Azem Kožar – O pamfletu autsajdera Andreja Rodinisa

(Ovaj prilog je odgovor na tekst-pamflet Andreja Rodinisa „Veoma ponosni emeritus prof. ddr. Azem Kožar“, objavljenog na ovom portalu 20. 04. 2020.)

Voditi polemiku sa osobom koja priznaje da je autsajder i diletant za štivo koje problematizira, koja tvrdi da u tome nastupa brutalno i ciljano, osporavajući čak i svoje stavove iz teksta objavljenog na ovom portalu 28. 03. 2020. o tome šta je sve i zašto problematizirano od mojih radova itd., zasigurno nije razumno. Jer, jednostavno, umjesto kompetentnog (ova ga istina u srce dira!) sugovornika, osporavatelja i kako god da ga nazovemo, imate jednog brbljivca i prevrtljivca koji jeca od mržnje, davi se od jeda i gorčine, guši se od ‘krupnih zalogaja’ koje ne može da proguta, laže, grubo etiketira, feniksovski se prestrojava na teren samo njemu znanih argumenata itd., zaista nema nikakvu konstruktivnu svrhu.  Međutim, ne odgovoriti mu i ne ukazati čitateljima u čemu je suština stvari sve te arogancije i averzije iznijete u pisanijama osobe u imenu Andreja Rodinisa, također nije primjereno. Ipak, kao i njegovom idolu i učitelju, tako ću i Rodinisu odgovoriti na nekoliko njegovih zabluda, šićardžijskih konstrukcija i tvrdnji, opet čitateljstva radi, čiste savjesti i bez „prenemaganja“ kako to ovaj zloćo navodi.

Naime, Rodinis konstatira i očito zamijera što sam se „javio“ pod naslovom „Odgovor na tekst Andreja Rodinisa“ (od 28.03. 2020.), kao i neki drugi u tom tekstu prozvani autori, što je apsurdno. To je tekst koji sam pročitao, u kojem me vrijeđa lažima i nebulozama i normalno da sam odgovorio. Navodi da sam od nekih drugih „agresivniji u primjeni taktike skretanja pozornosti s problema rasprave“, da sam „osuo nesnosniju dreku i histeriju, ali i neočekivano vrijeđanje“. Znači za njega su „dreka i histerija“ očekivane (razumljivo jer je svjestan kojim se sve inkriminacijama bavio), ali je neočekivano vrijeđanje. Međutim, ne radi se o „dreci i histeriji“ (o čemu ćemo nešto kasnije), niti o namjeri vrijeđanja, već o istinitim konstatacijama: „bledunjavi lik neutralnoga pogleda“ koji me ogovarao (prema mojim saznanjima) u „alkoholiziranim grupicama“. Za prvo ti je, gosp. Rodinisu, dokaz slika u ogledalu, i u tome ne vidim problem – takav si kakav si,  a za drugo tvoji i moji kolege, neki od njih još uvijek su među živima. A to što te ne persiram je apsolutno jasno iz razloga što si zlonamjeran, što si brutalan i bezobrazan u tvojim pisanijama. Udaraš ostrašćeno, prostački i direktno na diskreditaciju ličnosti, umjesto, ako si se odlučio na neku polemiku, da sve što imaš napišeš stilom normalne i struci primjerene komunikacije. Zato sam te na kraju i zamolio da budeš NORMALAN, jer, očito, sudeći i po ovom tekstu od 20. 04. doima se da ti zaista „nisi u vinklu“, pa otuda i ta indicija da se moguće radi o nekim složenijim dijagnozama. Mada je, nakon ovog teksta, apsolutno jasno da je glavna tvoja dijagnoza mržnja, otvorena ili kamuflirana. Uostalom nju nisi ni jednom riječju pokušao osporiti ili negirati. Nažalost!

Pišeš o nekom mojem „cmizdrenju“ pred pokušajem tvoje diskreditacije moga rada, tvrdeći da sam „diskreditirao sam sebe“ plagijatima i da niko ne može dokazati suprotno, negirajući stavove historičara i arhivista na naznačenom naučnom skupu iz 2011. godine, objavljene u „debelom“ zborniku radova, koji si upravo ti pomenuo i koji ti je bio polaz za svu ovu lakrdiju, a meni imputiraš da se iza njega „zaklanjam“. Dakle, ti apriori negiraš sve što je u tom „debelom“ zborniku radova napisano, a da pri tome nisi analizirao ni jedan tekst, pa ni taj o mojim historijskim udžbenicima autora Senaida Hadžića. O skripti (po autoru teksta skripti-udžbeniku) Hadžić je napisao jedan pasus od 13 redaka, po mom mišljenju primjeren i informativan, a koji glasi: „Napisao je prvo Uvod u historiju (skripta – udžbenik) 1994. godine (u fus noti navodi podatke o istom i broj Odluke o odobrenju od NNV Filozofskog fakulteta – nap. A. K.), u vrijeme kada je započinjao rad novoosnovanoga Odsjeka za historiju i geografiju, koji je studentima bio od velike koristi. Uvod se sastoji iz tri dijela“. Naveo je ukratko sadržaje svakog od njih (historija, historiografija, metodologija) i konstatirao: „Na kraju je data bibliografija korištenih radova. Ovaj udžbenik (skripta) je sve do danas u punoj upotrebi na Odsjeku za historiju“. I to je sve. Šta je to ovdje „apologetski“ prikazano? Naravno ništa, ali je tebi, gosp. Rodinisu, trebao neki povod „za akciju“, da iskažeš tebi svojstvenu averziju, jer si i ranije, kako si i sam priznao, o čemu ćemo nešto kasnije, kritizirao neke moje radove, a što meni nije bilo poznato. Znači, tvoja mržnja ima znatno dublje korijene nego što mi se to doimalo.

Istine i jasnoće radi ovome dodajem da je na kraju Uvoda – u Bibliografiji korištenih radova, u podnaslovu „Rukopisi, bilješke“, naznačeno „Rukopisi i bilješke sa predavanja prištinskog, beogradskog i sarajevskog fakulteta (odsjek za historiju)“. Dakle, radi se o rukopisima i bilješkama studenata, neautoriziranim, za koje profesori uglavnom nisu ni znali jer su insistirali na čitanju programom utvrđene obavezne literature, od kojih je jedan dio prekucani tekst a drugi su bilješke u rukopisu. Osloniti se na bilo šta iz tih rukopisa je za svakog autora veoma rizično. Upoređivanjem i razumijevanjem tih rukopisa, međusobno i sa raspoloživom literaturom, dolazilo se, između ostalog, do određenih konstatacija, pri čemu je najvažnije bilo da one mogu izdržati kriterij historiografske korektnosti, sve to, naravno, kada je to priroda teksta zahtijevala na primjerima iz bosanskohercegovačke prošlosti. Rodinis to ironično karikira nesuvislim usporedbama, bukvalno tumači neke tekstove zdravorazumske naravi, zlurabi konstataciju o izučavanju latinske paleografije u BiH i postavlja pitanja gdje se i da li se u BiH izučava latinska paleografija, zanemarujući da se ta konstatacija odnosi na dominaciju sadržaja iz latinske paleografije (i diplomatike) u nekim univerzitetskim programima, što je sudeći prema meni dostupnim programima i bilo tako. Između ostaloga latinski jezik je bio zaseban nastavni četvero ili dvo semestralni na studiju historije u Sarajevu, što nije sporno, dok se npr. starogrčki, staroslavenski i staroturski nisu izučavali a važni su za određene historijske periode. Izučavana je, naravno na određenim studijskim profilima, pa i na historiji, i slavenska paleografija (bosančica je uglavnom podvođena pod srpsku ćirilicu), ali malo ili nimalo grčka i osmanska paleografija, što nije primjereno ne samo bosanskohercegovačkim prilikama i potrebama već i šire balkanskim. Ali u ovoj skripti nije bio cilj da se elaborira ta problematika, što Rodinis svjesno zanemaruje, već da se ukaže na značaj znanja iz paleografije (kao i niza drugih pomoćnih disciplina) za historiografska istraživanja. Smatralo se, a i danas to mišljenje nije potisnuto, da historičar-istraživač mora da poznaje pismo i jezik historijskih izvora historijskog perioda i prostora kojim se bavi, jer korištenje izvora preko posrednika nosi mnoge opasnosti. Historičar Hari Herder npr. smatra da se i objavljeni izvori moraju provjeravati uvidom u originale. I to je, naravno, tema za sebe. Ovdje podsjećam na to samo zbog toga da čitaoci shvate sa koliko je sve zluradosti Rodinis izmanipulirao jednu iz šireg konteksta uzetu konstataciju, koja nema neku negativnu konotaciju ili negaciju, dajući svjesno pojmu „izučavanje“ drugi smisao i značaj od onoga kojem je u tekstu posvećen.

No, Rodinis se ni tu ne zaustavlja, već tekst iz Uvoda komparira sa literaturom i na pitanjima razlika u interpretacijama. Tvrdi da je Ćirković dvadeset godina prije mene „BOLJE“ objasnio arhivistički termin arhivski fond od mene. U tom cilju navodi i jedan i drugi tekst, likujući nad tim svojim, samo njemu znanim, razlozima za takvu euforiju. I tu je baš euforično zabio „spektakularan zgoditak u vlastitu mrežu“ kako to on zna da kaže. Naime, dok se Ćirkovićevo razumijevanje arhivskog fonda, prema Rodinisovom citatu – što nije vjerodostojno – jer to što su studenti nazvali predavanjima dr. Ćirkovića apsolutno ne znači da je to njegovo autorsko djelo pa se na njega ne može pozivati, odnosi na ustanove i njihova „odjeljenja koja su imala zasebnu registraturu“, dotle se moje određenje odnosi na sve registrature, što je i sadržajno i terminološki preciznije i tačnije, posebno kada se ima u vidu sljedeća rečenica iz mog teksta koja arhivski fond tretira organskom cjelinom dokumenata. Vidi se da Rodinis nije vršio sređivanje i arhivističku obradu arhivskih fondova već ih sa pozicije direktora dobijao „na tacni“. Očito je trebalo da kreneš ispočetka, a ne pravo iz škole u direktorsku fotelju, po političkoj liniji, iz koje još uvijek nisi psihološki izašao. Umišljaš da si i dalje direktor i da možeš da dijeliš lekcije drugima, pa svjesno brkaš hajvane i insane, odnosno insane na svoj način nazivaš hajvanima. Podcjenjuješ bosanskog čovjeka, studente za koje je ova literatura pisana iz najboljih namjera pod granatama i uz petrolejsku lampu, oholiš se što si „otkrio toplu vodu“, čime je ustvari pala maska tvoje navodne brige o Bosni i Bosancima iza koje se uporno pokušavaš zakloniti. Bilo bi vrijeme da sam razmisliš kuda te to vodi: u pakao ili u raj, odnosno je li primjerenije da budeš zao ili normalan? Virus mržnje koji se u tebe duboko uvukao nije lako odstraniti, ali valja pokušati a ne, kako ti radiš, svjesno inficirati sredinu. Indiciju na koju ti je ukazano ne treba olako odbaciti, za tvoje i opće dobro naravno.

Rodinis nastoji dezavuirati navode iz mog odgovora o naporima za stasavanje Odsjeka za historiju u uvjetima rata i neposredno iza rata, između ostaloga i nastojanjima i naporima nastavničkog kadra, sporeći činjenicu o održavanju „zavidnog kriterija znanja“, karikirajući to konstatacijama  tipa: Beograd postane Sarajevo, Dušan postane Tvrtko itd. A na tu činjenicu koja se očituje u zavidnom nivou znanja naših studenata, konstantno su ukazivali baš renomirani profesori (i u ono vrijeme različitih nacionalnosti), iz zemlje i inozemstva, a u to sam se i sam mogao uvjeriti participirajući neposredno nakon rata u nastavi historije širom BiH i šire. I to je činjenica koju na tisuće Rodinisa ne može osporiti. Štamparske i pravopisne greške tipa „historijografija“, „svojne monarhije“ i sl. iz udžbenika „Historija Bosne i Hercegovine“, koristi da dokaže suprotno. Podmeće i iz konteksta izvlači između ostaloga  navode: Vrhbosanska nadbiskupija „mitropolija“, itd. Očekivao sam da će zatražiti, jer ih je „kao kurentnu robu“ teško pronaći, skripte i udžbenike Saliha Jalimama na koje sam mu ukazao, da i njih izanalizira, kako bi bar formalno pokušao „oprati savjest“ od svoje očite zlonamjernosti, ali on o tome ćuti. Neće on na svoga učitelja, svjesno ostavlja mogućnost nastavka saradnje na boljem svijetu.

Rodinis bezočno laže kada tvrdi da udžbenik „Pomoćne historijske nauke“ nije nazvao „besmislenim“, već kaže da mi se „to učinilo“, da je on samo uputio čitateljstvo na polemiku itd. To jednostavno nije tačno: istina je nažalost, gosp. Rodinisu, da si taj udžbenik „tretirao besmislenim“ kako sam napisao, i da je on bio u centru pažnje tvoga priloga, između ostaloga i konstatacijom: „U centru pažnje ovoga osvrta, najvažniji je udžbenik ,Pomoćne historijske nauke’, koji je Azem Kožar objavio u koautorstvu sa Ivanom Baltom, 2003. godine“. A onda si u argumentaciji plagiranja i negiranja navodio i odobravao stavove S. Jalimama, a naše minimizirao i osporavao. Dakle, jasno je da ti je Azem Kožar bio glavni cilj, a osporavanje ovog udžbenika si dao u prvi plan jer si jedva dočekao da se koristiš Jalimamovim stavovima, te do tada meni nepoznatom polemikom u Glasu Slavonije o nekom prethodnom udžbeniku Ivana Balte, koji je, po tebi, „prepakovan“ i „uvezen“ u BiH. Pa ko da ti vjeruje „da si samo uputio čitateljstvo na polemiku“, i da sve što si napisao ne znači da si ovaj udžbenik „smatrao besmislenim“? Naravno, ama baš niko normalan. Dalje, naveo si da je „zastrašujuće“ koliko sam u odgovoru posvetio pažnje tebi i Jalimamu, liku i djelu Jalimama, navodiš da se prisjećam davnog sukoba na katedri (što nije tačno, sukob je izazvala kasnija njegova osvetnička polemika), izvrćeš tekst narodne poslovice „koga ti hljebom on tebe kamenom“ itd. Nije, gosp. Rodinisu, „zastrašujuća“ pažnja koju sam vama dvojici posvetio, naprotiv, isuviše je primjereno za bolje razumijevanje polemike, a o vama obojici bi se imalo puno toga kazati, ali se ja tim pisanijama nikada nisam bavio, jedino odgovorim kada me ovako kakva havetinja prozove i pokuša diskreditirati.

Rodinis bezočno laže kada kaže da „nigdje nisam rekao da su njegove ‘Pomoćne historijske nauke i arhivistika’ skrpljene ‘kao posljedica’ javnog raskrinkavanja plagiranja, niti su nastale ‘iz inata’“. Kao dokaz da uistinu laže su sljedeće njegove konstatacije: „Što se dogodilo u Bosni kada su spomenuti profesori javno raskrinkani kao plagijatori? (misli se na polemiku u Ljiljanu za koju on kaže da je samo uputio čitateljstvo, ovo nije ni prvo ni jedino „upućivanje“ te vrste već jasna njegova ocjena zasnovana na stavovima S. Jalimama – primj. A. K.). Dubinu ponora u koju je ta zemlja strmeknuta neka malčice rasvijetli podatak  da je iste godine Arhiv Tuzlanskog kantona dao tiskati novo, prošireno izdanje tog udžbenika“, dodajući na kraju teksta od jedne stranice (28 redaka) i završnu konastataciju: „ a zatim, kao u inat, tiskaju novo, i to novim plagiranjem prošireno izdanje“.  Dakle, očito je da lažeš, mada meni zaista nije lako da se koristim tim žargonom, ali šta da ti drugo kažem, riječ obmana je isuviše blaga za ovo što ti radiš. Nažalost!

Puno truda je Rodinis uložio da ospori stavove autora i prikazatelja ovog udžbenika, da je u njemu „po prvi put u ovoj formi obrađena Arhivistika …“, iako je u tome i naznačena orgada: „Ako se izuzme knjiga Stjepana Antoljaka („Pomoćne istorijske nauke“, Kraljevo, 1971) u kojoj je također posvećena određena pažnja Arhivistici…“ itd.  Na moj poziv da navede naslove tih prije ovog objavljenih arhivističkih udžbenika, koji on ocjenjuje „manirom čaršijskog jalijaša“ (ovo bezrazložno prizemno vrijeđanje ispod je svake ljudske razine), Rodinis me podsjeća na moju knjigu Arhivistika u teoriji i praksi iz 1995. godine, kao da sam do te mjere posenilio da se ne sjećam ni šta sam sve napisao. Sve to on zna, ali uporno i tvrdoglavo (jaguarski) osporava stavove autora i prikazatelja, samo da bi oljagao i knjigu i autora i prikazatelja. A bjelodano je jasno da je Stjepan Antoljak (moj cijenjeni profesor), napisao udžbenik za određeni nastavni plan i program iz predmeta „Pomoćne istorijske nauke“ davne 1971. godine kada se arhivistika jedino izučavala u okviru pomoćnih historijskih nauka, a da sam ja napisao udžbenik (prvi dio u koautorstvu sa I. Baltom) pod naslovom „Pomoćne historijske znanosti i arhivistika“, Tuzla 2004. Dakle, Arhivistika je po prvi put izdvojeno obrađena za potrebe određenog nastavnog programa (u ovom slučaju kao drugi dio udžbenika). To je, kako god da to neko tumači, bio svjestan i važan iskorak u afirmaciji arhivistike kao zasebne naučne discipline, kako kroz nastavne planove i programe studija historije, tako i kroz odgovarajuću literaturu. Svakome ko iole drži do svoje struke, u ovom slučaju do profesije arhiviste, to bi trebalo da imponira. Međutim, Rodinisu to očito smeta. A meni, zasigurno neće smetati da on, Rodinis, ili bilo ko drugi, sadržajnije inkorporira arhivistiku u bosanskohercegovačke univerzitetske planove i programe, te u skladu s tim napiše opširniji i bolji udžbenik, naprotiv, bio bih lično veoma zahvalan. Ono što sam ja, podržan od arhivista i historičara, na tome uradio, bez lažne skromnosti, važan je iskorak na afirmaciji Arhivistike kao nauke.

Rodinis mi zlonamjerno imputira da „nečasno u  vatru guram cijelu struku …  kao da su on, Izet Šabotić i Sejdalija Gušić moja struka i struka uopće“! Ovo je ciljano i zlonamjerno, hoće valjda da me konfrotira struci i pojedincima. To što si, gosp. Rodinisu, za sve vrijeme ignorirao i podcjenjivao projekat „Arhivska praksa“ je činjenica koja se ne može zaobići. Ali to je opet tvoj problem i tvoj stav. Jedina je istina, a to se lako može provjeriti iz teksta moga odgovora, da ja pišem u svoje ime, iznosim svoja stajališta i da nijednog od tih pojedinaca nisam ni pomenuo, osim prikazatelja pomenutih udžbenika – S. Hadžića i S. Selimovića koje ti pominješ, i zato što ih ti pominješ, niti sam o vašim međusobnim stavovima i optužbama  bilo šta napisao. Za sada je tako, a možda ću se i oglasiti o nekim pitanjima iz domena struke, jer, u nekima od tih polemika pominje se sa tvoje strane direktno ili indirektno i neki moj „grijeh“. Dakle, opet tebi na znanje: ne napadam nikoga, ne otvaram bilo kakve polemike, ali tamo gdje me nastojite kompromitirati: Jalimam, ti ili bilo ko drugi, zasigurno neću ćutati. A valjda i ti nastupaš u svoje ime, makar i iz umišljene direktorske fotelje, a ne u ime ustanove, struke i sl., tako bi bar trebalo biti, ali je kod tebe sve moguće, nažalost!

Kažeš, gosp. Rodinisu, da sam ti u vezi sa mojim „Priručnikom iz arhivistike“ pokušao „dijeliti lekcije“, a sve po principu „prostota, izvještačene superiornosti“ itd. Pitaš se kako da „u istoj stvari“ iskaljujem na tebe „zavjere i predrasude i mržnju i halucijacije“, a zatim da priznam da si u pravu i da ti se za to zahvaljujem? Odgovor je primjeren istinitosti tvojih konstatacija. Tamo gdje si u krivu, konstatiram samo zašto si u krivu (zbog svega toga što si nabrojao), a tamo gdje si u pravu, bez sujete, konstatiram svoju grešku, i zahvaljujem se i izvinjavam, bez obzira što je više nego jasno da se u konkretnom primjeru radi o previdu, lapsusu tj. nenamjernoj grešci.  Dakle, što zaslužiš to i dobiješ!

Na kraju ovog pamfleta, gosp. Rodinisu, prenosiš poduži citat iz mog odgovora o tome zašto nisi ranije, u toku trinaest godina rada u Arhivu BiH, reagirao na moje arhivističke radove koji su ti zasigurno bili poznati, i odgovaraš: “Ovdje gospodin Kožar, shvatljivo, računa na kratkoću i druge opće značajke bosanske pameti (opet ironija na račun ‘glupih Bosanaca’ – primj. A. K.), pa moram da podsjetim da sam davne 2010. godine itekako osporio neka njegova stajališta a on nije reagirao“. Zapitao sam se je li moguće da me neko „itekako osporio“ a da nisam reagirao? I ovdje se želim izviniti čitateljima što moram napraviti određenu digresiju. Naime, tačno je to gosp. Rodinisu, osporavao si me a nisam reagirao. Razlog je što nisam obratio pažnju na taj prilog, ne računajući da se tako nešto može objaviti u časopisu tako zatvorenoga tipa, koji se tek pojavio a uređuje ga ekipa direktora Arhiva (direktor i zamjenici), a nema nikakvu vezu sa ostalima arhivskim udruženjima i djelatnicima. Ipak, ovih dana sam pronašao i pročitao taj tvoj prilog pod naslovom „Za primjer svima – Analiza jedne tendenciozne ilustracije“, Građa Arhiva Bosne i Hercegovine, broj 2, Sarajevo, 2010, 65-76. U njemu osporavaš moje stavove iznijete u prilogu „Demokratizacija ili etatizacija arhivske djelatnosti Bosne i Hercegovine“ prezentovanom na međunarodnom savjetovanju „Arhivska praksa“ u septembru 2010. godine u Tuzli i objavljenog u „Arhivskoj praksi“, broj 13, Tuzla, 2010, 25-33, u kojem se u duhu evropske prakse ugrađene u „Strategiji razvoja kulturne politike u Bosni i Hercegovini“, zalažem za demokratizaciju umjesto prisutne etatizacije, i u kontekstu toga osporavam prijedlog Arhiva Bosne i Hercegovine, iznijetog u tvojem radu „Značaj i uloga Arhivskog vijeća Bosne i Hercegovine“, opet gdje bi drugo nego u svom časopisu Građa Arhiva Bosne i Hercegovine, broj 1, Sarajevo, 2009, 31-51. U njemu pišeš o sastavu Arhivskog vijeća BiH: umjesto Zakonom predviđenih devet članova (direktor i zamjenici direktora Arhiva BiH, direktori entitetskih arhiva, predsjednik Saveza arhivskih društava BiH, kao članovi vijeća po položaju, te tri člana koja imenuje Vijeće ministara i resorna entitetska ministarstva), po tvom prijedlogu Arhivsko vijeće treba da čini 12 članova i to: direktor i zamjenici direktora Arhiva BiH, te po jedan član kojeg imenuje svako od devet naznačenih ministarstava iz Vijeća ministara BiH. Moja promišljanja i prijedlozi u odnosu na odredbe Zakona bile su da Arhivsko vijeće čine: direktor Arhiva BiH i direktori entitetskih arhiva, predsjednik Saveza arhivskih društava BiH formiranog u skladu sa Zakonom i predsjednici entitetskih društava, te tri predstavnika vlasti kako je i predviđeno Zakonom. Smatrao sam da bi to doprinijelo deetatizaciji i vodilo demokratizaciji djelatnosti, što sam i obrazložio. Ti si to kritizirao i dokazivao da je tvoj prijedlog, koji struku apsolutno etatizira, bolji od mojeg koji je usmjeren ka demokratizaciji, kako je to društveno opredjeljenje iskazano u naznačenoj Strategiji. Nastojao si se dodvoriti tvojim patronima, ali uzalud, jer, kako znaš, tvoj a ni moj prijedlog nisu usvojeni, već je Vijeće formirano po odredbama Zakona, i to čak petnaestak godina nakon njegovog donošenja, osim što je prećutno, inkognito, umjesto predsjednika Saveza arhivskih društava BiH koji nije formiran, na to mjesto zasjeo predsjednik Arhivističkog udruženja BiH. Dakle, radi se o sukobu dvije koncepcije u razvoju arhivske djelatnosti BiH. Nama je u BiH poznata i jedna i druga. Arhivisti su se u posljednjih 50-tak godina uglavnom opredjeljivali za demokratizaciju, a ti si se odlučio da čuvaš fotelju principom etatizacije. Tu nije i ne može biti sporno pravo Arhiva i pojedinca na svoj prijedlog vlastodršcima (osnivačima), ali jeste problematično to što je, sudeći po tvom tekstu, Arhiv BiH sačinio takav prijedlog bez konsultiranja baze, tj. arhivističkih udruženja i arhivskih kolektiva, što nikada ranije, od kada sam u arhivistici nije bio slučaj. Uvijek smo se dogovarali i jedinstveno kao struka nastupali prema vlastima. Zbog toga je takav prijedlog mene lično veoma iznenadio: kako iz proceduralnih tako i iz suštinskih razloga. Međutim, kudikamo je problematičniji tvoj pristup obrazloženju svega toga (između ostaloga navodiš: bolje je da gubimo 9:3 nego 8:1 kako ti sve tumačiš tvoj i moj prijedlog – dakle, priznaješ poraz struke), oholosti koju sa pozicije državnog funkcionera iskazuješ prema meni i mom prijedlogu. A ako si se već na to odlučio, trebao si napisati reakciju u „Arhivskoj praksi“ – tamo gdje je objavljen tekst na koji reagiraš. Tako se to radi. Dakle, da sam znao za ovaj tvoj tekst, zasigurno bih reagirao, i to je jedini razlog što je sve prošlo bez polemike, a ne ono što ti navodiš kao razlog. U to ne treba da sumljaš! Iako ti kažeš da sve to, i mnogo šta drugo, nema veze sa ovom polemikom, ja mislim da itekako ima veze, nažalost. Jer sve to pokazuje da količina averzije kojom si opsjednut nije od juče, nažalost. No, ostavimo to, bar za sada, po strani.

Ne stoji tvoja tvrdnja, gosp. Rodinisu, da se zaklanjam iza ocjena datih u Zborniku radova iz 2012, među kojima navodiš: da sam „zaslužan što je arhivistika uzdignuta na stepen nauke“, te da sam arhivistiku „sigurno uvrstio među naučne discipline“. Stojim iza potrebe, i na tome i dalje aktivno radim, da arhivistika dobije svoje odgovarajuće mjesto u društvu, a to znači da se konstantno unapređuje i razvija. To neke kolege prepoznaju i na svoj način konstatiraju, a što to tebi smeta posebno je pitanje. Kako god da se struka, i pojedinci, odnose prema učinkovitosti tih mojih napora, njihovo je pravo, pa i tvoje na drugačije mišljenje.  Što se mene tiče smatram da u svemu tome nema mjesta nekoj posebnoj euforiji (a ja to i ne činim), sve je moglo i može bolje, ali ni grubim izvrtanjima i negacijama kako to ti uporno i zlonamjerno radiš. Uostalom nekoliko desetina mojih arhivističkih radova objavljeno je nakon tog skupa iz 2011. godine. Ni iza njih se ne zaklanjam, već i dalje, u ovim poodmaklim godinama, prema kojima bi bar trebao imati respekta, nastojim dati neki svoj skromni doprinos afirmaciji ove naučne discipline (dakako i historiografije) – sviđalo se to kome ili ne.

Azem Kožar

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr