Iz hrvatske intelektualne povijesti: polemičke reakcije intelektualaca na Oluju
I dok u hrvatskoj javnosti povodom 25. obljetnice Oluje traju rasprave o novim dijaloškim inicijativama koje komentiraju političari, povjesničari, suvremenici i svjedoci, jedan čitatelj portala Historiografija.hr poslao nam je kritičke zapise o Oluji Stanka Lasića iz 2000. godine na koje je reagirao Petar Selem i na koje su se osvrnuli i drugi autori. Lasić pritom kritizira čestitku Predsjedništva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti povodom Oluje i govori o “protestima katoličkih pisaca kao što je Zvonimir Bono Šagi” i drugih. Sve to ilustrira raspon različitih i polemičkih reakcija intelektualaca povodom Oluje i predstavlja jedan dio hrvatske intelektualne povijesti. Dakako, u cjelovitu sliku trebalo bi uključiti i tekstove drugih hrvatskih intelektualaca – i one koji su pisali afirmativno i kritički ili pak vremenom mijenjali mišljenja – kao i srpske intelektualce u Hrvatskoj. Bio bi naravno potreban detaljniji pregled tadašnjih novina i časopisa u potrazi za tekstovima koji bi pokazali cjelinu tadašnje hrvatske intelektualne povijesti, stoga ovaj prilog tek otvara spomenutu problematiku i služi kao poticaj budućim istraživačima.
Iz knjige – Stanko Lasić: „Autobiografski zapisi“, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000, 660 stranica, citati sa str. 574 i 581-585.
Tekst je prethodno, kao ulomak iz knjige koja je tada bila pred izlaskom, objavljen u tjedniku „Globus“, 31. 3. 2000. Naslov u „Globusu“ je glasio: „’Oluja’ je, nažalost, najveći hrvatski promašaj, a ne veličanstveni događaj“.
Slika s Tuđmanove Cvjetnice upozorila me da ubrzo neće biti u opasnosti Hrvatska nego sloboda: Hrvatsku ništa neće slomiti ako ona ne slomi samu sebe gazeći po slobodi i uživajući u svom monolitnom biću. Nema nijedne moje riječi izrečene u tim godinama u kojoj ne postoji upozorenje da moramo težiti istinskoj a ne prividnoj slobodi, da je dijaloška svijest temelj napretka, čak opstanka, da ćemo počiniti najteži prijestup ako izigramo principe demokracije, ako sami ne omogućimo pojavu objektivne, korektne i analitičke štampe, ako odmah ne uvedemo (ne čekajući “bolje dane”) pravnu državu u kojoj će kršenje ljudskih prava, demokratskih sloboda, pravila tržišne ekonomije i prava manjina biti najstrože kažnjeno. Tko je to čuo? Zavladao je monolog (pun endehaških blezgarija), gradila se stranačka država, tajili se zločini, pojavila se jedino senzacionalna i pristrana štampa.
(…)
Pokolj što ga je počinilo Hrvatsko vijeće obrane (HVO) u Ahmićima i Stupnom Dolu (1993) zaprepastio me i paralizirao. Govorilo se o tome nekakvim zakukuljenim i prljavim jezikom zasoljenim obranom zapadne civilizacije, ali se istina nije mogla sakriti: HVO je pobio žene, djecu, starce. O tome su svjedočili CNN, BBC, dio našeg opozicijskog tiska, sve nezavisne novine koje sam dobio u ruke, od pariškog “Le Mondea” do amsterdamskog “Volkskranta” i rotterdamskog “NRC-a”. Ni Šagoljevi legendarni “izvještaji” nisu pomogli da se skrije istina.
Cijela je Hrvatska znala da se među Hrvatima nekažnjeno šepire ubojice, nitko nije udario u crkvena zvona, zaustavio predstavu u Hrvatskom narodnom kazalištu te kriknuo, nitko nije pozvao ljude da zaplaču nad sobom i hrvatstvom, nitko nije izašao na ulice, uzalud sam čekao na masu koja će porazbijati Banske dvore i Predsjedničke urede. Kad me je Dubravko Merlić pozvao da u njegovoj emisiji “Slikom na sliku” slobodno govorim, ja sam upravo to rekao: nisu krivi samo Mate Boban, Banski dvori i Predsjednički uredi, nego svi mi, naravno, netko više, netko manje. Da je dvjesto-tristo tisuća ljudi spontano izašlo na Jelačićev trg, sve bi se promijenilo. Na tome sam inzistirao i Merlić je to pustio u eter, a zatim, godinu dana kasnije, objavio u svojoj knjizi. Živio sam između ogorčenja i tuge: kod nas se dogodilo ono isto što i u Parizu, Amsterdamu i Rimu. Ljudi su izlazili na ulice, stotine tisuća, pola milijuna, štrajkali i protestirali da bi dobili povišicu od pedeset maraka, ali se nitko (ili gotovo nitko) nije maknuo kad se (i njihovom krivnjom) ubijalo u Vukovaru, Kigaliju i Srebrenici. Pljuvali smo po “Evropi” kada je ostala ravnodušna na naše patnje, a po čemu smo se sada od nje razlikovali?
Došao sam jednom u iskušenje da napustim “distancirani politički angažman” i uključim se u aktivnu politiku odnosno u profesionalnu političku analitičnost. Bilo je to tjedan dana nakon 4. kolovoza 1995. U “Oluji” se dogodilo ono čega sam se najviše bojao poslije mimohoda na Jarunu 30. svibnja 1995. Hrvatska je uživala u snazi a ne u misli i moralu. Ja sam – za razliku od svog naroda, u njegovoj golemoj, pregolemoj većini, za razliku od meni blizih i dragih osoba – odmah procijenio “Oluju” kao najveći hrvatski promašaj a ne kao veličanstven događaj odnosno kao “nešto najveličanstvenije što je imao domovinski rat” kako je o tome govorio Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske u vrijeme operacije “Oluja”.
Da ne bi bilo nikakve zabune, želim odmah reći da sam smatrao da je najveći zločin počinilo rukovodstvo Krajine koje je u svojoj samouvjerenosti, ludosti i kriminalu izgubilo svaki dodir sa stvarnošću. Raketirali su u svibnju Zagreb, tukli i dalje po Karlovcu, Gospiću, Sisku, itd., odbijali sve prijedloge za sporazum, krenuli s vojskom prema Bihaću a ni 3. kolovoza, u Ženevi, nisu shvatili kakvo će zlo nanijeti svom narodu. Milanu Babiću i Milanu Martiću sudit će jednoga dana sam taj narod a već mu je danas jasno u kakvu su ga katastrofu oni uvukli.
Nisam htio i nisam mogao svaliti svu krivicu na njih. Njihov me je zločin dirao samo u onoj mjeri u kojoj me dira tuđi zločin a ne moj. Bio sam protiv vojne “operacije”. Čak i uoči “Oluje” nisam u nju htio vjerovati, to sam svima oko sebe govorio. Bojao sam se da će u njoj doći do punog izražaja oni postupci koji su bili zataškavani, nekažnjavani i tolerirani cijelo vrijeme rata i o kojima javnost nije bila do kraja upoznata ali se ipak znalo da hrvatske vojne i civilne operacije nisu bile bez zločina: Pakračka Poljana, Mekušanski most u Karlovcu, Gospić, ubojstva civila po selima i gradovima, osobito u Osijeku, Sisku, Karlovcu, Splitu ali i u Zagrebu (praćena i silovanjima, slučaj Zec), rušenje srpskih kuća (koje se pokušalo spašavati ovom kukavičkom krilaticom, ne rušite, dobro će nam doći!), dizanje u zrak crkava i sjedišta crkvenih vlasti, pljačkanje tuđe imovine.
Nadao sam se da je državni i vojni vrh svjestan ove opasnosti i da neće ići u takvu “operaciju” dok ne bude posve siguran da ona neće Hrvatsku baciti na moralno dno. Vjerovao sam da će se poduzeti sve kako bi se i najmanji prijestupi onemogućili ako se već “operaciju” nije moglo izbjeći zbog Martićevih ubijanja i ucjena.
Nažalost, “Oluja” je opravdala moja strahovanja. Ni ovog puta hrvatsko državno vodstvo nije htjelo predvidjeti što se sve u jednoj takvoj “operaciji” može dogoditi i nije (svjesno ili nesvjesno?) osiguralo snažne policijske snage, vojne i sudske organe koji bi spriječili svaki zločin a onaj počinjeni najstrože kažnjavali na licu mjesta. S gnušanjem sam primio kvalifikaciju Petera W. Galbraitha kao “traktorskog” ambasadora jer je pomagao srpskom stanovništvu koje je u panici bježalo. Nisam mogao podnijeti ljubljenje hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi (to se radi u operetama lošeg ukusa), mahanje rukom uz slavodobitni povik, Idite, neka idu (s potajnom nadom da smo ih se napokon riješili). Najgora je ipak bila svijest da će biti pobijeni brojni ljudi koji nisu uspjeli pobjeći. Njihov se broj, zasada, popeo na nekoliko stotina nevinih žrtava! Ubojstva starih žena opravdavala su se “samoobranom”: držale su pod kikljama teške mitraljeze! Odmah se pozivalo naše prognanike i izbjeglice da se mirno usele u kuće u kojima su kreveti bivših vlasnika još bili topli. Pljačkalo se sve do čega se moglo doći te su čak i režimske novine priznavale da su u Kninu nestali i šalteri i ključanice pa ne treba trošiti vrijeme na odlazak u Knin! Ukratko, ponovila se slika s kraja 1991. kada su crnogorske i srpske trupe divljale po okolici Dubrovnika, Cavtata i Slanog. Bio sam sretan što više nisam član Federalnog savjeta Evropskog pokreta. Sve je nalikovalo na katastrofu a ne na pobjedu.
Za mene je “Oluja” značila – kako se to kaže – zadnju kap u prepunoj čaši. Usred slavopojki, samohvala i nevjerojatnog samozadovoljstva nastojao sam sačuvati hladnu glavu, kritičku svijest. Od svega je najstrašnije bilo to što se u tom pijanstvu nije diglo više trijeznih glasova, osobito u oporbi. Šutjelo se, među nama su zločinci mirno hodali. Kao heroji.
Rekao sam sebi: to nije samo težak politički promašaj nego i ekonomski, intelektualni, kulturni pa čak i vojni. Kad spominjem ovaj posljednji mislim na opasnu taštinu i neumjerenu oholost koja je spopala stalni vojni kadar a prije svega vojni vrh i neke “vitezove” i “sokolove” (Zovi, samo zovi…) od kojih se pravio mit.
A čime se ta vojska imala hvaliti i što je to ona učinila da bi se njezina “operacija” proučavala “po svjetskim vojnim školama”, kako se hvalisavo brbljalo? Je li s pedeset puta manjim snagama pobijedila Krajinu kao Aleksandar Veliki Darija III. ili kao Bonaparte Austrijance u Italiji (1796/97)? Ili barem uspješno držala mostobran kao ona šačica Wehrmachta kod Monte Cassina (1944)?
Ne. Jedna se država od četiri i pol milijuna stanovnika obrušila na svoju pokrajinu od 150.000 stanovnika (ako?). Jedna je vojska od 190.000 vojnika stajala nasuprot s sedam puta slabijim snagama. Na samom bojištu koncentrirala je 130.000 do zuba naoružanih vojnika s najmodernijom tehnikom, dakle šest puta više od onog što joj je neprijatelj mogao suprotstaviti. Je li joj prijetila invazija iz Jugoslavije? Nije. Ili u posve sitnom postotku jer je i djetetu bilo očito da Milošević neće zbog Knina riskirati svoju vlast. Jesu li Amerikanci i Evropljani zaprijetili da će nas sravniti sa zemljom ako ih ne slušamo? Nisu. Prema riječima samog Červenka “oni su prešutno na to pristali. Ne može se reći da su dali odobrenje da se ide, ali su znali da je to naše pravo i pristali su na to, naravno, upozoravajući da se sve mora izvesti brzo i korektno”. Brzo se doista izvelo jer to nije predstavljalo nikakvu teškoću ali se u “korektnosti” potpuno zakazalo. Ova golema vojska nije u tom pustom kraju uspjela održati ni minimalan red: pobjeda se pretvorila u sramotu koju nam ni Amerikanci ni Evropljani nisu oprostili. Ovi su se drugi čak radovali. A mi smo ovu sramotu ovjekovječili u Danu domovinske zahvalnosti. Čista groteska.
Sličnu grotesku nalazim i u onom gromoglasnom brzojavu što ga je Predsjedništvo (moje) Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uputilo Predsjedniku Republike 7. kolovoza da mu čestita na pobjedi. Već smo vidjeli Galbraitha na traktoru i čuli neka idu, a HAZU govori o “ovim sretnim trenucima hrvatske povijesti” kada se oslobađaju područja “svete hrvatske zemlje” a sve u “jedinstvenoj radosti i slavlju hrvatskoga naroda”. Da su barem bili suzdržaniji u epitetima. Ali ne! Sve je ovdje – i “sretni trenuci”, i “sveta hrvatska zemlja”, i “radost i slavlje”, i “sretna budućnost”, i “rodna gruda”, i “tisućljetna borba Hrvata”, i “blagodati istinske demokratske slobode”. Pomislio sam, ah kaj, nema veze, sve su akademije iste, ali sam ipak bio obeshrabren: vode li to Breughelovi slijepci svoj slijepi narod?
Javile su se odmah političke komplikacije jer nismo svojim građanima (srpske nacionalnosti) dopuštali povratak kućama u koje smo kratkovidno smjestili izbjegle Hrvate kao da se njihovi vlasnici više nikada neće vratiti. Blokirali su nas na svim evropskim političkim instancijama, morali smo potpisivati svečane izjave, i to s pravom, jer nam se više nije vjerovalo, hrvatska je riječ postala slična Miloševićevoj. Iz evropskih su nas ekonomskih i financijskih planova i institucija ili udaljili (“Phare”) ili su nas stavili na marginu ili u frižider da u njemu čekamo bolje dane. To nam je donijela ovakva “Oluja” kad bolju nismo znali ni zamisliti ni ostvariti.
Još je teže posljedice “Oluja” imala na intelektualnom i kulturnom planu. Već se od priznanja 1992. preko “Herceg Bosne” (1993/94) do “Bljeska” (1. svibnja 1995) počela slaviti snaga kao vrhovna vrijednost. Uniforma sa sovjetskim prsima punim kolajna postala je primjer zasluga za Hrvatsku. U “Oluji” smo stigli do kulminacije. Samostalna misao, dugotrajan istraživački rad, nezavisni nakladnici, znanstveni pomladak, kritička riječ, moderno školstvo, slobodno sveučilište, ravnopravnost svjetovnog i vjerskog nazora, poštovanje knjige kao duhovnog a ne samo trgovačkog artikla, civilizirani govor, misao da je bit nacije u kulturi, a ne u državi i njezinoj vojsci. itd. – nisu mogli biti dočekivani raširenih ruku u sredini u kojoj se pjevaju himne snazi i stalno evociraju pothvati naših branitelja u ovom ili onom “maskirnom” odijelu. Glorifikacija snage prodrla je posvuda. Nismo svjesni koliko je ona jaka u našoj misli i u našoj podsvijesti. “Ovjekovječena” u “Danu domovinske zahvalnosti”, “Oluja” je ojačala i onako jak monolog u kojem je Drugi sveden na slušatelja. Put do Drugog činio mi se u tim danima sve dalji i dalji.
Zaključio sam u tom tamnom kolovozu punom pobjedonosnih marševa da nije dovoljno da samo stanem uz bok onih koji nas zovu da lucidno vidimo što radimo, nego da je čas za moj potpun politički angažman. Vjerojatno bih to učinio da nisam shvatio da me svaki stranački život odbija i da postoje ljudi koji su oštroumniji, sposobniji, dosljedniji i čvršći od mene. Njihov je glas u mnogome postao moj. Oni su govorili o naličju “Oluje” s boljim argumentima u ruci i sa svestranijim uvidom u situaciju nego što bih ja o tome govorio, bilo da se radi o “putopisima” po Krajini liberalnih intelektualaca, svjedočanstvima Hrvatskog helsinškog odbora, Amnesty International i humanitarnih organizacija ili pak o protestima katoličkih pisaca kao što je Zvonimir Bono Šagi i nekih nezavisnih analitičara.
Petar Selem: Zapis o Autobiografskim zapisima Stanka Lasića. – «Forum», Zagreb, god. 40, knjiga 73, br. 4-6, travanj-lipanj 2001., str. 881-886.
(…)
“S tim u vezi treba kazati nešto i o Lasićevu odnosu prema «Oluji». Tu se čini da iz njega progovara intelektualac sartreovskog tipa: sklonost javnom podučavanju naroda. Za Lasića je «Oluja» promašaj, ne vidi da je krenula tek kad su svi pokušaji mirne reintegracije propali, te je akcija bila «prirodna stvar».(884) Trebalo je vratiti hrvatskom narodu «pobjednički osjećaj», «samopoštovanje» (884) Lasić kaže da nam zbog «Oluje» ni Evropa ni Amerika neće oprostiti. «Čudi me da Lasić, isti Lasić koji u ovoj knjizi mudro upozorava da ne idealiziramo Europu, da od nje previše ne očekujemo, sada tu Europu, u družbi s Amerikom, stavlja u položaj presudnog moralnog orijentira, čiji bi pravorijek bio neporeciv.» (884-885) Ono što se poslije «Oluje» dogodilo valja osuditi. «Ali odbijam da mi o tome sude oni koji su, nazočni i moćni, mirno promatrali užasne zločine u Srebrenici, koji – iako su to mogli – nisu spriječili odvođenje bolesnika i ranjenika iz bolnice u Vukovaru na stratište Ovčare.» (885) Zločini koji su se u «Oluji» dogodili, a nisu se smjeli dogoditi, bili su izazvani užasom koji nam je bio nametnut i koji nismo htjeli. Više je boraca Hrvatske vojske samo sebe ubilo od PTSP nego što su oni ubili srpskih civila nakon «Oluje» (…).”
Lino Veljak: Put k razrešenju duhovne krize. Stanko Lasić, «Autobiografski zapisi», Nakladni zavod Globus, Zagreb 2000. – «Republika», Glasilo građanskog samooslobađanja, Beograd, god. 13, br. 263, 16. – 30. lipnja 2001.
URL: http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/263/263_24.html
(…)
„U Zapisima se nalazi i jedna od najoštrijih osuda «Bljeska» i «Oluje» «iz pera nekoga hrvatskog intelektualca od ranga». Eventualni prigovori toj osudi ne stoje. «Moglo bi se prigovoriti Lasiću da je njegova ocjena ‘Oluje’ došla post festum. Međutim, mora se imati u vidu da je rukopis dovršen još 1999. godine, ali i činjenicu da je još i danas ‘Oluja’ načelno neupitna: razlika između nove i bivše vlasti svodi se na dilemu treba li ili ne kazniti individualne zločine koji su za vrijeme ‘Oluje’ i nakon nje počinjeni nad krajiškim civilnim stanovništvom. Stoga je katarzična moć Lasićeve analize i ocjene ‘Oluje’ apsolutno neupitna. Njegov pristup predstavlja jedan od prvih ozbiljnih pokušaja da se ona dovede u pitanje na principijelnom planu, a ne samo s obzirom na ‘zastranjivanja pojedinaca i grupa’.» (…)“
Ivica Marijačić: Klevetnici i epigoni. – «Slobodna Dalmacija», Split, 27. kolovoza 2000.
„*Raspravljajući o «Oluji» i Domovinskom ratu općenito, Marijačić se obara i na Lasića, ovako: «Možda je Hrvatska trebala čekati jednog Stanka Lasića da se vrati iz Nizozemske, kamo je sklonio svoju ‘visokoznanstvenu stražnjicu’, iako su granate padale stotinama kilometara dalje, da objasni naciji svoju ingenioznu strategiju oslobođenja od srpske okupacije. Taj Lasić, koji zlorabi svoj znanstveni rejting i sramno tvrdi da je Oluja bila sramota hrvatskog naroda, nakon čega Milan Đukić perpetuira takvu kvislinšku tezu, samo je jedan od mnogih koji grubo želi izvrnuti naglavačke sve ono što se događalo od 1991. do 1995. godine, a za njim strojevim korakom marširaju nebrojeni epigoni koji, liječeći vlastite političke frustracije, žele Hrvatsku vojsku pribiti na stup srama jer je, eto, dopustila da je vode pekari, ličioci, vatrogasci, (…) sinovi ustaša i partizana, vjernici i ateisti, svi oni čija se krv miješala na ledini, a iz te mješavine se rađala i rodila nada u slobodu.»“
Navedene reakcije na Lasićeve zapise o Oluji preuzete su iz Bibliografije Stanka Lasića / Branko Matan, Stanko Lasić (Zagreb: Gordogan, 2004) u kojoj se nalaze i druge reakcije i osvrti.