Magdalena Najbar-Agičić – o knjizi – Tomasz Stryjek, “Współczesna Serbia i Chorwacja wobec własnej historii” [Suvremena Srbija i Hrvatska prema vlastitoj povijesti], 2020.
Tomasz Stryjek, Współczesna Serbia i Chorwacja wobec własnej historii, Instytut Studiów Politycznych PAN – Wydawnictwo Naukowe SCHOLAR, Warszawa 2020, 630 str.
Početkom 2020. godine iz tiska je u Varšavi izašla knjiga Tomasza Stryjeka Współczesna Serbia i Chorwacja wobec własnej historii [Suvremena Srbija i Hrvatska prema vlastitoj povijesti]. Radi se o vrlo opsežnoj analizi politike povijesti u Srbiji i Hrvatskoj koja uključuje i prezentaciju širokog povijesnog konteksta razvoja kolektivnog sjećanja u dvije navedene zemlje. Knjiga je svakako dokaz velikog interesa kakav u Poljskoj vlada za pitanja vezana uz politiku povijesti, ali i snage poljske historiografije, pa i humanistike općenito, koja se ne usredotočuje isključivo na vlastiti slučaj, već otvara šire perspektive tražeći materijale za komparativni pristup i izvan vlastitih nacionalnih granica.
Autor, povjesničar i politolog Tomasz Stryjek, radi u Institutu za političke studije Poljske akademije znanosti u Varšavi (Instytut Studiów Politycznych PAN), instituciji koja je u Poljskoj među najznačajnijim centrima istraživanja suvremene povijesti. Inače se bavi nacionalnim ideologijama i historiografijama te politikom sjećanja i politikom povijesti, a u fokusu njegovog interesa dosad je bila prvenstveno Ukrajina, o kojoj je objavio više knjiga, među ostalim: Jakiej przeszłości potrzebuje przyszłość. Interpretacje dziejów narodowych w historiografii i debacie publicznej na Ukrainie 1991-2004 [Kakvu prošlost treba budućnost? Interpretacije nacionalne povijesti u historiografiji i javnim raspravama u Ukrajini 1991-2004] (Warszawa 2007) i Ukraina przed końcem historii. Szkice o polityce państw wobec pamięci [Ukrajina prije kraja povijesti. Skice o politici država prema sjećanju] (Warszawa, 2014). Jedno je poglavlje iz potonje knjige, „Rat za sjećanje u Srednjoj i Istočnoj Europi 2005-2010. Strategije politike Litve, Latvije, Estonije, Ukrajine, Poljske i Rusije“, objavljeno u hrvatskom prijevodu u zborniku Zla prošlost. Suočavanje s prošlošću koja opterećuje, koji je 2018. priredila Magdalena Najbar-Agičić (izd. Srednja Europa, Zagreb 2018, str. 111-150).
U svojoj najnovijoj knjizi autor uvodno objašnjava motive za bavljenje pitanjima politike sjećanja i politike povijesti. Godinama se baveći transformacijom u zemljama Srednje i Istočne Europe, istovremeno iz perspektive politologije i historiografije, pokušavao je odgovoriti na pitanje na koji su način ta društva ovisna o svojoj prošlosti. Baveći se Ukrajinom i ukrajinskim nacionalnim idejama u ranijim desetljećima, a onda i ukrajinskim težnjama za osamostaljenjem krajem 1980-ih te nastankom nezavisne Ukrajine nakon raspada SSSR-a pozornost je posvećivao identitetskim pitanjima, odnosno potrazi za temeljima nacionalne samostalnosti koje je pružala tamošnja historiografija. Sljedeći je korak bilo preispitivanje politike sjećanja i pitanja tzv. tranzicijske pravde u Ukrajini, ali i u drugim europskim državama koje su u svojoj prošlosti imale dugotrajna razdoblja nedemokratskih režima. S tog gledišta interes Tomasza Stryjeka privukla je i situacija u Hrvatskoj i Srbiji.
Te su dvije države izabrane za analizu jer su – kako objašnjava autor – na pragu svoga suvremenog postojanja kao zasebne države na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e započele od identitetskog i teritorijalnog razgraničenja te rata, a potom su tijekom narednih dvadeset godina, noseći teret suočavanja s prošlošću, ipak postigle određeni uspjeh na putu transformacije: Hrvatska ulaskom u Europsku uniju, a Srbija stjecanjem statusa kandidata. Stryjek najavljuje namjeru da preispita interpretacije autora, kako on to naziva, „formiranih u zapadnom svijetu“. Smatra da takve interpretacije nisu uvijek korisne za razumijevanje situacije u Srednjoj i Istočnoj Europi, jer u njima proces transnacionalizacije i univerzalizacije nije jednako uznapredovao te još uvijek nacionalne države igraju vrlo značajnu ulogu u kolektivnoj svijesti. Stryjekov je cilj pokazati kako je politika sjećanja (politika povijesti) ne samo sastavni, već i iznimno važan dio cjelokupnog procesa transformacije.
U knjizi autor koristi pojam politike sjećanja u njegovom širokom smislu: svakog prizivanja prošlosti u javnom prostoru koje ima za cilj učvršćenje ili promjenu kolektivnog sjećanja. U tom smislu u politici sjećanja sudjeluju i kolektivni akteri i pojedinci, i političari, i mediji, i profesionalni povjesničari i historičari-amateri, kao i sve osobe koje sudjeluju u javnoj debati o povijesti. Politika sjećanja obuhvaća široku lepezu mogućih formi djelovanja: javne izjave, publikacije posvećene prošlosti, komemoracije i obilježavanja službenih blagdana i dana sjećanja, muzejske postave, imenovanje ulica i trgova, nastavu povijesti i udžbenike. U cijelom spektru posebno se ističe državna politika sjećanja, koja obuhvaća djelovanje vladajućih krugova i institucija koje su im podređene. Autor koristi pojam „rezervoar sjećanja“ temeljeći se na tipologiji Aleide Assmann te pojam „mjesta sjećanja“, koji je stvorio Pierre Nora, ali im daje širi smisao. Za Stryjeka ti pojmovi znače sve simbole i predodžbe o prošlosti neke zemlje ili nacije koje se potencijalno mogu aktivirati u javnom prostoru. Stoga oni znače ne samo funkcionalno sjećanje, već i „pohranjeno“ sjećanje, dakle one pojmove i simbole koji tek potencijalno mogu postati aktivni u javnom prostoru. U tom smislu moguće je razmatrati alternative dosadašnjoj politici sjećanja, a Stryjek pozornost posvećuje i onim simbolima pojedinih zemalja koji simboliziraju „građanske, promodernizacijske i slobodarske“ vrijednosti.
Knjiga se sastoji od tri velike glave podijeljene na ukupno sedam opsežnih poglavlja (svako podijeljeno i na potpoglavlja), kojima prethodi uvod, a slijedi opsežan zaključak. U prvoj se glavi govori o povijesti kao takvoj, dakle o „korijenima“, odnosno o historijskim temeljima nacionalnog ili kulturnog identiteta Hrvatske i Srbije te o historijskim aspektima ideologija današnjih političkih stranaka. Ta je glava podijeljena kronološki pa se o rezervoaru povijesnog sjećanja govori po razdobljima, prvo do 1941. godine, a onda od rata nadalje. U drugoj glavi govori se o historiografiji i javnim raspravama, od 1970-ih godina do suvremenosti, te na taj način čitatelj upoznaje sudionike politike sjećanja u širem smislu. Govori se o kontroverzama, odnosno sukobima između povjesničara i intelektualaca vezanima uz nacionalnu povijest i nasljeđu koje su ostavili Drugi svjetski rat i komunistička vladavina. U tom se smislu govori o revizionizmu. Pokazuje se kako je došlo do aktivizacije upravo onih „rezervoara“ sjećanja koji potiču sukobe. Opširno se govori o intelektualnim raspravama koje su se oko tih pitanja vodile i koje se vode u Srbiji i Hrvatskoj, uključujući široki ideološki spektar prisutan u obje zemlje. Donekle možemo vidjeti i relacije između historiografije i države, odnosno političkih stranaka. Treća se glava bavi politikom sjećanja i politikom povijesti u užem smislu, i to u razdoblju 1990-2019, zasebno u Srbiji i u Hrvatskoj Za razumijevanje prisutnih politika sjećanja i politika povijesti važno je definiranje njihovih funkcija: legitimizacijske, identifikacijske, integracijske i mobilizacijske. Ratovi 1990-ih prikazani su kao posljedica politika povijesti koje su se vodile, a s druge strane kao izvorište novih problema i nepravdi. Tu su i uvodni dijelovi u pojedinim glavama u kojima se definiraju korišteni pojmovi.
U svojoj analizi rezervoara sjećanja Srbije i Hrvatske Tomasz Stryjek koncentrira se na povijest Drugoga svjetskog rata te na razdoblje početaka komunističke vladavine u Jugoslaviji – dakle na onome dijelu povijesti koji izaziva najviše kontroverzi te uzrokuje najviše unutrašnjih i međunarodnih napetosti. Pritom u obzir uzima i službenu politiku sjećanja, i historiografiju i javne rasprave koje se odnose na povijest tih država i nacija. Fokusira se na ulogu povijesnog sjećanja i korištenje rezervoara sjećanja – u svome razumijevanju tog pojma – u politici sjećanja koju provode vladajući, ali i na aktivnostima drugih aktera koji su aktivni na polju politike povijesti.
Stryjek uz mnogo razumijevanja tretira politiku povijesti analiziranih država, uzimajući pritom u obzir uvjete u kojima su se ove zemlje našle u analiziranom razdoblju. Glavna autorova teza glasi da je izgradnja vlastite povijesne legitimizacije u postkomunističkim i postfederacijskim državama Srednje i Istočne Europe bila nužna i neophodna za transformaciju prema demokraciji i pripremu za članstvo u EU. Za razliku od Ukrajine, u slučaju Hrvatske i Srbije legitimizacijske, integracijske i identifikacijske funkcije politike povijesti donijele su rezultate već početkom 21. stoljeća, dok se u Ukrajini to dogodilo tek nakon 2014, i to samo djelomično. Ovakve ocjene djelovat će vjerojatno previše optimistički mnogim čitateljima u Hrvatskoj. Treba ipak naglasiti da Stryjek nije nekritičan te da uočava i negativne posljedice politika provođenih od početka 1990-ih. Moglo bi se zaključiti da su krvavi sukobi koji su popratili raspad Jugoslavije – prema njemu – bili upravo cijena provođenja ovakvih politika povijesti kakve su bile na djelu. Prema njemu, samo je dijelom bilo moguće izbjeći ih. Takvo stajalište trebalo bi biti poticaj za daljnje rasprave o tim temama, koje i danas predstavljaju žarište političkog i ideološkog, ali i intelektualnog sukobljavanja u Hrvatskoj.
Kao što je gore spomenuto, autor detaljno analizira politike sjećanja u Hrvatskoj i Srbiji od 1990. do 2019. godine. Knjiga govori s jedne strane o povijesti tih zemalja, a s druge – o simbolima koji se odnose na tu povijest, njihovom stvaranju i upotrebi od strane vlasti, političkih stranaka općenito te intelektualnih elita, uključujući povjesničare i publiciste. Autor je svakako postigao cilj koji si je postavio, stavljajući analizu politike sjećanja u politički i društveni kontekst povijesnog razvoja zadnjih desetljeća. Valja mu priznati golemo poznavanje procesa koji su se zbivali na polju kolektivnog sjećanja u Hrvatskoj i Srbiji. Njegove ocjene, iako ovdje zasigurno ponekad mogu izazvati iznenađenje, trebale bi predstavljati snažan poticaj za daljnje analize i rasprave. U poljskoj je sredini Stryjekova knjiga zasigurno produbila znanje o situaciji u Hrvatskoj i Srbiji i dala mnoštvo materijala za različite komparacije. Nažalost, na poljskome jeziku knjiga će teško doprijeti do mnogih čitatelja u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Nadamo se stoga skorom prijevodu na hrvatski.
[U prosincu 2020. Stryjek je za knjigu dobio Počasnu nagradu Wacława Felczaka i Henryka Wereszyckoga, koju dodjeljuju Odjel Poljskog povijesnog društva u Krakovu i Povijesni fakultet Jagelonskog sveučilišta te Wydawnictwo Literackie, nakladnička kuća iz Krakova.]
Magdalena Najbar-Agičić