Tomislav Štuka – o knjizi – William Klinger i Denis Kuljiš, “Titov tajni imperij”, 2019.
William Klinger i Denis Kuljiš, Titov tajni imperij, Službeni glasnik, Beograd 2019., 727 str.
Među historiografskim i publicističkim radovima koji se bave životom Josipa Broza Tita objavljenim nakon raspada Jugoslavije (Ridley, Goldstein, Pavlowitch, Pirjevec, Simić, Despot…), knjige W. Klingera i D. Kuljiša Tito: Neispričane priče i Titov tajni imperij svakako bi se mogle svrstati među zanimljivije i osebujnije pokušaje rekonstrukcije lika i djela vjerojatno najmarkantnije jugoslavenske povijesne ličnosti 20. stoljeća. Nastavši u koprodukciji dva različita intelektualna pristupa (moglo bi se reći i senzibiliteta, temperamenta i stila), znanstvenog i publicističkog, ove knjige donose jednu prilično nekonvencionalnu interpretaciju Titova životnog puta i oblikovanja njegova osobnog habitusa, kontekstualizirajući i pozicionirajući njegovo djelovanje na relativno inovativan način u europske i svjetske političke tokove. Karakter ovoga publicističko-historiografskog projekta i određenu „internu podjelu rada“ možda najslikovitije ilustriraju profesionalne biografije i profili samih autora.
Autori
Ime Williama Klingera, rođenog u Rijeci 1972., historičara po profesionalnoj vokaciji, ostalo je za njegova života relativno nepoznato izvan regionalnih historiografskih krugova. Nakon osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja u rodnom gradu, studira povijest na Tršćanskom sveučilištu, magistrira na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (CEU) i doktorira na Odsjeku za povijest i civilizaciju firentinskoga Europskog univerzitetskog instituta (European University Institute) tezom o razvoju riječkoga autonomaškog pokreta Negotiating the Nation: Fiume – From Autonomism to State Making (1848-1924).
Tijekom svoje znanstvene karijere, Klinger, „historičar multikulturnih identiteta i znanja“,[1] uglavnom objavljuje na talijanskom jeziku, baveći se s jedne strane pretežito fijumanskim i julijskokrajinskim temama, genezom nacionalnih pokreta u Rijeci, riječkim autonomaštvom i kratkotrajnim razdobljem državnosti, dok ga s druge strane, osobito posljednjih godina života, istraživački interesi usmjeravaju prema povijesti komunističkog pokreta, OZNA-e i ličnosti Josipa Broza. William Klinger bio je i dugogodišnji suradnik („freelance-povjesničar“) rovinjskog Centra za povijesna istraživanja (Centro di ricerche storiche), a njegova historiografska karijera prekinuta je njegovom tragičnom smrću u siječnju 2015., u Astoria Parku u njujorškom Queensu.
Nedavno preminuli Denis Kuljiš, novinar, urednik, medijski poduzetnik i publicist, rođen u Splitu 1951., jedna je od najsamosvojnijih autorskih figura hrvatskog novinarstva u posljednjih četrdesetak godina. Svoje prve novinarske, kasnije i uredničke korake napravio je 70-ih godina prošlog stoljeća u okrilju tadašnje omladinske štampe. Počeo je u Omladinskom tjedniku, nastavio u Poletu, sudjelujući u oblikovanju novoga uređivačkog pristupa koji će Poletu priskrbiti kultni status u tadašnjoj omladinskoj pop kulturi i sentimentalnom imaginariju kasnog socijalizma. Početkom 80-ih Kuljiš prelazi u novinsku kuću Vjesnik, radeći u redakcijama Vjesnika, Starta, Danasa i Studija. Krajem 80-ih, zajedno s partnerima osniva Media Press (kasniji EPH-a), medijsku kuću koja pokreće privatni nezavisni tjednik Globus u kojem će Kuljiš biti i prvi glavni urednik. 1990. vodi televizijski politički talk show „Kult ličnosti“, a 1995., nakon razlaza s Ninom Pavićem, s Ivom Pukanićem pokreće novi politički tjednik Nacional, koji se vrlo brzo etablira kao medij s izrazito kritičkim stavom spram tadašnjeg Tuđmanova autoritarnog režima. Nakon Nacionala, Kuljiš pokreće ne osobito uspješni dvotjednik Ultra, radi kao urednik u Globusu (drugi mandat) i hrvatskom izdanju Playboya te u suradnji s Brankom Matanom sudjeluje u pokretanju obnovljenog časopisa za kulturu Gordogan. Od sredine prvog desetljeća 2000-ih kao kolumnist objavljuje u brojnim novinama u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, a posljednjih nekoliko godina uglavnom na vlastitom web portalu Žurnalist. Kuljiš je autor i nekoliko zapaženih publicističkih knjiga (Dva pamfleta protiv Tuđmana, Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži i papci, Ad hominem…) i romana Hrvatski bog Merkur.
Cijenjen zbog svoga vehementnog autorskog stila („prvi fantazist hrvatskog novinarstva“[2]), ali ujedno i prezren i omražen u određenim novinarskim krugovima i dijelu političkog establišmenta, Kuljiš će zbog svojih tekstova biti čest gost hrvatskih sudnica, sudjelujući prema vlastitim riječima u oko 150 parnica. Njegovu osobnost koja je umnogome obilježila i knjige koje su predmet ovoga prikaza, vjerojatno je najvjernije portretirao Boris Rašeta u nekrologu objavljenom u tjedniku Express povodom Kuljiševe smrti: „Denis Kuljiš je spajao erudiciju polihistora i engleski tip rafinirane duhovitosti (osobine prilično rijetke u našem podneblju) s pitkošću teksta koji s lakoćom dopire do masa. (…) U sferi pisma osvojio je onaj prostor na koji dospijevaju samo rijetki: prostor slobode, gdje ne postoji obveza ni prema čemu osim prema atraktivnom tekstu. (…) Denis nije bio fanatik minijature, detaljist, čovjek koji provjerava sitnice – zanimala ga je, svjesno i namjerno, isključivo točnost šire slike. Njoj je sve podređivao i u njoj postizao uvjerljivost umjetnika. Lakše od drugih priznavao je pogreške, ali nije mario za njih.“ [3] Denis Kuljiš preminuo je u kolovozu 2019.
Tito: neispričane priče
Prva knjiga ovoga biografskog diptiha, Tito: neispričane priče, objavljena 2013. u izdanju banjalučkih Nezavisnih novina i Kuljiševe samizdat platforme Paragon, iz današnje perspektive doima se kao neka vrsta inicijalnog koprodukcijskog pokušaja Klingera i Kuljiša u ovladavanju kompleksnim materijalom i postavljanja interpretacijskog okvira za bavljenje ličnošću Josipa Broza.
Prema riječima samih autora knjiga je bila zamišljena prije svega kao publicistički pothvat s utemeljenjem u „najnovijim znanstvenim istraživanjima“.[4] Njezinu okosnicu u smislu izvornog materijala čine transkripti ‘memoarskih’ razgovora (prema Kuljiševim riječima „oko osam stotina kartica“) koje su s Titom i istaknutim ‘suputnicima’ njegove biografije (Vladimir Velebit, Rodoljub Čolaković, Stevo Krajačić, Svetozar Vukmanović Tempo, Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj…) tijekom 70-ih vodili redatelj Veljko Bulajić i njegovi suradnici, pripremajući dokumentarni serijal o Titu „Titovi memoari“. Sama knjiga za koju je predgovor napisao Geoffrey Swain, pisac jedne od Titovih biografija i profesor na Sveučilištu u Glasgowu, strukturirana je u 21 poglavlje koja formalno kronološki prate Titov životni put od Kumrovca do 1948. godine i „velike šizme“ u međunarodnom komunističkom pokretu, uz zadnje poglavlje koje u širokim potezima nastoji rezimirati glavne tokove Titova djelovanja u poststaljinskoj eri. Spomenute ‘čvrste’ biografske točke funkcioniraju kao polazište za rekonstrukciju ‘silnica’ i struktura tadašnje jugoslavenske i svjetske povijesti te kao neka vrsta šlagvorta za zanimljive i uglavnom pronicljive teze koautorskog tandema.
‘Atmosferu’ ove knjige dominantno određuje i oblikuje usmenohistorijski materijal na kojem je utemeljena. Spomenuti sloj relativno nepoznatih ili manje poznatih „rekonstrukcijskih i konstrukcijskih sjećanja“ glavnog protagonista knjige i ostalih kazivača održava većinu značajki karakterističnih za usmenohistorijske izvore – s jedne strane, intimnost perspektive, ‘autentičnost’ i ‘punoću’ povijesnog iskustva te samim time i stanovitu apokrifnost u odnosu na narativ mainstream historiografije, ali s druge strane i određenu interpretativnu subjektivnost, selektivnost, ‘nepouzdanost’, učitavanje naknadno stečenih spoznaja i možda najvažniju od svih značajki, društvenu uvjetovanost ‘sjećanja’. Pri ovoj procjeni treba uzeti u obzir i da se radi o transkribiranom obliku izvorno usmenih kazivanja, koji već sam po sebi podrazumijeva određenu informacijsku redukciju elemenata potencijalno značajnih za interpretaciju ovakvog tipa izvora (vokalne specifičnosti, intonacije, pauze…). Autori se relativno solidno nose s kritikom, analizom i interpretacijom ovakvog materijala, povezujući ga i uspoređujući s drugim izvorima i već etabliranim činjenicama, temeljeći počesto na njima zanimljive psihološke i motivacijske karakterizacije Josipa Broza Tita.
Osnovni narativ knjige obogaćen je i iznimno sadržajnim i leksikografski pregnantnim biografskim minijaturama poznatih i manje poznati ‘dramskih’ figura koje susrećemo na stranicama ove dokumentarističke proze. Usporedba koja se zbog autorskog stila i pomalo ‘apokrifne’ atmosfere i tematike sama od sebe nameće, i od koje teško može pobjeći čitatelj obje knjige, svakako je ona s Decom komunizma Milomira Marića, koju i sami autori notiraju u svojim Bibliografskim bilješkama, karakterizirajući je kao „iznimno popularno“ publicističko djelo iz 80-ih i „prvo te vrste“ utemeljeno na pristupu „Udbinim dosjeima“. Ono što daje poseban ton knjizi prepoznatljiv je Kuljišev jezični manirizam, koji je i mimo svih drugih osebujnosti čini pitkim i zabavnim publicističkim štivom.
U kontekstu ‘prve’ knjige vrijedi spomenuti i umjereno polemičnu, ali korektnu razmjenu mišljenja iz 2013/14. između profesora Tvrtka Jakovine s Odsjeka za povijest FFZG-a i koautorskog dvojca na stranicama časopisa Politička misao, koja je uslijedila nakon objave knjige. Tvrtko Jakovina u svom osvrtu na Kuljiševu i Klingerovu knjigu,[5] uz brojne komplimente (intrigantnost određenih teza, zaključaka i zapažanja, slikovito portretiranje, duhovitost i majstorsko vladanje jezikom…), apostrofira i određene faktografske propuste, interpretacijske ‘nategnutosti’ i nedosljednosti, ali i po njegovoj procjeni nekorištenje nekih važnih radova (posebice hrvatskih autora) značajnih za povijesni kontekst i teme o kojima je riječ. U svome odgovoru,[6] autori priznaju određene faktografske propuste, ali i odvažno ulaze u polemiku braneći i dodatno pojašnjavajući neke od najvažnijih problematiziranih zaključaka, ujedno zahvaljujući profesoru Jakovini na pažljivom čitanju i prezenterskom trudu koji je uložio predstavljajući knjigu na promociji u Muzeju Mimara. Kuljišev i Klingerov odgovor završava minilamentacijom na zajedničkoj „točki dodira“ s jednim od zapažanja iz osvrta Tvrtka Jakovine – iščekivanjem relevantnoga historiografskog „tumačenja Tita iz Zagreba“ koje se „čeka već desetljećima“ ili barem adekvatne recepcije onoga što stiže „možda okolišnim putem, od riječkog povjesničara koji objavljuje u europskom kulturnom prostoru i od jednog publicista s iskustvom u investigativnom novinarstvu“.[7]
Titov tajni imperij
Šest godina nakon izlaska prve knjige, u izdanju beogradskog Službenog glasnika izlazi Titov tajni imperij, druga knjiga iz opusa koautorskog dvojca Klinger-Kuljiš. Radi se o bitnom ambicioznijem djelu od preko 700 stranica, s opširnom kritičkom bibliografijom i biografsko-bibliografsko-interpretacijskim napomenama uz svako od 50 poglavlja knjige organizirane u četiri cjeline – Agent Kominterne (1-14), Komandant tajne armije (14-24), Tajni imperij (25-49) i Brionska Internacionala (50). Nova knjiga rezultat je proširenog istraživanja utemeljenog na materijalima i spoznajama iz prethodne knjige, kao i višegodišnjega „dubinskog kopanja“ po beogradskim, ali i nekim drugim arhivima. Rezultat je bitno ozbiljniji rad koji svojom ambicijom i zamahom izlazi iz, za koautorski dvojac očito pretijesnih, puko biografskih okvira i pretvara se u panoramu „klandestinih“ struktura europske, pa i svjetske politike dobrog dijela 20. stoljeća. Radi se o ‘biografiji’ u kojoj se njezin glavni lik počesto doima više kao neka neprisutno sveprisutna pozadinska siva eminencija, povezana bezbrojnim hipervezama s vrtlogom bezbrojnih paralelnih tokova svjetske povijesti, nego kao ‘eksplicitni’ središnji lik čiji se biografski detalji minuciozno rekonstruiraju.
Ovu, prema riječima pisca pogovora Radivoja Cvetićanina, „vedru, inteligentnu, ekscentričnu“ knjigu otvara predgovor „Maršal s instinktom predatora“ novinara, urednika, esejista, publicista i prevoditelja Marka Grčića, dok pogovor „Jedan postmoderni Tito“ potpisuje već spomenuti beogradski novinar, urednik i suvlasnik dnevnog lista Danas, svojedobno ambasador Republike Srbije u Hrvatskoj i pisac biografije Radomira Konstantinovića, autora kultne „Filosofije palanke“. Ova dva lucidna teksta svaki na svoj način elokventno naznačuju najvažnije gradivne elemente ove „pustolovne biografije“ – sustavnu demistifikaciju lika i djela Josipa Broza Tita („oslobađanje od personalne čarolije naslovnog lika“), potenciranu ambivalenciju između portretiranja „organizacijsko-akcijskog bogatstva“ Titova makijavelističkoga političkog vitalizma i „ideološko-intelektualnog siromaštva“ njega kao teoretičara, vješto montažno žongliranje s različitim vrstama tekstova od kojih je komponirana knjiga („oralna istorija, arhivska građa, autorski narativi“), komplementarnu prirodu podjele rada i egzekutivnih doprinosa unutar koautorskog tandema te vrhunski autorski storytelling koji balansira između „istoriografije i literature“ („Kuljiš zna dovesti stvari na samu ivicu fikcionalnog, ali zna ih (…) otuda i vratiti na ravan hladne povijesti“).
Spomenutim dobro pogođenim uvidima vrijedi dodati i nekoliko osobnih zapažanja. Prije svega već spomenuti vrhunski storytelling kao jedno od najuočljivijih obilježja ove knjige usidrene između publicistike i historiografije zasnovan je na vještom kombiniranju pripovjednih registara i jezičnoj funkcionalno-stilskoj hibridizaciji koja varira između znanstvenog i publicističkog, ali i književno-umjetničkog i kolokvijalnog stila, približavajući prozni materijal svojom ‘literarnošću’ na trenutke i dokumentarnoj književnosti. O toj ‘literarnosti’ među brojnim primjerima zorno svjedoči i odlomak na početku 7. poglavlja:
„Kad je na proljeće 1934. izašao iz zatvora u drevnoj Frankopanskoj kuli provincijskog hrvatskog gradića Ogulina, Josip Broz bio je još epizodist u velikoj režiji svjetskog prevrata što upravo započinje na evropskom kontinentu. (…) Nizak četrdesetogodišnjak, neuočljive pojave; jedino prodoran pogled svijetloplavih očiju pridaje iznimnost licu tog robijaša s upalim obrazima. Odlučnost ili prkos odaje isturena brada, što se bolje uočava na uljenom portretu koji je naslikao njegov kompanjon iz kaznionice nego s fotografija iz policijske kartoteke u ispravama kojima se služio u to doba. (…) Dok se cijela Evropa ruši, pa se navješćuje novi poredak koji obećava svjetski sukob totalitarnih, futuristički dizajniranih političkih blokova, zasnovanih umjesto na tradicijama na projektima budućnosti, tko bi u ovom neupadljivom liku, koji izlazi iz zatvora u beznačajnoj zemlji na periferiji Evrope, mogao prepoznati čovjeka sudbine koji će u budućim događajima odigrati jednu od ključnih uloga?“
Ono što dodatno ‘oneobičuje’ Titov tajni imperij i čini ga iznimno čitateljski atraktivnim za određeni tip literarnog ukusa jest i ‘krležijanski’ stilizirana i retroaktivno osuvremenjena terminologizacija fenomena iz prošlosti u kojoj nailazimo odjeke različitih sinkretistički asimiliranih vokabulara (marketing, filmovi, špijunski romani…). Npr. str. 102:
„Ali, u tom vrenju postoji samo jedna ozbiljna korporacija čiji je core-business prevratničko djelovanje na svjetskoj skali. Riječ je o moskovskoj multinacionalnoj korporaciji koja provodi sveobuhvatna teorijska istraživanja uz primjenu najmodernijih saznanja političke sociologije, školuje i indoktrinira adepte sa svih kontinenata, te istodobno upravlja globalnom agenturnom mrežom koja povezuje njene striktno ustrojene političke filijale. Crveni orkestar.“
Ili str. 89:
„Tito je, naslućuje bivši državni tužilac koji ga je optužio na „Bombaškom procesu“, iskoristio suđenje i senzacionalni novinski publicitet za vlastitu promociju. Što bi se reklo današnjim riječnikom, „izbrendirao se uz pomoć medija“. Među vodećim partijskim kadrovima, bez pet godina robije, on bi bio nitko i ništa. Kad se pregleda komunistička top-lista, njegovih pet godina (plus osam mjeseci za pokretanje štrajka u Kraljevici za što je ranije uvjetno osuđen u Ogulinu pa mu je kazna pribrojena) značila je plasman u drugu ligu. Za prvu, ležalo se po 10-15 godina, poput Hebranga i Ivana Milutinovića, također člana ratnog Politbiroa KP Jugoslavije. Šampioni su pak prosljeđivani ravno u komunističku Walhallu – policija bi ih likvidirala prilikom insceniranog pokušaja bijega ili bi skočili kroz prozor na trećem katu… Tito je već u prvoj prilici pokazao fenomenalan talent za upravljanje javnom predodžbom, što je ključno svojstvo svakog lidera.“
Ili pak str. 286:
„Državniku u nastajanju potrebne su, naime, državničke parafernalije. Zapravo cijeli image-design. Da nije tako utegnut i „upicanjen“ za svako slikanje i poziranje, izgledao bi kao još jedan od prljavih, neobrijanih i zgužvanih muškaraca koji ga okružuju. I cijela se stvar ne bi mogla plasirati kao herojska saga iz mitske postojbine barbarogenija koju je još poslije prethodnog rata za englesku publiku literarizirala Rebecca West, ljubavnica H. G. Wellesa, kao inačicu bajronovske grčke balkanske romanse. Grčka je prva država, stvorena na jednoj međunarodnoj konferenciji, priznanjem velikih sila, a i Tito se namjerava poslužiti romantičarskim presedanom dok kreira svoju državu…“
Bezbroj je ovakvih virtuoznih slaloma koji obiluju analogijama sa suvremenim referentnim točkama, iskre publicističkom intuicijom i historiografskom ambicijom i pršte od egzaltiranih procjena u službi egzerciranja stilističke bujnosti. Potpuno netipično za bilo kakav historiografski rad. No, radi li se ovdje uopće samo i dominantno o historiografiji?
Treća stvar na koju vrijedi skrenuti pozornost je izuzetno disperzirana galerija ‘dramskih’ likova s cameo ulogama u središnjoj priči ove monumentalne panorame, koja svojom brojnošću na trenutke podsjeća na gabarite Rata i mira. Multinacionalni Kominternini aparatčiki i obavještajci fluidnih etničkih identiteta, Španci i Abesinci, beogradski profesori-komunisti, sovjetski generali i anglo-američki emisari, grčki, albanski, talijanski, francuski i španjolski gerilci i operativci, svjetski, balkanski i partijski lideri, generacije slovenskih, hrvatskih, srpskih i jugoslavenskih komunista…, svi oni sa svojim kratkim, faktografski nabijenim biografskim crticama kontekstualizirani u šire okvire. Gotovo nitko od njih ne ostaje makar nakratko ‘elaboriran’ nekom barem usputnom biografskom crticom i uvezan u strukture ove gigantomahijske panorame, tako da radoznali čitatelj s jedne strane ostaje zgranut dimenzijama ovog pokušaja rekonstrukcije prošle stvarnosti, ali i ugodno spoznajno popunjen novim uvidima u isprepletenost i međupovezanost povijesnih trajektorija portretiranog vremena.
U formalno-strukturnom smislu autori nas u ovaj „postmoderni pikarski roman“ uvode flash forward poglavljem Zvijezda je rođena: Pantovčak 1928.,koje se bavi Osmom konferencijom zagrebačke organizacije KPJ, jednom od mitskih točki Titove hagiografije, točkom njegova izlaska iz relativne anonimnosti i stupanja na ‘javnu’ partijsku scenu. Prema autorima, beskompromisni „antifrakcionaški“ nastup na konferenciji i izbor za političkog sekretara zagrebačke organizacije KPJ, zajedno s Bombaškim procesom u studenom iste godine, predstavljaju određenu prekretnicu u Titovoj društvenoj promociji, s dalekosežnim implikacijama koje autori u ovom svojevrsnom intru knjige interpretiraju kao neku vrstu znakovitog ‘znamenja’ njegove buduće ‘karijerne’ putanje.
Slijedeći strukturnu matricu etabliranu u prethodnoj knjizi, autori svakom naslovu poglavlja pridružuju određenu po njima bitnu referentnu godinu, koja funkcionira kao okosnica šire i fleksibilne vremensko-prostorne elaboracije. Tako npr. već 2. poglavlje Sibirska odiseja zagorskog cugfirera: Omsk 1917. zapravo u glavnim crtama rekapitulira Titovo djetinjstvo, šlosersko naukovanje, regrutaciju, prve godine rata, rusko zarobljeništvo, putešestvije po revolucijom zahvaćenoj Rusiji i povratak kući. U tom smislu ilustrativno je i poglavlje 33. Tri titoistička evanđelista: Trst 1945., koje skicira doseg Titovih „agenturnih“ veza i taktičko-strateških operacija pred kraj 2. svjetskog rata na prostoru od Španjolske, Francuske i Italije pa do Albanije i Grčke u prilično fluidnom vremenskom obuhvatu od 30-ih do 50-ih godina. Ili pak poglavlja od 23. do 30., koja sva u podnaslovu imaju godinu 1944. Ova poglavlja zahvaćaju široku i kompleksnu sliku Europe u ratu, od portretiranja šefa sovjetske misije i njegovih suradnika pri Vrhovnom štabu, sovjetskih interesa u Jugoslaviji i na Mediteranu, odnosa savezničkih vojnih misija na terenu u Jugoslaviji, genezi, tijeku i aftermathu Desanta na Drvar, konsolidaciji NOP-a na Visu, personalizaciji Titova odnosa s Churchillom, Titovih paralelnih političko-komunikacijskih kanala, ZAVNOH-ovskog narodnofrontovskog koncepta u okvirima Staljinove nijansirane inozemne realpolitike, oslobođenja Beograda i ofenzivnih djelovanja u drugim dijelovima zemlje, pa do „osvajanja Balkana“ i zauzimanja strateških pozicija u Albaniji i Grčkoj, ali i na sjeveru Italije.
Unutar opisane strukture, prva cjelina knjige (Agent Kominterne), uz neizbježne bildungs reminiscencije, predstavlja intrigantnu rekonstrukciju Titova ‘kaljenja’ u vatri svjetske revolucije i odnosa u predratnoj KPJ u svojevrsnom kominternovsko-enkavedeovsko-gruovskom hermeneutičkom kontekstu, odnosno perspektivi uloge u obavještajnoj mreži centra svjetskoga komunističkog pokreta, čvrsto upregnutog u vanjskopolitičku pragmu sovjetske države i zloćudnoga staljinskog eksperimentiranja sovjetskim društvom.
Druga cjelina knjige (Komandant tajne armije) elaborira Titovu transformaciju od kominternovskog agenta i organizacijskog sekretara jedne u očima Kominterne suspektne balkanske komunističke partije do prominentnog vođe vjerojatno najuspješnijega autohtonog pokreta otpora u tadašnjoj Europi i glavnog, i na određeni način svojeglavoga, polusamostalnog eksponenta Staljinove politike u jugoistočnoj Europi i na Mediteranu.
Treća cjelina knjige (Tajni imperij) bavi se korijenima jugoslavenske komunističke miniimperijalne poratne politike i obuhvatom Titove influenserske ‘mreže’, sukobom sa Staljinom, ekskomunikacijom iz međunarodnoga socijalističkog pokreta, Titovim osamostaljivanjem i približavanjem Zapadu, aranžmanima s Hruščovom te oblikovanjem Titove svjetske politike i njegovim izrastanjem u jednog od lidera Trećeg svijeta.
Četvrta i završna cjelina knjige (Brionska Internacionala) sastoji se od samo jednog, extended play poglavlja s naslovom koji priziva popkulturalne evokacije (Obrana i posljednji dani: Brioni 1964-1980.). Autori u ovom poglavlju portretiraju jednog pomalo ‘dekadentnog’, celebrity Tita, koji je svojim vlastitim značajem i globalnom karizmom prerastao okvire države koju utjelovljuje i predstavlja, i koji radije krstari oceanima i mingla sa svjetskim državnicima od bavljenja domaćim političkim temama svoje boutique države onkraj hladnoratovskih blokova.
Što naposljetku reći o skiciranom portretu glavnog lika? Kakav je zapravo Tito promotren kroz Klinger-Kuljiševu sitnozorsku optiku?
Po našem sudu radi se prije svega o čovjeku izražene osobne ambicije koja je glavni akcelerator i katalizator svih njegovih postupaka. Skromnog podrijetla i obrazovanja, visokoga aspiracijskog horizonta; pustolovnog duha i raznovrsnih, svaštarskih iskustava; izrazitog instinkta za samoodržanje i znatnoga političkog i autopromocijskog talenta; samouvjerenog, distanciranog i nepovjerljivog, ali po potrebi šarmantnog i magnetičnog, odnosno beskrupuloznog i brutalnog; vrsnoga političkog tehnologa i pravovjernoga ideološkog vjernika, ali i dovoljno neopterećenog i ‘moralno’ fleksibilnog kada su u pitanju ‘viši’ interesi; čovjeku hedonističkog lifestyla i klasičnog, pomalo malograđanskoga ‘habsburškog’ ukusa; čovjeku koji je kao i mnogi iz njegove generacije, dijelom iz iskrenog uvjerenja, dijelom iz ‘karijernih’ razloga izabrao rad u opasnoj i bespoštedno kompetitivnoj organizacijskoj kulturi jedine prave, univerzalne i apostolske „multinacionalne korporacije“ svoga vremena, odvojivši naposljetku silom prilika svoj start up projekt od matične firme i trajno mu udarivši svoj personalni pečat do kraja njegova roka trajanja.
Šteta bi bilo u ovoj karakterizaciji ne pozvati se još jednom na Cvetićanina i Grčića:
„Titov lik kakvim ga je Kuljiš napravio ima istorijske gabarite spolja, i sve crte jednog ingenioznog mračnog vladara iznutra.“, i:
„Možda je odgovor u njegovu karakternom paradoksu, tj. da se uvijek identificirao jedino sam sa sobom, s onim idealnim sobom što mu ga je, najvjerojatnije osvijestila prirođena volja za moći (Wille zur Macht) u staljinskim agenturnim i vojnim školama. Očito je imao predatorski instinkt mungosa među kobrama. Samo je takva volja mogla, na svojem terenu, izvojevati pobjede protiv Hitlera i Staljina i, što je još zagonetnije, slomiti staljinizam u vlastitoj Partiji i vojsci i prisiliti Srbiju da se odrekne domaćih državnih i političkih monarhijskih tradicija kako bi, s Hrvatskom, postala okosnica Jugoslavije, države uvijek neusporedivo manje važne od svojeg tvorca. (…) Tito je, po mojem mišljenju, bio više Godfather nego klasični diktator, postigavši jedinstven cilj, tj. da su se takve mamutske organizacije poput JNA ili tajnih službi poistovjećivale s njime, a ne on s njima, i da je i Jugoslavija bila njegova, a ne on njezin. Pa ipak je zračio opasnim šarmom, osvajačkom ljudskošću koja je mnoge stajala glave.“
Ono što ovoj knjizi ne oduzima na šarmu, ali svakako da na zanatskoj besprijekornosti, brojne su, teniskim vokabularom rečeno, „neprisiljene“ pogreške – od običnih tipfelera i ‘hiperijekavizacijskih’ pravopisnih omaški („zapovijednik“, „izviješće“, „riječnikom“…) do nepotrebnih previda i sitnih ničim izazvanih šlampavosti koje obično bivaju počišćene standardnim supervizijskim čitanjem. Tako npr. autori u 1. poglavlju datiraju 8. konferenciju u veljaču 1928. (ispravno), dok se u 4. poglavlju spomenuta konferencija zbiva u „aprilu“; u 2. poglavlju autori rutinski mjesto Titova rođenja smještaju u Sloveniju (?); u 3. poglavlju začeće Titove i Pelagijine kćerke Zlatice (1921.-1923.) autori smještaju u Rusiju, iako se Tito iz Rusije prema autorima vraća krajem 1919.; u 5. poglavlju Radićevo odustajanje od republikanizma i izlazak iz zatvora datiraju izborima iz 1927.; u 5. poglavlju na str. 102 nalazimo sljedeću očigledno krivo datiranu rečenicu: „Kralj je 6. siječnja 1934, (?) dok je Broz još ležao u Mariboru, ukinuo Ustav i parlament te osobno preuzeo vlast, a svog favorita Petra Živkovića doveo na mjesto predsjednika vlade.“; u 10. poglavlju Stjepan Cvijić na trenutak postaje i Vladimir Cvijić; u napomenama uz 35. poglavlje Dragica Srzentić je malo Danica, a malo Dragica… Lista ovakvih nezgrapnosti je podugačka, a neke kompliciranije nema smisla niti detaljnije raspetljavati. Također, ponekad zbog manjkavoga referencijalnog okvira nije sasvim jasno otkuda autori crpe neke od prezentiranih biografskih podataka i spoznaja.
Ovom je izdanju knjige očigledno nedostajala čvršća urednička ruka i pomnija redaktorsko-korektorska intervencija, a vjerojatno i zanatska historiografska pedantnost prerano preminulog Williama Klingera. Nadajmo se samo da će u nekom eventualnom budućem izdanju ovakve sitnice koje nepotrebno pomalo kvare dojam biti temeljito ispeglane.
Kao kuriozitet nije na odmet spomenuti i potpuno ‘bibliografsko’ ignoriranje Titove biografije Ive i Slavka Goldsteina izašle 2015., odnosno već šest godina prije na stanicama Političke misli apostrofiranoga nedostajućeg relevantnog „tumačenja Tita iz Zagreba“. Jedno od mogućih objašnjenja ovoga zanemarivanja možemo naslutiti iz intervjua s Denisom Kuljišom objavljenom na portalu Aktiviraj Karlovac 2017. Na pitanje Tomislava Čadeža o usporedbi njegove i Klingerove ‘prve’ knjige o Titu s Titom oca i sina Goldsteina, Kuljiš odgovara: „Odložio sam tu knjigu čim sam vidio da nema niti jednu fusnotu. Zašto bih čitao nešto bez jedne fusnote?“[8]
Sasvim u duhu kuljiševske paradoksalnosti, Kuljiš će nepune dvije godine kasnije i sam, uz virtualnu Klingerovu prisutnost, objaviti knjigu o Titu (koju upravo predstavljamo ovim tekstom) bez fusnota u strogom smislu riječi, smjestivši ‘fusnote’, odnosno „znanstvenu aparaturu“, baš kao i Goldsteini u svojoj biografiji, na kraj svakog od poglavlja u obliku bilješki ili ‘napomena’.
Pored svih nabrojanih, donekle i efemernih nedostataka, ovo je knjiga čije teze i novootvorene perspektive Titove epohe zaslužuju ozbiljnu recepciju i diskusiju u široj kulturnoj javnosti. S gledišta historiografije, osim obilja epistemološki poticajnoga novog materijala, knjiga pruža polaznu osnovu za podrobnije istraživanje brojnih intrigantnih tema otvorenih njome, ali i funkcionira kao ogledni egzemplar jednoga vrhunskog, nažalost prerano utrnuloga pripovjedačkog stila, koji često nedostaje našoj društveno-humanističkoj prozi.
Tomislav Štuka
[1] https://www.zurnalist.online/titov-tajni-imperij/titov-tajni-imperij-intervju-za-diplomacycommerce/3744/
[2] „Nema sumnje, Denis Kuljiš bio je velikan hrvatskog novinarstva“, Express, petak 23. kolovoza 2019., broj 476, str. 8-9.
[3] ibidem
[4] „Ova je knjiga zamišljena kao publicistički pothvat, ali se pritom koriste rezultati najnovijih znanstvenih istraživanja. Fusnote nismo upotrebljavali da priskrbimo akademsku legitimaciju, nego kao pripomoć čitatelju. Stoga su to većinom kratke biografije ličnosti koje se spominju u tekstu, odnosno opis manje poznatih događaja ili mjesta. Samo ondje gdje su podaci manje poznati, ili ako je riječ o kakvoj tvrdnji koja može izazvati kontroverze, stavili smo uputu na dokumentarni, odnosno znanstveni izvor.“, Tito: neispričane priče, str. 415.
[5] Politička misao, god. 50, br. 4, 2013, str. 209-215.
[6] Politička misao, god. 51, br. 1, 2014, str. 173-179.
[7] ibidem
[8] https://aktivirajkarlovac.net/2017/10/denis-kuljis-drzavu-treba-srezati-na-pola/