Marko Fuček – Prikaz knjige: Vladimir Stipetić, Dva stoljeća razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820.-2005.), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 2012, 388 str.

Vladimir Stipetić, Dva stoljeća razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820.-2005.), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 2012, 388 str.

Monografija Vladimira Stipetića Dva stoljeća razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820.-2005.) svakako predstavlja važan doprinos hrvatskoj ekonomskoj povijesti. Iznimno pozitivne reakcije koje su pratile objavljivanje knjige nesumnjivo su zaslužene, ne samo zbog velikog vremenskog odmaka od posljednje objave ozbiljne sinteze ekonomske povijesti Hrvatske. Ovo djelo također pobuđuje nadu u mogućnost kvalitetne obnove te povijesne discipline u hrvatskoj historiografiji. Zbog obilja savjesno prikupljenih, analiziranih i prezentiranih podataka djelo akademika Stipetića zaslužuje pozitivan odjek neovisno o stanju u tom segmentu hrvatske historiografije. Ipak, imajući na umu navedene neosporne kvalitete ovoga djela, njihovo preciziranje ovaj će osvrt popratiti nužnim primjedbama, koje se može smatrati primjedbama povjesničara ekonomistu. Prvenstveno, radi se o problemima s kontekstualizacijom i komparacijom podataka o ekonomskom razvoju i njegovih pokazatelja koji, kako bih želio pokazati, imaju u konačnici epistemološke izvore. Osvrt će ugrubo pratiti strukturu same knjige, kroz pet velikih cjelina, no navedeni cilj osvrta nužno uvjetuje povremeno napuštanje takve strukture i istodobno referiranje na različite cjeline. Konačno, s obzirom na spomenuti historiografski kontekst objave ovoga djela i njegov kapitalni karakter, navedene primjedbe ne bi trebale oduzeti od tvrdnje o njegovoj vrijednosti.

U uvodu saznajemo koje ključne pristupe autor koristi u svom djelu: polazeći od suvremene ekonomije kao znanosti (1), autor je nastoji primijeniti na povijesno istraživanje, oslobođeno od vladajućih dominantnih ekonomskih pretpostavki i ideologija. Autor se u uvodu veoma brzo eksplicitno distancira od „ideologije neoliberalizma“ kao dominantne u ekonomskoj znanosti. (2) Nužno se opširnije osvrnuti na te dvije tvrdnje, jer uvelike predstavljaju ključne osi djela u cjelini. U znanstvenost ekonomije autor nimalo ne sumnja. Tako već na prvoj stranici možemo pročitati kako «u općem rasapu uvjerenja i ideologija jedna znanost odolijeva neupitnom vitalnošću: ekonomija» i, ključno, «tomu pridonosi i pretvorba ekonomske znanosti od inicijalno deskriptivne discipline u znanstveno utemeljenu spoznaju… s ciljem povećanja bogatstva pojedinca [kurziv Stipetić] (i tek preko njega društva)». Čak i prihvaćajući slabo definiran karakter onoga što autor u djelu naziva „ideologija neoliberalizma“, možemo ustvrditi kako su njene osnovne postavke „znanstvenost“ slobodnotržišnog kapitalizma i primat individue u promišljanju, analizi i organizaciji društva.[1] Time Stipetić, iako se eksplicitno udaljava od onoga što naziva „ideologijom neoliberalizma“ ipak implicitno prihvaća njene osnovne postavke.

No, to je u osnovi tek posljedica prve uvodno navedene tvrdnje o znanstvenom karakteru ekonomije. Bez pretenzija na mogućnost konačnog odgovora na pitanje da li ekonomija jest ili nije znanost, ovdje će biti dovoljno navesti mogući pravac dovođenja u pitanje znanstvenosti ekonomije. Pri tome također možemo ostati u okvirima samoga djela. Naime, u pogovoru Stipetić piše «Smatram ovaj svoj rad prilogom stvaranju paradigme [kurziv Stipetić] uspješne ekonomske politike budućnosti Hrvatske.» Pri tome pojam „paradigma“ u 759. fusnoti jasno koristi prema Thomasu Kuhnu pojašnjavajući je kao «univerzalno prihvaćena znanstvena dostignuća koja će nekoj zajednici praktičara pružati modele problema i rješenja». Nažalost, time Kuhnovu Strukturu znanstvenih revolucija svodi na rječničku definiciju pojma paradigme. Dok su sam Stipetić i suvremena ekonomija uopće, kao što više puta navodi u svojem djelu, gotovo u potpunosti oslonjeni na induktivni pristup, Kuhn je radikalni dedukcionist, na kraju lanca koji možemo sažeti kao Russell – Popper – Kuhn.[2] Primijenimo li Kuhnovu epistemologiju na ekonomiju kao znanost, najbolje što o njoj možemo reći, s obzirom na dominaciju indukcije i supostojanje više teoretskih okvira čak i u samom liberalnom svjetonazoru (npr. kejnzijanizam, neoliberalizam), jest da se radi o pred-paradigmatskoj znanosti. Kuhn se sam ne osvrće na ekonomiju, no ostaje otvoreno pitanje može li ekonomija uopće steći paradigmu u tom smislu.

Ako je osvrt na uvod do sada pretjerano opsežan, i istodobno preusko fokusiran na tek dvije autorove tvrdnje, nadam se da to mogu opravdati njihovim središnjim položajem u daljnjoj razradi i interpretaciji u djelu. Konačno, nužno se osvrnuti na glavni cilj koji sam autor postavlja u uvodu: „osigurati za Hrvatsku dugoročnu seriju BDP-a, što će omogućiti mjerenje učinkovitosti pojedinih mjera u nas“. (40) U tom smislu može se ustvrditi kako je primarni cilj osiguranja dugoročne serije BDP-a iznimno uspješno ostvaren iscrpnim sakupljanjem, preračunavanjem,  prezentacijom i analizom bogatstva podataka o učinku hrvatske ekonomije kroz dugo povijesno razdoblje. Već time djelo postaje nezaobilaznim elementom većine budućih povijesnih istraživanja razdoblja obrađenoga u ovome djelu.

Autor u prvoj cjelini, „Istraživanja makroekonomske povijesti Hrvatske“, u osnovi daje uži i tematski specifičan uvod u provedeno istraživanje. Ono je bazirano na visini i dinamici bruto domaćeg proizvoda (BDP) kao sintetskog pokazatelja. (43) Naravno, prepoznata su ograničenja BDP-a kao ekonomskog pokazatelja, upravo zbog njegova sintetskog karaktera. Svako takvo sažimanje složene društvene i ekonomske stvarnosti na jedan numerički pokazatelj nužno izostavlja veliki dio društvene stvarnosti. Ipak, kako je u djelu ključan element dinamika BDP-a, iz koje se zaključuje o općoj ekonomskoj dinamici, te zamjerke mnogo su relevantnije za BDP u funkciji suvremenog pokazatelja i vodiča u suvremenoj ekonomskoj politici nego za povijesni pregled u kojemu je upravo dinamika ključna. Drugi problem je primjena tog pokazatelja na razdoblja u kojima nije bio korišten, no autor stručno prilazi preračunavanju povijesnih pokazatelja, naročito „društvenog proizvoda“ koji je kao pokazatelj korišten u socijalističkom razdoblju. Struktura djela određena je fazama gospodarskog razvoja Europe i svijeta koje autor prihvaća iz induktivne analize Agnusa Maddisona. Ukratko, prva faza 1820.-1870. obilježena je europskom ekonomskom dominacijom i postupnom eliminacijom carinskih barijera i trgovačkih restrikcija. (91) Druga faza 1870.-1913. u osnovi je kvantitativno nastavljanje prve, obilježena ubrzanom dinamikom gospodarskog razvoja. Treća faza 1914.-1950. razdoblje je daljnjeg razvoja ekonomskih potencijala i njihove ograničene primjene u povećanju blagostanja zbog ratova i ekonomske krize. (92) Četvrta faza 1950.-1973. puni je izraz ranije stvorenih potencijala i gospodarski najuspješnije razdoblje u promatrana dva stoljeća, ali i razdoblje ubrzanog rasta nejednakosti. (93) Konačno, peta faza, koja prema ovoj podjeli još traje, karakterizirana je usporavanjem rasta u Europi, raspadom socijalističkog modela i snažnom dinamikom rasta azijskih ekonomija. (94)

Druga cjelina, „Hrvatsko gospodarstvo između 1820. i 1913.“ prema tome obuhvaća dvije uvodno navedene faze. Struktura cjeline ponovljena je i za kasnija razdoblja, počinje s pregledom demografskih kretanja, zatim općim političkim i društvenim kontekstom te konačno glavninu nosi sam pregled gospodarskog razvoja prema pojedinim gospodarskim granama i zatim ukupno, sintetski. Gospodarska politika, kretanja i razvoj Hrvatske postavljeni su u austrougarski kontekst, sučeljavajući prednosti velikog i razvijenog unutrašnjeg tržišta s manama nedostatka političke autonomije u dugoročnom strateškom ekonomskom planiranju. U ovoj cjelini vraća se uvodno razrađena pretpostavka postojanja „objektivno prirodnog“ puta razvoja ekonomija. Naravno riječ je o liberalnom konceptu slobodnog tržišta, te Stipetić traži uzroke hrvatskoga odstupanja od tog zamišljenog ideala. Uzroke nalazi dijelom u spomenutom nedostatku autonomije u strateškom planiranju, i ključno u ograničenom pristupu širem svjetskom tržištu. Pretpostavka idealnog, „prirodnog“ razvoja implicitna je u izboru država s kojima Stipetić komparira Hrvatsku u ovom razdoblju – Danska, Belgija, Švicarska. (160) Veliko unutrašnje tržište Austro-Ugarske, no kao cjelina zaštićena protekcionizmom prema svjetskom tržištu, za autora je osnovni uzrok ograničenoj specijalizaciji za to unutrašnje tržište, dok navedene države s kojima uspoređuje Hrvatsku specijalizaciju provode u svjetskim razmjerima. (158) Cilj komparacije trebao bi biti apstrahiranje jednog ili nekoliko elemenata kao zavisnih varijabli, koliko je to u povijesnom istraživanju moguće. Dakle, taj pristup zahtijeva komparaciju s društvima koja su po ostalim strukturnim elementima što sličnija proučavanom. Zavisna varijabla koju Stipetić traži ovdje je upravo nedostatak političke samostalnosti. No, tražeći odstupanja od idealnog liberalnog modela uzima navedene Dansku, Belgiju i Švicarsku kao analogne slučajeve maloljudnih država na svjetskom tržištu, s tom političkom autonomijom. Zanimljivo je što ne odabire npr. Srbiju kao strukturno i geografski mnogo sličnije društvo hrvatskome od odabranih, sa razlikom u ključnoj zavisnoj varijabli – političkoj autonomiji (kao de facto neovisne i prije de jure priznanja 1878.). Čak i ako Srbiju ne bismo smatrali autonomnom prije 1878., s obzirom kako je ta komparacija izvršena u poglavlju „Gospodarski rast Hrvatske 1870.-1913.“ komparacija bi bila mnogo opravdanija od navedene, no ne bi podržala implicitnu tezu o postojanju „prirodnog“ modela razvoja. Vratimo li se na uvod, u tome vidimo epistemološke probleme s induktivnom metodom. Deduktivni pristup nužno bi zahtijevao pokušaj falsifikacije teze, koju bi komparacija sa Srbijom ovdje pružila.

„Hrvatsko gospodarstvo između 1913. i 2005. godine“, treća cjelina, pokriva tri uvodno navedene faze gospodarskog razvoja. Poput druge cjeline, počinje sumarnim pregledom demografskih kretanja, a zatim općeg političkog okvira razdoblja cjeline. Političkim prelaskom iz austrougarskog na jugoslavenski kontekst, promijenjeno je i unutrašnje tržište u kojemu je Hrvatska djelovala. Ono je istodobno suženo u odnosu na ranije, ali i ekonomski nerazvijenije, što znači da Hrvatska od periferije većega, postaje uz Sloveniju jedan od industrijskih centara novoga, užega tržišta. Ipak, navodeći tu promjenu, autor prvenstveno naglašava negativne posljedice lomljenja višestoljetnih veza s Mađarskom i Austro-Ugarskom u cjelini, istih onih koje su prema ranijoj analizi spriječile integraciju Hrvatske u svjetsko tržište i specijalizaciju na toj razini. (233, 234). Isti problem protekcionizma, odnosno nemogućnosti specijalizacije preostaje, čime autor objašnjava kako se, usprkos ostvarenom napretku, razlika između Hrvatske i najrazvijenijih gospodarstava svijeta dalje povećava, no to je trend i za svijet u cjelini. (303). Najbrži gospodarski rast Hrvatske u cijelom promatranom razdoblju jest u četvrtoj fazi, od 1950. do 1973. Iako je to također razdoblje najbržeg svjetskog rasta, razlika između Hrvatske i najrazvijenijih gospodarstava se smanjuje. (324) Autor to objašnjava s tri čimbenika: konstantnim pritiskom ekonomske politike na povećanje investicija, visokim priljevom inozemnih sredstava i sposobnošću ekonomske politike da mijenja svoje početne dogme. (325, 326) Istovremeno, početke strukturalnih problema s gospodarstvom autor povezuje s liberalizacijom započetom od 1961. i ograničenim otvaranjem prema svjetskim tržištima, a naročito pristupom Općem sporazumu o trgovini i carinama, GATT. Usprkos teškoj prilagodbi, autor je smatra u konačnici nužnom i najveći problem tog razdoblja pronalazi u reakciji na unutrašnje probleme i odustajanju od mnogih reformi nakon studentskog bunta 1968. (327) Ponovno, funkcija slobodnog tržišta u svjetskim razmjerima ostaje neupitno pozitivna za razvoj, a jedini problem jest ako tog slobodnog tržišta „nema dovoljno“. Nije potrebno ulaziti u postojeće debate da li otvorenost svjetskom tržištu potiče ili onemogućava industrijalizaciju i intenzivni razvoj slabije razvijenih ili ekonomija u razvoju. Dovoljno je spomenuti njihovo postojanje, koje i sam autor navodi u posljednjoj cjelini, kako bi se ponovno istaklo pitanje „znanstvenosti“ ekonomije, odnosno njen pred-paradigmatski status. Posljednje razdoblje obuhvaćeno ovom cjelinom, od 1973. do 2005., obilježeno je usporenim razvojem, ponovno u skladu sa svjetskim i europskim trendom, te ključnom tranzicijskom prekretnicom. Stipetić navodi neuspjeh izvozne orijentacije hrvatskog gospodarstva u tranziciji. (344) Obnavljajući eksplicitnu kritiku neoliberalnog modela, iako ga implicitno prihvaća u njegovim osnovama kako sam nastojao pokazati, Stipetić kao osnovni uzrok navodi «uvjerenje hrvatskih vlada da su tržišne sile – laissez-faire – u stanju automatski regulirati sve defekte u naslijeđenoj proizvodnoj strukturi gospodarstva. Taj tržišni fundamentalizam,» tvrdi Stipetić, «…sputava i sada i proizvodnu i ekonomsku politiku u provođenju potrebnih mjera za sanaciju nezavidne situacije.» (345, 346)

Četvrta cjelina, „Naslijeđe: hrvatsko gospodarstvo 1500.-1820.“, sažet je pregled razvoja hrvatskog gospodarstva u svjetskom kontekstu u razdoblju koje prethodi primarnoj analizi. Osnovna teza cjeline komparativna je analiza hipoteze o zaostajanju Hrvatske zbog osmanskih napada koje, piše Stipetić, do sada ne potvrđuju nikakva komparativna istraživanja. (369). Autor pruža upravo takvo komparativno istraživanje, koristeći analize Agnusa Maddisona za Europu i svijet u cjelini. Polazeći od pada broja stanovnika Hrvatske u razdoblju 1500. do 1700. i osiromašenja Hrvatske u istom razdoblju, Stipetić je eksplicitno komparira sa Zapadnom Europom. (385, 398) Osim ratnih zbivanja, relativno zaostajanje objašnjava i podijeljenošću hrvatskih zemalja te velikom površinom obuhvaćenom Vojnom krajinom s ekstenzivnom poljoprivredom i nazadovanjem zbog novačenja vojnika. (419) Stoga zaključuje: «Hrvatska započinje svoj gospodarski uspon tek nakon 1820. godine; gotovo tri stoljeća nakon što su to učinile zemlje Zapadne Europe.» (420) Zapadna Europa ovdje je korištena kao točka usporedbe jer predstavlja jednu od jedinica analize kod Maddisona, no u istoj je funkciji kao ranija usporedba s Danskom, Belgijom i Švicarskom. Zanemarujući velike razlike između dvije regije, spomenimo samo atlantsku trgovinu i različit povijesni razvoj feudalizma, usporedba sa Zapadnom Europom ponovno postavlja jedan „prirodni“ model, odstupanje od kojega je potrebno objasniti.

Peta cjelina „Sinteza makroekonomske povijesti Hrvatske 1820.-2005“ rekapitulacija je obavljene analize, uz ponovnu eksplicitnu kritiku neoliberalnog modela, ovaj put s prepoznavanjem kako se primjena Washingtonskog konsenzusa pokazala neučinkovitom u mnogim nerazvijenim zemljama. (429) Ne ponavljajući odnos eksplicitnih tvrdnji i implicitnih pretpostavki u djelu, možemo spomenuti kako bi uvid o nejednakoj učinkovitosti jednakih mjera u različitim kontekstima bilo nužno primijeniti i na analizu ekonomske povijesti, napuštajući traženje jednostavnih uzroka odmicanja Hrvatske od pretpostavljenog idealnog puta razvoja. Napuštanje samog koncepta takvog idealnog puta u tome bi bio prvi korak. Konačno, šesta cjelina „Statistika o svjetskom gospodarstvu 1820.-2005.“ niz je tabličnih i grafičkih prikaza kretanja svjetskog gospodarstva te ne uključuje njihovu posebnu analizu.

Zaključujući ovaj osvrt nužno je ponoviti kako opsežna kritika ne oduzima od trajne vrijednosti ovoga djela kao sinteze dugoročne serije BDP-a za Hrvatsku, što je uostalom i osnovni cilj naveden u uvodu. Podsjetimo li se navedenih kritika, prvenstveno epistemologije te komparacije i kontekstualizacije, trebamo postaviti pitanje može li se ekonomska povijest napisati iz perspektive koja je prvenstveno perspektiva ekonomista? Ukoliko odgovor i jest negativan te je nužna prvenstveno povjesničarska perspektiva (kao npr. kod Ivana Berenda), posao koji je ovim kapitalnim djelom odradio akademik Stipetić nužan je preduvjet za takav projekt u hrvatskoj historiografiji.

 

 

Marko Fuček