Kako nas vide drugi – Miljenko Jergović o povjesničarima kao vojnicima partije ili njezinim renegatima
![](https://i1.wp.com/historiografija.hr/wp-content/uploads/2020/06/Jutarnji-list.jpg?resize=860%2C280&ssl=1)
“U Hrvatskoj povjesničari su, redom, vojnici partije ili njezini renegati, izdajnici. Oni se prošlošću bave onako kako se hrvatski jezikoslovci bave jezikom, nastojeći je normirati, propisati i zadati, slijepo prateći preradovićevsku romantičnu viziju što je Hrvatska trebala biti, sasvim zanemarujući što Hrvatska doista jest bila, oni udarnički oru i preoravaju kolektivne snove o prošlosti, stvarajući nacionalnu povjesnicu kao još jednu među legendama, izrečenim u desetercu.”
—
DNEVNIK JEDNOG ČITATELJA
MILJENKO JERGOVIĆ: MOJE KNJIGE DESETLJEĆA Petnaest najboljih prevedenih i petnaest najboljih domaćih naslova od 2010. do kraja 2019. godine
Jutarnji list, 4. siječnja 2020.
(…)
Snježana Banović
Država i njezno kazalište
Profil 2012.
Male povijesti, mikro povijesti, povijesti komunalnih institucija, pošte, željeznice, narodnog pozorišta, u kojima se onda ogleda velika, društvena i politička povijest, manira su velikih kultura. I velikih historiografija, te živih povijesnih i povjesničarskih škola. U Hrvatskoj, međutim, takvo što – kao ni mnogo toga drugog – ne postoji, a ako se knjiga takve vrste usred pustinje i pojavi, možemo biti sigurni da nije djelo profesionalnog povjesničara.
U Hrvatskoj povjesničari su, redom, vojnici partije ili njezini renegati, izdajnici. Oni se prošlošću bave onako kako se hrvatski jezikoslovci bave jezikom, nastojeći je normirati, propisati i zadati, slijepo prateći preradovićevsku romantičnu viziju što je Hrvatska trebala biti, sasvim zanemarujući što Hrvatska doista jest bila, oni udarnički oru i preoravaju kolektivne snove o prošlosti, stvarajući nacionalnu povjesnicu kao još jednu među legendama, izrečenim u desetercu.
Snježana Banović je, međutim, krenula da doktorira, pa je za temu uzela Hrvatsko narodno kazalište, i to iz vremena o kojemu se među pravovjernicima najživlje sniva, kada je njime vladala Nezavisna Država Hrvatska i poglavnik naš, doktor Ante Pavelić, koji se istina grozio zalaziti u tu zgradu. Snježanina povijest je uzbudljiva i strašna, poput povijesti Treblinke, preformatirane u jednu provincijsku kulturnu i javnu instituciju, dobro i temeljito napisana, nemilosrdna i ljekovita.
Ovo je važna knjiga ne samo zbog svoje teme i načina na koji je predočena, ne samo zbog velike povijesti koja se ogleda u maloj, ni zbog prošlosti koja je u ovoj knjizi lice hrvatske sadašnjosti i budućnosti, nego i iz formalnih razloga. “Država i njezino kazalište” urnek je, model prema kojemu bi netko marljiv i pametan mogao ispisati povijest neke druge važne i ključne hrvatske institucije. Da imam vremena i strpljenja, da prema meni postoji minimum naklonosti onih koji čuvaju arhive i dokumentacije, da sam taj čovjek i takav pisac, napisao bih tako povijest ludnice u Vrapču. Ne šalim se, nije to nikakva metafora, povijest tog mjesta, te institucije, svjetski je okvir povijesti društva koje ludnicu okružuje.
(…)