Božena Vranješ-Šoljan – Prikaz knjige Castilia Manea Grgin, Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu (16.-18. stoljeće), FF press, Zagreb 2012.

Castilia Manea Grgin, Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu (16.-18. stoljeće), FF press, Zagreb 2012, 304 stranice

 Knjiga dr. Castilie Manee Grgin Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu (16.-18. stoljeće) govori o socijalnom razvoju karaševskih Hrvata od 16. do 18. stoljeća. Karaševski Hrvati su nedovoljno poznata autohtona hrvatska manjinska zajednica koja živi u brdovitom dijelu rumunjskog Banata. Premda se hrvatska i rumunjska historiografija bavila problematikom Karaševaca, ti su radovi pretežno ostali u domeni lingvističkih rasprava, pokušavajući odgovoriti na pitanje njihova podrijetla i razdoblja dolaska njihovih predaka u današnji zavičaj.

Nasuprot tome, ova knjiga na znanstveni način rasvjetljava povijest karaševskih Hrvata u kasnom srednjem i ranom novom vijeku o čemu se u hrvatskoj historiografiji do danas gotovo ništa nije znalo. Na temelju neobjavljenih i tiskanih izvora te postojeće literature, interdisciplinarnim pristupom i složenom znanstvenom metodologijom autorica je pokušala odgovoriti na nekoliko ključnih istraživačkih pitanja koja do danas nisu u cijelosti znanstveno rasvijetljena, a koja bacaju novo svjetlo na društveni razvoj rumunjskih Hrvata. Knjiga daje uvid u posebnosti stoljetnih povijesnih okolnosti u kojima su živjeli rumunjski Hrvati, čime je autorica dala značajan doprinos poznavanju njihove povijesti, društvenog, gospodarskog, vjerskog i kulturnog razvoja. U njoj je autorica rekonstruirala razne aspekte društvenog razvoja karaševskih Hrvata u razdoblju osmanske i habsburške vladavine. Cilj i okvir istraživanja odredili su odabir pitanja na koja je u ovom djelu autorica pokušala odgovoriti, primjerice, pitanje podrijetla te područja i vremena dolaska Karaševaca u današnji zavičaj, utjecaja osmanskih i habsburških vlasti na demografska kretanja, strukture zanimanja stanovništva, razloga dolaska katoličkih misionara – isusovaca i bosanskih franjevaca u to područje i drugo.

Osim uvodnog dijela, zaključka, priloga, popisa izvora i literature, knjiga sadrži pet opširnih poglavlja. U prvom poglavlju autorica govori o političkom, ekonomskom, društvenom i vjerskom okviru u kojima žive karaševski Hrvati od druge polovice 16. te u 17. i 18. stoljeću. Njihov društveni razvoj u spomenutom razdoblju možemo razumjeti jedino u širem kontekstu, analizom društvenih procesa koji su utjecali na područje njihova prebivanja. Stoga autorica kronološki analizira Banat, najprije u razdoblju osmanske vlasti kada je više od jednog i pol stoljeća djelovao kao Temišvarski ejalet, a zatim u razdoblju habsburške dominacije u 17. i 18. stoljeću. Banat je od početka bio važno područje u organizaciji osmanskih pohoda prema zapadu. Postavši poprištem vojnih operacija često je tijekom druge polovice 17. stoljeća prelazio iz ruku Osmanlija u ruke Habsburgovaca. Nastanak, oblikovanje i djelovanje osmanske uprave u Banatu autorica tumači kao složeni proces u kojemu su se izmjenjivali nejednaki razvojni ritmovi, ovisni ponajprije o promjenama u odnosu snaga između Osmanlija i Habsburgovaca. U vrijeme postojanja Temišvarskog ejaleta osmanske su vlasti utemeljile vlastito zakonodavstvo i sudstvo, a u skladu s tim uspostavljen je i osmanski tip feudalnog sustava. Analizirajući sve postojeće inačice poreznog sustava autorica na temelju raspoloživih izvora zaključuje kako je u 17. stoljeću i na tom području započeo opći trend većeg oporezivanja seljaka. U vezi s tim kretala se i dinamika stanovništva Temišvarskog ejaleta, odnosno povezanost privrednih djelatnosti s demografskim rastom ili padom. Autorica se priklanja mišljenju da prevlast stočarstva nad poljoprivredom nije nastala zbog loših uvjeta poljoprivredne proizvodnje, već su dominaciju stočarstva odredile visoke cijene stoke koje su se mogle dobiti izvozom u europske zemlje. Osim prevladavajućeg stočarstva i poljoprivrede, značajnu ulogu igrali su obrt i trgovina – podjednako unutarnja i vanjska. Po svemu sudeći, ističe autorica – 70-ih godina 16. stoljeća Temišvarski je ejalet bio među najbogatijim pokrajinama Osmanskog Carstva. Nakon gospodarskog i demografskog uspona uslijedio je pad, dijelom uzrokovan nestabilnim političkim stanjem, ali i gospodarskom krizom i padom vrijednosti novca.

Autorici je znatno lakše bilo utvrditi elemente društvenog razvoja Banata pod dominacijom habsburške vlasti jer su izvori za to razdoblje brojniji i pouzdaniji. Tada, kako ističe, Banat dobiva status krunske domene i domene carske komore pod upravom dvorskih tijela i „postaje laboratorij u kojemu su državne vlasti eksperimentirale s merkantilističkim idejama.“ Reintegracija Banata u europski politički, gospodarski i kulturni krug bio je težak i dugotrajan proces. Ipak, zaključuje kako su mnoge mjere koje je poduzeo bečki dvor u 18. stoljeću, ostavile tragove koji su vidljivi do danas. Važno pitanje u sklopu ovoga dijela je brojčano stanje stanovništva Banata početkom 18. stoljeća. Autorica iznosi različita historiografska gledišta prema kojima broj stanovnika varira od nepunih 100.000 do 250.000 pa i 300.000. No, važnije od samog broja je detaljno razlaganje populacionističke politike Beča, unutar koje se odvijao i proces kolonizacije Banata. Rezultati te politike, ističe autorica, bili su vidljivi već potkraj 18. stoljeća kad je Banat premašivao 630.000 stanovnika. Porast njegova stanovništva zaista je bio impresivan jer je u nepuna dva desetljeća iznosio 68%. Porast se pripisuje doseljenicima poglavito iz Njemačke, Srbima i Bugarima te Rumunjima iz Vlaške. Dakako da je kolonizacija uvelike promijenila postojeću narodnosnu i vjersku strukturu stanovništva Banata. Autorica naglašava da su sredinom 70-ih godina 18. stoljeća u Banatu Rumunji činili otprilike 59% ukupnog stanovništva, 27% činili su Srbi i Grci, 14% Nijemci, a preostali, neznatan postotak činili su Mađari, Bugari i Židovi. Unatoč činjenici da su pravoslavni činili apsolutnu većinu stanovništva u vrijeme izravne habsburške vlasti, katolicizam je imao službenu prevlast, a raznim akcijama učvršćivanja katolicizma postignuto je stanje u kojemu su bile dopuštene jedino pravoslavna i katolička vjera.

U drugom poglavlju pod naslovom Karaševski Hrvati: ljudi i prostor autorica ulazi u jedan od najsloženijih historiografskih problema povijesti rumunjskih Hrvata – a to je pitanje njihova podrijetla. Zamršene hipoteze o podrijetlu Karaševaca stvorile su pravi historiografski čvor koji je autorica strpljivo morala raspetljati. U mnoštvu kontroverzi oko tog pitanja autorica je utvrdila da su se u etničkom smislu Hrvati Karaševci oblikovali pod lokalnim etnonimom u današnjem zavičaju te da su se u hrvatski nacionalni korpus počeli uključivati od početka 20. stoljeća, dok je još uvijek trajao proces integracije moderne hrvatske nacije. Autorica drži da se to dogodilo poglavito putem katolicizma, o čijim tragovima postoje podaci već na početku 16. stoljeća. Dr. Manea Grgin s pravom se priklonila uvriježenom znanstvenom stavu prema kojemu pripadnost jednoj etničkoj zajednici nipošto nije određena krvnim podrijetlom niti jezikom, već prihvaćanjem kulture dotične skupine što uključuje tradiciju (mit) o zajedničkom podrijetlu.

Problem vremena dolaska Karaševaca u današnji zavičaj drugo je zamršeno pitanje na koje je autorica u svojoj knjizi pokušala odgovoriti. Tek mali broj izvora koji se mogu smatrati pouzdanima nisu bili smješteni u povijesno-politički kontekst nekadašnje jugoistočne Ugarske, Temišvarskog ejaleta, odnosno habsburškog Banata. Stoga je autorica izabrala jedini logičan pristup, rekonstruirati povijest karaševskog područja u povijesnoj perspektivi i na taj način pokušati utvrditi vrijeme dolaska Karaševaca na to područje. U vezi s tim ističe dokument iz 1550. koji je istraživačima promaknuo, a koji prema mišljenju autorice, ima ključno značenje. Sadržaj dokumenta odnosi se na obrambeni sporazum između oppiduma Karaševo i kraljevskog grada Karansebeša koji sadrži podatke o precima današnjih Karaševaca. Konkretno, u dokumentu se spominje nekoliko prezimena koja postoje do danas. Autorica daje posebnu važnost tom izvoru jer on nedvosmisleno potvrđuje da se barem dio predaka karaševskih Hrvata naselio u Karaševo najkasnije u prvoj polovici 16. stoljeća., a vjerojatno već i u drugoj polovici 15. stoljeća. Spomenuti izvor iz 1550. ujedno je i najraniji dostupan izvor u kojemu se Karaševo spominje kao oppidum. Prateći razvoj Karaševa, autorica detaljno rekonstruira političke i društvene promjene koje su se dogodile tijekom sljedeća dva stoljeća. Pri tom se, dakako, oslanja na različite izvore iz kojih prikazuje složeno ispreplitanje vrhovne vlasti, politike i crkvene jurisdikcije te čitatelja zapravo uvodi u pravi kaleidoskop društvenih odnosa. U 18. stoljeću, na prvoj poznatoj karti Banata iz 1723.-25. prikazana su uz Karaševo i druga naselja, dok topografska karta, izrađena 1769.-72. navodi ne samo naselja već i broj obitelji. Autorica navodi da je u osam naselja (Karaševo, Klokotić, Ravnik, Lupak, Nermet, Vodnik, Jablača i Kurjačica) prema navedenom izvoru živjelo 1.329 obitelji s oko 6.645 stanovnika. Taj se broj s vremenom povećavao, što autorica dokumentarno navodi. Porast stanovništva dovodi se korelativno u vezu s relativnim razdobljem mira i nove geografije trgovine koja je uzrokovala promjene u gospodarskoj i društvenoj strukturi karaševskih Hrvata, o čemu autorica detaljno govori u trećem poglavlju svoje knjige.

Gospodarske djelatnosti dobro pokazuju popisi poreznih opterećenja stanovnika Karaševa prema spahiji S obzirom na gospodarsku strukturu, u osmanskom razdoblju karaševski Hrvati su se bavili različitim granama agrarne proizvodnje, pčelarstvom i svinjogojstvom. U nekim proizvodnim granama uspijevali su proizvoditi za tržište, osobito proizvode koji su postizali višu cijenu, kao što je, primjerice, bio med. Uz poreze na poljoprivrednu proizvodnju, stanovnici Karaševa spahiji su plaćali ispendžu i druga davanja. U nedostatku izvora o gospodarskim aktivnostima u 17. stoljeću autorica daje zanimljive podatke o načinu prehrane koji je, ističe, vrlo sličan seljacima u zapadnoj Europi. Malo je naime bilo kvalitetnijih namirnica – mesa, vina i pšeničnog kruha.  U razdoblju habsburške uprave, od kraja 17. i tijekom 18. stoljeća, kako pokazuje autorica, socijalna slika karaševskih Hrvata se postupno mijenjala – izdvajanjem seoskih kneževa, vojnih časnika i učitelja stvorio se tanak sloj društvene elite. Istraživanje je pokazalo da se karaševsko stanovništvo, nakon stoljeća demografske stagnacije (od kraja 16. do kraja 17. st.), tijekom 18. stoljeća brojčano oporavilo, što se dovodi u vezu s mogućom diversifikacijom gospodarskih aktivnosti. Pojavljuje se rudarska proizvodnja, a ekonomski napredak stanovništva bio je vidljiv kroz različite oblike poljoprivredne proizvodnje i drugih djelatnosti kao što je proizvodnja šindre, gašenje vapna, proizvodnja salitre i drugo. Socijalnu sliku karaševskog društva u 18. stoljeću nadopunjuju i stranci. Autorica podrobno opisuje upravno-politički status Karaševa kao jednog od najvećih banatskih naselja koje je u 18. stoljeću postalo sjedište distriktualnog podupravitelja. Tu su relativno važnu administrativnu dužnost u pravilu obnašali Nijemci. Matične knjige župnog arhiva u Karaševu bilježe u pola stoljeća (1728.-1758.) deset podupravitelja, prema prezimenima uglavnom njemačkog podrijetla. Njihova funkcija u pravilu im je osiguravala uspon na društvenoj ljestvici. Važan dio društvene, ovaj put domaće elite, činili su kneževi i oberkneževi čija je funkcija bilo sudstvo u najnižoj pravosudnoj instanci. Sudilo se po običajnom pravu i nekim odredbama crkvenih zakonika. Zanimljiv podatak koji iznosi autorica jest da su kneževi i oberkneževi često bili pozivani na rasprave kao svjedoci, a mogli su biti i jamci. Za izvršenje manjih kazni, rabili su štap i lisice za one koji su narušavali mir ili su izražavali neposluh. Njihov položaj u društvu osiguravao im je i razne vrste materijalnih privilegija, a česti sukobi knezova i seoskih zajednica obilježili su svakodnevni život Banata u 18. stoljeću.

Četvrto poglavlje knjige bavi se crkvenim prilikama kod karaševskih Hrvata u 17. i 18. stoljeću. U vrijeme osmanske vladavine u dokumentu pape Grgura XIII. iz 1572. spominju se franjevci i njihov samostan u Karaševu. Autorica ističe da je Karaševo bilo važno misionarsko mjesto i važna župa u Banatu. Odlukom Kongregacije za širenje vjere u Karaševu je utemeljena misija bosanskih franjevaca. Prvi voditelj bosanske misije u Karaševu bio je Marko Bandulović, podrijetlom iz Bosne. U 18. stoljeću karaševsku župu drže isusovci, od kojih se za trojicu pouzdano zna da su bili Hrvati. Autorica detaljno opisuje djelatnost franjevačkih i isusovačkih misionara u vrijeme protureformacije, njihov odnos prema lokalnom stanovništvu, osobito misiju isusovca Marina Bunića i njegova osebujna zapažanja o „stanju vjere“ među samim Karaševcima. Jednako detaljno autorica govori i o misijama bosanskih franjevaca u 17. stoljeću na području osmanske Ugarske, a u sklopu toga i u Banatu, odnosno Karaševu. Autorica dokumentarno dokazuje kako je misionarska uloga franjevaca u brojnim slučajevima odudarala od službene politike Rima. Južna je Ugarska, naime, bila prostor u kojem su se katolički, pravoslavni i protestantski svećenici, u uvjetima nepostojanja crkvenih organizacija i manjka svećenika, natjecali u pridobivanju što više vjernika iz redova drugih kršćanskih grupa. Tako je, primjerice franjevac Ivan Dežmanić, prema vlastitom svjedočenju, propovijedima uspio vratiti velik broj otpadnika od katoličanstva u krilo Crkve te istovremeno preobratiti na katoličku vjeru druge stanovnike svoga mjesta. Spomenute iskaze autorica dakako uzima s rezervom te zaključuje kako su „preobraćenja bila, uz mučeništvo, misionareva slava te da treba pažljivo razmatrati njihovu vjerodostojnost“. Unatoč brojnim poteškoćama koje su sredinom 17. stoljeća dovele do raspada misije bosanskih franjevaca, ona je predstavljala važnu etapu franjevačke ekspanzije u Banatu. U 18. stoljeću dušebrižničku ulogu u Karaševu preuzimaju opet isusovci, a zatim franjevci provincije bugarsko-vlaške.

Posljednje poglavlje autorica posvećuje procesu opismenjavanja i posljedično nastanku lokalne inteligencije kod karaševskih Hrvata u 18. stoljeću. Počeci školstva na tom području povezuju se s prisutnošću isusovaca. Autorica navodi podatke o izgradnji prve škole u Karaševu 1760. i prvom domaćem učitelju, Luki Katiću, zatim o školama u drugim mjestima koje su također dobile domaće učitelje. Pravi proces opismenjavanja dogodio se u vrijeme prosvijećenog apsolutizma kojim je ujedno bilo obuhvaćeno čitavo područje Monarhije. Taj je proces omogućio karaševskom društvu stvaranje prve razine vlastite inteligencije koja će se tijekom 19. stoljeća dodatno razviti.

Ovom se knjigom, ovdje tek fragmentarno prikazanom, autorica upustila u pionirski poduhvat rekonstrukcije socijalne povijesti karaševskih Hrvata. Širinom metodološkog pristupa, odličnim poznavanjem višejezičnih izvora, suverenim snalaženjem u izboru literature, poznavanjem dosega hrvatske, rumunjske i regionalne historiografije, originalnošću koncepcije, kao i utemeljenošću zaključaka, dr. Castilia Manea Grgin napisala je djelo koje će biti nezaobilazno u svakom daljnjem znanstvenom proučavanju karaševskih Hrvata.

Božena Vraješ-Šoljan