Igor Krnjeta – Prikaz knjige – Sebastian Conrad, “What is global history?”, 2016.

Sebastian Conrad, What is global history?, Princeton University Press, 2016, 299 str.

 

Od završetka hladnoga rata početkom 1990-ih, svijet se postupno povezivao na dotad neslućene načine u procesu ujedinjavanja svjetske populacije, tj. globalizacije. Svijet je tako postao povezanijom cjelinom u nizu aspekata, napose onom komunikacijskom i ekonomskom. Za očekivati je da se u suvremenom svijetu kojem je globalizacija jedno od temeljnih obilježja postavlja važno pitanje: na koji način i zašto je došlo do globalizacije te koliko je svijet globaliziraniji i povezaniji nego prije?

Na ta pitanja odgovara relativno nova i dinamična grana historijske znanosti zvana globalnom historijom čije je središnje obilježje izbjegavanje gledanja ljudske povijesti iz perspektive da su ljudska uređenja iz prošlosti djelovala izolirano. Njeno drugo važno obilježje je odbacivanje eurocentrizma sa svrhom kvalitetnijeg proučavanja nezapadnjačkih kultura. Međutim, s obzirom na recentno uvođenje globalne historije na znanstvenu scenu, ona se može doimati poprilično nedorečenom i nerazrađenom te se također može postaviti pitanje koliko su interesi i fokusi istraživanja globalne historije ustvari jasno definirani.

Knjiga Sebastiana Conrada What is global history? pregledno je teorijsko i metodološko djelo koje se bavi temeljnim odrednicama globalne historije. Djelo pregledno i sveobuhvatno obrađuje glavne značajke globalne historije kao i pozicioniranje nove subdiscipline u sklopu ranije historiografske tradicije i konteksta društvenih i humanističkih znanosti. Izuzev toga, naslov se bavi i „naputcima“ svim istraživačima koji žele uvesti dotičnu novu perspektivu u svoja istraživanja – ne izbjegavajući navesti ograničenja globalne historije i kritike koje su joj upućivane – te metodama za poduzimanje kvalitetnog istraživanja iz gledišta te nove paradigme. Conrad je djelo bazirao na nizu teorijskih radova o globalnoj historiji i njoj srodnim granama te na djelima iz područja globalne historije za koja je procijenio da su reprezentativna ili da ih je potrebno detaljnije obrazložiti.

Sebastian Conrad (rođen 1966.) njemački je povjesničar i profesor na Freie Universität u Berlinu. Njegovi glavni interesi su transnacionalna historija i globalna historija te razmatranje na koje načine one doprinose kvalitetnijem shvaćanju integriranijeg svijeta u prošlosti. Osim toga, Conrad se također bavi kolonijalizmom, postkolonijalizmom, intelektualnom historijom te teorijom historiografije.

Knjiga je strukturirana u deset poglavlja od kojih je svako poglavlje fokusirano na jednu temu. Poglavlja su pak podijeljena na nekoliko manjih odjeljaka koja detaljnije razrađuju određene pojedinosti u sklopu teme.  „Uvod“ (str. 1-16) započinje Conradovom tvrdnjom o rastu i afirmaciji globalne historije u sklopu historijske znanosti te na pitanje zašto ona sada postaje toliko popularnom konstatira da su događaji poput kraja hladnog rata i napada na World Trade Centar utjecali na želju da se spoznaju uzroci tih događaja i procesi koji su do njih doveli. Također se navodi važnost komunikacijske revolucije koja je svijet učinila povezanijim. Autor zatim razmatra na koje je sve načine globalizacija predstavljala izazov za niz društvenih znanosti, uključujući i povijest. Pritom navodi probleme poput eurocentrizma i potrebe za iznalaženjem novih sredstava i tehnika izučavanja. Globalnu historiju promatra kao pokušaj nadilaženja tih problema te naglašava da je ona ujedno predmet proučavanja, ali i način gledanja na povijest. Potom se nude tri definicije globalne historije koje autor razglaba: prva je najšire moguće izučavanje povijesti potencijalno svega u globalnom okviru, druga je istraživanje s fokusom na povijest veza i razmjena te naposljetku treća kao bavljenje poviješću koja je bazirana na globalnoj integraciji. Autor se opredjeljuje za zadnju paradigmu te naglašava da će nju razrađivati kao pristup u ostatku knjige. Poglavlje zaključuje navođenjem određenih manjkavosti dotične discipline i konstatiranjem da se humanističke znanosti sada nalaze u „globalnom preokretu“.

            U drugom poglavlju („A short history of thinking globally“, str. 17-36) autor prikazuje kako su ljudi o sebi razmišljali u širim kontekstima te se bavi poimanjima „svijeta“ i konceptom zamišljanja, odnosno konstruiranja “svijeta” kao i njegovim promjenama kroz povijest. U sklopu pisanja o svjetskoj povijesti, prvo govori o tzv. “ekumenskoj historiografiji”, tj. povijesti vlastite zatvorene cjeline i kako su drugi narodi prikazivani u takvoj historiografiji. Naglašava se da je taj tip historiografije bio pisan sve do 19. stoljeća te da je – kao i žanr univerzalne i svjetske historije – doveo između ostaloga do prevalentnosti zapadnjačkog načina pisanja danas. Zaključno se analizira razvoj svjetske historije kao pristupa nakon 1945. i teorije svjetskog sustava Immanuela Wallersteina te se konstatira da se trenutni način poimanja globalne historije razlikuje od prijašnjih pokušaja pisanja svjetske povijesti po naglasku na povezanosti, integraciji i nadilaženju prošlih paradigmi.

            Kao što je istaknuto na završetku prošlog poglavlja, u fokusu globalne historije je nadilaženje ograničenja historijske znanosti, no ističe se da globalna historija nije jedini pristup koji djeluje na tom principu. Treće poglavlje („Competing approaches“, str. 37-61) predstavlja i razlaže druge srodne pristupe koji konkuriraju globalnoj historiji i koji također pojašnjavaju dinamičnost svijeta te se ustvrđuje koliko globalna historija može od njih izvući. Ti pristupi su: komparativna historija, transnacionalna historija, teorija svjetskog sustava, postkolonijalizam te naposljetku koncept višestrukih modernosti. Svaku od tih paradigmi Conrad ilustrira s nekoliko reprezentativnih djela.

            Fokus četvrtog poglavlja („Global history as a distinct approach“, str. 62-89) je na opisu osobina koje tvore modernu globalnu historiju, odnosno, na razradi metodološke jezgre onoga što globalnu historiju označava kao pristup. Kao što je već spomenuto, naglasak je na globalnoj integraciji koju Conrad definira kao strukturnu promjenu na globalnoj razini te za nju navodi da je krucijalni aspekt koji čini globalnu historiju specifičnom. Jedan od načina na koje autor želi istaći posebnosti globalne historije jest da ju usporedi, tj. suprotstavi svjetskoj historiji kao pristupu. Zatim nabraja i konstatira sve važne metodološke odrednice globalne historije poput eksperimentiranja s alternativnim poimanjima prostora u prošlosti te nužnosti za proučavanjem odnosa između civilizacija, među kojima će neke kasnije detaljnije obraditi. Potom uspoređuje globalnu historiju sa pristupima poput kulturnog imperijalizma kako bi pokazao da različita gledišta na neke primjere daju različite rezultate. Na temelju tog razglabanja izvodi zaključak da globalna historija odgovara na pitanje kada i zašto su određene tekovine preuzete te kako su se ljudi nosili sa preuzimanjem i korištenjem tih tekovina, tj. kako su odgovarali na globalne izazove. Poglavlje zaključuje osvrtom na historiografiju nacija i nacionalizma te analizom kako globalna historija gleda na nju.

            Peto poglavlje („Global history and forms of integration“, str. 90-114) započinje konstatacijom da naglasak na sustavne kontekste (poput konteksta integracije) čini globalnu historiju specifičnom, zato što se ne bavi isključivo pitanjem povezanosti. Nakon toga najavljuje da će se u ovom poglavlju razrađivati sljedeće teme: jesu li globalna povijest i povijest globalizacije istovjetni pojmovi, potom kako shvatiti ideju integracije i njene pokretače te naposljetku koliko daleko u prošlost možemo provući globalnu perspektivu. Autor smatra da je glavna razlika između povijesti globalizacije i globalne historije ta da je globalna historija pristup, dok je povijest globalizacije subdisciplina. Nadalje, Conrad ustvrđuje da se u studijama koje primjenjuju paradigmu globalne historije autori mogu baviti i temama iz makrohistorije kao i mikrohistorije. Za potonji slučaj posebno ističe istraživanje djelovanja povijesnih aktera te kako su njihovi postupci uzrokovali globalne procese na velikoj skali. Poglavlje završava konstatacijom da za sve periode ima smisla upotrijebiti perspektivu globalne historije, no ističe se da je za neke od njih dostupna veća količina podataka što olakšava istraživanje.

            Šesto poglavlje („Space in global history“, str. 115-140) analizira tzv. “prostorni preokret” koji je karakterističan za globalnu historiju, odnosno, bavi se rehabilitacijom prostora kao teorijske kategorije i odmicanjem od ograničenog poimanja prostora. Kao što je već ranije naznačeno, u globalnoj historiji je prisutno pitanje skale, tj. treba li istraživati makroperspektive ili mikroperspektive. Također se postavlja pitanje gdje počinje “globalno”, odnosno što čini “globalno”. U daljnjem tekstu, raspravljaju se četiri strategije ponovnog promišljanja globalnog prostora. Prvi primjer je izučavanje mora i oceana kao posrednika između lokalnog i globalnog zato što su to prostori koji omogućavaju interakciju, razmjenu i kontakte. Drugi primjer jest stvaranje novih “prostora” na temelju praćenja ljudi, ideja ili procesa gdje god oni završili. Iduća mogućnost je puko praćenje povezanosti i kontakata između promatranih slučajeva. Naposljetku se navodi mogućnost koju autor favorizira, a to je istraživanje mikrohistorije u globalnom kontekstu. Za svaki od četiri primjera koji se mogu istraživati Conrad ustvrđuje da su podjednako dobra polazišta za studije, no također ističe da je nužno prilagoditi ih tipu proučavanja, njegovom interesu ili istraživačkim pitanjima.

            Sedmo poglavlje („Time in global history“, str. 141-161) Conrad otvara tvrdnjom koju smatra pogrešnom, naime da se globalna historija prividno uopće ne bavi vremenskom dimenzijom, već da ju je zamijenila promišljanjem prostora. Potom ustvrđuje da se istraživanja koja koriste gledište globalne historije mogu podjednako baviti duljim i kraćim vremenskim periodima, a jednako tako mogu uvesti i vremensku dimenziju istovremenosti. Autor zatim naglašava da je cilj ovog poglavlja ukazati da većini istraživanja ide u korist razmatranje i analiza različitih vremenskih skala te da su u sklopu istraživanja globalne historije funkcionalni svi vremenski okviri. Potom se fokus premješta na razjašnjavanje pojmova „big history“ i „deep history“ te na definiranje termina „Zeitschichten“ i sinkronicitet. Poglavlje zaključuje naputkom da nema vremenskog okvira koji je primjenjiv na svako istraživačko pitanje, već da se treba opredijeliti za jedan i kritički elaborirati zašto je upravo taj korišten.

            U fokusu osmog poglavlja („Positionality and centered approaches“, str. 162-184) je bavljenje pozicioniranošću, odnosno razmatranje kako niz faktora poput kulture utječe na oblikovanje istraživanja i njihov sadržaj. Glavna pozicija iz koje se sve do nedavno pisalo jest eurocentrična te je cilj globalne historije udaljiti se prije svega od eurocentrizma. Pritom se razrađuje problem kako uspješnim odbacivanjem eurocentrizma ne upasti u neki drugi centrizam. Jedna od temeljnih stavki koje ovo poglavlje pokušava istaknuti jest da je u globalnoj historiji presudno uvesti što je moguće više perspektiva. Zbog toga se globalnoj historiji pridaje demokratizirajuća uloga jer daje glas marginaliziranim perspektivama. Na kraju se raspravlja na koji način postaviti liniju između pozicionalnosti i novih centrizama te kako i zašto navedene dvije pojave nastaju.

            Jedan od temeljnih termina vezanih uz globalnu historiju je stvaranje/oblikovanje „svijeta“ i to se odnosi, po Conradovom mišljenju, na konstruiranje/izgradnju poimanja „svjetsko“ i „globalno“ u kontekstu trenutne retorike i društvene klime. Pitanje na koje deveto poglavlje („World-making and the concepts of global history“, str. 185-204) pokušava dati odgovor jest što znači kada se povjesničari bave vlastitim „stvaranjem svijeta“? Autor se prvo bavi poviješću koncepta „stvaranja svijeta“ („world-making“) te potom istražuje kako povjesničari izražavaju svoja gledišta na veze, razmjene i pojam „globalno“. Potonje će detaljno prodiskutirati iz niza gledišta. Fokus zatim skreće na tezu da se „stvaranje svijeta“ ne odvija isključivo u narativima historiografskih djela, već i u odabiru riječi, odnosno koncepata koji se pojavljuju u historiografiji i koji su uglavnom vezani za europski kontekst i europsko povijesno iskustvo te nisu primjenjivi van njega. Predlaže stoga uvođenje novih koncepata kako bi se bolje mogla shvatiti logika funkcioniranja neeuropskih društava. Autor također navodi potencijalne probleme i poziva na refleksivnost pri upotrebi novih termina.

            U desetom poglavlju („Global history for whom? The politics of global history“, str. 205-235) razmatra se problem svrhe i potencijalne političke upotrebe globalne historije u suvremenom društvu. Naglasak narativa prvenstveno je usmjeren na odgovaranje na pitanje za koga je točno namijenjena globalna historija. Ustvrđuje se da ona služi da nas osvijesti o globalizaciji i pretvori u građane svijeta te – ukoliko je to gledište ispravno – znači li to da se svi povjesničari danas trebaju baviti globalnom historijom. Autor se potom bavi načinima na koje bi globalna historija mogla biti upotrijebljena za vlastitu legitimizaciju i isticanje. Nakon toga, razrađuje se pitanje je li globalna historija podređena globalizaciji s obzirom na to da joj stvara genealogiju te ju na taj način i propagira. Nadalje se razglaba koliko je globalna historija omogućila nizu dosad marginaliziranih gledišta da „isplivaju“ s obzirom na to da je u globalnoj historiji dominantna uloga anglosaksonskih institucija i pripadajućeg im jezika. Zaključno se raspravljaju potencijalne manjkavosti i intelektualna cijena bavljenja globalnom historijom. Poglavlje završava Conradovim mišljenjem da je globalna historija nužna za reformu znanja i promjenu institucija proizvodnje znanja te nudi svoju viziju budućnosti globalne historije.

            Interpretacija koju Sebastian Conrad iznosi u knjizi prije svega je izvedena sustavno i s izrazitom akademskom ozbiljnošću. Djelo služi gotovo kao priručnik jer nudi sveobuhvatan pregled najvažnijih stavki globalne historije koje su očito predmet mnogobrojnih polemika. Usto nudi i primjere djela koja su se koristila dotičnom paradigmom i navodi na koji način su njihove interpretacije funkcionalne te što bi im mogle biti potencijalne manjkavosti i problemi. Nadalje, Conrad je svjestan problema i ograničenja globalne historije oko kojih treba biti oprezan i upućivanih kritika te ih nastoji konfrontirati. Zbog toga ovo teorijsko djelo funkcionira i kao kritika nove perspektive. Glavna kvaliteta djela je ustvari autorova perspektiva spram globalne historije. Vidljivo je naime da je Conrad njen veliki zagovornik, međutim on ju istovremeno i refleksivno promišlja te poručuje čitatelju da je globalna historija pristup, ali i disciplina koja je odraz modernog vremena, stoga ju je nužno promišljati. Autorov narativ je jasan i direktan te je zato knjiga gotovo jednako čitljiva i za članove akademske zajednice, kao i za širu publiku. Knjiga bi mogla biti posebno zanimljiva hrvatskoj historiografiji u kojoj se o globalnoj historiji tek počinje govoriti.

 

Igor Krnjeta