Mihaela Marić – Desničin epistolar (1910.–1945.): tragom čovjeka-umjetnika u multikulturnom, višejezičnom i dramatičnom vremenu – kritički osvrt
Desničin epistolar (1910.–1945.) svečano je predstavljen u Auli Rektorata Sveučilišta u Zagrebu 11. prosinca 2019. godine u sklopu kulturno i znanstveno bogatog programa Desničinih susreta 2019. održanih od rujna do prosinca iste godine. O dugogodišnjem procesu rada na objavi epistolara govorili su profesor emeritus dr. sc. Drago Roksandić kao urednik izdanja te suradnici – dr. sc. Jadranka Brnčić, dr. sc. Uroš Desnica i dr. sc. Sanja Roić, dok je predstavljanje moderirao Boris Bui, urednik FF pressa.
Prvi svezak Desničina epistolara, objavljen 2020. godine u izdanju FF pressa i Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije, proizvod je sedmogodišnjeg, ponajprije individualnog rada Drage Roksandića započetog 2012. godine, a potom kolektivnog istraživačkog rada na rukopisnoj ostavštini Vladana Desnice. Nju je Desnica osobno sredio i pohranio u nekoliko kutija te je tako u kutiji „Prepiska do 1945“ ostala sačuvana korespondencija objavljena u ovom prvom svesku epistolara. Urednik Drago Roksandić u uvodnom tekstu „Osobna prepiska i umjetnički opus: Povodom prvog sveska Desničina epistolara“ daje uvid u nastanak izdanja ističući kako je ideja proizašla iz njegove tridesetogodišnje i kontinuirane posvećenosti projektu Desničinih susreta. Za potrebe spomenutog znanstvenog skupa često se koristio Desničinom osobnom ostavštinom pa je tako u svom radu naišao na kutiju od oko 270 pisama velikog i raznolikog broja pošiljatelja, iz čega je nastala ideja o objavi kritičkog izdanja sačuvane Desničine korespondencije. Individualni pothvat ubrzo je zbog opsežnosti prerastao u zajednički projekt jer kako ističe Roksandić: „[š]to sam više napredovao u radu na transkripciji i kritičkoj provjeri izvora, širio se krug ljudi koje sam morao, bolje rečeno, htio konzultirati. Vlastitim istraživanjima i u dragocjenoj komunikaciji s drugima, rad na Desničinom epistolaru sve je više postajao kolaborativni projekt.“[1] Projekt tako ne bi bio moguć bez pomoći potomaka Vladana Desnice: mr. sc. Olge Škarić, dr. sc. Jelene Ivičević-Desnica, dr. sc. Nataše Desnica te dr. sc. Uroša Desnice koji se osobno brine o očevoj rukopisnoj ostavštini. Oni su, zahvaljujući povjerenju stvorenom tijekom rada na Desničinim susretima te projektu obnove i revitalizacije Kule Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, bili spremni na suradnju ponajprije dajući na korištenje Desničinu ostavštinu, a potom i sudjelujući u izradi ovog izdanja. S obzirom na jezičnu i kulturnu raznolikost sačuvane korespondencije, bilo je potrebno konzultirati i velik broj raznih jezičnih stručnjaka, romanista, slavista, germanista, latinista, lingvista i drugih, ali i povjesničara radi identifikacije korespondenata.
Rezultat rada jest ovo izdanje od preko 400 stranica, s 270 transliteriranih i transkribiranih pisama, tridesetak izvornih fotografija, reprodukcija obiteljskih fotografija i pisama, kronološkom tablicom korespondencije te četiri kritička i dijaloška eseja o sačuvanoj prepisci te problemima koje ona aktualizira. Pored već spomenutog Roksandićevog uvodnog teksta, svojim prilozima pridonijele su: dr. sc. Jadranka Brnčić, dr. sc. Virna Karlić i dr. sc. Sanja Roić. Jadranka Brnčić iznijela je strukturalne karakteristike epistolara u tekstu „Korpus prepiske kao kaleidoskop granica“, dok su Virna Karlić sa slavističkog, a Sanja Roić s romanističkog stajališta u vlastitim čitanjima analizirale antropolingvističke, sociolingvističke i kulturnolingvističke probleme u tekstovima „Desničin Epistolar,svjedočanstvo o jezičnoj raznolikosti i bogatstvu“ i „Prepiska kao polifoni obiteljski roman“. Iz strukture i sadržaja epistolara vidljivo je da je ovaj svezak, kako ističe Roksandić, „nastao iz potrebe da se Desnicu kao čovjeka-umjetnika promisli unutar njegovih vlastitih obzorja,“[2] želeći tako pokazati veliko poštovanje prema opusu i osobi Vladana Desnice. Začetkom ovog pothvata može se smatrati objavljivanje svih historiografskih radova Drage Roksandića o Vladanu Desnici i Desnicama 2017. godine u knjizi Iluzije slobode. Ogledi o Vladanu Desnici, koja je, kako sam autor tvrdi, poslužila kao neka vrsta predgovora Desničinom epistolaru.
Vladan Desnica rodio se u Zadru 1905. godine gdje je pohađao i osnovnu školu. Otac Uroš Desnica bio je doktor prava iz ugledne srpske obitelji koja je imala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Dalmacije 19. i 20. stoljeća. Uroš i njegov otac Vladimir Desnica (Vladanov djed) bili su potpisnici Zadarske rezolucije važne za daljnje formiranje hrvatsko-srpske koalicije. Smisao za kulturu i umjetnost Vladan Desnica je naslijedio od svojih roditelja. U domu Desničinih se književnosti, slikarstvu i glazbi pridavala velika važnost te su se kod njih sastajali istaknuti zadarski intelektualci. Vladan Desnica je tako ovladao s pet jezika – prevodio je s talijanskog, francuskog i ruskog, a razumio se u filozofiju i povijest umjetnosti. Godinama se bavio glazbom, znao je svirati klavir i pjevati te je i ponešto komponirao. Zdravstveno stanje i problemi s glasnicama su ga spriječili da se posveti glazbenoj karijeri. Gimnaziju je pohađao u Zadru, a kada je grad pripojen Italiji, nastavio ju je pohađati u Splitu i Šibeniku. Studirao je pravo u Zagrebu i filozofiju u Parizu. Nakon što je diplomirao 1930. godine, radio je u očevu odvjetničkom uredu, a zatim u Državnom pravobranilaštvu u Splitu do početka Drugog svjetskog rata. Desnica je u svim svojim poslovima bio dosljedan i predan iako nije bio zadovoljan odvjetničkom karijerom te se više želio posvetiti umjetničkoj karijeri koju njegov otac nije odobravao. Uređivao je godišnjak Magazin sjeverne Dalmacije (1934.) te se u međuvremenu i vjenčao s Ksenijom Carić iz Jelse s otoka Hvara s kojom je imao četvero djece. U tridesetim godinama 20. stoljeća imao je i svoje prve književne pokušaje, ali tek od 1950-ih djeluje kao slobodni pisac te objavljuje najveći dio svog opusa. Talijanske okupacijske snage su ga 1941. godine odvele u Zadar za prevoditelja. Iz Zadra se potom sklonio u Islam Grčki 1943. godine odakle je uspio 1944. preći na oslobođeni teritorij 1944. te je sa ZAVNOH-om godinu dana kasnije došao u Zagreb.[3]
Kutija „Prepiska do 1945“ sadrži 270 pisama složenih kronološki po razdobljima 1927.–1930., 1933., 1934., 1935., 1938., 1944.–1945. Manji broj pisama sačuvan je iz razdoblja 1920-ih i kasnih 1930-ih, a prepiska iz vremena Drugog svjetskog rata također je oskudna. Prisilnim odlaskom obitelji Desnica iz Zadra 1920. godine uništena je velika većina onoga što je Desnica dotad bio prikupio, a tijekom 1920-ih se često selio i putovao. Od 1939. pa sve do 1945. godine često je odlazio na vojne vježbe te je kasnije odlučio otići u partizane zbog čega je i to razdoblje lošije dokumentirano. Također, u razdoblju 1944.–1945. obitelj Desnica se suočila s bombardiranjem: prvo u Zadru, a potom i u Islamu Grčkom s velikim materijalnim gubicima. Jedna od činjenica, na koju je ukazao Roksandić u uvodom tekstu, jest da je Vladan Desnica često palio i uništavao svoje rukopise ili dokumente kada njima nije bio zadovoljan ili je smatrao da ga ne bi trebali nadživjeti. Stoga se postavlja pitanje da li je dio prepiske i na taj način možda nestao. Tako je najveći broj pisama sačuvan za relativno mirno razdoblje 1931.–1938. kada je Desnica većinom živio u Splitu, kada se oženio i posvetio uređivanju obiteljske kuće. Brnčić smatra kako se, pri analizi kronologije korespondencije, ističe nekoliko tematskih razdoblja: 1) 1920.–1924. i 1927.–1930. kada je Vladan zajedno sa stricem Boškom Desnicom istraživao obiteljsko stablo; 2) 1932.–1936. čini kraći period iz vremena Desničina rada na Magazinu Sjeverne Dalmacije; 3) 1933. godina je u kojoj je neuspješno pokušao postati vanjski dopisnik beogradske Politike; 4) 1934.–1938. govori o Boškovom istraživanju liga; 5) 1938. godinu obilježio je važan događaj Desničina prijevoda Estetike Benedetta Crocea te 6) 1944.–1945. ratni period koji svjedoči o stradanju i saniranju štete u Splitu nakon bombardiranja. Tematski zanimljiv dio čine i pisma koja ukazuju na Desničine prve književne pokušaje – od neuspjelog pokušaja objavljivanja pjesme u Matici hrvatskoj 1931. godine do kasnijih odbijenica od strane beogradskih publikacija – kojima se, osim nekoliko objavljenih eseja i pjesama u Magazinu te unatoč pohvalama od strane strica Boška, tada nije uspio profilirati kao pisac i pjesnik. Tome je pridonio i gubitak rukopisa u nekoliko navrata, a ponajviše 1942. godine. Brnčić zaključuje da korpus prepiske, ovako promatran u duljem vremenskom rasponu, pruža priliku za višestruku upotrebu: biografsku, povijesnu, porodičnu odnosno antropološku te književnu imajući na umu da je za temeljitu analizu potrebno proučiti odnos teksta i konteksta te javnog i privatnog.
U epistolaru su pisma objavljena abecednim redom po prezimenima pošiljatelja. Takav poredak otvara prostor za drugačija tumačenja. Radi se o pismima više od stotinu pošiljatelja: članova obitelji, prijatelja, poznanika i suradnika, a na razinu bliskosti ukazuje način oslovljavanja i pozdrava u pismima. Sačuvana su i neka Desničina pisma. Prepiska s članovima obitelji je prisnija, uviđa se osjećaj privrženosti, to je posebice vidljivo u prepisci Vladana i strica Boška čijih pisama je najviše sačuvano. Dosta toga se tako može saznati o karakteru i samoj osobi Boška Desnice. Uz spomenuta pisma sačuvan je i veći broj pisama Vladanova djeda Vladimira Desnice te pisama Anki Zanella iz razdoblja saniranja ratne štete. Manje je pisama Desničinih prijatelja, iako je ponekad teško definirati granicu između njegovih prijatelja i suradnika. Pisma suradnika većinom govore o uređivanju kratkotrajnog časopisa Magazin Sjeverne Dalmacije te objavljivanju Desničinog prijevoda Croceove Estetike uz manji broj pisama koja se tiču pokušaja objave radova u Politici. Desnica je sačuvao i nekoliko pisama svog oca upućenih majci Fanny tijekom internacije u Italiji te pisama upućenih sinu Vladanu kao četrnaestogodišnjaku u kojima se otac interesira za njegov napredak u školi.
Od sveukupno 270 sačuvanih pisama većina ih je pisana latinicom na hrvatskom jeziku, manji dio srpskim te ćirilicom. Također je sačuvan određen broj pisama na talijanskom, njemačkom i francuskom jeziku. Geografski raspon prepiske članova obitelji Desnica svjedoči vrlo dobro o njihovim kretanjima, ukazujući tako i na životne navike jedne obitelji u duljem vremenskom rasponu: zahvaćeni su Islam Grčki, Split, Obrovac, Jelsa i Zadar. Manji broj pisama pisan je iz Zagreba (kada je Vladan Desnica bio na studiju) te Beograda i Pariza (korpus pisama iz vremena Desničina boravka u Parizu nije nažalost sačuvan). Sadržajno korespondencija uglavnom odražava status i ugled Vladana Desnice kao književnika te je svakako prvorazredni izvor za njegovu intelektualnu biografiju u razdoblju do kraja Drugog svjetskog rata.
Kulturna i jezična raznolikost korespondencije poziva čitatelja na dublju analizu, stoga Virna Karlić u vlastitom čitanju epistolara upućuje na tri bitna faktora pri analizi jezične komponente prepiske. Ponajprije je važna vrsta komunikacije gdje je u privatnoj, obiteljskoj korespondenciji moguće naći veći broj lokalnih idioma i dijalektizama. Tu je posebice zanimljiva prepiska Vladana sa stricem Boškom u kojoj se, zbog raznovrsnosti tema i brojnosti pisama, miješaju materinji i talijanski jezik te je također vidljiva veća upotreba dijalektizama, talijanizama, turcizama, frazema i šala. Ipak, kod pisama o historiografskim ili službenim temama uočljiv je sve češći prelazak na književni jezik. Područje upotrebe jezika čini drugi važan faktor prepiske pa je tako kod pisama pisanih lokalnim dalmatinskim i okolnim govorima vidljiv utjecaj talijanskog jezika. Kod upotrebe književnog jezika uočljiva je razlika između službene korespondencije po hrvatskim i po srpskim književnim jezičnim normama. Također postoji i pravopisna raznolikost. Treći, ne manje važan faktor, jest onaj društveno politički i njegov utjecaj na jezik. Prepiska sakupljena u ovom epistolaru proizlazi iz iznimno dramatičnog vremena obilježenog mnogim političkim, društvenim obratima i promjenama posebice u pitanju jezične politike. Karlić stoga zaključuje da je iz takve složene socio-političko-lingvističke situacije proizašla bogata jezična građa te time epistolar „predstavlja izuzetno značajan izvor koji pokazuje svu složenost i jezično bogatstvo danog vremena i prostora.“[4] Sanja Roić u svom tekstu ukazuje na važnost talijanske komponente pisama. Neka pisma poput onih Desničine pratete Jelisavete Simić od milja zvane „Betty“ (skraćenica od Elisabetta, talijanske verzije njezinog imena) pisana su na talijanskom jeziku. Iz sadržaja njezinih pisama može se zaključiti da je i Desnica prateti pisao pisma i slao pjesme na talijanskom. U prepisci sa stricem Boškom upotrebljavani su dalmatinizmi, venetizmi te talijanizmi. Roić zaključuje kako je iz korespondencije vidljiva upotreba širokog raspona talijanske jezične baštine koja svjedoči o visokoj kulturi čime „članovi obitelji Desnica potvrđuju svoju pripadnost multikulturnom i višejezičnom krugu dalmatinskih građanskih intelektualaca koji su, unatoč ratovima, internaciji i političkim neprilikama nastojali sačuvati intelektualno i kulturno nasljeđe stare, nekadašnje Dalmacije.“[5]
Pisma predstavljaju dragocjen izvor i za historiografska istraživanja, kako za analizu intelektualnog svijeta i stanja uma samog Vladana Desnice te obitelji Desnica kao pripadnika intelektualne elite međuratne Dalmacije, tako i za promatranje raznih političkih, društvenih i kulturnih aspekata međuratnog razdoblja. Iz pisama se najviše može saznati o svakodnevnom, obiteljskom i društvenom životu obitelji Desnica. Njezini članovi imali su važnu ulogu na dalmatinskom području, a rodbinskim vezama i ženidbom proširili su se i na druge krajeve – majka Vladana Desnice bila je rođakinja poznatog povjesničara don Nika Lukovića, a Vladanova supruga unuka pomorskog pisca Jurja Carića. Uroš i Vladimir Desnica bili su istaknuti protivnici talijanskih presezanja nad Dalmacijom stoga su sudjelovali u formiranju hrvatsko-srpske koalicije, a potom su nakon rata bili primorani otići u Italiju zbog sukoba s vlasti jer su se protivili realizaciji odredbi Londonskog ugovora iz 1915. godine.[6] Iz epistolara se može saznati ponešto i o političkoj situaciji ponajviše u vremenu dvaju svjetskih ratova. Uroš Desnica u par pisama piše svojoj supruzi Fanny o situaciji u izbjeglištvu te o odlukama oko podjele Dalmacije i Istre nakon Prvog svjetskog rata. Kao razlog zašto se američki predsjednik Woodrow Wilson u Versaillesu priklonio talijanskim zahtjevima za predajom većeg dijela teritorija, Uroš Desnica tvrdi kako Wilson nije imao vremena za daljnje pregovore jer mu je položaj u Sjedinjenim Državama bio dosta uzdrman. Iz prepiske ponajprije Vladana Desnice te potom i drugih članova obitelji Desnica s Ankom Zanella tijekom Drugog svjetskog rata, može se analizirati ne samo obiteljsku, financijsku i društvenu situaciju koja je zadesila Desnice, već i društvenu i ekonomsku situaciju za vrijeme rata u Dalmaciji. Kroz nekoliko pisama nižu se opisi bombardiranja, učinjene štete, krađe te financijskih problema oko popravaka kuće te nabave potrepština. Političku situaciju, točnije uplitanje politike u kulturu također ocrtavaju i Desničini pokušaji da postane dopisnikom beogradske Politike.To mu nije pošlo za rukom unatoč činjenici da je pisao i znao ćirilicu jer je (što je vidljivo u pismima direktora i urednika časopisa i u komentarima Boška Desnice) prema mišljenju direktora Politike Desnica bio skloniji korištenju latinice te je više naginjao hrvatskoj, a ne srpskoj jezičnoj kulturi. Važan dio za historiografska istraživanja čini spomenuta prepiska Boška i Vladana Desnice i to posebno oko pitanja Boškove dvosveščane knjige Istorija kotarskih uskoka u čijem je nastanku i Vladan Desnica imao svoj udio šaljući ujaku informacije ili spise za daljnja istraživanja.
Kritički i dijaloški eseji citiranih autorica i autora navode na zaključak kako bi svaki čitatelj kroz različite dijelove knjige mogao doći do drugačijih, u metodologijama vlastitih struka utemeljenih, spoznaja. Ovako uređeno i kritički obrađeno izdanje prvog sveska Desničina epistolara (1910. – 1945.) sa svim svojim prilozima predstavlja nezaobilazan izvor za daljnje analize biografskih, povijesnih, antropoloških, književnih i drugih aspekata te poziva na interdisciplinarnu obradu. Složena socio-političko-lingvistička, ali nadasve i kulturna odnosno intelektualna situacija u kojoj su Vladan Desnica i njegova obitelj živjeli i radili upućuje na dublja istraživanja ne samo Desnice kao osobe, pravnika i književnika već i političkog i društvenog konteksta međuratnog razdoblja. Treba zato istaknuti kako kvantiteta, kvaliteta i raznovrsnost objavljenih priloga čine Desničin epistolar dragocjenim pokazateljem multikulturalnosti i višejezičnosti Desničina prostora i vremena, a iz perspektive historiografije vrijedan izvor za daljnje proučavanje ne samo intelektualne biografije Vladana Desnice i obitelji Desnica već i svijeta i stanja uma intelektualnih elita u međuratnoj Dalmaciji.
Mihaela Marić
[1] Drago Roksandić (ur.), Desničin epistolar (1910.–1945.), svezak 1, (Zagreb: FF press, Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije, 2020.), 12.
[2] Roksandić, Desničin epistolar, 8.
[3] https://snv.hr/znameniti-srbi-u-hrvatskoj/vladan-desnica (posjećeno 06.09.20.); https://www.kulajankovica.hr/kula-jankovica/vladan-desnica/(posjećeno 06.09.20.).
[4] Roksandić, Desničin epistolar, 361.
[5] Roksandić, Desničin epistolar, 366.
[6] Svoja čitanja Desničina epistolara, na koja se ovdje referiram, objavili su Tonko Maroević pod naslovom „Desničin epistolar. svezak 1. 1910.–1945. – Pismohrana pisca na čekanju“, Vijenac 687 (2020.), (https://www.matica.hr/vijenac/687/pismohrana-pisca-na-cekanju-30564/) i Vladan Bajčeta pod naslovom „Prepiska Vladana Desnice kao epistolarni roman-rečnik i porodična hronika (Desničin epistolar. Svezak 1, 1910–1945)“, Letopis Matice srpske,God. 196, Knj. 506, sv. 1–2 (2020.), 188-194.