Petar Bagarić – Prikaz knjige – Marko Trogrlić, Konrad Clewing, “Dalmacija – neizbrušeni dijamant. Habsburška pokrajina Dalmacija u opisu namjesnika Lilienberga”, Zagreb – Split 2015.

Marko Trogrlić, Konrad Clewing, Dalmacija – neizbrušeni dijamant. Habsburška pokrajina Dalmacija u opisu namjesnika Lilienberga, Leykam international, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, Zagreb – Split 2015, 328 str.

Knjiga se sastoji od uvodne studije dvojice suautora, Konrada Clewinga i Marka Trogrlića, „Dalmacija i bečke središnje institucije u Predožujskoj Austriji. Namjesnik piše svom caru“ (str. 1-45). Nastavlja se s „Detaljnim sadržajem ‘Prikaza pokrajine Dalmacije nakon službenog proputovanja u godinama 1832., 1833. i 1834.’“ na osam stranica. Detaljni sadržaj služi kao kazalo za samo izvješće koje je pripremio dalmatinski namjesnik Lilienberg, a koje je u zadarskom ahivu sačuvano pod naslovom „Prikaz pokrajine Dalmacije nakon službenog proputovanja u godinama 1832., 1833. i 1834.“ (str. 55-239). Potom slijede „Prilozi“  (str. 241-288). Na kraju knjige nalaze se „Izvori i literatura“ (289-305 str.), „Kazalo osobnih imena“ (str. 307-314) te „Kazalo imena mjesta“ (str. 315-325), poslije čega slijede tri nenumerirane stranice fotografiranih isječaka iz rukopisa Lilienbergova „Prikaza“.

Studija Konrada Clewinga i Marka Trogrlića „Dalmacija i bečke središnje institucije u Predožujskoj Austriji. Namjesnik piše svom caru“, podijeljena je na šest poglavlja. U prvome, „O smislu i svrsi službenih putovanja: neposredni uvidi u službi upravljanja“, pokazuje se kako je austrijski car Franjo I. osobne uvide o općim okolnostima, uključujući i administrativne, uzdigao na razinu administrativne strategije. Time je u sustavnosti i količini bilježaka nadmašio Josipa II., čijim su putovanjima povjesničari poklonili zamjetno više pozornosti. U razdoblju 1816.-1834., Franjo I. je proveo 4105 dana u Beču, a 2835 dana na putovanju. Takav pristup upravljanju slijedio je i namjesnik Dalmacije grof Wenzel Vetter von Lilienberg, koji je dužnost preuzeo u rujnu 1831. godine. Lilienberg je bio prvi dalmatinski pokrajinski poglavar koji je intenzivno proputovao svaki kutak povjerene mu pokrajine, istražujući njezine različite aspekte, a posebno upravu. Upozorio je na nedostatno zanimanje bečkih središnjih institucija za Dalmaciju i njezine interese. Lilienbergov „Prikaz“ stoga predstavlja i važno vrelo za analizu predožujskog sustava vladanja u austrijskoj monarhiji. Namjesnik je svoje izvješće odnio u srpnju 1834. u Beč. Osnovna je teza izvješća da Dalmacija ima mnogo problema, ali i visok potencijal. Lilienbergov recept za rješenje dalmatinskih problema sastoji se u jačanju pokrajinske uprave i povećanom angažmanu države, koja praktičnim primjerom i poticajima ima priliku izbrusiti Dalmaciju iz sirovog dijamanta u briljant. Kako bi postigao željene promjene apelirao je izravno na monarha, ključnu osobu u sustavu franciskejskog apsolutizma.

U drugom poglavlju Clewingove i Trogrlićeve studije, „Napori i nade u dalmatinskom Namjesništvu 1834./35.“, autori razjašnjavaju okolnosti pripreme „Prikaza“ u razdoblju od svibnja do srpnja 1834. u krugu tek tri osobe, namjesnika Lilienberga, tajnog savjetnika Rossettija i dnevničara Rougiera. Prikazuju zatim Lilienbergovu audijenciju kod cara u kolovozu 1834. te iznenađujuće brzo napisana carska pisma kao reakciju na pitanja iznesena u „Prikazu“. No, careva smrt u ožujku 1835. bila je kraj Lilienbergovih nada u pozitivno rješavanje njegovih prijedloga, jer je Lilienberg, koji se caru obraćao neuobičajeno izravno, tada dospio u žrvanj nenaklonjene mu središnje birokracije.

U trećem poglavlju „Namjesnik i njegov Car: u labirintu austrijske birokracije“ opisan je život Lilienberga kao djelatnog vojnog časnika, rođenog 1767., teško ranjenog za napoleonskih ratova, kojemu je poslije pobočnik i autor prve biografije bio Josip Jelačić. Autori bilježe kako Nikola Tommaseo s prezirom piše o Lilienbergu kao provoditelju predožujskog apsolutizma, što ne začuđuje jer je Tommaseo bio među osumnjičenicima pod političkim nadzorom njegove vlasti. Isto tako prikazali su Lilienbergove motive i napore za širenje crkvene unije u Dalmaciji, što mu je priskrbilo osudu i Tommasea i srpske historiografije. Pritom opisuju i upravne funkcije koje je Lilienberg obnašao prije namjesnikovanja u Dalmaciji. Posebno ističu razdoblje od 1822. do 1826. na Siciliji, kao i službe u Trstu i hrvatskoj Vojnoj krajini. Lilienberg je bio vrlo učinkovit upravitelj: ubrzao je izgradnju ceste preko Velebita, uveo poštansku vezu preko te ceste, pokrenuo novine „Gazzetta di Zara“, i sve to u prvoj godini službovanja. Osnovao je Povijesni muzej u Zadru, samostalno donosio naputke o uredskom poslovanju, a posebno se zalagao za izgradnju infrastrukture i razvoj poljoprivrede. Na temelju careva naloga iz kolovoza 1834. nastao je i drugi Lilienbergov elaborat iz siječnja 1835. gdje je razložio probleme nastale iz dotadašnjega kadrovskog izbora ljudi koji su trebali nadzirati razvoj poljoprivrede u Dalmaciji.

Pogreške ili propusti u kadrovskom izboru na koje je Lilienberg ukazao dovode autore i do pitanja historiografske obrade samoga cara Franje I., koji je prilično zanemarena ličnost čak i u historiografiji na njemačkom jeziku, jeziku obilnih primarnih izvora o njemu. Lilienberg je uživao carevo povjerenje i simpatije, a car je 1818. i sam posjetio Dalmaciju, što objašnjava neuobičajenu izravnost Lilienbergova „Prikaza“. Za careva života Lilienberg je mogao računati na carevu naklonost kako bi u središnjim bečkim institucijama postigao svoje ciljeve. Nakon careve smrti, krug oko državnog ministra Kolowrata jasno je stavio do znanja Lilienbergu da je u Beču neomiljen.

U četvrtom poglavlju „O vrijednosti ovog izvora“, Lilienbergovo izvješće ocjenjuje se službenim dokumentom neuobičajene dubine i otvorenosti. Za ovo kritičko izdanje Lilienbergova „Prikaza“, autori su se poslužili i djelom Lilienbergova suvremenika Franza Pettera, koje je objavljeno 1857. u Gothi pod naslovom „Dalmatien in seinen verschiedenen Beziehungen“, tj. „Dalmacija u svojim raznim aspektima“. Povod za Lilienbergovo putovanje bilo je pitanje Kleka i Sutorine, koji su austrijsku Dalmaciju dijelili na tri teritorijalno nepovezana dijela. Lilienberg je preporučio da se u zamjenu za Neum i Sutorinu koji su nužni austrijskoj Dalmaciji, osmanskom sultanu, koji je bio njihov tadašnji suveren, odstupi dio Krivošija u zaleđu Boke Kotorske.  

U petom poglavlju, „O načinu priređivanja izdanja Lilienbergovog ‘Prikaza’“, autori ističu da je tekst uređen na temelju prvotnog koncepta sačuvanoga u Državnom arhivu u Zadru. Rukopis ima 481 stranicu. Hrvatski prijevod nastojao je jezično i stilski slijediti njemački izvornik kako bi čitatelj doživio njegove izričajne osobitosti. To u prvome redu znači zadržavanje različitih talijanskih titula uobičajenih u tadašnjim austrijskim službenim dokumentima. Navode i zanimljivost da je pri samome kraju priprema za kritičko izdanje Lilienbergova koncepta Konrad Clewing u Beču pronašao čistopis, u digitaliziranoj rukopisnoj bazi podataka Austrijske nacionalne knjižnice, nakon uzaludnih potraga po bečkim arhivima. Čistopis nosi modificirani naslov „Najponiznije izvješće o službenom putovanju u Dalmaciji, načinjenom u godinama 1832., 1833. i 1834.“.

U šestom poglavlju „O prilozima ovom izdanju“, autori kratko predstavljaju priloge, a posebnu pozornost poklonjaju spisu iz 1844., što su ga pronašli u ostavštini Franje I. koji je preminuo 1835. godine! Autori smatraju da postoji dovoljno argumenta da se kao pisca tog dokumenta o kotarskim poglavarstvima u Dalmaciji može identificirati nadvojvodu Franju Karla, oca kasnijeg cara i kralja Franje Josipa I., pa koriste priliku, kao i srodnost dokumenta s Lilienbergovim izvješćem, za njegovu objavu i upozoravanje na važnost Franje Karla u upravnom sustavu carstva za vladavine njegova nesposobnog brata Ferdinanda I. Ovo šesto poglavlje završava zahvalama autora onima koji su im pomogli u radu.

Samo Lilienbergovo izvješće „Prikaz pokrajine Dalmacije nakon službenog proputovanja u godinama 1832., 1833. i 1834.“, čiji naslov na njemačkom izvorniku glasi „Darstellung der Provinz Dalmatien nach der ämtlichen Bereisung in den Jahren 1832, 1833 und 1834“, podijeljeno je na dvije velike cjeline, „Opis zemlje Dalmacije“ i „Sadašnja politička podjela zemlje“.

Gradivo je u prvoj cjelini, „Opis zemlje Dalmacije“, podijeljeno na 137 paragrafa. Dalmacija je u poglavlju Povijesne natuknice, od šest paragrafa, podijeljena na Dalmaciju, na Boku kotorsku i na Dubrovnik kao tri sastavna dijela. A poseban paragraf posvećen je antičkim ostatcima. To nije slučajno jer je upravo Lilienberg osnovao Povijesni muzej u Zadru.

U poglavlju Karakteristika upravnog sustava pod prethodnim vladavinama, od devet paragrafa, dotaknute su mletačka vlast, prva austrijska vlast, talijanska vlast pod kojom se podrazumijeva epizoda napoleonske Kraljevine Italije, zatim francusko-ilirska vlast te stajalište tadašnje pokrajinske uprave. Lilienberg zaključuje da je težnja austrijske vlasti suprotna težnjama svih prethodnih vlasti, jer da joj je cilj zemlju uzdignuti do višeg stupnja civilizacije te do fizičkog i moralnog osjećaja zadovoljstva.

U poglavlju Geografsko-statističke napomene, u devet paragrafa, težište je na prikazu granica i graničnih sporova. U sljedećim poglavljima otocima su posvećena dva paragrafa, planinama tri, a rijekama pet paragrafa, od kojih po jedan otpada na Zrmanju, Krku, Cetinu i Neretvu. Jezera su prikazana u deset paragrafa, a za bolje razumijevanje u knjizi se nalaze i kartografski prilozi u boji koji su bili dio izvornog izvješća. Močvare su prikazane u devet paragrafa, a iznose se prijedlozi o načinu njihove regulacije i melioracije. Doline i ravnice prikazane su u pet paragrafa, a osobine tla i klima svake u po dva paragrafa. Ceste su prikazane kroz tri paragrafa, a za snalaženje čitatelju od velike su pomoći kartografski prilozi. Primarna proizvodnja, a poljoprivreda je bila jedna od velikih Lilienbergovih briga, dobila je četrnaest paragrafa. Njih odlikuje iscrpnost te  brojni prijedlozi za poboljšanje stanja. Sjetvi žitarica posvećena su tri, a vrtnom i drugom izvrsnijem poljskom bilju dva paragrafa. Pašnjaci su poglavlje podijeljeno na deset paragrafa, koji obuhvaćaju i osvrte na duhan, vinovu lozu, kesten, dud te šumarstvo. Životinjsko carstvo, u jedanaest paragrafa, obuhvaća sve vrste domaćih životinja te lov i ribolov. Razni drugi morski proizvodi, u pet paragrafa, obuhvaćaju školjke, koralje, morske spužve te sol. Rudna blaga, u šest paragrafa, obuhvaćaju pitanja ruda, asfalta, mramora, mineralnih voda i industrijske proizvodnje. Komercijalna proizvodnja, pod kojom Lilienberg podrazumijeva trgovinu i promet, analizira se u šest paragrafa. Fizičke i duševne osobine stanovnika, u trinaest paragrafa, analiziraju podrijetlo stanovništva, njihove fizičke osobine, narodne običaje i svakodnevni život, problem krvne osvete, praznovjerja, svojeglavost, kriminalitet, kao i izglede za budućnost.

  Druga cjelina, „Sadašnja politička podjela zemlje“, koja obuhvaća paragrafe 138-240, u prvih osam paragrafa analizira okružja, kotareve i općine, iznoseći konkretne slučajeve kao zorne primjere problema. Osobitosti i teškoće upravljanja pokrajinom općenito objašnjava u devet paragrafa, pri čemu se Lilienberg ne susteže od oštre kritike središnjih institucija u Beču. Sredstva za najveće moguće opće unapređivanje administracije u ovoj zemlji Lilienberg je predložio u pet paragrafa. Ta sredstva obuhvaćaju ubrzano popunjavanje upražnjenih mjesta, ispomoć u osoblju, smanjenje piskaranja, odgoj vičnih i kvalificiranih činovnika te postavljanje civilnog namjesnika. Općine su dobile petnaest paragrafa, u kojima su izložene vrste općina, osobine osoblja i općinskih službi po gradovima i okružjima – Zadarskom, Splitskom, Dubrovačkom i Kotorskom. Dotaknuti su seoski glavari, imovno stanje općina i stanje javnih zaklada. Temeljito se analiziraju i kotarska poglavarstva. Okružna poglavarstva dobila su devet paragrafa, koji uključuju osvrte na svako poglavarstvo pojedinačno, zatim na poglavarstva općenito, te na katastar, teritorijalne snage i vojsku, čiju je brojnost Lilienberg želio povećati. Svećenstvu – dušobrižništvu Lilienberg je posvetio trinaest paragrafa, a redovničkom kleru još dodatnih pet paragrafa, imajući u vidu vitalni utjecaj svećenstva na moral stanovništva i posljedično na stope kriminaliteta. Javnim, odgojnim i nastavnim ustanovama posvećeno je trinaest paragrafa, a uz različite vrste školskih ustanova obuhvaćeni su i paragrafi o policiji, sirotištima, zalagaonicama, služinčadi i divljim brakovima. Sigurnosna policija je podijeljena na tri paragrafa. Tajna i viša policija dobila je četiri paragrafa, a sanitarna policija sedam paragrafa, uključujući karantene i bolnice. Javne građevine dotaknute su u dva paragrafa, a financijska uprava razrađena je u deset paragrafa.             

U „Prilozima“ je naveden „Popis spisa koji se navode u Lilienbergovu ‘Prikazu’ (1815.-1834.)“. Oni su kronološki poredani, a za svaki spis, uz datum i naslov, naveden je i paragraf u „Prikazu“. Slijedi Popis spisa o Dalmaciji koje je 1834. rješavalo Državno vijeće na temu Dalmacija i Albanija koji su se nalazili u Kućnom, dvorskom i državnom arhivu, ali su izgubljeni tijekom Drugog svjetskog rata, njih 26. Zatim dolazi Popis priloga izvornom rukopisu (u čistopisu i konceptu), njih 23. Slijedi Popis karata koje su priložene u ovom izdanju, njih 16, a neposredno zatim i njihovi preslici u boji.

Zatim slijedi Dodatak iz izvora 1., „O vrlo žalosnom usudu dase bude namjesnik Dalmacije“ s nacrtima odgovora Josepha Pipitza i ministra Kolowrata. Dodatak iz izvora 2. jest već spomenuto izvješće o kotarskim poglavarstvima Dalmacije, pripisano nadvojvodi Franji Karlu iz 1844. godine.

Knjiga završava s nekoliko pomagala. To su „Popis kratica i pokrata“ i „Izvori i literatura“, koji se dijele na Neobjavljene izvore, Objavljene izvore, podijeljene na Periodiku iz 19. stoljeća i Ostale objavljene izvore, pa Sekundarna literatura te Kazalo osobnih imena i Kazalo imena mjesta.    

Ova knjiga je vrijedan prilog poznavanju Dalmacije u 1830-im godinama, a svaka od njezinih sastavnica: uvodna studija Clewinga i Trogrlića, Lilienbergovo izvješće te popratni prilozi omogućuju čitatelju stjecanje novih znanja te potiču interes za taj prostor i vrijeme. Knjiga svjedoči da je namjesnik Lilienberg bio oštrouman u sagledavanju stanja na terenu te pouzdan u nuđenju primjerenih rješenja.

                                                                           Petar Bagarić