima o potlachu. Smiješio se umirući pogleda uprta u mene, bratskog pogleda. Nadugo sam mu pričao o njegovim knjigama.
Prvih nedjelja Maurice Halbwachs je još govorio. Zabrinuto je pratio događaje, ratne novosti. Posljednja skrb mog bivšeg profesora sa Sorbonne bila je saznati jesam li odabrao svoj put, pronašao zanimanje. Odgovarao sam mu da me zanima povijest. Kimnuo bi glavom: zašto ne? Možda mi je zato Halbwachs govorio o Marcu Blochu, o njihovom susretu na strasbourškom univerzitetu nakon Prvog svjetskog rata.
Ali uskoro nije imao snage izgovarati riječi. Mogao me je još samo slušati i to pod cijenu nadljudskoga napora, što je, usput budi rečeno, svojstveno čovjeku.
Slušao je kako mu pričam o kraju proljeća, dajem dobre vijesti o vojnim pohodima, podsjećam ga na stranice njegovih knjiga, na njegova predavanja.
Smiješio se umirući, upućujući mi svoj bratski pogled.
Posljednje nedjelje Maurice me Halbwachs više nije mogao slušati. Jedva je još uspijevao otvoriti oči.
Nikolaj me je dopratio do ležaja gdje je umirao Halbwachs, uz Henrija Masperoa.
– Tvoj gospodin profesor danas odlazi kroz dimnjak – promrmljao je.
(…)
– Dein Herr Professor – prošaputao je – kommt heute noch durchʼs Kamin!
Uzeo sam Halbwachsovu ruku, nije imao snage otvoriti oči. Osjetio sam tek da mi njegovi prsti odgovaraju laganim pritiskom, bila je to gotovo neosjetna poruka.
Profesor Maurice Halbwachs dospio je do granice svoje ljudske izdržljivosti. Nestajao je, u krajnjem stadiju dizenterije što ga je odnosila u smradu.
Malo kasnije, dok sam mu pričao bilo što, tek da čuje zvuk prijateljskoga glasa, iznenada je otvorio oči. U njegovom se pogledu očitovao ogavni jad, sramota tijela u raspadu, ali i plamen dostojanstva, pobijeđene ali neokrnjene čovječnosti. Bilo je to besmrtno svjetlo pogleda koji uviđa približavanje smrti i zna na čemu je, za kojega više nema iznenađenja, koji je oči u oči, slobodno i suvereno, odmjerio visinu rizika i uloga.
Potom, u iznenadnom nastupu panike, ne znajući smijem li prizvati nekog Boga da isprati Mauricea Halbwachsa, a opet svjestan nužnosti molitve, u grču, nastojeći obuzdati glas, ugoditi ga kako treba, izgovaram nekoliko Baudelaireovih stihova. To je jedino što mi pada na pamet.
Vrijeme je, o Smrti, kapetane stari!…
Halbwachsov pogled nije više tako mutan, izgleda da se čudi.
I dalje recitiram. Kad sam kod
… U srcima našim svjetovi su novi!…
lako se podrhtavanje nazire na usnama Mauricea Halbwachsa.
Smiješi se umirući, upućuje mi pogled, bratski pogled.”
Jorge Semprun, Pisanje ili život, prevela Saša Sirovec, Feral Tribune, Split 1996, str. 26-32.