Kako nas vide drugi – Miljenko Jergović o povjesničarima kao vojnicima partije ili njezinim renegatima
“U Hrvatskoj povjesničari su, redom, vojnici partije ili njezini renegati, izdajnici. Oni se prošlošću bave onako kako se hrvatski jezikoslovci bave jezikom, nastojeći je normirati, propisati i zadati, slijepo prateći preradovićevsku romantičnu viziju što je Hrvatska trebala biti, sasvim zanemarujući što Hrvatska doista jest bila, oni udarnički oru i preoravaju kolektivne snove o prošlosti, stvarajući nacionalnu povjesnicu kao još jednu među legendama, izrečenim u desetercu.”
—
DNEVNIK JEDNOG ČITATELJA
MILJENKO JERGOVIĆ: MOJE KNJIGE DESETLJEĆA Petnaest najboljih prevedenih i petnaest najboljih domaćih naslova od 2010. do kraja 2019. godine
Jutarnji list, 4. siječnja 2020.
(…)
Snježana Banović
Država i njezno kazalište
Profil 2012.
Male povijesti, mikro povijesti, povijesti komunalnih institucija, pošte, željeznice, narodnog pozorišta, u kojima se onda ogleda velika, društvena i politička povijest, manira su velikih kultura. I velikih historiografija, te živih povijesnih i povjesničarskih škola. U Hrvatskoj, međutim, takvo što – kao ni mnogo toga drugog – ne postoji, a ako se knjiga takve vrste usred pustinje i pojavi, možemo biti sigurni da nije djelo profesionalnog povjesničara.
U Hrvatskoj povjesničari su, redom, vojnici partije ili njezini renegati, izdajnici. Oni se prošlošću bave onako kako se hrvatski jezikoslovci bave jezikom, nastojeći je normirati, propisati i zadati, slijepo prateći preradovićevsku romantičnu viziju što je Hrvatska trebala biti, sasvim zanemarujući što Hrvatska doista jest bila, oni udarnički oru i preoravaju kolektivne snove o prošlosti, stvarajući nacionalnu povjesnicu kao još jednu među legendama, izrečenim u desetercu.
Snježana Banović je, međutim, krenula da doktorira, pa je za temu uzela Hrvatsko narodno kazalište, i to iz vremena o kojemu se među pravovjernicima najživlje sniva, kada je njime vladala Nezavisna Država Hrvatska i poglavnik naš, doktor Ante Pavelić, koji se istina grozio zalaziti u tu zgradu. Snježanina povijest je uzbudljiva i strašna, poput povijesti Treblinke, preformatirane u jednu provincijsku kulturnu i javnu instituciju, dobro i temeljito napisana, nemilosrdna i ljekovita.
Ovo je važna knjiga ne samo zbog svoje teme i načina na koji je predočena, ne samo zbog velike povijesti koja se ogleda u maloj, ni zbog prošlosti koja je u ovoj knjizi lice hrvatske sadašnjosti i budućnosti, nego i iz formalnih razloga. “Država i njezino kazalište” urnek je, model prema kojemu bi netko marljiv i pametan mogao ispisati povijest neke druge važne i ključne hrvatske institucije. Da imam vremena i strpljenja, da prema meni postoji minimum naklonosti onih koji čuvaju arhive i dokumentacije, da sam taj čovjek i takav pisac, napisao bih tako povijest ludnice u Vrapču. Ne šalim se, nije to nikakva metafora, povijest tog mjesta, te institucije, svjetski je okvir povijesti društva koje ludnicu okružuje.
(…)