Stipe Kljajić – Prikaz knjige: Drago Roksandić, U NIN-u i Danasu, SKD Prosvjeta, Zagreb 2011, 368 str.

Drago Roksandić, U NIN-u i Danasu, SKD Prosvjeta, Zagreb 2011, 368 str.

 

Krajem 2011. godine objavljena je knjiga u izdanju Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ u Zagrebu koja donosi kolekciju publicističkih tekstova i intervjua profesora povijesti zagrebačkog Filozofskog fakulteta Drage Roksandića. Napisao ih je u beogradskom NIN-u i zagrebačkom Danasu tijekom 1980-ih i početkom 1990-ih godina. Roksandićevi tekstovi predstavljaju u stanovitom smislu izvor za iznimno značajno vrijeme koje je predstavljalo uvod u raspad jugoslavenske federacije i rasplamsavanje rata. Ukratko uzevši, ondašnje Roksandićevo javno djelovanje odvijalo se u okolnostima galopirajuće ideološke, političke i ekonomske krize posttitovske Jugoslavije.

Dotični tekstovi ugledavali su svjetlo dana u ozračju sve jačih međunacionalnih trvljenja jugoslavenskih naroda, napada na Titov kult ličnosti i njegovu političku ostavštinu, te sve intenzivnijoj relativizaciji do tada apsolutne i neprikosnovene kategorije kao što je bio narodnooslobodilački rat. Upućivane su isto tako dotada nezamislive otvorene kritike komunističke ideologije i vladajućih partijskih elita, a ono što je posebno obilježavalo tadašnje političko ozračje bili su srpski zahtjevi za revizijom Ustava iz 1974. godine. Ekonomska kriza jugoslavenskog samoupravnog socijalizma bila je još jedna u nizu važnih karakteristika vremena Roksandićeva javnog istupanja. Usprkos univerzalnoj poruci komunizma, novi je jugoslavenski projekt nakon 1945. prihvatio nacionalno načelo koje nije bilo lako mimoići u zemlji u kojoj je nacionalno pitanje dominiralo politikom stare jugoslavenske države od samog njezina početka i nastavilo se kroz Drugi svjetski rat. Pokušajem rješavanja nacionalnog pitanja nakon završetka rata prema federativnom načelu, posijana je klica nacionalnih komunizama koji 1980-ih s nastupajućom krizom jugoslavenskog socijalizma i same marksističke ideje prihvaćaju evidentno nacionalističku politiku, što je osobito indikativno za slučaj srbijanske komunističke elite na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

Premda je Roksandić u tim javnim istupima nastupao s pozicije profesionalnog povjesničara i primarno se bavio razvojem tadašnje hrvatske i srpske historiografije, kroz njegove tekstove probijali su se i tada aktualni i gorući politički problemi u jugoslavenskom društvu. Tako objavljeni tekstovi ne donose sa sobom samo materijal za povijest historiografije, već i za političku i intelektualnu povijest u onoj mjeri u kojoj je Roksandić, svjedok vremena i angažirani intelektualac, pokušavao iznaći rješenja za nadilaženje jugoslavenske političke agonije.

Roksandić je onovremeno bio dosljedni zagovaratelj održanja jugoslavenske države na temelju čvrstog federalističkog programa iz Ustava 1974. godine, protiveći se srpskim i slovenskim prijedlozima o centralizaciji i konfederalizaciji, „koje bi Jugoslaviju u času skinulo s povijesne scene“ (str. 308). Prema njemu, povijesno gledano, bez jugoslavenskog zajedništva nije shvatljiva ni razumljiva ni srpska ni hrvatska nacionalna integracija (str. 36), a samo jugoslavenstvo „nije ništa drugo nego modificirana hrvatska, odnosno srpska nacionalna integraciona ideologija“ (str. 48). Roksandić je mišljenja da se mlade jugoslavenske nacije poput makedonske, crnogorske i muslimanske koje su afirmirali jugoslavenski komunisti ne bi niti mogle razvijati bez pretpostavke o Jugoslaviji kao „savezu naroda“. Jugoslavenstvo „zbratimljenih naroda i narodnosti“, forma jugoslavenske ideje koju je iznjedrio narodnooslobodilački rat i revolucija, Roksandiću je recept za očuvanje multinacionalne Jugoslavije koji nema alternative. Zato je kao nadahnuće za rješavanje suvremene nacionalne problematike smatrao „povratak izvornim načelima nacionalne politike u NOR-u i socijalističkoj revoluciji, a načelo bratstva i jedinstva prvo je među njima, i bogata iskustva razdoblja od 1945. do 1985. godine, najpouzdaniji su “vodič” kroz proturječja odnosa među nacijama u Jugoslaviji“ (str. 254). Tako je „šanse jugoslavenstva“ u smislu izlaska iz krize njemu suvremenog jugoslavenskog društva vidio u „strateški važnoj politici budućeg razvoja nacionalnih odnosa“, iz razloga što su Jugoslavija i jugoslavenstvo prije svega „socijalističko zajedništvo naroda i narodnosti“ (str. 307).

Stoga je, iako je onda bio svjestan svoje „duhovno “manjinske” pozicije“, ipak vjerovao „u Jugoslaviju kao u otvoreno društvo u kojem može biti više bratstva i zajedništva“ među njezinim narodima (str. 311). Smatrao je da u Jugoslaviji neće biti demokracije bez pune potvrde načela samoopredjeljenja naroda Jugoslavije, i da je nedvojbeno „da se ono u nas ne može ostvariti ako se dovodi u pitanje izvorna suverenost republika kao nacionalnih država i ako se Jugoslavija rekonstituira na taj način da se dijelovi naroda izvan nacionalnih država svode na nacionalne manjine“ (str. 344). Još u predvečerje raspada Jugoslavije u proljeće 1991. nadao se da je na djelu „”novi povijesni dogovor” naroda Jugoslavije“ (str. 235) u pregovorima šestorice predsjednika republika, te da je moguće izbjegavanje katastrofe mirnim rješenjem jugoslavenske krize uz zadržavanje bilo kojeg jugoslavenskog okvira. Nedvosmislen je kada kaže da je svako inzistiranje na političkoj, policijskoj i vojnoj represiji na bilo kojem dijelu jugoslavenskog prostora put u raspad jugoslavenske državne zajednice.

Roksandićeva projugoslavenska orijentacija, za koju kaže da je bez natruha „unitarističkih zabluda“, osjetna je i u analizi historiografske i kulturne proizvodnje 1980-ih godina. Smatra tako da bi odustajanje od objavljivanja Enciklopedije Jugoslavije i trećeg sveska Historije naroda i narodnosti Jugoslavije značilo „odreći se dijela vlastitog civilizacijskog i kulturnog identiteta, znači manje ili više ugroziti budućnost jugoslavenskog društva“ (str. 171). Otvoreno je pozdravio 1987. i obnovu objavljivanja Jugoslavenskog istorijskog časopisa od kojeg je očekivao da bude „kolektivna pamet jugoslavenske historiografije i osnova njene buduće jedinstvene strategije razvoja i njene globalne naučne doktrine i metodologije“ (str. 185). Kao historiografski kritičar upozoravao je na krizu jugoslavenske historiografije 1980-ih godina, prvenstveno na njezinu istraživačku heterogenost usmjerenu na „nacionalne historije“ jugoslavenskih naroda, te deficit jugoslavenske perspektive u njezinim istraživačkim interesima. U komentaru na Kongres jugoslavenskih historičara u Prištini 1987, Roksandić je pod znakovitim naslovom „Mimo provincija“ osudio „nepokolebljivu vjernost “nacionalnim interesima” u historiografiji“ (str. 203), usprkos tome što je sama tema kongresa bila „Proces istorijskog približavanja i ujedinjavanja jugoslavenskih naroda i narodnosti“. Za to je Roksandić krivnju nalazio u tradicionalističkom pristupu historiji jugoslavenskih naroda koji je usko vezao nacionalnu ideologiju i historiografiju te ih u mnogim slučajevima doslovno poistovjećivao. Radi toga je Roksandić bio spreman ustvrditi da i tadašnje „historiografije u Jugoslaviji još uveliko funkcioniraju kao nacionalne ideologije“ (str. 255).

S druge strane, takvi pristupi koji su, prema Roksandiću, ideologizirali historiografiju imali su i metodoloških manjkavosti jer se njima remetila slika „o jedinstvenom razvoju i uzajamnoj povezanosti pojedinih strana ljudske aktivnosti i života“ (str. 58). Nadalje, Roksandić je osuđivao tradicionalizam i konzervativizam u istraživačkom i metodološkom smislu nacionalnih historiografija u Jugoslaviji koje su naglašavale političku historiju. Takve pristupe „tradicionalnih etnocentričkih historiografija“ Roksandić je opovrgavao tezom da „historija nije nacionalna ideologija“, a da se „iz etnocentrističke situacije i same nacionalne historije ne mogu razumjeti“ (str. 32). Osuđivao je i službeni politički odnos prema historiografiji, koji je smatrao „uvelike “nedozvoljenim” bilo kakvo ulaženje u procese unutar nacionalne historije izvan republičkih granica“, tako da se po Roksandićevom mišljenju „srpska historija u Hrvatskoj ne istražuje ni u srpskoj ni u hrvatskoj historiografiji“ (str. 33).

Roksandić je zahtijevao prekid s takvim stanjem koje je proizvelo nepostojanje kulture dijaloga, interdisciplinarnosti, teorijskih-metodoloških inovacija te marksističkih utemeljenih istraživanja u jugoslavenskoj historiografiji. Osim toga, usmjeravao je kritičke opaske prema istraživačkoj i institucionalnoj podijeljenosti jugoslavenske historiografije na dvije historije, nacionalnu i klasnu. Nju je nužno trebalo prevladati, jer dok se – kako ju je Roksandić nazivao – „tradicionalistička inteligencija“ bavila nacionalnom historijom, „partijska inteligencija“ pažnju je poklanjala historiji revolucije. U svom izboru najboljih historiografskih djela u 1987. godini Roksandić je uočio i ne slučajan ogroman interes jednog društva opterećenog svekolikom krizom za poviješću, interesa koji je u sebi sadržavao i negativne implikacije eksploatacije povijesne materije u nacionalno i ideološki sve konfliktnijem jugoslavenskom društvu. „Kako je u nas sve više okretanja prošlosti, iz godine u godinu, ali i sve više očiglednih instrumentalizacija povijesne baštine u socijalnopolitičkim konfliktima u suvremenom jugoslavenskom društvu, doista je nužno inzistirati na onim djelima s kojima se doprinosi razvoju historijske nauke, racionalizaciji odnosa prema prošlosti (…).“ (str. 211). U trenucima kada je pred kraj 1980-ih srpska intelektualna javnost otvoreno usvojila nacionalističku retoriku, Roksandić je to prozvao „križarskim pohodom naše intelektualne “desnice” protiv marksizma“ (str. 110). Točno je tada postala uočljiva „provala publicističkog diletantizma u historiografske rasprave“, koja je stajala „u vezi s naraslom političkom instrumentalizacijom jugoslavenske historiografije“ (str. 228).

Sve u svemu, Roksandićevi članci na dodirima historiografije i suvremenih političkih kretanja skupljeni u izdanju ove knjige ilustriraju skoro sve povijesne procese kroz koje je prolazila zajednička jugoslavenska država u svom posljednjem desetljeću. Središnja točka tih procesa oko koje se vrte tekstovi jest nacionalno pitanje u Jugoslaviji o kojem su historiografija i Roksandić kao profesionalni povjesničar imali itekako toga za reći. Koliko je to pitanje potisnulo drugi važan ideološki element avnojevske Jugoslavije, onaj klasni, odnosno komunistički, u drugi plan, svjedoči i činjenica da o tome u ovim Roksandićevim raspravama skoro da nije posvećen nijedan članak. Roksandićevo plediranje za izgradnju međunacionalnih odnosa kao jedinog uvjeta za opstanak Jugoslavije sučeljavalo se sa ekskluzivnim tonom srpskog nacionalizma koji je kao detonator jugoslavenske krize nepopravljivo ugrozio „bratstvo i jedinstvo“ jugoslavenskih naroda. Roksandićevo protivljenje Miloševićevoj „antibirokratskoj revoluciji“ i stavovima svog mentora Vasilija Krestića koštalo ga je 1989. suradnje u NIN-u i posla na Odelenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Stoga je na kraju moguće navesti primjedbu priređivačima izdanja što u ovaj korpus tekstova nije uvrštena i Roksandićeva polemika s Vasilijem Krestićem objavljena u časopisu Naše teme iz 1990. (br. 3-4), koja svojom logikom definitivno pripada svemu onom što je Roksandić iznosio u NIN-u i Danasu svih tih godina.

Stipe Kljajić

 

* Bitno proširena verzija prikaza objavljena je u časopisu Migracijske i etničke teme, god. 28, br. 2, 2012, str. 215-220.