Tomislav Bali – Victor Genke i Francis X. Gumerlock, Gottschalk and a medieval predestination controversy: texts translated from the Latin, Marquette University Press, Milwaukee 2010, 247 str.
Victor Genke i Francis X. Gumerlock, Gottschalk and a medieval predestination controversy: texts translated from the Latin, Milwaukee: Marquette University Press 2010, 247 str.
Prije nekoliko godina objavljeno je izdanje prijevoda najvažnijih ranosrednjovjekovnih tekstova o predestinaciji na engleski jezik. Hrvatski čitatelj u dijelu knjige s prijevodima neće pronaći veći dio Gottschalkovih vijesti o Dalmaciji i Hrvatskoj, već samo napomenu iz cjeline De praedestinatione koja govori o tome kako su Dalmatinci oslovljavali vladara (str. 124). Uostalom, s obzirom na značajnu pažnju koju je Gottschalk dobio od strane hrvatskih povjesničara, (ne)prisutnost prijevoda podataka o Dalmaciji i Hrvatskoj u ovom izdanju ništa ne oduzima niti dodaje već postojećem znanju o tim područjima u 9. stoljeću. S druge strane, prijevodi ostalih Gottschalkovih tekstova pružaju koristan uvid u njegovo učenje, jednako kao što pokazuju da se radilo o elokventnom čovjeku koji je bio sposoban argumentirati teze za koje je držao da su teološki ispravne. Ostali autori tekstova o predestinaciji zastupljeni u ovom izdanju su Hraban Maur, Hinkmar iz Reimsa, Amolo iz Lyona i Flor iz Lyona.
Uvodna studija koju potpisuje Victor Genke donosi pregled Gottschalkovog života i učenja (str. 7-63). Pritom je u niz poznatih činjenica ubačeno nekoliko interpretacija o temama iz hrvatske povijesti. Na primjer, Genke je prenio Bollerovo mišljenje da je Borna bio Gottschalkov otac za kojeg inače znamo da se zvao Bernus. Interpretacija se u prvom redu temelji na stanovitoj sličnosti dvaju imena, prvenstveno jer se “etimologija imena dalmatinskog vladara čini germanska” (str. 31). Dodatni argument trebala bi biti činjenica da je Karlo Veliki bio sklon raseljavanju Sasa. Međutim, nema uvjerljivog argumenta koji bi išao u prilog tome da je Bernus bio među raseljenim Sasima, a kamoli da je prilikom raseljavanja poslan u Dalmaciju. Uostalom, on je bio franački čovjek, a ne njihov protivnik. Također, nema dokaza da su Franci poslali svog čovjeka iz Saske s ciljem uvođenja reda u Dalmaciji. Vojnici iz Saske po tom pitanju nisu bili potrebni jer su Franci na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće već služili slavenskim odličnicima u sukobima na panonsko-jadranskom prostoru (Vojnomir, možda i Višeslav). Doduše, za Ljudevitovog ustanka dio franačke vojske je tijekom jednog pohoda pristigao iz Saske. Međutim, ta se vojska nakon pustošenja Ljudevitove zemlje vratila na svoja područja pri čemu je stradala od dijareje. Također, poznati su nam članovi triju generacija u Borninoj obitelji (ujak Ljudemisl, sam Borna, nećak Vladislav) i zbog toga nije izgledno da se radi o čovjeku koji je tek nedavno pristigao. Konačno, franački anali dosta iscrpno opisuju situaciju na području Bornine vlasti. Mogućnost da bi propustili navesti osobu poput Borninog potencijalnog sina nije previše vjerojatna, pogotovo jer je samim time riječ o mogućem nasljedniku. Naime, poznato je da se Gottschalk borio za povrat imovine koju je njegov otac poklonio. Zbog toga je teško povjerovati da je Gottschalk zaista bio Bornin sin jer bi u tom slučaju logičnije bilo da polaže pravo na očevu kneževinu nego na imanja u Saskoj. Jednako se tako čini apsolutno nevjerojatnim da sam Gottschalk u dosta detaljnim opaskama o Dalmaciji ne bi spomenuo prilično nezanemarivu činjenicu da je njegov “otac” nekad bio njezin vladar.
Drugo Bollerovo mišljenje koje Genke prenosi tiče se čitanja natpisa smještenog na nadvratniku crkve Sv. Križa u Ninu čija fotografija krasi naslovnicu ovog izdanja. Tumačenje natpisa zadavalo je istraživačima “najveće dileme” (Vedrana Delonga, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split: MHAS, 1996, str. 209). Prevladalo je mišljenje da se na njemu nalazi zapisano ime župana Godečaja, a sam tekst se prema prevladavajućem konsenzusu rekonstruira u obliku GODEÇAI IVPPANO [qui?] ISTO DOMO CO[(m)psit]. Međutim, Genke na tragu Bollera zastupa mišljenje da je na natpisu možda zapisano Gottschalkovo ime te stoga tekst treba čitati kao GODES[CALC] AV[CTORE] IVPPANO […] ISTO DOMO CŌ[STRVXIT] (str. 34). Iako ovakva interpretacija djeluje intrigantno, ona zanemaruje paleografske osobine samog natpisa zbog kojih je najvjerojatnija njegova datacija u 11. stoljeće – problem na koji se Genke uopće nije osvrnuo. Samim time, ako je natpis nastao dva stoljeća nakon što je Gottschalk živio, teško mu je sam redovnik mogao biti autor.
Genke se osvrnuo i na Katićevo mišljenje da Gottschalka treba izjednačiti s Martinom koji se spominje u De administrando imperio. Međutim, upravo je na ovom problemu pokazao da ne poznaje recentniju literaturu koja se bavi hrvatskim ranim srednjim vijekom. Naime, Genke je Katićevo tumačenje odbacio i kao vjerojatnije preuzeo Tkalčićevo. Prema njemu, Porfirogenetovog je Martina izjednačio sa Sv. Martinom iz Podsuseda. Ovdje treba napomenuti da je Katićevu interpretaciju nedavno u određenoj mjeri oživio Tibor Živković u De Conversione Croatorum et Serborum: a lost source (Beograd: Istorijski institut, 2012), str. 73. Komentirajući zapis o svetom čovjeku Martinu koji je stigao u Hrvatsku u vrijeme Trpimira, Živković zaključuje da se najvjerojatnije radi o Gottschalku. Kako je Gottschalk bio heretik, zaključuje Živković, nije bilo poželjno da se njegovo ime spominje u izvoru iz kojeg je Porfirogenet crpio podatke o Martinu/Gottschalku. Stoga je priča o njemu uljepšana ubacivanjem Martina kojem su osobnost i djela konstruirani iz dijelova spisa Vita Eligii episcopi Noviomagensis. No postavlja se pitanje čemu uopće vijesti o Martinu/Gottschalku u Porfirogenetovom izvoru, pa makar i uljepšane, ako ga se nastojalo prešutjeti? S druge strane, uočljivo je da u ovom slučaju Živković posve ignorira druga mišljenja o tome tko je bio Martin. Uzmimo na primjer mišljenje Predraga Komatine koji je nedavno identificirao Profirogentovog Martina u sastavljaču Trpimirove darovnice u radu “O hronologiji hrvatskih vladara u 31. glavi spisa De administrando imperio,” Radovi ZHP 42 (2010), str. 83-105. To tumačenje je Živkoviću sigurno poznato, no nigdje se ne spominje u njegovoj knjizi. Kao što je istaknuto, sličan problem s nenavođenjem ili nepoznavanjem recentnije literature ima i Genke. Upravo zbog toga se cijeli problem identifikacije Gottschalka kao Martina, nebitno kojeg, doima nedorečenim (Živković) i neuvjerljivim (Genke).
Kritika Genkeovog mišljenja i digresija vezana uz Živkovićevo tumačenje iznesene su s ciljem da upozore kako nastojanja da se “sveti” Gottschalk identificira u nekom od “svetih” Martina iz nekog razloga ignoriraju stvarne tragove koji pokazuju da se u Hrvatskoj uistinu štovao svetac po imenu Gottschalk. Na primjer, dovoljno je u ruke uzeti neki od radova koji se bave tkz. misalom Jurja iz Topuskog. Među njegovim medaljonima nalazi se i jedan s natpisom “S. Godescalcus rex Sclavonie et M.”. Svakako bi trebalo detaljnije proučiti o kakvoj se tradiciji radi, te može li se taj svetac zbilja povezati sa redovnikom iz Orbaisa.
Studija koju je napisao Genke dostupna je na Internetu na adresi http://www.lectio-divina.org/index.cfm?fuseaction=feature.display&feature_id=7 (pristup ostvaren 15.3.2013.). Treba napomenuti kako digitalna verzija ima drugačiju paginaciju od one u knjizi. Tumačenja Gottschalkovog života koja iznosi Genke dobrim će dijelom ostati tek historiografske crtice. S druge strane, prijevod tekstova o predestinaciji predstavlja vrlo koristan uvid u teološka gibanja u 9. stoljeću. Nažalost, Gumerlock i Genke nisu ovo korisno izdanje oplemenili latinskim originalima, no zato je prijevod popraćen opsežnim referencijama na biblijske citate i djela crkvenih otaca. Iako će ponajprije biti zanimljive prvenstveno stručnjacima, ove rasprave na sjajan način ilustriraju duh jednog vremena u kojem su pitanja vjere i preispitivanje dogme dramatično utjecali na živote pojedinaca. Šteta što se ista ocjena ne može dati popratnoj studiji.
Tomislav Bali