Saša Vuković – prikaz zbornika – “Sto godina od Velikog rata: pogled kroz dnevni tisak”, 2019.
Luka Vrbanić, Valentina Kezić i Zvonimir Prtenjača, ur., Sto godina od Velikog rata: pogled kroz dnevni tisak (Osijek: Filozofski fakultet Josipa Jurja Strossmayera, 2019), 203 str.
Premda je njegova istraženost u hrvatskoj historiografiji još uvijek na nezadovoljavajućoj razini, nedavne su stogodišnjice početka (1914. – 2014.) i završetka (1918. – 2018.) Prvoga svjetskog rata poslužile kao povod objavama nekoliko značajnih djela hrvatskih autora posvećenih toj temi, obećavajući i daljnja istraživanja.[1] U takvom je kontekstu, u izdanju Filozofskoga fakulteta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, a pod vodstvom troje studentskih urednika – Luke Vrbanića, Valentine Kezić i Zvonimira Prtenjače – 2019. godine objavljen zbornik studentskih članaka Sto godina od Velikog rata: pogled kroz dnevni tisak. Uz Predgovor dr. sc. Luke Pejića, promatrani je zbornik sastavljen od pet istraživačkih radova i dva eseja, a njegov je istaknuti cilj ponuditi nove poglede i inovativniji pristup istraživanju Velikoga rata iz perspektive političke, socijalne i kulturne povijesti, putem novinske građe kao temeljnog izvora. Iako je, s obzirom na sveobuhvatnu ratnu zbilju, u govoru o Prvome svjetskom ratu sama bojišta nemoguće zaobići, naglasak objavljenih radova ipak je stavljen ponajprije na ratnu pozadinu, odnosno svakodnevicu direktnim borbenim djelovanjem nezahvaćenoga hrvatskog povijesnog prostora i rekonstrukciju njezinoga Zeitgeista.
Sukladno kronološkom slijedu, prvi je članak – Pogled na Sarajevski atentat kroz prizmu hrvatskih novina Dominika Škarice i Luke Vrbanića – posvećen događaju koji je poslužio kao povod izbijanju svjetskog sukoba. U nešto preopširnom uvodnom dijelu autori, započevši s Bečkim kongresom, sumarno prikazuju vojno-političku europsku konstelaciju i razvoj odnosa u stoljeću uoči Velikog rata. Posebna je pažnja pritom poklonjena Kraljevini Srbiji i odnosima unutar i između njezinih časničkih i političkih krugova. Također, opisuju se i razlozi dolaska Franje Ferdinanda u Sarajevo, a putem novinskih je natpisa ilustrirana atmosfera neposredno uoči njegovog posjeta – kao zanimljiv detalj vrijedi istaknuti izlaganje nadvojvodine fotografije uokvirene srpskom trobojnicom. Središnji narativ o samom atentatu sastavljen je kombinacijom natpisa devet analiziranih hrvatskih novina i sekundarne literature, a podijeljen je na dva dijela – neuspjeh atentata Nedeljka Čabrinovića i uspješno dvostruko ubojstvo Gavrila Principa. U duhu suvremenog ganjanja senzacionalnih medijskih objava, zanimljivo je istaknuti da su i onovremene novine, težeći što prije objaviti prijelomnu vijest, u prvim satima nakon atentata objavile njegovih nekoliko različitih verzija. Promatrajući ih kroz naslovnu prizmu, autori napokon donose i reakcije na atentat, koje je moguće podijeliti na službeno iskazivanje žalosti u gradovima Monarhije, ali i na nasilne protusrpske demonstracije. Dok je pri njihovom opisivanju dostatna pažnja poklonjena ulozi HSP-a u politiziranju nereda na ulicama, potencijalno zanimljiv osvrt na lažne vijesti o pokoljima nad Srbima diljem Bosne i Hercegovine nažalost je izostao. Pored toga, promatranom je članku moguće zamjeriti prevlast umetanja novinskih citata u pripovjedni narativ nad njihovom analizom, kao i manjak pozivanja na konkretne povjesničare prilikom navođenja historiografskih grupacija podijeljenih u interpretaciji promatranih povijesnih zbivanja.
Manje istraženoj temi u svojem se članku Urbani kriminal u zagrebačkom dnevnom tisku posvetila Valentina Kezić. Posvetivši uvod prikazu kvantitativnog rasta Zagreba i socijalnog stanja u Trojednici, autorica u njemu suprotstavlja predratno i ratno razdoblje, a kao cilj svojeg istraživanja navodi analizu zastupljenosti i percepcije kriminalnih radnji i reakcija represivnog aparata tijekom 1914. i 1915. godine u zagrebačkim dnevnicima Novosti i Jutarnji list i tjednom Ilustrovanom listu. Članak nudi i koristan pregled zastupljenosti urbanog kriminala kao istraživačke teme u suvremenoj historiografiji. Premda rad nije posvećen samim ratnim zbivanjima, njihov je odjek u njemu prisutan na nekoliko razina, od kojih prvenstveno treba istaknuti paralelno povećanje broja stanovnika glavnog grada i smanjenje broja pripadnika redarstvenih snaga uslijed mobilizacije. U središnjem dijelu rada autorica analizira sakupljene novinske članke, odnosno rubrike posvećene urbanom kriminalu, razdvajajući šture medijske informacije preuzete od redarstva i članke o intrigantnijim slučajevima (poput tada aktualne „afere Gross“) o kojima uredništvo – najčešće samim naslovom – iznosi i svoj stav. Osim očekivane prevlasti krađa kao kriminalnih djela u uvjetima ratne nestašice, važan je zaključak da su svi zločini koji se iznose riješeni, čime se nastojao stvoriti privid kontrole nad situacijom, odnosno prezentirati učinkovitost sustava. Temeljem analiziranih članaka napravljena je relativno površna spolna i socijalna kategorizacija uhvaćenih prekršitelja, a članak je opskrbljen i tablicom s popisom svih prijava i osuda objavljenih u promatranim novinama tijekom prve dvije ratne godine.
Iskoristivši u njegovom rješavanju jedanaest različitih novina, podijeljenih na informativne i stranačke, Marijana Bošnjak kao cilj svojeg članka Društveno-politički odnosi Srba i Hrvata u Trojednici kroz prizmu ratnog tiska navodi rekonstrukciju, opisivanje i kontekstualizaciju odnosa spomenutih naroda u razdoblju omeđenom presudnim datumima – 28. lipnja 1914. i 1. prosinca 1918. godine. Promatrani odnosi kronološki su podijeljeni u četiri uzastopna razdoblja. Prvo od njih zapravo izlazi iz zadanoga vremenskog okvira, a posvećeno je prijeratnom dobu latentnih sukoba, odnosno kontekstualizaciji suživota Hrvata i Srba s naglaskom na prijelom stoljeća, obilježen variranjem od protusrpskih demonstracija 1902. do sklapanja Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine. Nakon njega, uzrokovano Sarajevskim atentatom, uslijedilo je drugo razdoblje, karakterizirano povremenim nasilnim napadima na Srbe u sredinama u kojima su, stjecajem političko-socijalnih faktora, uspješno kolektivno optuženi za atentat na prijestolonasljednika, odnosno postupnim jačanjem represija uslijed Srpanjske krize. Važno je istaknuti da autorica pritom kontrastira različite reakcije naroda i vlasti u različitim gradovima i pripadajućim im tiskovinama. U razradi trećeg razdoblja, ratnog doba oscilacija između izravnog sukoba i odnosa tolerancije, pažnja je posvećena podvojenosti monarhijskih Srba između njihove odanosti vladaru i domovini i nevoljkosti ratovanja protiv percipirane „prekodrinske braće“. Kao prijelomne se točke, evidentirane i u promjenama medijskog pristupa Srbima, ističu Srijemska ofenziva i suradnja lokalnoga srpskog stanovništva s okupacijskom srbijanskom vojskom, ulazak Italije u rat i konačno zatvaranje Srpskog bojišta padom Beograda. Naposljetku, u četvrtom razdoblju – započetom smjenom „čuvara dualizma“ i početkom razgradnje Monarhije – problematiziraju se mogućnosti slavenskog ujedinjenja unutar ili izvan njezinih granica, odnosno jačanje procesa stvaranja „narodnog jedinstva“ s Prosinačkim žrtvama kao njegovim prvim lomom. Autorica zaključuje kako je Prvi svjetski rat pridonio intenziviranju već postojećih hrvatsko-srpskih odnosa, čiji je razvoj ovisio o mijenama povijesnih okolnosti, no u zaključku uvodi i pojam prirodnog sukoba dvaju etnosa, ne pruživši dostatan osvrt na nj.
Četvrti članak, autora Zvonimira Prtenjače, naslovljen je Kinematografi i filmska propaganda u Banskoj Hrvatskoj tijekom Prvog svjetskog rata. Promatrajući širenje kinematografa u kontekstu opće modernizacije hrvatskih gradova, u uvodnom dijelu autor prati razvoj filma između umjetničke slobode i državne utilizacije s popratnom cenzurom. Zahvaljujući velikom interesu onodobnih novina za novi medij (od 1913. i postojanju zasebnoga Kinematografskog vjesnika) omogućena je rekonstrukcija slijeda kinofikacije Banske Hrvatske, s naglaskom na zagrebački prostor i njegova tri kina – „Kino Union“, „Kinematograf Ćirilo-metodskih zidara“ i „Apolo kino“. Prvi svjetski rat taj proces nije prekinuo, ali ga je mobilizacijom stručnjaka, prekidanjem prometnih veza i zabranom uvoza filmova iz neprijateljskih zemalja značajno usporio, naglasivši time već ranije primjetan periferni položaj hrvatskog prostora i njegovu ovisnost o filmski razvijenijim dijelovima Monarhije. S druge strane, procijenjen kao superioran propagandni medij, film je uskoro – zahvaljujući radu Filmskog odjela Ureda za ratni tisak kao nadležnog tijela – zauzeo istaknuto mjesto u dizajniranju činjenica i utjecanju na emocije konzumenata u svrhu jačanja potpore ratnim naporima. Koristeći čak devetnaest različitih tiskovina, autor pruža pregled programa pojedinih kinematografa tijekom ratnih godina, unutar kojih je moguće primijetiti određenu shemu smjene ‘dokumentarnih’ ratnih žurnala i filmova posvećenih ratu iz različitih perspektiva. Djelovanje filma na gledatelje pritom se prikazuje kao dvosmjerno – dok se onima u pozadini njenim „uljepšanim“ prikazom približavala bojišnica, ratnicima na bojišnici putem Feldkina nastojao se pružiti djelić atmosfere doma u pozadini. Također, zanimljivo je autorovo ukazivanje na uporabu kinematografa, kao sredstva modernosti, za promociju tradicionalnih vrlina, poput vojničkog junaštva i odanosti monarhu. Na kraju rada autor pruža i osvrt na razvoj hrvatske kinematografije – unatoč ratnim uvjetima, 1917. godine osnovano je poduzeće „Croatia film k. d.“ koje je do završetka ratnih operacija izdalo prva dva hrvatska filma – „Brcko u Zagrebu“ i „Matija Gubec“, a aktivno je radilo i na promociji hrvatskih tekstova na filmskim vrpcama i popratnom materijalu, sve do potpune zabrane stranih natpisa 1918. godine. Završnim dijelovima teksta, posvećenima stanju kinematografije u uvjetima početaka nove države, pružen je poticaj za daljnja istraživanja ove teme.
Naposljetku, u posljednjem članku – Ujedinjenje Kraljevine Srbije i Države SHS i odjeci ujedinjenja u hrvatskom tisku Adama Turkovića i Sonje Erceg – putem tri se lokalna lista (Banovac, Volja naroda i Virovitičan) prikazuju različiti hrvatski stavovi o ujedinjenju sa Srbijom. U kratkom uvodnom dijelu autori prezentiraju razvoj političkih ideja na hrvatskom prostoru u zadnjih 60-ak godina Austro-Ugarske Monarhije, kao i iznimno nepovoljnu situaciju u kojoj se Država SHS našla od samog svog osnutka na kraju 1918. godine. Potom se ukratko predstavljaju spomenute novine, odnosno njihova povezanost s različitim političkim grupacijama, a kao osnovno se područje zanimanja navodi njihov stav prema jugoslavenstvu nasuprot priznavanju zasebnog postojanja triju različitih južnoslavenskih naroda. Međutim, u središnjem je dijelu rada pažnja posvećena tek po jednom broju odabranih novina, odnosno jednom ili dva u njima objavljena članka, što pruža nedovoljno izvornog materijala za donošenje konkretnijih zaključaka. No, dajući naslutiti utjecaj cenzure na način pisanja promatranih članaka te različitoga regionalnog i etničkog konteksta na razlike u stavljanju naglaska na pojedine elemente analiziranih članaka, autori otvaraju mogućnost budućega opširnijeg istraživanja.
Kao što je spomenuto, na kraju zbornika objavljena su i dva eseja. Na početku prvog – Propagandne karikature u zagrebačkim novinama Ilustrovani list 1914. i 1915. godine – Luka Zorica pružio je koristan osvrt na uporabu slika kao povijesnih izvora, odnosno problematiku dvostruke interpretacije na njima prikazane povijesne zbilje – najprije iz autorske, a potom i iz povjesničarske perspektive. Nakon metodološkog osvrta, autor analizira šesnaest odabranih primjera propagandnih crteža te ih smješta u četiri kategorije – negativan prikaz Antante (s poslovičnom talijanskom ratnom nesposobnošću kao prevladavajućim motivom) i njemu suprotstavljeno veličanje Centralnih sila, ali i crteži antiratnog karaktera i uloge žena u ratom zahvaćenom društvu. Konačno, u posljednjem objavljenom radu, eseju Naša majka rat, ili „arhivska fikcija“ u problematizaciji Velikog rata Luke Vrbanića i Zvonimira Prtenjače, suvremeni se grafički roman naveden u naslovu koristi kao primjer rasprostranjenosti historiografskih narativa o Prvome svjetskom ratu na područje umjetnosti, ali i arhivske fikcije, odnosno uklapanja znanstvenih činjenica u fiktivnu kriminalističku priču. Zahvaljujući tenkovima i bojnim plinovima kao primjerima ratnih strahota, ali i tehnoloških dostignuća, odnosno uporabi pojedinaca iz romana kao simbola kolektivnih identiteta ratom uništenih „šupljih ljudi“, Naša majka rat istovremeno postaje podjednako dokumentarno i fikcionalno svjedočanstvo rata.
Premda kvaliteta radova objavljenih u njemu varira, zbornik Sto godina od Velikog rata: pogled kroz dnevni tisak hvalevrijedan je primjer rezultata kombinacije studentske inicijative i profesorske podrške, koji valja nasljedovati i u ostalim obrazovnim sredinama. Pretežnom uporabom novinske građe kao povijesnih izvora u obradi raznolikih tema, autori članaka objavljenih u njemu ukazali su na njezin tek dijelom iskorišteni potencijal, potičući na daljnje istraživanje ovdje predstavljenih, ali i još sasvim neobrađenih tema vezanih uz Veliki rat. Posebno su pritom vrijedni stavljanje naglaska na ratnu pozadinu, odnosno izlaženje iz suženih okvira vojno-političke povijesti, u skladu s trendovima suvremene historiografije. Kao događaj koji je, osim samih ratnih strahota i njihovih posljedica po živote milijuna suvremenika, svoj utjecaj u većoj ili manjoj mjeri protegnuo i na čitavo stoljeće koje je uslijedilo nakon 11. studenoga 1918. godine, Prvi svjetski rat zaslužuje više historiografske pažnje nego mu je dosad posvećivano te stoga objava ovakvog zbornika, sastavljenog od isključivo studentskih radova, kao i na početku teksta spomenuto izlaženje nekoliko značajnih historiografskih djela, služe kao povoljan znak da će se to u doglednoj budućnosti i ostvariti.
Saša Vuković
[1] Vrijedi istaknuti Filip Hameršak, Tamna strana Marsa. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat (Zagreb: Naklada Ljevak, 2013) te zbornike radova Vijoleta Herman Kaurić, ur., 1914. Prva godina rata u Trojednoj Kraljevini i Austro-Ugarskoj Monarhiji (Zagreb: Matica hrvatska, 2014), Stjepan Prutki, ur., Srijem u Prvom svjetskom ratu (Vukovar: Državni arhiv u Vukovaru, 2016), Željko Holjevac, ur., Franjo Josip i Hrvati u Prvome svjetskom ratu (Zagreb: Matica hrvatska, 2019) te Hrvoje Gržina i Mario Stipančević, ur., Znanstveni skup ʻKonac Velikoga rataʼ, Hrvatski državni arhiv, 29. – 30. studenoga 2018. (Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2020). Nešto ranije objavljen je i zbornik Marino Manin, ur., Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.) (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2011). U istraživanju arhivskog gradiva vezanog uz Veliki rat od neizmjerne su pomoći katalog Marijana Jukić, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu kroz fondove i zbirke HDA (Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2016) i Hrvoje Barićević, ur., Prvi svjetski rat. Vodič kroz fondove i zbirke Hrvatskoga državnog arhiva (Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2016). Naposljetku, od izvorne građe nedavno su objavljeni i Jozo Milošević, Dnevnik 1918. – 1919. (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020) i Antun Šolc, Ratna sjećanja 1914. – 1918. (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020), a zanimljiv je prilog i zbirka ratnih pjesama Irena Miholić i Renata Jambrešić Kirin, Prvi svjetski rat u hrvatskim tradicijskim pjesmama (Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2019).