Andrej Rodinis – Azem Kožar i istina

 

AZEM KOŽAR I ISTINA

 

Azem Kožar nastavlja[1] vrijeđati inteligenciju čitatelja portala historografija.hr, skrečući svim raspoloživim sredstvima pozornost s činjenice da je u svoja tri historiografska udžbenika prepisivao gradivo, tj. plagirao. Ovoga puta, pokušao je obogatiti pljuvački izričaj (npr. “šićardžijske tvrdnje”, nekakva “feniksovska” prestrojavanja i sl.), dok na moje u prethodnome tekstu iskazano iznenađenje spram vrijeđanja sladostrasno veli da je riječ o “istinitim konstatacijama”. U takve konstatacije jednoga emeritusa, čija je raja nedavno samu sebe proglasila Akademicima,[2] spada i konstatacija da sam ga “ogovarao (prema mojim saznanjima) u ‘alkoholiziranim grupicama'”. Prema tome, kada Azem Kožar ima neka saznanja, to se automatski ima smatrati istinitim konstatacijama?! No, upravo zbog deklarirane istinoljubivosti, njegova nemaštovito naslovljena tekstualna gadarija zahtijeva odgovor: Najmanje pet puta naziva me lažljivcem (“laže”, “vrijeđa lažima”, “bezočno laže”, “bezočno laže”, “očito je da lažeš”!).

Zašto to čini, pažljivijem je čitatelju jasno već iz prve rečenice:

“Voditi polemiku sa osobom koja priznaje da je autsajder i diletant za štivo koje problematizira, koja tvrdi da u tome nastupa brutalno i ciljano, osporavajući čak i svoje stavove iz teksta objavljenog na ovom portalu 28. 03. 2020. o tome šta je sve i zašto problematizirano od mojih radova itd., zasigurno nije razumno”.

Jer, ja baš nigdje nisam “priznao” da sam autsajder i diletant (prva riječ do sada se uopće nije javljala, a ovom drugom me časte samo Kožar i Izet Šabotić); pogotovo nisam osporio vlastite stavove, a čak sam i prema emeritusovoj kvalifikaciji o brutalnosti i ciljanosti moga teksta zadržao rezervu (“ako se i može prihvatiti…”) – Uglavnom, jedna rečenica iz pera Azema Kožara, dvije gnjusne neistine i jedna poluistina. Pa opet, kao što je u prethodnom pržnjenju – čitateljstva radi – pisao odgovor bez potrebe i smisla, Azem Kožar je – opet čitateljstva radi – odlučio nerazumno polemizirati. A to započinje ovako:

“Pišeš o nekom mojem ‘cmizdrenju’ pred pokušajem tvoje diskreditacije moga rada, tvrdeći da sam ‘diskreditirao sam sebe’ plagijatima i da niko ne može dokazati suprotno, negirajući stavove historičara i arhivista na naznačenom naučnom skupu iz 2011. godine, objavljene u ‘debelom’ zborniku radova, koji si upravo ti pomenuo i koji ti je bio polaz za svu ovu lakrdiju, a meni imputiraš da se iza njega ‘zaklanjam’. Dakle, ti apriori negiraš sve što je u tom ‘debelom’ zborniku radova napisano, a da pri tome nisi analizirao ni jedan tekst, pa ni taj o mojim historijskim udžbenicima autora Senaida Hadžića”.

Da, pišem o njegovom cmizdranju i činim to opravdano, jer je moj tekst o četiri udžbenika autor više od dvadeset knjiga, više od stotinu članaka itd. nazvao pokušajem diskreditacije njegova “naučnog i pedagoškog rada i doprinosa na polju historije, pomoćnih historijskih nauka i arhivistike”.[3] Poznate i priznate historičare i arhiviste spomenuo sam jer ih Kožar jeste pozvao u pomoć, odnosno jeste se zaklonio za spomenuti zbornik, budući da je u nastavku iscmizdrao:

“I ne samo moga rada već i mnogih drugih u tekstu pomenutih kolega. Poznati i priznati historičari i arhivisti iz BiH i okruženja, među kojima su i moji studenti, magistranti i doktoranti, o mome su radu dali svoj sud na Naučnom skupu održanom u Tuzli 2011. godine, što je i objavljeno pod istoimenim naslovom ‘Pedagoški i naučni rad prof. dr. Azema Kožara’, Tuzla, 2012, iz kojeg gosp. Rodinis problematizira neke tekstove. Organizatori i izdavači su dvije institucije (Fakultet i Arhiv) i dva kantonalna udruženja (historičara i arhivista). U to vrijeme, novembra 2011. godine, već sam sedam mjeseci bio u penziji, tako da niko od učesnika Naučnog skupa – a bilo ih je oko stotinu, niti podnosioca saopćenja – njih tridesetak, nije bio u bilo kakvoj zavisnosti od mene, tako da su, smatram, kako sam to istakao i u svom obraćanju, ‘govorili u ime nauke kojoj pripadaju’, a ne iz nekih drugih razloga”.

Što je ovo silno blebetanje nego zaklanjanje za zbornik radova poznatih i priznatih historičara i arhivista, kao konačan sud o njegovu liku i djelu, kojim se brani od svakog drukčijeg mišljenja? I kako da taj zbornik ne bude “polaz” kada je ondje plagijator Senaid Hadžić (u ime “nauke” kojoj pripada!) napisao pohvalan tekst o plagijatima pedagoga i “naučnika” Azema Kožara. A osim Hadžićeve pohvale-podvale, iz toga sam zbornika problematizirao samo bedastoće da je Azem Kožar zaslužan za podizanje arhivistike na stupanj znanosti, odnosno da je Azem Kožar uvrstio arhivistiku u znanstvene discipline.[4] Azem Kožar, međutim, sada kaže da negiram sve u tom zborniku, a da nisam analizirao niti jedan tekst.

Kako kroz ispisotine tog pedagoga i “naučnika” treba prolaziti od glupoga i smiješnoga prema bestidnome i odvratnome, na prvome mjestu treba pogledati kako i zašto me dvaput optužuje za “bezočno” laganje.

1) “Bezočno” lažem kada kažem da njegove “Pomoćne historijske nauke” nisam nazvao besmislenim! Tu je čak i citat (netočan!) iz moga teksta “Visoka plagijatorska škola?”, u kojem riječi besmisleno uopće nema (logično, jer je nema nigdje u tekstu), ali čak ni nagrđeni citati ne sprječavaju pedagoga i “naučnika” poručiti da mi nitko normalan neće vjerovati da njegov plagijat nisam “smatrao besmislenim”. Pedagog i “naučnik” je očevidno sam sa sobom izvukao zaključak da njegov plagijat smatram besmislenim i sad se satra od napora da mi to ugura u tekst. A kad ja ne dam da mi trpa u tekst ono što nisam napisao to je – “bezočno” laganje!

2) Na potpuno isti način, “bezočno” lažem kada kažem da nisam rekao da su “Pomoćne historijske znanosti i arhivistika” skrpljene “kao posljedica” javnog raskrinkavanja plagijata i da nisam rekao da su nastale “iz inata”. I tu je citat, točan: “kao u inat”, što nipošto ne znači isto što “iz inata”, bilo kakvoj “posljedici” nigdje traga, a opet, kad ne dam da mi trpa u tekst ono što nisam napisao to je – “bezočno” laganje!

U svezi s tim udžbenikom, treba primijetiti da Azem Kožar tvrdi kako sam uložio “puno truda” kako bih osporio “stavove autora i prikazatelja ovoga udžbenika, da je u njemu ‘po prvi put u ovoj formi obrađena Arhivistika…’, iako je u tome i naznačena ograda: ‘Ako se izuzme knjiga Stjepana Antoljaka (‘Pomoćne istorijske nauke’, Kraljevo, 1971) u kojoj je također posvećena određena pažnja Arhivistici…'”. Podsjetimo se koji sam to veliki trud uložio! Što sam konstatirao da arhivistika u njegovu udžbeniku iz 2004. nije obrađena prvi put nakon knjige iz 1971. samo zato što je popabirčeno gradivo iz 1977. A Azem Kožar, braneći sadržaj formom, opet gura u vatru sve arhiviste svijeta: “Svakome ko iole drži do svoje struke, u ovom slučaju do profesije arhiviste, to bi trebalo da imponira. Međutim, Rodinisu to očito smeta”.

Kakav je zapravo ovaj pedagog i “naučnik”, koji druge optužuje da lažu čak i kada nešto ne kažu, dovoljna bi bila samo jedna, i to ova rečenica o meni:

“Podmeće i iz konteksta izvlači između ostaloga  navode: Vrhbosanska nadbiskupija ‘mitropolija’, itd.”

Jer, u njegovoj “Historiji Bosne i Hercegovine” on jeste Vrhbosansku nadbiskupiju nazvao “mitropolijom” (plus “mitropolijom Hrvata”)! Dakle, uočiti jednu glupariju u njegovome udžbeniku znači – podmetati i izvlačiti iz konteksta!

Da, ovdje bi priča o ovome “naučniku” mogla završiti za sva vremena, ali što da se radi kada nam on sam nesebično gomila građu za utvrđivanje prave istine! U hodu od glupoga i smiješnoga prema bestidnome i odvratnome nismo još dovoljno prišli ovome drugome, a to je (u ovoj epizodi) “Uvod u historiju”, plagijat koji Kožar najgrčevitije brani!

“Istine i jasnoće radi” (a čega drugoga?), pedagog i “naučnik” kaže da je u bibliografiju radova korištenih u plagijatu stavio i “Rukopise i bilješke sa predavanja prištinskog, beogradskog i sarajevskog fakulteta (odsjek za historiju)”. Evo o čemu je riječ:

“Dakle, radi se o rukopisima i bilješkama studenata, neautoriziranim, za koje profesori uglavnom nisu ni znali jer su insistirali na čitanju programom utvrđene obavezne literature, od kojih je jedan dio prekucani tekst a drugi su bilješke u rukopisu. Osloniti se na bilo šta iz tih rukopisa je za svakog autora veoma rizično. Upoređivanjem i razumijevanjem tih rukopisa, međusobno i sa raspoloživom literaturom, dolazilo se, između ostalog, do određenih konstatacija, pri čemu je najvažnije bilo da one mogu izdržati kriterij historiografske korektnosti, sve to, naravno, kada je to priroda teksta zahtijevala na primjerima iz bosanskohercegovačke prošlosti” (istaknuo A. R.)

Koliko je važno pitanje jesu li neki profesori uopće znali za rukopise i bilješke s njihovih predavanja s činjenicom da je jednu takvu skriptu Azem Kožar plagirao? Na toj, skripti “Uvod u istorijske studije – Po beleškama studenata sa predavanja prof. dr. S. Ćirkovića” jasno stoji “Filozofski fakultet, Odeljenje za istoriju, Beograd 1975.”, pa je za vjerovati da je Ćirković za tu skriptu znao. Ali opet, i da Ćirković nije imao blagog pojma da po Beogradu cirkulira skripta po njegovim predavanjima, kakve to veze ima s činjenicom da je baš tu skriptu pedagog i “naučnik” Azem Kožar prepisao? Pedagog i “naučnik” jasno kaže da jeste (i to u ime historiografske korektnosti) unosio primjere “iz bosanskohercegovačke prošlosti”, a kad ja upravo tomu posvetim pozornost, konkretnim primjerima maskiranja plagiranja za potrebe bosanskog hajvana, taj pedagog i “naučnik” na mene sasipa sljedeći rafal:

“Rodinis to ironično karikira nesuvislim usporedbama, bukvalno tumači neke tekstove zdravorazumske naravi, zlurabi konstataciju o izučavanju latinske paleografije u BiH i postavlja pitanja gdje se i da li se u BiH izučava latinska paleografija, zanemarujući da se ta konstatacija odnosi na dominaciju sadržaja iz latinske paleografije (i diplomatike) u nekim univerzitetskim programima, što je sudeći prema meni dostupnim programima i bilo tako. Između ostaloga latinski jezik je bio zaseban nastavni četvero ili dvo semestralni na studiju historije u Sarajevu, što nije sporno, dok se npr. starogrčki, staroslavenski i staroturski nisu izučavali a važni su za određene historijske periode. Izučavana je, naravno na određenim studijskim profilima, pa i na historiji, i slavenska paleografija (bosančica je uglavnom podvođena pod srpsku ćirilicu), ali malo ili nimalo grčka i osmanska paleografija, što nije primjereno ne samo bosanskohercegovačkim prilikama i potrebama već i šire balkanskim. Ali u ovoj skripti nije bio cilj da se elaborira ta problematika, što Rodinis svjesno zanemaruje, već da se ukaže na značaj znanja iz paleografije (kao i niza drugih pomoćnih disciplina) za historiografska istraživanja. Smatralo se, a i danas to mišljenje nije potisnuto, da historičar-istraživač mora da poznaje pismo i jezik historijskih izvora historijskog perioda i prostora kojim se bavi, jer korištenje izvora preko posrednika nosi mnoge opasnosti. Historičar Hari Herder npr. smatra da se i objavljeni izvori moraju provjeravati uvidom u originale. I to je, naravno, tema za sebe. Ovdje podsjećam na to samo zbog toga da čitaoci shvate sa koliko je sve zluradosti Rodinis izmanipulirao jednu iz šireg konteksta uzetu konstataciju, koja nema neku negativnu konotaciju ili negaciju, dajući svjesno pojmu ‘izučavanje’ drugi smisao i značaj od onoga kojem je u tekstu posvećen.” (Isticanja A. R.)

Na stranu od pravilno prepoznatog ironičnog karikiranja, ova je citatčina od neprocjenjive važnosti upravo svojom apsolutnom irelevantnošću: Kožar brani svoj plagijat kao da sam ja sadržaj kritizirao sa stanovišta potreba nastave (ne zanemarujući, nipošto, latinski jezik!), ali i u takvom jednom marifetluku poprilično samouvjereno navodi da je izučavana i slavenska paleografija. A što nam to govori, ako smo vidjeli da je u plagijat podmetnuo da se u BiH izučava samo latinska? Da se pedagog i “naučnik” uspijeva obrukati čak i kada svoj plagijat brani irelevantnim trabunjanjima i čitateljima tako pokazuje da je neznalica čak i kada plagira.

S beogradskom skriptom, međutim, još nismo gotovi!

Naime, o objašnjenju termina arhivski fond dalo bi se diskutirati, ali na ovome mjestu, u hodu od glupoga i smiješnoga prema bestidnome i odvratnome, taj je termin bitan samo zato što je Azem Kožar doveo u pitanje samu vjerodostojnost skripte koju je poplagirao:

“Naime, dok se Ćirkovićevo razumijevanje arhivskog fonda, prema Rodinisovom citatu – što nije vjerodostojno – jer to što su studenti nazvali predavanjima dr. Ćirkovića apsolutno ne znači da je to njegovo autorsko djelo pa se na njega ne može pozivati, odnosi na ustanove i njihova ‘odjeljenja koja su imala zasebnu registraturu’, dotle se moje određenje odnosi na sve registrature, što je i sadržajno i terminološki preciznije i tačnije, posebno kada se ima u vidu sljedeća rečenica iz mog teksta koja arhivski fond tretira organskom cjelinom dokumenata”.

Dakle, ja se ne mogu pozivati na “to što su studenti nazvali predavanjima dr. Ćirkovića”, a on smije u cijelosti prepisati “to što su studenti nazvali predavanjima dr. Ćirkovića”, mijenjajući srpskog Dušana bosanskim Tvrtkom, a Kragujevac Tuzlom i sl. I kako me, kada kažem da nije u stanju ni termin arhivski fond objasniti bolje nego što je to učinjeno u onomu “što su studenti nazvali predavanjima dr. Ćirkovića” pedagog i “naučnik” Kožar diskvalificira?

“Vidi se da Rodinis nije vršio sređivanje i arhivističku obradu arhivskih fondova već ih sa pozicije direktora dobijao ‘na tacni’. Očito je trebalo da kreneš ispočetka, a ne pravo iz škole u direktorsku fotelju, po političkoj liniji, iz koje još uvijek nisi psihološki izašao. Umišljaš da si i dalje direktor i da možeš da dijeliš lekcije drugima, pa svjesno brkaš hajvane i insane, odnosno insane na svoj način nazivaš hajvanima. Podcjenjuješ bosanskog čovjeka, studente za koje je ova literatura pisana iz najboljih namjera pod granatama i uz petrolejsku lampu…”

Doktor arhivistike Azem Kožar, koji je pod granatama prepisivao “to što su studenti nazvali predavanjima dr. Ćirkovića”, ne mora nužno znati da ja jesam sređivao i obrađivao arhivske fondove i zbirke, bez obzira čak i na činjenicu da je prof. dr. Azem Kožar još 2009. u uratku o znanstvenim dometima bosanskohercegovačkih arhivista naveo i moja dva objavljena obavijesna pomagala,[5] ali morao bi znati da ja ništa nisam dobivao na tacni kao direktor iz jednostavnoga razloga što nikad nisam bio direktor. U karijeri koja je trajala od listopada 2000. do ožujka 2018. bio sam na poziciji zamjenika direktora, i to u razdoblju studeni 2014.-veljača 2016. A Azem Kožar čitatelje dezinformira da sam u direktorsku fotelju sjeo ravno iz škole, i to “po političkoj liniji” (Šteta što nije o toj liniji rekao nešto više). Zadnji korak u ovome hodu do bestidnoga i odvratnoga ipak je spoznaja da taj “aktivan sudionik zbivanja u bh arhivistici” do sada uopće nije znao za tekst iz davne 2010. godine, u kojem su osporena neka njegova stajališta:

“Zapitao sam se je li moguće da me neko ‘itekako osporio’ a da nisam reagirao? I ovdje se želim izviniti čitateljima što moram napraviti određenu digresiju. Naime, tačno je to gosp. Rodinisu, osporavao si me a nisam reagirao. Razlog je što nisam obratio pažnju na taj prilog, ne računajući da se tako nešto može objaviti u časopisu tako zatvorenoga tipa, koji se tek pojavio a uređuje ga ekipa direktora Arhiva (direktor i zamjenici), a nema nikakvu vezu sa ostalima arhivskim udruženjima i djelatnicima. Ipak, ovih dana sam pronašao i pročitao taj tvoj prilog pod naslovom ‘Za primjer svima – Analiza jedne tendenciozne ilustracije’, Građa Arhiva Bosne i Hercegovine, broj 2, Sarajevo, 2010, 65-76… da sam znao za ovaj tvoj tekst, zasigurno bih reagirao, i to je jedini razlog što je sve prošlo bez polemike, a ne ono što ti navodiš kao razlog. U to ne treba da sumljaš!”

Ja, dakako, ne sumljam (emeritusu čista jedinica iz bosanskog!), ali moram naglasiti da baš ništa nisam naveo kao razlog zašto nije reagirao. Ja sam samo rekao da je u kasnijoj, polemici s drugom osobom i o drugom problemu kazao kako mu “neki režimski arhivisti poturaju tezu” o osporavanju Arhiva BiH i da sam to shvatio kao njegov stav upravo o tom mom tekstu, jer nijednog tomu sličnog teksta do tada nije bilo. U tom tekstu, inače, kazao sam kako bih volio da sam od njega dobio “jasne i stručne argumente, umjesto priličnih nejasnoća i kontradikcija, pa čak i čistih besmislica”![6] Deset godina poslije, dobio sam neuporedivo više! I zato ja jedva čekam njegov novi tekst na ovom portalu! Jer trebamo biti zahvalni za svaku demonstraciju kozmičkih dimenzija njegove neupućenosti, neznanja i horjatluka!

 

Andrej Rodinis

 

[1] Azem Kožar: “O pamfletu autsajdera Andreja Rodinisa”: http://historiografija.hr/?p=20577

[2] Obvezatno pogledati: http://www.zurnal.info/novost/21890/bih-dobija-jos-sest-pocasnih-akademika-iz-tuzle.

Ne propustiti niti snimku lokalne tuzlanske televizije, priloženu članku; ima se što vidjeti i čuti.

[3] Usp. Azem Kožar: “Odgovor na tekst Andreja Rodinisa”: http://historiografija.hr/?p=20300

[4] Uzgred rečeno, na kraju teksta glede tih bedastoća Azem Kožar kaže da nastoji da “arhivistika dobije svoje odgovarajuće mjesto u društvu, a to znači da se konstantno unapređuje i razvija. To neke kolege prepoznaju i na svoj način konstatiraju, a što to tebi smeta posebno je pitanje. Kako god da se struka, i pojedinci, odnose prema učinkovitosti tih mojih napora, njihovo je pravo, pa i tvoje na drugačije mišljenje”. Dakle, kada neke kolege pišu gluposti, oni samo konstatiraju na svoj način, a kada ja istaknem kakve gluposti su pojedinci u stanju napisati to je “posebno pitanje”, iako istinoljubivi Kožar svima daje pravo na drukčije mišljenje.

[5] Usp. Azem Kožar: “Znanstvena iskustva i dometi arhiva i arhivista Bosne i Hercegovine u toku 20. stoljeća”; u Arhivistika u teoriji i praksi, knjiga treća, Tuzla 2011., 48.

[6] Andrej Rodinis: “Za primjer svima – Analiza jedne tendenciozne ilustracije”; Građa Arhiva Bosne i Hercegovine, 2, Sarajevo 2010., 76.

 

---

 

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr