Francesco Piccolo, humorna epizoda o lažnim simptomima kolere u Italiji 1970-ih (iz romana “Želim biti kao drugi”)
“Kolovoz je bio pri kraju, počinjalo je doba godine koje sam najviše mrzio: svi drugi već su se bili vratili u grad, samo smo mi ostajali na moru još nekoliko tjedana rujna. Igrao sam se sa svojim bratićem Gianlucom na pijesku. Moja majka i moje tete su, kad god bi bile zajedno, razgovarale povišenim tonom, odajući dojam da su zbog nečega zabrinute, no ovog puta izgledale su još uzrujanije – pokazivale su jedna drugoj nešto u novinama, govoreći: i što ćemo sad.
(…)
Moja je teta primijetila da smo se ukipili i obratila nam se: jeste li razumjeli? Morate biti oprezni, ovo je opasno. Zatim su počele govoriti kako više neće jesti dagnje, ali kako smo ih neki dan jeli, pa se bacile na računanje. Zaključile su: smrt je na vratima. I nekoliko su puta ponovile, neobično nehajno, riječ koja je sijala užas, no očigledno ne dovoljno da je nastave ponavljati. Kolera, govorile su.
(…)
Vibrion. To je bila ta riječ. Dotada nije postojala, mogao sam proživjeti čitav život i nikad je ne izgovoriti. Vibrion. Patogena bakterija. Vrlo agresivna. Uvuče se u tanko crijevo i potpuno mu uništi epitel. Ali nisu mi to tako objasnili. Svi su izgovarali tu riječ, kolera; ali i iz ono malo što su mi rekli zaključio sam da znaš da imaš koleru jer te želudac jako boli, neizdrživo, i zatim moraš u toalet i iz tebe izleti nešto bijelo. Baš tako; bijelo. I taj bijeli proljev te spopadne više puta dnevno, čak i deset ili petnaest. Na kraju iz tebe izlazi samo voda, niti to ne možeš zadržati. I na kraju umreš jer više nemaš vode u tijelu. Od dehidracije, govorili su. Na televiziji su o tome pričali bez prestanka, potencijalnih slučajeva bilo je sve više, strah u kući i izvan nje sve je više izmicao kontroli. Nismo se bavili ničim drugim; svi ostali dijelovi života bili su zanemareni, ništa više nije bilo važno – raditi ili ne raditi, kupiti mlijeko, izaći u šetnju. (…) Vodu iz slavine, govorili su, ne smijemo piti. Nismo smjeli jesti sirovo voće i povrće. Prestali smo jesti i sve vrste ribe, ne samo morske plodove. Za kuhanje tjestenine ili kave koristili smo mineralnu vodu.
(…)
U sebi sam umirao od straha. Taj me bijeli proljev plašio do kosti, sve nas je plašio. Mislim da je tako bilo i drugima, iako se nikad nisam usudio pitati, ali mislim da je odlazak na tolatet sada bio drugačiji nego prije: sjedao bih zadržavajući dah. Ne bih se previše naprezao i spuštao bih glavu među koljena da provjerim. I svakoga bi dana sve bilo u redu: ništa bijelo, ništa tekuće. Nemam koleru. Zasad. A tada je stiglo ono poslijepodne u kinu. (…) Bilo je mračno. Sjedio sam, nogu opruženih na ogradi, i u jednom sam trenu osjetio snažnu bol u želucu. Jasnu, razornu, kratku. (…) Bio sam prestrašen, ali ne i iznenađen. Djelomično sam ovo i očekivao: ta se priča o koleri ticala i nas, ticala se i mene.
(…)
Dakle, bio sam svjestan jedne jedine stvari: jasne i zapravo jednostavne: umirem. Slučajeva kolere ionako je bilo sve više, rasla je bojazan da će prerasti u epidemiju, grad je čistio septičke jame i svaki se kutak dezinficirao; jeli smo tjesteninu kuhanu u mineralnoj vodi, no možda je tog puta, možda samo taj jedan put moja majka koristila vodu iz slavine, ili je možda pogriješila što me nije prala limunom – greška je sigurno negdje počinjena i nisam znao ni gdje, ni koja, niti sam znao uključuje li druge; možda umiremo svi, ja u kinu, moj otac u banci, moja majka i njezine sestre i moja braća doma.
(…)
Od kina do kuće morao sam prijeći nekoliko stotina metara. Pretrčao sam, jer doista više nisam mogao izdržati. (…) Tad sam već bio onkraj strpljenja; bio sam pomiren sa sudbinom koja me čekala; morao sam i želio sjesti na toalet, izbaciti iz sebe ono bijelo što mi je ključalo u želucu i mučilo mi crijeva. (…) Ušao sam u toalet i zaključao se. (…) Spustio sam hlače i sjeo na toalet. (…) Još jedno pražnjenje, dugačko i snažno, praćeno ledenim znojem. I naposljetku sam raširio noge i pogledao. Nigdje ničeg bijelog.
(…)
Kao i svaki put kad bismo se vratili sa praznika, mama nam je dala laksativ. (…) Tako je prošle godine otkrila moćan laksativ pod nazivom Guttalax, koji je bio tekuć i ulila nam potajno nekoliko kapi u mlijeko. Bila je čvrsto uvjerena da se po povratku sa praznika crijeva moraju iščistiti za novo godišnje doba. (…) Kad me želudac zabolio u kinu, nije mi na pamet palo da mi je majka ulila Guttalax u mlijeko, ali i da jest, bio bih odbacio tu pomisao, jer bih zaključio: moja mama ne može biti toliko blesava da nam u trenutku kad svi strepimo od kolere čisti crijeva laksativom. Pogotovo a da mi prije toga ne kaže. A ipak je napravila točno to. I kad me zagrlila tog poslijepodneva, jednostavno mi je rekla – nakon smijanja – da nije niti pomislila na koleru. A ja sam morao priznati da nisam niti pomislio na Guttalax.”
Francesco Piccolo, Želim biti kao drugi, prevela s talijanskog Ira Martinović, Zagreb: Hena com, 2015, str. 14-25. Naslov izvornika Il desiderio di essere come tutti (2013). Roman je nagrađen najznačajnijom talijanskom književnom nagradom Strega za 2014. godinu. Opširnije na poveznici: https://hena-com.hr/knjige/cijena/zelim-biti-kao-drugi