Andrej Rodinis – Veoma ponosni emeritus prof. ddr. Azem Kožar
VEOMA PONOSNI EMERITUS PROF. DDR. AZEM KOŽAR
Pod istim naslovom kao i prof. dr. Izet Šabotić, “Odgovor na tekst Andreja Rodinisa”, javio se i prof. ddr. Azem Kožar, emeritus.[1] Agresivniji u primjeni taktike skretanja pozornosti s problema rasprave, osuo je nesnosniju dreku i histeriju, ali i neočekivano vrijeđanje. Uznemireni emeritus ruga se mom fizičkom izgledu (“bledunjavi lik neutralnog pogleda”); moje društvo naziva “alkoholiziranim grupicama”; gađa se dijagnozama i normalnošću; živoga me tjera u pakao/džehenem itsl., a dok povremeno nastupa i u prvom licu množine, meni se obraća u drugom licu jednine (na “ti”).
Emeritus Kožar reagira na “ničim izazvane, bez bilo kakvog povoda, pisanije Andreja Rodinisa u pomenutom tekstu”, iako je iz samoga naslova pomenutog teksta povod jasan (Tekst Nedima Zahirovića o lopovluku Kožarova farizeja Senaida Hadžića). Ako se nekako i može prihvatiti da je moj tekst brutalan i ciljan “napad”, svakako je bez osnove emeritusovo cmizdranje da je to “pokušaj diskreditacije” cjelokupnoga njegova rada i doprinosa. On je diskreditirao sam sebe, upravo time što se upustio u plagiranje, i nema tih poznatih i priznatih historičara i arhivista, na ne znam kakvim “naučnim” skupovima, koji mogu dokazati suprotno, samo ako pošteno uporede njegove s udžbenicima opelješenih autora. I zato je baš zanimljivo da se emeritus Kožar odlučio zakloniti za debeli zbornik radova s “naučnog” skupa o njemu, iz davne 2011. godine, kao konačni sud o tomu tko je i što je on, a “iz kojeg gosp. Rodinis problematizira neke tekstove” – Ja nisam problematizirao neke, već samo jedan, Hadžićev tekst o udžbenicima, pa se čini da emeritus sam provocira da se problematiziraju i neki drugi tekstovi, recimo kroz pitanje kompetencija, kojima se ovi profesori dr. Šabotić i ddr. Kožar razbacuju kao nezarađenim parama.
Kao i prof. dr. Izet Šabotić, sad gnjavatorski i teatralno, sad egzaltirano i histerično, i emeritus Kožar mi osporava kompetencije kada upozoravam da je plagirao: “Ako se zna da gospodin Rodinis nema nikakve kompetencije za sadržaje iz historije, didaktike i metodike nastave, dakle nastupa krajnje amaterski i diletantski, a uz to i veoma drsko, onda i nema potrebe ni smisla osvrtati se na njegova stajališta o udžbenicima iz historije”.
A ipak, kao što je i prof. dr. Izet Šabotić napisao “Odgovor na tekst Andreja Rodinisa” radi stvari koje smatra nepotrebnim i beskorisnim, Azem Kožar napisao je “Odgovor na tekst Andreja Rodinisa” bez potrebe i smisla (naročito bez smisla!). I to, kako se prenemaže, “čitateljstva radi”. E, pa čitateljstvo, pripremi se!
Emeritus Azem Kožar čitateljstvu jasno kaže: “navodim da sam veoma ponosan na te udžbenike, na funkciju koju su imali, jer u njima nema ništa nenaučno, neprimjereno, nekorektno prema autorima korištene litrature i sl.” (istaknuo A. R.). A meni je itekako neznanstveno, neprimjereno i nekorektno sažeti knjigu Mirjane Gross iz 1976. i prepisati cijelu skriptu po predavanjima Sime Ćirkovića iz 1975. godine, krijumčarski prilagođavajući istu bosanskom hajvanu, pardon insanu, što ću ilustrirati izborom najurnebesnijih primjera:
| Ćirković, str. 30-31 | Kožar, str. 64 |
| Natpis na nekom egipatskom hramu u kome se proslavlja vladalac koji ga je podigao računa se u tradiciju, sam hram je ostatak… Jedan isti izvor može, i to je dosta čest slučaj, spadati i u ostatke i u tradiciju, zavisno od tačke gledišta. Jedna narodna pesma iz uskočkog ciklusa na primer, spada u tradiciju ukoliko što svesno teži da proslavi uskoke i opeva njihove borbe, ista ta pesma, međutim, kao rezultat kulturnog stanja svoga vremena, kao svedočanstvo o jednom ukusu, kao ogledalo u kome se odslikavaju ideali jedne sredine, spada u ostatke. | Natpis na nekom egipatskom hramu u kome se proslavlja vladalac koji ga je podigao şvrstava se u tradiciju, a sam hram je ostatak. Jedan isti izvor može, i to je dosta čest slučaj, spadati i u ostatke i u tradiciju, zavisno od tačke gledišta. Jedna krajiška muslimanska epska pjesma (npr. o Muji i Halilu) spada u tradiciju ukoliko što svjesno teži da proslavi te ličnosti i opjeva njihove borbe. Ista ta pjesma, nastala kao rezultat kulturnog stanja svoga vremena, kao svjedočanstvo o jednom ukusu, kao ogledalo u kome se odslikavaju ideali jedne sredine, spada u ostatke. |
| Ćirković, str. 32 | Kožar, str. 65 |
| Ili drugi primer. Dušanov zakonik je izvor za čitavu srpsku istoriju XIV veka i za istoriju prava, društva, uređenja, privrede itd. | Ili drugi primjer. Povelja Kulina bana je izvor za čitavu bosansku historiju 12. stoljeća: za historiju prava, društvenog uređenja, privrede itd. |
| Ćirković, str. 52 | Kožar, str. 77 |
| Na primer, jedna istorija Srba ne može sadržati sve što je napisano o istoriji gradova. | Npr. jedna historija BiH ne može sadržati sve što je napisano o historiji pojedinih gradova. |
| Iza članka Beograd, na primer, nalazi se spisak glavnih dela o Beogradu. | Npr. iza članka Sarajevo nalazi se pregled glavnih radova o Sarajevu. |
| Ćirković, str. 58 | Kožar, str. 79 |
| Zatim je popisan svaki sud posebno sa naslovom (imenom ustanove), graničnim godinama iz kojih ima građu i, najčešće, brojem jedinica. Na primer, Sreski sud u Kragujevcu 1880-1903 (350 fascikla) | Zatim je popisan svaki sud posebno sa punim nazivom, graničnim godinama iz kojih ima građu i, najčešće, brojem jedinice. Npr. Kotarski šerijatski sud Tuzla 1899-1943 (kutija 18, knjiga 2) |
| Ćirković, str. 126 | Kožar, str. 118 |
| Ima dalje objašnjenja koja pojedinačnu pojavu uključuju u jednu opštije poznatu istorijsku pojavu. “U Srbiji je posle Dušanove smrti došlo do feudalne razdrobljenosti”… | Ima, dalje, objašnjenja koja pojedinačnu pojavu uključuju u jednu opšte poznatu historijsku pojavu. Npr. “U Bosni je poslije Tvrtkove smrti došlo do feudalne razdrobljenosti”… |
| Ćirković, 62 | Kožar, 81-82 |
| Svaku publikaciju takve biblioteke dobijaju na osnovu Zakona o obaveznom primerku. U Srbiji Narodna biblioteka dobija obavezni primerak te se u njoj može naći sve što je u našoj zemlji štampano posle rata. | Svaku publikaciju takve biblioteke dobijaju na osnovu zakona o obaveznom primjerku. U BiH je to Narodna i univerzitetska biblioteka BiH u kojoj se može naći sve što je u našoj zemlji štampano poslije drugog svjetskog rata. |
Ako uzmemo u obzir i ovu usporedbu:
| Ćirković, str. 77 | Kožar, str. 90 |
| Kod nas se za sada izučava samo latinska paleografija. | U BiH se zasada izučava samo latinska paleografija. |
čitateljstvo bi se moglo šokirati pitanjem što su uopće studenti (na)učili od ovoga profesora?! Je li se ikada itko, nadasve kompetentan, u toj BiH zapitao: 1) gdje se to u BiH izučava latinska paleografija; 2) je li istina da se u BiH izučava samo latinska paleografija i iznad svega 3) izučava li se igdje u BiH, da prostiš, latinska paleografija?
Pa ipak, kao meni najstrašniju, s čitateljstvom moram podijeliti ovu usporedbu:
| Ćirković, str. 57 | Kožar, str. 78 |
| Skup svih spisa nastalih u toku rada jedne ustanove (u najširem smislu reči) ili u toku rada nekog odeljenja koje je imalo zasebnu registraturu, naziva se u arhivistici arhivski fond. | Skup svih spisa nastalih u toku rada jedne registrature čini arhivski fond te registrature.
|
budući da sam iz iste s tugom spoznao da je jedan povjesničar, koji se nije bavio arhivistikom, još sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća BOLJE objasnio jedan osnovni arhivistički termin, nego što će to cijelih dvadeset godina poslije uraditi dugogodišnji direktor tuzlanskog arhiva (sam navodi da je u struci od 1984.) i uskoro (1998.) doktor arhivistike.
Emeritus Kožar je poveo čitateljstvo u devedesete godine prošloga stoljeća, u ekskurs o stasavanju Odsjeka za historiju Filozofskoga fakulteta u Tuzli: o opasnostima i iskušenjima na tom putu; o nastavnim planovima i programima; o potrebama studenata; o borbi protiv deformacija razumom i znanjem, itd., itsl., da bi baš u taj kontekst smjestio nastanak svojih udžbenika: “Historiografske literature, posebno udžbeničke, je inače nedostajalo u Bosni i Hercegovini, posebno za neke historijske periode. Postavilo se pitanje: kako zadržati zavidan kriterij znanja u nedostatku relevantne literature? U takvoj situaciji većina nastavnika (uglavnom gostujućih) je nastojala da napiše (priredi) skriptu, ili da studentima učini dostupnim svoja predavanja od kojih mnoga nisu dobila formu odobrene literature… U takvom stanju potreba je nastala i moja skripta iz Uvoda u historiju 1994., koja je i verificirana, te kasnije (u koautorstvu) i udžbenici iz Pomoćnih historijskih nauka, Arhivistike, Metodike nastave historije i Historije BiH”.
Kako smo iz gornjih tablica mogli vidjeti, “zavidan kriterij znanja” se zadržava i tako što srpski Dušan postane bosanski Kulin ili Tvrtko; Beograd postane Sarajevo, a Kragujevac postane Tuzla?! A ja sam se, kako kaže veoma ponosni emeritus, na takav udžbenik “obrušio”! I ne samo na njegov udžbenik, nego maltene i na cijeli njegov fakultet, jer on kaže da je meni takvo, “stanje reda i rada zasmetalo”! Svašta.
Kroz isti taj kontekst održavanja “zavidnog kriterija znanja”, veoma ponosni emeritus govori i o svojoj “Historiji Bosne i Hercegovine”, koja se teško čita već zbog neviđenog broja pravopisnih (“historijografija”) i tiskarskih (“svojne monarhije”, “kokordata” i sl.) grešaka. To je, kako čitateljstvu reklamira emeritus, udžbenik u kojemu “ključne historiografske ocjene čine citati iz djela renomiranih historičara (njih dvadesetak)”, ali da je renomiranih i šezdesetak, to ostaje udžbenik u kojemu su franjevci gradili “manastire”, časne sestre milosrdnice postale “milostive sestre”, a Vrhbosanska nadbiskupija “mitropolija”; štoviše, jedna od “četiri mitropolije Hrvata” (Aferim, emerituse!). Tako, na jednom “naučnom” skupu jedan (kompetentni) povjesničar Senaid Hadžić može konstatirati da “kada piše o Bosni i Hercegovini, prof. Kožar, ne zapostavlja ni jedan segment njene prošlosti”,[2] ali i boljim školarcima ostat će jasno da prof. o nekim segmentima te prošlosti jednostavno pojma nema.
Njegove “Pomoćne historijske nauke” nigdje nisam nazvao “besmislenim”, kako mu se učinilo, ali doista je zastrašujuće koliko je prostora Azem Kožar u odgovoru meni posvetio Salihu Jalimamu! Iako je sâm uputio čitateljstvo na njihovu polemiku, on se prisjeća davnog sukoba na katedri (“tko tebe kamenom, ti njega kruhom” izvrće u nekakvu “narodnu” – “koga ti hljebom on tebe kamenom”), iznosi mišljenje o njegovu liku i djelu, da bi na kraju čovjeka kojega sam samo citirao proglasio mojim uzorom i učiteljem. Valjda da nas lakše, o jednom trošku, otpremi u pakao: “Za mene ste obojica u carstvu vanzemaljskom – pokojnici, sami Bog zna u kojem krugu PAKLA/DŽEHENEMA. Za zle duše zasigurno u RAJU/DŽENNETU nema mjesta” (Ovaj ispad emeritusa Kožara mučniji je ako se zna da Jalimam jeste pokojnik).
Nigdje nisam rekao da su njegove “Pomoćne historijske nauke i arhivistika” skrpljene “kao posljedica” javnog raskrinkavanja plagiranja, niti da su nastale “iz inata”. A na moje opažanje da u toj knjizi arhivistika nije obrađena “prvi put” nakon Antoljakove knjige iz 1971. (logično, jer je pabirčeno postojeće gradivo), emeritus mi u maniru čaršijskog jalijaša viče: “Navedi naslove, gosp. Rodinisu, tih arhivističkih udžbenika i arhivističkih studija koje su do tada u BiH, za potrebe studenata i druge potrebe, napisane? Istinita je, dakle, konstatacija da je baš to urađeno prvi put”.
Ovdje bih emeritusu Azemu Kožaru možda mogao navesti da je u Tuzli 1995. godine objavljena knjiga mr. Azema Kožara “Arhivistika u teoriji i praksi”, koja po dr. Azemu Kožaru “predstavlja stručno-znanstvenu publikaciju, prvu ove vrste u BiH”,[3] ali njegova je zapovijed vrlo problematična s obzirom na knjigu koju je sâm u predgovoru svoga udžbenika spomenuo: Ako je u vidu imao literaturu “u BiH”, a po svemu sudeći jeste, zašto je uopće spominjao knjigu Stjepana Antoljaka, hrvatskoga povjesničara, objavljenu u Kraljevu? A ja sam samo upozorio da arhivistika nije obrađena “prvi put” iz prostoga razloga što je pabirčena postojeća literatura, ponajviše “Priručnik iz arhivistike” (Zagreb, 1977.).
Taj “Priručnik iz arhivistike” u Kožarovom odgovoru postaje neprocjenjivo važan kao poveznica između svih prostota kojima me zasuo i izvještačene superiornosti s koje mi pokušava – a sve čitateljstva radi – dijeliti lekcije. O mom upozorenju da taj popabirčeni priručnik nije naveo u popisu korištene literature, on najprije kaže: “Ovo je polje teorije zavjera, opsjednutost predrasudama, mržnja koja gosp. Rodinisa uvodi u svijet halucinacija”, da bi nekoliko redaka niže kazao: “Jedino u čemu si u pravu je činjenica da je ‘Priručnik iz arhivistike’ korišten, a da, nažalost, nije naveden u popisu literature. Za tu primjedbu se zahvaljujem, a autorima i izdavaču se izvinjavam. Ali to zasigurno nije urađeno namjerno, već sasvim slučajno, previđeno je, a ama baš nikako iz razloga koje navodiš. Dakle, kako vidiš, ja nisam uopće sujetan.”
Emeritus je, dakle, bez imalo sujete, uspio u istoj stvari na mene ispljunuti i zavjere i predrasude i mržnju i halucinacije, a zatim priznati da sam u pravu i čak mi se zahvaliti! I još uputiti ispriku autorima (pokojnim arhivistima) i izdavaču (Savezu društava arhivskih radnika Jugoslavije!). Ali sveudilj izbjeći problem da je pabirčio iz priručnika iz 1977. kako bi u Bosni 2004. arhivistiku obradio “prvi put” nakon knjige hrvatskog povjesničara iz 1971.
***
Važno je podsjetiti, odnosno podcrtati da sam se u pomenutom tekstu bavio samo Kožarovim udžbenicima koji figuriraju kao historiografski, a za što mi odbija svaku kompetenciju. Međutim, on je u odgovoru bojište proširio i na arhivistiku uopće, ističući da ga pokušavam diskreditirati i na tom polju. Bez ikakve potrebe piše da ja prema projektu “Arhivska praksa” (godišnje arhivističko savjetovanje) pokazujem “netrpeljivost, zavist i ljubomoru”; navodi da je iz arhivistike napisao preko stotinu radova i više knjiga, dobio brojna priznanja i doprinio opstanku Arhiva Bosne i Hercegovine. Nečasno u vatru gura cijelu struku, galameći da sam “sa distance od preko dvije hiljade kilometara osuo paljbu na svoju struku i bivše kolege”. Kao da su on, Izet Šabotić i Sejdalija Gušić moja struka i struka uopće!
“Na kraju,” – ovdje je duži citat doista važan – “neshvatljivo je, gosp. Rodinisu, da u vremenu od oko trinaest tvojih godina rada u Arhivu BiH, u kojem sam bio aktivan sudionik zbivanja u bh arhivistici, na nekim skupovima smo se i sretali, nikada nisi bilo šta osporavao od mojih arhivističkih stajališta, a sada su ti se ‘otvorili horizonti’. Vjerujem da su ti moji udžbenici, i drugi radovi, bili poznati i ranije, pa nisi reagirao. Do mene su jedino dopirale vijesti o tvojoj osobnoj mržnji prema meni, koju si ispoljavao u alkoholoziranim grupicama u vrijeme arhivističkih skupova, a svojevrsnu odbojnost si pokazivao i u vrijeme naših rijetkih sretanja u Arhivu BiH, pri kojima si saginjao glavu a tek na moj pozdrav nevoljno odgovarao lakonski. Ali se nisi odlučivao na bilo kakav dijalog ili polemiku.”
Ovdje gospodin Kožar, shvatljivo, računa na kratkoću i druge opće značajke bosanske pameti, pa moram podsjetiti da sam davne 2010. itekako osporio neka njegova stajališta,[4] a on nije reagirao. Tek dvije godine poslije, u polemici sa Šabanom Zahirovićem, kazat će kako mu “neki režimski arhivisti poturaju tezu o… osporavanju Arhiva i njegovog rada” i poručiti da ga s tim Arhivom Bosne i Hercegovine “neke sitne duše… ne mogu zavaditi”.[5] I kada se zna da do tog trenutka nije bilo nikakvih drugih osporavanja, što sam mogao zaključiti nego da je te riječi uputio meni (koji pred njim, dakako, nikada nije saginjao glavu!). Uostalom, u nekim njegovim kasnijim radovima ponovio je stajališta koja sam osporavao. Ali, sve to nema nikakve veze s problemom iz teksta na koji odgovara.
Zaključno, treba primijetiti da i emeritus prof. ddr. Azem Kožar, kao i prof. dr. Izet Šabotić, spektakularne zgoditke zabija u vlastitu mrežu. Ako mi za “sadržaje iz historije” kompetencije odriče očevidno prema kriteriju fakultetske diplome, što nam o smislenosti takvoga kriterija mogu reći neka mjesta iz zbornika radova “Pedagoški i naučni rad prof. dr. Azema Kožara” (2012.), zbornika koji je veoma ponosni emeritus na samom početku “Odgovora na tekst Andreja Rodinisa” postavio kao konačan i jedini relevantan sud o njegovu djelu? Kako, primjerice, bez obzira na kompetencije, za ozbiljno uzeti zbornik u kojemu piše da je Azem Kožar “zaslužan što je arhivistika uzdignuta na stepen nauke”[6] i da je Azem Kožar arhivistiku “sigurno uvrstio među naučne discipline”?[7] Samo, ni to nema veze s tekstom na koji odgovara.
Andrej Rodinis
[1] http://historiografija.hr/?p=20300
[2] Senaid Hadžić: “Udžbenička historijska literatura prof. ddr. Azema Kožara”; u “Pedagoški i naučni rad prof. dr. Azema Kožara”, Zbornik radova, Tuzla 2012., 259.
[3] Usp. Azem Kožar: “Arhivistika u teoriji i praksi, knjiga druga”, Tuzla 2005., 118.
[4] “Za primjer svima – Analiza jedne tendenciozne ilustracije”; Građa Arhiva Bosne i Hercegovine, 2, Sarajevo 2010., 65-76.
[5] Azem Kožar: “Ponovo o Strategiji kulturne politike Bosne i Hercegovine”; Građa Arhiva Bosne i Hercegovine, 4, Sarajevo 2012., 58.
[6] “Pedagoški i naučni rad prof. dr. Azema Kožara”, Zbornik radova, Tuzla 2012., 23-24.
[7] Isto, 39.
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr